Ovo što se događa u državi Hrvatskoj doista sliči na cirkus.

U Zagrebu se, gotovo u centru grada, stvorilo jezero.

Dajte zamislite…

I opet, nitko nije kriv.

Nikom se ne da niti razmišljati previše o uzrocima i posljedicama.

Znate, imam ja dobro klasično obrazovanje. Pa onda i osjećaj zdravog razuma. Donekle znam dobro analizirati. A doista mislim, ponekad, da sam pogriješila što se struke tiče.
Mene moj dragi karakterizira kao dugoročnog planera koji može dobro predvidjeti sve moguće loše situacije koje se mogu dogoditi. Pa kaže da sam katastrofično nastrojena. Po tome sam trebala se baviti smanjivanjem mogućih rizika.
A nije tako. Ma ne, zeza se on.
Istina je malo drugačija.
Kada idem nešto raditi, pokušam sagledati sve ono što je ikako moguće. Uzeti u obzir sve rizične elemente koji se uopće mogu dogoditi. Pokušati staviti pokraj svakog neku veličinu vjerojatnosti. Prema tome odlučiti koji su rizici bitni, koji ne.
Mogu se pohvaliti da me je ta sposobnost dobro služila i kada sam radila na jednom svom prijašnjem poslu. Kada je bilo najkritičnije, moja je glava bila najhladnija. Jer sam si već tu poslagala mogućnosti koje se mogu dogoditi, kao i moguća rješenja.

Čemu sve ovo?

Kada razmišljam o nedavnim događajima koji su se dogodili u ovoj našoj državici, ne mogu shvatiti kako se netko može igrati sa životima ljudi oko sebe.
Osvrnut ću se samo na dva nedavna događaja, nesvakidašnja, koji su nam obilježili zadnjih par mjeseci.

Prva je stvar Kornatska tragedija. Ne bi trebalo puno u cijelu priču ulaziti, niti želim analizirati njihove korake.
Ali mi nije jasno, kako oni koji su odgovorni na takav način, da odgovaraju za tuđe živote, mogu tako olako prepustiti sve slučaju?!?
Ne mislim tu na zapovjednika koji trenutno sjedi u zatvoru. On je morao, u tom trenutku, donijeti odluku: hoće li gasiti požar na Kornatima, ili u Vodicama? Gdje je kanader potrebniji, onaj jedan, jedini koji je bio na raspolaganju? Daleko od toga da je donio pogrešnu odluku, ali je lako biti general nakon bitke. Mogla se, možda, i obrnuto dogoditi tragedija. Mogla je izgorjeti koja kuća u Vodicama, pa bi opet bio kriv.
Nije, nažalost, imao kristalnu kuglu kojom je mogao točno vidjeti situaciju, niti dobre komunikacijske veze, uglavnom – ništa. Samo svoju glavu i vlastitu procjenu na osnovu poluinformacija sa terena. Nije mu omogućeno da zna sve činjenice prije odluke. Nje mu dana mogućnost da istovremeno gasi požar s kojeg dolaze panični pozivi, bez obzira što gori trava, i požar koji se približavao kućama. Nije imao dva kanadera, niti pet kanadera. Imao je jedan koji je trenutno pokrivao cijelu Jadransku obalu.
Po mome, tu je odgovornost na onima koji su trebali osigurati opremu, komunikacije, vozila, letjelice, opremu koja će omogućiti svrsishodno i efikasno djelovanje sustava. I ne se oslanjati na procjenu jednog čovjeka, koji nema niti pravi uvid niti mu je to omogućeno.

Rezultat te površnosti imamo. Strašan rezultat.

Iz koje perspektive to pišem?

Znate, danas se kojekakvi proizvođači diče sustavom HACCP. Taj sustav je razvijen u dijelu proizvodnje koji se odnosi na hranu. Pokriva svaku moguću specifičnu proizvodnju koja na bilo koji način ima veze sa ljudskom ishranom. Znači sustav kontrole kritičnih točaka od početka uzgoja, do izlaska proizvoda na tržište, čak i ponašanje prema tom proizvodu kada se nalazi na polici u trgovini.

