Vruće je ovih dana. Užasno vruće. Sparina, još gore.
Kod nas red sunca, pa red pljuska. Nakon toga, ostaje samo sparina.
Neki dan – nevrijeme. Led pada. Vrlo brzo napunili su se vodom putni jarci, klokoče voda iz oluka, led pada, trusi lišće ….
U biti, volim ja nevrijeme. Samo da nije prečesto i prezločesto.
Ovo je bilo taman po mojoj mjeri. Malo od svega – malo vjetra, pljusak, malo leda, duga na nebu, smirivanje..
Ali, ovo je bilo sasvim drugačije.
Naime, moj dražesni i ja odlučili smo se malo igrati po kući. Pa je prva nastradala stolarija. Istina i bog, dražesni i nije nešto za takve poslove, uvijek gleda kako tome izmigoljiti, pa je par godina i migoljio, ali je sada sve došlo na naplatu.
Sve treba brusiti, ponešto i zakitati, pa tek onda bojati. Kako smo i inače bili nezadovoljni bojom, jer nam je pretamna, odlučili smo ju brusiti i iznutra, do boje drveta, i onda samo lagano prebojati, nekom svijetlom nijansom.
Naravno, to iziskuje dosta truda, vremena, novca,…ah, što danas ne zahtjeva novac.
Našli smo majstora, nekakvog, koji je prvo rekao da je on za pet dana gotov. How yes no, my ass, pet dana.
Sad radi već dva tjedna i nije još niti sa polovicom gotov. Živci zbroj!!! Mlad čovjek, reklo bi se da ima nešto u glavi...sad shvaćam, tamo je uglavnom piljevina. Čak ni vakuum nije, vakuum je ponekad premija, ipak su mnogi prirodni zakoni još neispitani u vakuumu, pa postoji makar mogućnost iznenađenja, a ovo ovdje....Neke stvari ne bogu razumjeti. Toliku količinu gluposti ne mogu razumjeti....
E, sad spajamo nevrijeme i naše bojanje prozora.
Kako bi isprobali majstora, prvo je sređivao prozore na stepeništu i u kupaonici. Vježba čini majstora, rečeno je davno, a ovaj bogami dobro na nama vježba. A i mi njega treniramo, ne mogu reći. Picajzle, samo takve…
I tako, skinuli mi prozore na blagovaonici, skinuti i rolet – kasl (znate šta je to), izvađene rolete, da se i one sad operu…i dolazi nevrijeme. A mi bez trokrilnog, velikog prozora, koji je okrenut baš na stranu od kuda dolazi urnebes…
Dok smo bojali prozore na stepenicama i kupaoni, niti jedne kapi kiše.
Kako smo skinuli prozor u boravku, svaki dan nešto pada. Svaki…
Dražesni je zaskočio na krov, sa najlonom (ma pravi Tarzan, nema ga svijet, samo kada hoće, jel), i uspio to nekako poljepiti….
Eto, ako ne znate kako prizvati kišu, samo nas obavijestite…skinut ćemo prozore, ako treba i na spavaćoj sobi, pa bude valjda nešto onda i kapnulo.
E, sada tu ide dalje priča o baksuzu. Mi smo se nekako već navikli na baksuzluk. Ni ne obaziremo se više na to, samo se unaprijed pripremimo da će biti onako kako ne bi trebalo, pa nam je lakše za podnijeti. A ako ne bude tako, imamo se razloga radovati…bedacima nije potrebno puno ..
Uvijek mi se čini da onaj red u koji stanem ide barem dvostruko sporije od ostalog izbora..Uvijek kada mi se žuri, još se nešto zakomplicira…recimo, idemo na posao, malu moramo prije odvesti u vrtić, i baš kada nam je frka, naići ćemo, primjerice, na bager, koji mili, mili ispred nas brzinom od 20 km na sat, u suprotnom pravcu kolona….ili će se maloj zapiškiti (što mi je osobito drago u zimsko doba, i to taman kada ju potpuno obučem, u jaknu, zimske, futrane hlače i ostalu pripadajuću opremu)…ili će neki blesan zastati na sred raskršća sa ugašenim autom…Kolika je vjerojatnost da ti se to dogodi ali BAŠ svaki put kada ne treba?
Nama je vjerojatnost blizu jedinice, bez brige…Nevjerojatno je kako se to posloži...
