opis slike

Bye

Ponekad bih doista samu sebe mogla svrstati u one neke likove iz filmova o ograničenim ljudima. Doista.

Ponekad pomislim da je stvarna i jedina vrijedna istina red, rad i disciplina.

Ponekad stvarno pilim.

Naime....

Nedavno se natezah sa svojom starijom oko nošenja kacige prilikom vožnje bicikla. Po zakonu mora nositi kacigu. Mora. Ali neće.

Razlog?

„...pa to nitko živ ne nosi, šta misliš kak bi me gledali, ko zadnjeg freakija...“

Dakle, većina. Svi su frajeri, voze bicikle koji imaju dvoznamenkasti broj brzina, jure kao manijaci i ne nose kacige.

Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-08-03

Koliko mogu napraviti kao roditelj?

Razgovarati, prijetiti, ucjenjivati, kažnjavati.
I sve to funkcionira dok je na vidiku. Nakon toga – je da, moš mislit kako nosi kacigu.

Zaredale se ove neke nesreće, sve jedna smrt do druge, neke su stvar umora, ali njih nekoliko, zadnjih, bile su uzrokovane zbog nepoštivanja zakona. Alkohol i brzina....

Onaj jedan ima čak devetnaest prekršajnih prijava. I ništa procesuirano. Devetnaest...

A propisi i zakoni se uče poštovati od malih nogu. Kućnim odgojem, za to sam uvijek da je na prvom mjestu, zatim edukacijom, bilo u školi ili nekim specijaliziranim programima, dalje u društvu i odnosu društva prema tim normama...

Na kraju krajeva, i kaznom.

Do sada nisam doživjela da je netko kažnjen zato što mu dijete ne nosi kacigu dok vozi bicikl. Nisam, doista... Policija to ne vidi, ili...? Svi nose kacige..? Je da, malo morgen, rijetko vidima da ikoje dijete ima išta od opreme osim bicikla. I to po mogućnosti dobrog, super dobrog.

Što im se time poručuje? Da je dozvoljeno ponašati se kako žele? Da odgovornost svih nas prema zakonima nije bitna? (Ovdje se ograđujem, ima nekih zakona koji su stvarno debilni, no...) Da zakoni postoje zato da se krše? Da je dozvoljeno ono što diktira glasna manjina, sve dok ne preuzme većina, bez obzira o čemu se radilo?

Ja bih voljela da me prvu kazne kada uhvate moje dijete bez kacige.

Jer bi to značilo da sustav funkcionira. (makar malo nade)

Jer bih onda bila toliko ljuta da bih ju natjerala da za kaznu oriba WC (što i nije toliko strašno, ali na psihu pubertetlije djeluje), pa joj ne bi više padalo na pamet da radi gluposti.
Jer bi i ona shvatila da ne možeš raditi nešto kontra, a da nema posljedice.

Jer bi, možda, nakon nekog vremena, djeca shvatila da su uhvatljiva, dostižna, slaba. Da treba poštovati ono zbog čega smo tu.

A to nisu zakoni. Ne ovaj put.

To je život.

PS. Neće me biti sada malo dulje. Odo uživati. Popit koju blogersku kavicu na obali Jadrana. Močiti noge, skupljati školjke, slušati valove, pjevati sa cvrčcima...


Vidimo se poslije dvadesetog.

02.08.2007. u 22:50
(26) Komentari | Print | #