opis slike

Jedan **rani post

Kakav dan!

Aha, jesam vas..
Nikakav, kakav bi bio. Vruć, umoran, usporen, ljepljiv, znojav...

Nekako mi je teško po ovakvim temperaturama već i živjeti, a kamoli razmišljati. Mozak mi ima trenutno kapaciteta toliko da ni meksičku sapunicu ne može apsolvirati i razumjeti. Stand by do kraja...

Tek sad, u ovaj kasni sat, malo nekog vjetrića propirka i prostruji. Ma kao da je bilo kome drugačije, jel da, misleći na one koji se nalaze u ovom dijelu svijeta...

Ne znam niti što da pišem. Kod mene nimalo jednostavno: uvijek mi je na pameti nekoliko naznaka i problemčića koje bi mogla ovako istresti na ovaj blještavi ekran, no, realizacija - nula. Ni vrit ni mimo. Ili možda ipak...?

Svaki dan kada odem obaviti fiziološke potrebe, tamo jel, gdje se to već obavlja, mislim si da ću si dati truda i malo proučiti taj famozni izum i napisati pokoju smislenu o tome. Naime, doista bih voljela doznati od kada datiraju zahodi, tko je to pametan smislio. Dugo već tome ima, jel tako?
Stavljajući u kontekst mojih razmišljanja dugopostojanost tog izuma, pitam se samo jednu stvar:

Pa kako, dovraga, toliko populacije još uvijek ne zna koristiti WC, zahod, toalet...

Radim u jednoj onako, uljuđeoj firmi. Svi donekle obrazovani, sama fina guzica jedna do druge, ne znaš tko finiji.
Ali prava slika se ocrtava upravo u toj prostorijici od jednog i frtalj kvadrata.
Ukratko rečeno - katastrofa.
Naučili su barem puštati vodu iza sebe.
Al je recimo, teško uzeti u ruke četku i malo oribati školjku nakon..jel nakon..ma nakon govna, šta sad.
Slažu li se, slažu prugice po bijeloj keramici.
Ili spustiti poklopac iza sebe. Pa jel to takav problem? Kada se pusti voda, onda ona, onako u fino izmješana, prska i do nekoliko metara uokolo. Al znate, to se ne vidi, voda je ipak prozirna pa nije bitno. I tako je važno što imaš na sebi, a ono što se ne vidi, to se i ne računa.
Najdraže su mi one damice koje obavljaju posao stajući direkt na školjku. I to još i na dasku. Koja, onda, puca redovito, svakog tjedna daska jedna.
Nadobudno su u Wc-ima, svojevremeno, postavljeni oni automati iz kojih se izvuče papir, pa se stavi na školjku. Jedna pošiljka je tako potrošena, s tim da su određene persone to koristile i kao toaletni papir u nedostatku drugih pomagala. Nakon toga, nema više, a-a, nije potrebnoeek.
Količina i odnos prema toaletnom papiru je svoja priča. Tko prvi, njegova djevojka, tako bi glasilo. Dakle, kad uđeš u WC, i ima papira, na njoj uvijek piše - uzmi me sa sobom, jako sam osamljena ovdje. I tko bi tome odolio, lijepo rolu malo popljosnatiš, uguraš ispod majice i - tvoja je, samo tvoja. Onda kad ideš na Wc, diskretno odmotaš dio toga i nosiš sa sobom. Živa elegancija nema što. Osobito ak ti se komad odmota, pa vijori iza tebe kao veo. Nezaboravno...

Dakle, ljudi JOŠ uvijek nisu naučili upotrebljavati WC. I pripadajuće resurse, kao što je pranje ruku nakon obavljenog posla. A za divno čudo, danas se već svako dijete zna služiti mobitelom, i zna sve funkcije napamet, al savladat puštanje vode u školjku, iza posla, održavanje higijene - jeb ga, viša matematka, valjda.

Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-07-20

Za ilustraciju: Zavod za javno zdravstvo Grada Zagreba je svojevremeno, ima tome i par godina, uzelo uzorke onih grickalica koje se nalaze u kafićima. Konkretno kikiriki. Analizirali su i otkrili - nekoliko različitih uzoraka mokraće. Koji su tamo došli sa prljavih, neopranih ruku. Nakon obavljanja the posla, naravno.

