Frustracija, frustracija, frustracija…
Nakuplja se danima.
Teško bi bilo objasniti sva ishodišta ovog trenutnog stanja. Nemoguće čak, uzimajući u obzir da želim, doista želim za većinu ostati anonimna. Pa ako i ovaj post bude neshvatljiv kao onaj prije, oprostite mi. Morat ćemo dogovoriti posebne šifre za razumijevanje.
Naime, ovako….
Svi koji ovdje čitate znate koliko volim svoj grad. Ne bih ga mijenjala. Odnosno, to sam mislila do nedavno. Gledajući po površini i kroz ružičaste naočale, pa slijedeći lokalpatriotsku crtu koja postoji, o da, ovdje je dobro.
Gledajući po površini.
No, ako idemo malo u detalje, ako čovjek malo mućne glavom, shvati – i ovdje smrde govna kao i svugdje…
Palo mi je napamet da bi bilo dobro odseliti se odavde. Recimo u Zagreb. Što ne bi. I tako većina mladih, obrazovanih i sposobnih ljudi živi u Zagrebu, pa gledajući iz moje perspektive imaju kojekakvih beneficija glede toga.
Kao prvo, mogu naći posao gdje će se cijeniti struka, gdje ću moći i zaraditi koju paru.
Ovdje, brate, nema posla. Ne za one koji imaju završen fakultet, pogotovo ne za one sa magisterijem. Ne za one koji vole razmišljati. Ne za one koji ispadaju iz nekih svakodnevnih glupih obrazaca ponašanja, malograđanske taštine, rituala, a pogotovo poltronstva.
Ovdje, ako si fakultetski obrazovan i razmišljaš svojom glavom spadaš u nekih par posto pučanstva. Ne možeš napredovati, nikako. Prekvalificiran si, većina te izolira, vjerojatno iz straha za samo svoje guzice. Jebi ga, nije moj faks iz Banjaluke ili tako negdje, Zagrebačko sveučilište je to ipak. Ili da sam možda završila neku višu poljoprivrednu,onda bi to bilo to. Da mi muž radi na željeznici i kopa kanale, onda bi isto bilo u redu. Kog sam vraga htjela uvijek samo ono što je iznad prosječno, to je već doista samo moj problem ( ali nisam ja to tada osjećala tako. Nekako se vremenom posložilo da imam visoke kriterije.). Pa nek se sad nosim s tim, jel tako. Nitko mi nije kriv.
Tada se ne bih isticala.
Ako se želiš baviti politikom, ne za svoju i isključivo svoju korist, već gledajući sa aspekta općeg dobra, ako si nepotkupljiv, ako ne trebaš mito, pa ga čak i odbijaš, ako ne želiš biti korumpiran – ispadaš iz kola. Potpuno i apsolutno. Možete li vjerovati da sam godinama, godinama član jedne stranke, koja je ovdje čak na vlasti, i to od devedesetih godina, od samih početaka, a da me oni ne trebaju. Lojalan sam član, vidi se. Ako treba nešto odraditi, tu sam. Mada me ne zovu, odnosno zvali su me samo onda kada sam bila u poziciji donirati neke stvari. Ali za bilo što drugo im ne trebam. Možda bi mi ipak dodijelili tu milosta da lijepim predizborne plakate uokolo. Ali ja to neću, eto. Prekvalificirana sam, imam dugačak jezik, nikom ne virim iz guzice, ne znam što bih još mogla navesti kao svoju manu. Karakternu, fizičku, šta ja znam koju….
Nadam se da će mi moji stavovi jednog dana ipak donijeti onu satisfakciju koju tražim.
Frustrirana sam iz istih tih razloga i sa statusom svoje najdraže sestre, kojoj bez obzira na sate i dane i mjesece uložene u djelovanje jedne stranke nije donijelo ništa nego marginalizaciju. Nije primila za ruke one koji ih imaju prljavima, i ispala je iz tog kruga. Nisu joj stali iza leđa kada je trebalo. Ništa nisu napravili, ništa što nije koristilo njihovoj promociji.
Statuti se mijenjaju kako bi se uhljebili neki koji vjerojatno čuvaju guzicu onima na ključnim pozicijama, koji su odigrali prljave zakulisne igre i koji imaju u svojim rukama neke jake adute. Koje su spremni i upotrijebiti.
Oni koji mogu mijenjati stvari, koji to znaju - njih se stavlja na led.
Ako tu cijelu sliku preslikamo na državu, a uvijek ja to tako činim, polazeći od onog što su me učili u logici, pa povezano sa induktivnim i deduktivnim zaključivanjem
(Indukcija je logička metoda. To je vrsta posrednog zaključka kod kojeg polazimo od pojedinačnog ka općem, to znači da ono što vrijedi za svaki pojedinačni slučaj jedne vrste vrijedi za cijelu vrstu.
Dedukcija je logička metoda. To je oblik posrednog zaključivanja kod kojeg se zaključeni sud izvodi od općeg ka posebnom ili pojedinačnom.),
zaključujem da je sve ovo ovdje sranje. U cijeloj nam krasnoj Hrvatskoj. Ne mogu pobjeći od tog zaključka. Ne mogu a da ne zaključim da ovdje vode kolo samo oni koji žele zadovoljiti neke svoje i isključivo svoje potrebe, i to sa što manje truda, rada i razmišljanja. E sad, potrebe su različite, nekim je potreba namiriti džep, nekima je potreba namiriti svoj ego. Opće dobro – e to nije potreba. To se, ponekad, dogodi uz put.
E, sad idemo dalje. Dakle, ako je sve isto, u cijeloj državi, po istim kriterijim logičkog zaključivanja možemo reći da je i u ostatku svijeta isto. Dakle, samo zadovoljstvo ne treba tražiti izvan, nego u sebi.
Ma, jebena sranja za samopomoć. Ovo je samo digresija….
Vratimo se malo unazad. U cijelom je svijetu isto.
Zašto bih se onda selila u drugi grad? Podsjetite me, zašto?
No, možda su moje metode zaključivanja ipak daleko od istinitih i ispravnih načina. Ja bih to tako zaključila…
Ali, jedan ipak i jedno ali, na kraju….Sve bi to bilo OK da se radi samo o znanosti. Ali kad čovjek uključi i srce, sa malo mozga, onda……onda ništa više nije tako jednostavno.
