Kada danas razmišljam o odgovornosti, shvaćam da mi je taj - što je to, osjećaj?, - preuzeo totalno kontrolu nad životom.
Odgovorna sam na poslu (donekle), odgovorna sam majka - trudim se, odgovorno kuham, spremam, izvršavam svoje obaveze. Ne mogu reći da je idealno, ali se doista trudim.
Možda su moja stajališta podosta tvrda. Možda nemam razumijevanja za ljudske slabosti, za neke ljudske slabosti - to bi bilo ispravnije.




Mogu podnijeti teret odgovornosti ako ne ispeglam gomilu veša. Ili ako, šta ja znam, ne usisam redovito, već malo preskočim. To mi se čini onak, dozvoljeno.
Ali, kad pričamo o roditeljskoj odgovornosti, onda...tu mi nema opravdanja.
Doista se trudim biti odgovoran i dobar roditelj. Prvenstveno roditelj za svoju djecu, malo manje prijatelj.
Puno puta sam zbog svojih stavova dobila i lošu kritiku.
Ali ja mislim da je odgoj vrlo komplicirana stvar. I ako netko kaže da je prijatelj sa svojom djecom - meni to liči na liniju manjeg otpora. Dijete treba prijatelje van roditeljskog kruga, mora se razvijati, stvarati svoje stavove, izboriti se za njih među onima koji mu i nisu uvijek naklonjeni, znati se postaviti u svakoj situaciji.
Moja djeca su odgajana tako da se prvenstveno ponašaju pristojno u svakoj situaciji. Sjednu za stol i odsjede do kraja obroka. Govore molim i hvala, uvijek pozdrave na dolasku i odlasku.
Jesam picajzla oko nekih stvari. Jesam, priznajem.
Ali kada vidim svoje dvije kako se ponašaju, jako sam zadovoljna. Što bih mogla reći za rijetko koje dijete koje poznam u svojoj okolini.
No, krenula sam o odgovornosti. Prvenstveno roditeljskoj odgovornosti.
Daklem, ovako....

Prije nekog vremena imala sam raspravu o pedofilima i inim glupostima koje vrebaju sa interneta. Pa se čuju ovakvi komentari: "A šta mogu roditelji, kada se ne razumiju? Kako da to oni spriječe? Nemaju pojma o računalima, šta da naprave?"
Ajd sad, što na to reći? Jadni roditelji, jel da.

Malo sutra. Ako se ne znaš služiti računalom, a kupio si ga djetetu, onda marš na tečaj i nauči. Nema druge. Linija manjeg otpora je da ja to ne znam, i kako da onda dijete kontroliram.

Meni to nije zdravo i odgovorno razmišljanje, zar ne?
Naravno da je teško sjesti negdje, odslušati sat, sat i pol predavanja, raditi, razmišljati - ali ako je to potrebno da bi se djeca imala pod nadzorom - da li je to onda žrtva, ili potreba?

Uvijek postoji mogućnost da će naći nekoga tko će im nauditi i u okolini koja je primjereno kontrolirana. Ne bi vjerovali koliko toga ima.
Ja sam osobno, sa starijom imala prije nekog vremena takav sukob. Poznati pjevač joj je pisao mailove. I tražio fotografije u badiću. I htio znati gdje živi i u koju školu ide, kada joj rade i gdje roditelji i tako svašta.
Njemački pjevač. Sa net.hr adresom.
Je kak da ne.
Prijavili smo ga policiji, Iskonu, I.P. adresu našli, u školu otišli kod pedagoga (zbog ostalih curica koje su se s njim dopisivale), obavijestili razrednika i ravnatelja.
Ima li kakave povratne reakcije? Ne znamo. Naša nije slala fotke, jer joj je to zabranjeno, kao i stavljati svoje fotke na blog ili bilo gdje na internet. Nije mu niti poslala ništa od podataka, jer smo vidjeli na vrijeme. Dokazali smo joj da se može lako manipulirati. Registrirali smo mail adresu koju smo htjeli na nekoliko polužitelja, od gmaila, neta, hotmaila. I dokazali joj da možemo biti i papa, i bog, i Putin, i taj neki pjevač. Pa je ostala širom razjapljenih laloka, i suznih, doduše, ali onako, smirenih okica.

Dakle, odgovornost. Mi se znamo služiti računalom. I pisati blog, i pratimo svašta što je djeci zanimljivo. Ja čitam i blogove koji pišu njene kolege iz razreda i škole. I od mnogih drugih klinaca u ovom gradu. Tek toliko, da vidim što se događa.
Pretjerujem?
Možda. Ali vjerujte mi, neki dan sam imala takvu noćnu moru, koja još uvijek traje, uz sav oprez kojim okružujem svoju djecu.
Nažalost, ne mogu o tome pisati. Preružno je i još uvijek ne znam što će biti dalje. Razmišljam.

A onda si mislim - kako onda druga djeca prolaze? Ona čiji roditelji glume prijatelje? Zato jer im je to jednostavnije?
Ili.....