A sad nek me netko pita - zašto izbjegavam pružati ruku prilikom upoznavanja?

Fala Bogu da sam žensko i da imam diskreciono pravo preskočiti taj ritual....

Kategorija? Ponekad se sama sebi dobro nasmijem: naravno, karijera, a što bi drugo moglo biti?

19.07.2007. u 22:57
(30) Komentari | Print | #

Istina, ah ta istina....

Ovakva, mala putovanja, uostalom kao i ona velika, meni služe zglavnom za pražnjenje glave.
Ispadne da sam mrgud na odmoru.
Barem je tako ispalo ovaj put.
Nikada se nisam promatrala iz tog ćoška (ugla?).

Uglavnom, kao i svatko vjerojatno, mislila sam da sam neka dobrica. Onak, iskreno.
Dok me u glavu ne pogode tuđi komentari. Koje sam, vremenom, naučila prihvaćati bez prevelike ljutnje. I nadam se, sa mirnim izrazom lica. Tako barem ja mislim.

Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-07-16

Ovaj vikend, koji sam, među ostalim, provela sa svojim roditeljima, i koji je unatoć tome ispao sasvim ugodan (ponekad nam je i tako, zajedno lijepo, ne prečesto, ali....dogodi se), dakle, ovaj vikend sam ispala mrgud. Pokisla. Nekomunikativna, i šutljiva.
A meni baš bilo jako dobro. Bez zafrkancije.

Danas sam čula komentar da sam ja jedna „opasna“ ženska. Ko Amazonka. A nisam, ozbiljno, nisam. To neistinite priče kruže.
I tako, dogodi se tu i tamo, da načujem ponešto o sebi. Ne spadam u one koje imaju uvijek nešto za reći, čak šta više, poprilično znam šutjeti i slušati. Ponekad se isključiti. Biti odsutna, negdje u svojim mislima. I uvijek taj neki komentar nema veze sa onom slikom koju sam si ja zacrtala.
Nisam još čula da sam izuzetno šarmantna. A ne. Ma, niti da sam nešarmantna. Prije bi rekli – onak, malo hladna.
Nisam niti čula da sam glupa. Nikako. Čak šta više. No, isto tako, imam nos do nebesa. Poganu jezičinu, kada treba. Jako sam umišljena. S ljudima komuniciram s visoka.
Pa možda onda i ispadnem neka nekomunikativna, nedostupna, odmjerena. Opasna...na kraju krajeva. Ljudi se boje onih koje ne poznaju, a očito spadam negdje u kategoriju takvih.

Dakle, malo razmišljajući, a malo slijedeći svoje osjećaje i intuiciju, dođoh nekako do zaključka koji je kontradiktoran onoj mojoj slici koju nosim u glavi: uopće nisam ugodna osoba. Možda spadam u one koje će poštovati, ali rijetko voljeti. Čak i moja obitelj, dakako. Nisam od onih koje će se uvući u svoju ljušturu, prema potrebi društva. Tu ide uvije kontra, no moja ljuštura je uvijek tu onda kada ju nitko ne bi očekivao. Ponekad niti sama.

Prostruji mi nekad kroz glavu da je toj odmjerenosti, koja je vrlo česta u zadnje vrijeme, možda donekle kumovao i blog. Naime, još uvijek mislim, i nadam se, da moja okolina ne zna da pišem ovdje. Na taj način, moje teme za razgovor su jako sužene. Dosta vremena provodim na ovim stranicama, ako već ne pišući, a onda svakako čitajući razne tekstove i poruke. I svakako da takav način ponašanja ostavlja traga. Često se nađem u nekoj situaciji kada moram zaobilazno navoditi neku temu i obrazloženje, pa se nađem u situaciji kada moram govoriti poluistinu. A ne volim to. Tako se dogodi da radije šutim, nego da se sama pred sobom crvenim zbog osjećaja da nisam iskrena.

