Recite mi, koliko ste stvarno skromni, samozatajni, svjesni svojih vrijednosti i sposobnosti?
Tko može biti realan?

Sudeći po sebi, meni bi bio doista domet da dospijem na koju listu ovog našeg bloghaera. Nije da to i zaslužujem, ne u zadnje vrijeme, ali - to bi mi bila kao neka satisfakcija. Za vrijeme provedeno za tastaturom, čitajući, pišući i reklamirajući blogove.

Dakle, slažemo se, za dospjeti na naslovnicu, ili trajno na liste, ipak treba ostaviti neko vrijeme za tastaturom. Osim ako si političar, poznata osoba, ili ako napraviš nešto jaaako neuobičajeno. Recimo, slikaš se gol, pa to postaviš na blog.

Zanemarimo te izuzetke. Neki od tih ekstremnih primjera doista spadaju u rasteću gomilu našeg društva, i općenito svjetskog globalnog pokreta - kako doći do pet minuta slave.

Stavimo na stranu tabloide. Neću reći ništa novog ako kažem da tabloidi od anonimaca stvaraju zvijezde. Ničim zasluženo dospijevaju u kojekakve modne i ine časopise, samo zato što su - recimo stilisti. Ili neki glumci u brojnim sapunicama. Ne znam više niti pobrojati sapunice, a kamoli popamtiti brojne novopečene glumce, koji su mi, iskreno, svi slični.

Međutim, ono što me donekle zapanjuje je želja, želja, velika želja mladih naraštaja za slavom. Na bilo koji način, najbolje instant i nabrzinu. Nemam osobitog talenta, ali eto , prijavit ću se u jedan od brojnih peep show-ova, i dobiti svojih pet minuta. Nečega. Valjda slave.
Meni je simptomatično da su ti mladi ljudi uglavnom neki - pa rekla bih, ne baš briljantni predstavnici. Bez podcjenjivanja, dakako. Ne razumijem kako se može podlijeći zovu takvih događaja, pogotovo što je već nešto sezona kojekakvih realytija iza nas, i iz svega toga je izraslo koliko? - par zvjezdica. Ne mogu ih nabrojati, doista. Vjerojatno je želja za pokazivanjem prejaka, svi bi željeli svoje ime negdje u alejama slavnih, ostaviti traga za buduće naraštaje, a tako je to najjednostavnije. Bemu, ne može svatko biti briljantni znanstvenik. Ili pravnik. Ili netko iza čijeg imena stoje godine i godine rada, pa makar to bio i Sirotanović sa nekadašnjih 10 dinara....I on je pošteno rudario i kao takav je ostavio trajan trag u jednoj državi.
Kad bih bila dovoljno upućena i kada bi pobrojali kojekakve takve priredbe, došli bi, sigurno, do reprezentativne brojke sudionika u takvoj vrsti "zabave". Pitam se, obzirom na broj Hrvata, koliki je postotak već onih koji su se prošetali u bilo kojem obliku ispred razularenog gledališta, koje navija i skandira, radeći i na umjetan način stvarajući kvazi zvjezdice, doista kratkog i slabog sjaja?
Puno?
Mislim da da. I previše.

I što sad?

Kao prvo, doista je neuobičajeno izaći bilo gdje i ne sresti nekoga tko već nije na neki način poznat. Hrvatska je mala zemlja, uz malo truda u svakom društvu će te pronaći neke zajedničke poznanike, u najmanju ruku. Kod nas su još u zadnje vrijeme i političari nikli kao gljive poslije kiše. Mislim oni veliki, državni. Dva ministra i potpredsjednica vlade. I da znate, sve ih poznam. Neš ti problema....
Ili recimo, odete na kavu i sretnete Sašu Tkalčevića, pobjednika prvog Big Brothera? Ili Maria Petrekovića? Ma same poznate face. A Bj je malen grad.
A koliko vidim, ni u Zagrebu nije drugačije. Nekada je špica u Zagrebu bila zanimljivija nego danas. Barem si znao koga vidiš, nije bilo dvojbe. Ako je netko bio zvijezda, svi su bili u to upućeni. Nisi mogao fulati. A danas, više se ne snalaziš. Same zvijezde i zvjezdice, stilisti, glumci, pjevači, pobjednici, manekenke...

I dođoh do zaključka!

Mi, koji nismo bili na televiziji, ni u kakvom show-u, čak niti u gledalištu koje poznate emisije - pa mi smo ugrožena vrsta! Mi smo manjina. Neprimjetni, neambiciozni ( sic), netalentirani, bez pravih sposobnosti za prezentirati samog sebe, nismo najljepši, ne pjevamo najbolje (ili to barem mislimo), nismo spremni gutati žive crve, niti se po cijele dane potezati po zatvorenoj kući, filozofirajući (kao) pred cijelom nacijom.

Al eto, imamo mi svoj blog haer. Pa možda, ako se smiluju, ako zaslužimo i jako se potrudimo (samo pišući, bez golišavih fotografija), možda dođemo, makar i kao anonimusi, i mi do svoje slave. U virtualnom svijetu, al eto. Danas je to, stilistički rečeno, must have...