Ovakva, mala putovanja, uostalom kao i ona velika, meni služe zglavnom za pražnjenje glave.
Ispadne da sam mrgud na odmoru.
Barem je tako ispalo ovaj put.
Nikada se nisam promatrala iz tog ćoška (ugla?).

Uglavnom, kao i svatko vjerojatno, mislila sam da sam neka dobrica. Onak, iskreno.
Dok me u glavu ne pogode tuđi komentari. Koje sam, vremenom, naučila prihvaćati bez prevelike ljutnje. I nadam se, sa mirnim izrazom lica. Tako barem ja mislim.


Shot at 2007-07-16

Ovaj vikend, koji sam, među ostalim, provela sa svojim roditeljima, i koji je unatoć tome ispao sasvim ugodan (ponekad nam je i tako, zajedno lijepo, ne prečesto, ali....dogodi se), dakle, ovaj vikend sam ispala mrgud. Pokisla. Nekomunikativna, i šutljiva.
A meni baš bilo jako dobro. Bez zafrkancije.

Danas sam čula komentar da sam ja jedna „opasna“ ženska. Ko Amazonka. A nisam, ozbiljno, nisam. To neistinite priče kruže.
I tako, dogodi se tu i tamo, da načujem ponešto o sebi. Ne spadam u one koje imaju uvijek nešto za reći, čak šta više, poprilično znam šutjeti i slušati. Ponekad se isključiti. Biti odsutna, negdje u svojim mislima. I uvijek taj neki komentar nema veze sa onom slikom koju sam si ja zacrtala.
Nisam još čula da sam izuzetno šarmantna. A ne. Ma, niti da sam nešarmantna. Prije bi rekli – onak, malo hladna.
Nisam niti čula da sam glupa. Nikako. Čak šta više. No, isto tako, imam nos do nebesa. Poganu jezičinu, kada treba. Jako sam umišljena. S ljudima komuniciram s visoka.
Pa možda onda i ispadnem neka nekomunikativna, nedostupna, odmjerena. Opasna...na kraju krajeva. Ljudi se boje onih koje ne poznaju, a očito spadam negdje u kategoriju takvih.

Dakle, malo razmišljajući, a malo slijedeći svoje osjećaje i intuiciju, dođoh nekako do zaključka koji je kontradiktoran onoj mojoj slici koju nosim u glavi: uopće nisam ugodna osoba. Možda spadam u one koje će poštovati, ali rijetko voljeti. Čak i moja obitelj, dakako. Nisam od onih koje će se uvući u svoju ljušturu, prema potrebi društva. Tu ide uvije kontra, no moja ljuštura je uvijek tu onda kada ju nitko ne bi očekivao. Ponekad niti sama.

Prostruji mi nekad kroz glavu da je toj odmjerenosti, koja je vrlo česta u zadnje vrijeme, možda donekle kumovao i blog. Naime, još uvijek mislim, i nadam se, da moja okolina ne zna da pišem ovdje. Na taj način, moje teme za razgovor su jako sužene. Dosta vremena provodim na ovim stranicama, ako već ne pišući, a onda svakako čitajući razne tekstove i poruke. I svakako da takav način ponašanja ostavlja traga. Često se nađem u nekoj situaciji kada moram zaobilazno navoditi neku temu i obrazloženje, pa se nađem u situaciji kada moram govoriti poluistinu. A ne volim to. Tako se dogodi da radije šutim, nego da se sama pred sobom crvenim zbog osjećaja da nisam iskrena.

I da, to mi je još jedna bolna karakteristika. Ako me iskreno, ali iskreno netko koga smatram prijateljem pita za savjet, ili ako se radi o nekoj stvari koja je meni jako bitna, uvijek ću reći istinu. Bez obzira koliko ružna bila, po mene ili po tog nekoga. A to nisu uvijek najugodnije situacije, bez obzira koliko onaj koji govori istinu bio oprezan i slatkorječiv.

I tko bi me sad obožavao?

Samo moj jedini. On još uvijek, srećom, ima ružičaste naočale.
Ili vidi neke stvari koje su drugima nedostupne (ne one, nisam to mislila, sram nek bude onoga tko je na TO pomislio)....