I da, to mi je još jedna bolna karakteristika. Ako me iskreno, ali iskreno netko koga smatram prijateljem pita za savjet, ili ako se radi o nekoj stvari koja je meni jako bitna, uvijek ću reći istinu. Bez obzira koliko ružna bila, po mene ili po tog nekoga. A to nisu uvijek najugodnije situacije, bez obzira koliko onaj koji govori istinu bio oprezan i slatkorječiv.

I tko bi me sad obožavao?

Samo moj jedini. On još uvijek, srećom, ima ružičaste naočale.
Ili vidi neke stvari koje su drugima nedostupne (ne one, nisam to mislila, sram nek bude onoga tko je na TO pomislio)....


16.07.2007. u 23:57
(19) Komentari | Print | #

Zagonetno putovanje

Sutra idem ovdje:

Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-07-12

Da vidimo tko zna. Ne sumnjam da će vas biti punoooo...


A kvart...ovaj ovdje. Ajde sad, oni domaći, da vas vidim...

Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-07-12

Ako ima tko zainteresiran za druženje, javite se na mail. Do sutra u 14,00 sati. Nakon toga...bijelog konja jašem i odlazim put Kvarnera...


Blogamo se slijedeći tjedan...booooook

12.07.2007. u 22:42
(17) Komentari | Print | #

Malko me izbacilo iz takta :))

Poseljačio mi se grad. Jako.
Sjedim u kancelariji. Centar grada, ej, centar.
Neamam klime u kancelariji. Ni ne treba mi. Otvorim prozor i uživam.
Do zgode. Kad se dovuče neka tandrkalica.
Uobičajeno se radi o dvije krajnosti.
Jedna je nabrijani auto, sa svom mogućom opremom, spojlerima, guzlerima, alu felgama, obavezno starije proizvodnje, ali nabrijan, nabrijan...Kroz prozor je gurnut špičasti lakat nekog mladca, onak, neuhranjenog, izbrijanog, sa obaveznom tetovažom, naočalkice ala Armani, kupljenje negdje na placu, u robi švercanoj preko grane, iz Bosne.
A iz auta trešti narodnjak. Isto šverc iz Bosne.
Druga krajnost je krntija koja ostavlja dimni trag u vidu indijanskih poruka, olupina koja se raspada, lagano hrđava u području branika i pragova, koju na okupu drži još jedino prljavština. Unutra je i opet neki musavi, koji je na rasprodaji u Spartaku kupio neki kazić, koji malo tejpa prožvače, al se uopće ne kuži u suludom ritmu armonke i bogtepitaj čega sve ne. I opet trešti neki šverc.
Ja ko ja. Ne mogu bit onak, mirna na to, svaki put kad ulicom prođe takvo nešto nakaradno i glasno, sa zvucima kojekakvih narodnih (kvazi, ofkors) popevki, ja se ustajem sa stolice i gledam sa drugog kata na tu tandrkalicu koja ispušta neke neartikulirane zvuke. Kao da im što mogu, svašta.

Neke stvari ne razumijem. Ma, niti se trudim razumjeti.

Večeras, maloj svojoj bubici pjevam pjesmicu prije spavanja. Ima ona neke svoje, omiljene. Tamburaške. Jeb ga, to ne smatram smećem. Ako joj zapjevam bilo koju iz drvoreda (od Oraja, Jasena, Trešnje), pa nastavim sa Matom, ona bi još i Popevku za zagorske brege – šta ja znam, al meni to sve dobro zvuči. A i djetetu, zaspe kao anđeo.

Pitam se, gdje je nestala naša tradicionalna, stara narodna pjesma. Zna li tko?
Gdje su starogradske pjesme? Tko se još zabavlja uz Fijaker stari, Blijedi mjesec, Tamburaši s Petrovaradina....
Mladi – nisu nikada čuli. Al za tamo neke, koje meni sve isto zvuče, u kojima stalno netko jadikuje, kida srce, a krv mu teče kroz vene (vid otkrića!!) – oni znaju. Znaju sve!! I puštaju to glasno kad se voze u autu kroz ggrad. Kroz centar grada. Fuuuuujjjjj...

