Maybe I should learn to lose my inhibitions and let my feelings make some noise.

11.03.2011.

Možda me muči to što se gubim, zadovoljavam nečim osrednjim što inače nebi ni u snu. Možda je ipak ubojstvo dečka kojeg sam poznavala. Možda je ipak najbolji prijatelj koji se uvalje u sranja. I sve sam to pomiješala u svoje trenutne osjećaje, i uvijek sam odlično kad netko pita, čak me niti ne umara govoriti kako sam odlično. Možda sam i sretna. Bojim se priznati, priznati bilo šta samoj sebi.



Ono što su nekad bili daleki snovi uskoro bi trebala biti sadašnjost, u očitom strahu da se ne poskliznem o vlastite planove ja ne činim ništa, loš izbor. Sutra će biti boljih prilika, sutra će dan imati koji sat više. Sutra će završiti isto kao danas. Mrzim planove, zato ih nikad nisam radila, svjesno ih nisam radila, uvijek su se dobro prikrili iza straha od poraza.
Osmijeh je klišej, isklišejzirani smo svi.




"Ona je živjela u stalnom strahu da će nešto važno i lijepo u životu propustiti. Često je putovala, a još češće patila jer ne putuje. Smatrala je da su pravi provod i sreća uvijek negdje drugdje, stalno je bila puna planova kako da ih uhvati za rep, kako da se u stalnom gibanju pronađe onaj kristalni trenutak kada se, barem tako kažu snovi, život pretvara u bajku."
-
Miljenko Jergović


last.fm






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se