opis slike

Samo blebećem...

Oni koji me dulje poznaju znaju koliko vodim sama sa sobom bitku oko anonimnosti i iskrenosti ovdje na blogu. Hm, možda ne iskrenosti, više...recimo otvorenosti. U svojim početcima pisanja bila sam bolno otvorena, doista u potpunosti, iznosila sam svoje stavove bez zadrške koju inače pokazujem u svom real life.
Ne mogu reći da je to dobro ili loše. To je samo dio mene i moje osobnosti. Poprilično suzdržana. S tim da ta suzdržanost izbija iz mene uglavnom u trenutcima kada ne treba. A onda kada treba blebnem ono nešto što bi u svakom trenutku trebalo ostati neizgovoreno.
Reklo bi se da ne znam držati jezik za zubima, barem ne onda kada bi trebalo.
No, ovdje, na blogu, doista, iz početka nisam imala nekih osobitih ograda. Nisam niti slutila da će ikada itko, u moru blogova koji se otvaraju i stvaraju, naići na mene i pročitati ono što mislim.
Nisam mislila, uopće, da bi to ikoga moglo zanimati na bilo koji način.
Iskreno, nisam niti mislila da ću išta moći napisati na način da bude razumljivo i jasno bilo kome drugome osim mene same.
Dogodilo se obrnuto. Dogodilo se da su blog pronašli i neki koji nisu trebali. Nisam to tako zamišljala.

Od toga dana, osjećam da mi je netko na određeni način potkresao krila. Nekako, da nemam više prava otvoreno komunicirati sa bložnim pučanstvom na onaj način na koji sam ranije komunicirala.

Ne znam zašto, iskreno, ne znam. I ovako i onako svoje sam mišljenje govorila (kao što sam i napomenula) baš onda kad ne treba. Pa sam i tako, u svojoj okolini često ono zločesto dijete koje...ajd sad, da se ne ponavljam više. Valjda sam s vremenom ipak stekla naviku (koju sam doista dugo razvijala) da držim jezik za zubima. Izgleda da je preraslo (i opet) u krajnost, pa držim jezik za zubima uvijek. Barem po novom...

Uglavnom, pitanje anonimosti i otvorenosti nekako žvačem zadnjih dana. Zašto?
Potaknuo me naš poznati bloger, novinar, Ribafish, koji u jednom od svojih postova opisuje neke svoje privatne probleme. Onako, otvoreno.
A on je, javna osoba, i bez imalo kompleksa progovara o nekim stvarima koje bih ja, anonimus, a izgleda i malograđanin, skrivala kao zmija noge.

U čemu je stvar?
Čini mi se da se on (u ovom slučaju, ne navodeći neke druge poznate blogere) dobro nosi sa samim sobom i svojim pogledom na svijet, sa svojim manama i svojim prednostima.

Za razliku od mene same.
Pa dolazim do zaključka da sam iskompleksirana sama sobom. I umišljena. Polazim od pretpostavke da me pozna cijeli svijet i da taj svijet zanima što to imam za reći.

Jebate, dobro da nisam neki diktator, koje bi mene onda fobije i urote proganjale...

10.09.2007. u 12:44
(28) Komentari | Print | #