E sad, o seljačenju - glazba je samo simbolika. Ona se čuje i to glasno. A za glazbom kreće i sve ostalo.
Normalno je da curetki po gradu hodaju maltene u kupaćima. Tako da im se vide halteri. Maloljetnice. S cigarom u ustima. Ima i onih koje za pivu na brzinu obave u WC-u kratku prostitutsku uslgu.
Maloljetnice. U majicama koje ništa ne pokrivaju. Odrpane, pijane već u 22 sata. Za njima horde slinavih mladaca, teturaju, cerekaju se. I hoopsaju na narodnjake. Jeftina glazba, jeftina zabava.

Sranje. Ovo sve zvuči grozno.

09.07.2007. u 23:18
(24) Komentari | Print | #

Malo zabave...pokušajte bez suza

Ne mogu odoljeti.
Ne ide. Ne jednostavno.

Kako bi se podsjetili i malo saldirali ovih vrućih dana, a bez puno muke - eto, slikom i rječju.




Ugodnu zabavu!

Mene je, iskreno, srce zaboljelo. Jako.

05.07.2007. u 13:48
(23) Komentari | Print | #

Prodajem kuću!!!

Ma krenula sam ovo pisati iz nekih samo sebi znanih pobuda.
To vam kod mene dođe ko rolerkoster, od gore do dolje za manje od pet minuta.
Malo sam gledala ove naše informativne emisije, pa se sve to malo zarotiralo po glavi, pa razmišljanje – hoću/neću ...eto, i sad sam se kao ohladila.
Kao.
Možda napišem suvislije ovako ladna nego što bi pisala onako..khm, jel ...neugooodno mi napisati bilo koju riječ, može se uvijek shvatiti dvojako, a ja sam ipak, jel, gospođa, fina, u najboljim godinama...naughty

Daklem, danas opalili po gužvama automobilskim koje nam pregaziše rodnu grudu.
I odmah se ide graditi još koji krak tunela, nebilise (kobilise rofl) smanjila načekavanja po cestama. Turisti navalili ko ludi, i jadni trpe po putu. Teško im danas, uz klime i sve blagodati društva otrpiti malo putovanja. Imam još jednu nedoumicu vezanu uz to – kažu nismo dosegli turizam iz devedesete godine. Cesta imamo više, veća je protočnost, sve je modernije, luđe – a nama gužvi na cestama ko nikad. Nije mi jaasno, nikako. Ili crno tržište radi, ili – ne znam. Prosvijetlite me ?!?
No, u svakom slučaju, parstomilijona kunića bit će izdvojeno iz proračuna, kako bi se omogućio što jednostavniji put onima kojima je put – svrha.
Ne ljuti to mene, nikako. I nemojte, slučajno, južnjaci shvatiti da je ovo osobno ili upereno protiv nekoga. Nije. Samo me ljuuuutiiiii...

Bemu, mi ovdje u Bjelovaru već deset godina čekamo da nam naprave put kak treba do glavnog nam grada. A oni koji se nalaze dalje, još i više to čekaju.
Čekamo već deset godina da netko turne malo iz proračuna za modernizaciju pruge i izradbu direktnog puta do Zagreba.
Danas, naime, putujemo vlakom prvo do Križevaca, ako imamo sreće NE presjedamo, već iz Križevaca nastavljamo dalje u Zg. Barem dvadesetak kilometara dulji put. I vremenski bitno, naravno.

Postojeća željeznička infrastruktura na području Bjelovarsko-bilogorske županije je dotrajala, zastarjela i neprimjerena stvarnim potrebama Županije.

Bjelovar je željeznicom povezan sa Zagrebom prugom duljine 89,2 km. Zbog dotrajalosti pruge omogućuje maksimalnu brzinu od 50 km/h.

Dugoročni razvoj željezničkog prometa Županije, u sklopu dugoročnog razvoja cjelokupnog sustava Hrvatskog željezničkog prometa treba biti usmjeren u nekoliko osnovnih pravaca razvoja, a jedan od njih je izgradnja nove dionice moderne željezničke pruge u dužini od 12,3 km koja bi spojila kolodvore Gradec i Žabno. Izgradnjom nove pruge Gradec - Sv. Ivan Žabno ukinula bi se pruga Križevci - Sv. Ivan Žabno, a što bi smanjilo dužinu pruge Zagreb - Bjelovar za oko 21 km ili vremenski za oko 40 min. vožnje.