Da li je to jednostavno?

Onako. Kako za koga. U stvarnosti, struka.

Pokrivaju se kritične točke , kako bi se eliminiralo bilo kakvo onečišćenje, oštećenje, pogreška u proizvodnji.
Tu spadaju i mikrobiološke pretrage svega i svačega, od sirovine, repromaterijala, do strojeva, i ljudskih ruku.
Također i pretrage na prisustvo bilo kojeg stranog materijala, počevši sa kukcima, metalom, onečišćenje bilo kojim zagađivačem.

Traži i zahtjeva puno truda. I edukacije samih ljudi koji se nalaze u lancu. Poštivanje razno raznih procedura. Izrade hodograma, predviđanje mogućih rizika.

I gledajući iz te perspektive, mislila sam da i ozbiljne, državne službe, o kojima ovise životi ljudi imaju razrađene neke hodograme kojima se radi na smanjivanju rizika. Da se zna kako se ponaša, da je mogućnost pogrešnih procjena, rizika, ljudske subjektivne procjene, smanjena na najmanju moguću mjeru.

Ali nije. Neuređenost sustava nam je ogromna.

Po mom mišljenju, namjerno. Ne zna se tko je odgovoran, pa nema niti krivaca. Što je veća neuređenost sustava, potrebno je manje energije za održavanje istog. To su neki termodinamički zakoni, za koje mogu ruku dati da vrijede u svakom segmentu života.
Svatko se njime može igrati.
Greške se ne evidentiraju, niti se suzbijaju.
Kasno je onda kada vuk pojede magare.
Nema krivca, nema odgovornosti.

Mada slučaj jezera u sred Zagreba nema nikakve veze sa Kornatima, nekako se nameće zaključak da je i tu neuređenost sustava na djelu.

Nisu uzete u obzir svekolike mogućnosti pičvajza koji se može dogoditi.
Išlo se samo na uštedu.
E, tu neuređenost pogoduje, opet drugom gospodaru. Kapitalu. Sve je moguće kupiti, svakoga potplatiti, napisati jedno, napraviti drugo, previdjeti sile prirode, uz pomoć birokratskog zahvalnog aparata uštedjeti gomile para.
I opet, ups, nitko nije kriv.
Uobičajeno je da se u toku gradnje mijenja projekt. I da se radi po nekim drugim normama od onih koje su prvobitno donesene, a bez dozvola.
Svašta je dozvoljeno.
A sada? Ljudi kojima je uništen životni prostor – neka čekaju da se dogovore tko je krivac? Tko će snositi odgovornost za ono što se dogodilo?
Nitko?
Pa naravno. Sve je u okviru dogovora, neformalnih, vjerojatno, obećanja i profita.
Tko onda fućka tih nekoliko sirotinjskih duša. Svašta.
Treća saga, a vezana uz aferu na Vrbanima – isto nitko nije kriv.
Ma znate, ako poznate malo zakon, negdje postoji krivac. Netko je zaj***. Sigurno. Ali ima isto tako netko tko se tim omastio. Postoji odredba zakona o građenju koja obavezuje svakog izvođača radova da uzorke materijala koje koristi u izgradnji takvih prostora mora davati na testiranja. Ili testiranje nije napravljeno kako treba, ili su promijenjeni materijali koji su se koristili. U svakom slučaju, krivac bi se trebao lako detektirati.

E, ali…kada iza toga stoji debela plava koverta koja prikriva cijelu priču, i neuređenost sustava koja ne može tome stati na kraj…onda, i opet, pojeo vuk magare.

Još primjera?

Daj, pa ruši se vijadukt koji je izgrađen iz naših para. Jer je netko pogriješio u izradi betona. I umiješao zemlju. Ili bog zna što.

Pa se čovjek zapita: koliko smo u stvarnosti sigurni u ovoj našoj bananas državici? I jesmo li uopće?