Aktivnosti oko pripreme za izgradnju nove pruge Gradec - Sv. Ivan Žabno počele su 1990. godine i neprekidno traju do danas.

I još nisu završene

A ovdje vam je mekana zemljica, nema stijenja i kamenja za minirati, malo jače jaružalo izdubi puteve kakve voliš i kuda želiš.

Područje Bjelovarsko-bilogorske županije svojim položajem između šireg Panonskog prostora i metropole Zagreba nudi jednu od mogućnosti njihovog međusobnog povezivanja. Glavni državni prometni pravci teku paralelno sa županijskim prostorom, ali sjeverno (podravski) ili južno (posavski) od njega. Prometni pravac Zagreb-Bjelovar-Đurđevac jedan je od mogućih pravaca povezivanja Zagreba i Panonskog prostora. Od 1990. do 1996. godine na ovom prometnom pravcu intenzitet prometa se udvostručio, te je 1996. godine sa PGDP-om od 6258 vozila/dan bio peti najopterećeniji cestovni koridor. Prema prosječnom scenariju prognoziranja PGDP-a u 2010. godini ovaj koridor bio bi na sedmom mjestu sa 12.390 vozila/dan, a posebno njegova dionica Vrbovec-Đurđevac sa 13.284 vozila/dan. Važnost pravca pokazala se naročito tijekom Domovinskog rata kada je čitav promet za Slavoniju s autoputa preusmjeren na njega. I pored tog povoljnog prometnog položaja može se reći da je područje Županije prometno izolirano, što je vidljivo iz činjenice da niti jedna suvremenija prometnica ne prolazi njome.


Što bi to nama značilo? Nama, kojih ima oko 130.000 duša, na području cijele županije?

Paaaa, recimo, oni koji idu na posao u Zg - treba li uopće napominjati. Očito je.

Oni koji se bave bussinessom, znaju što znači prometna povezanost – nemjerljive prednosti. Kapital bi vjerojatno brže dosizao ove, poprilično zaostale, krajeve, više zaposlenih, rast plaća – ma svašta nešto.
Poslovne zone bi (konačno) zaživjele.
Možda bi, konačno, i ovdje bile otkrivene neke ljepote. Pa bi ljudi mogli za svoje nekretnine dobiti koju paru više. Da koju.

E sad dolazimo na ono bitno – ja. I opet ja.
Prodajemo kuću. Koja bi, da je slučajno negdje na obali, ili negdje u zaleđu, vrijedila barem pol milijon eurića. Barem toliko
Eto, ne treba meni toliko. Treba mi realno.
Da nam naprave brzu cestu do Zgba, došli bi mnogi Zagrepčanci ovdje živjet. Vjerujte mi!
Imamo kino, bazen, kazalište, dobre osnovne i srednje škole, nešto visokih škola i veleučilište, relativno miran grad. Za odgoj djece odlične vrtiće, vannastavne aktivnosti i više nego obilno, novi srednjoškolski centar, uskoro zatvorene bazene, klizalište, malonogometni turnir, dječja igrališta, shoping centre, bolnicu, privatne liječnike i stomatologe, jahačke klubove – ma svašta, kažem vam.
I prilično malen promet. S kraja na kraj grada stižeš autom za 10 minuta. Bicklom za dvadeset. Pješice za sat vremena.

Samo da nam je do Zagreba za nekih pol sata. Sve bi procvalo.

No, u Vladi nema niti jednog ministra iz ove ovdje sredine. Nema. I koliko god naši lobirali za pare iz državnog proračuna, pare stižu na kapaljku.

Koprivnica uvjetuje da se za svaki km ceste koja se napravi prema Bj, napravi i km prema Koprivnici. A oni imaju Polančeca. Kakav god da je, onakav ko iz epruvete, al je tamo.

A nas, laganini, bodu u mozak. I na ovaj način. Već godinama..

A ja bi samo da prodam kuću, dobro, za poštene pare.

Ima li zainteresiranih???

U povjerenju, na cesti se radi. Kažu da će biti gotova do 2010. godine. Eto, to mogu ponuditi ko ganaranciju...

01.07.2007. u 19:27
(17) Komentari | Print | #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se