Dogodi se, eto, u tim nekim danima da idem raditi analizu.
Saldiranje.
Zbrajanje i oduzimanje, pregled prošlosti, negativan saldo dostignuća i pozitivan račun negativnih brojeva.
Ima li to smisla?
Moram. Ne mogu protiv sebe.
Uvijek me u ovom periodu godine uhvati to neko raspoloženje.
Valjda zato što se bliži onaj datum. Onaj, kada se barem jedna brojka na brojaču ljeta zavrti. I ove godine će jedna. Uskoro i dvije.



Nekada sam voljela ovo doba. Bilo je puno iščekivanja, želja, priprema. Čekala sam bombone koje ću dijeliti, sa strašću ih premetala i brojila, zbrajala i dijelila po glavi stanovnika razreda.
Iščekivala sam jutro u danu kada ću ostariti još jednu godinu, čekajući one godine kada ću biti velika.
Kada ću moći sama odlučivati o svemu.
Kada mi nitko neće moći naređivati i odlučivati o mojim postupcima.

Uvijek sam nešto dobila. Za rođendan.
Ne sjećam se svih rođendana, svih poklona, najviše mi je u sjećanju ostao valjda 7 rođendan, kada sam na poklon dobila harmoniku.
Malu, crvenu, na kojoj nisam znala odsvirati niti jedan suvisli ton.
Ali sam ju sa oduševljenjem uzela i cijelo popodne rastezala i navlačila.
Tada sam dobila od bake, svoje drage bake, mali safari kompletić. Suknju i sako, kao za starmale. Ali ja sam se u tome super osjećala. Davalo mi je osjećaj da sam veća. Još sam ga dugo natezala na sebe, i dok mi je suknja bila prekratka, a sako preuzak. Natezala sam preko mršavih bokova i sitnih ramena, samo kako bih izgledala ozbiljnije.
Nije bilo puno djece na mojim rođendanima. Uvijek su tu bili neki stalni posjetitelji, sa nešto djece u pratnji, starci su se lijepo ponapijali i proslavili.
Nisam znala za drugo i to mi je bilo sve ok.

Iz te faze iščekivanja da odrastem, u jednom trenutku je bilo bitno dobro se ponapit. Zajedno sa društvom.
No, nekako, nikada se nisam mogla na taj datum potpuno opustiti, uvijek sam težila savršenstvu. Svi su morali biti zadovoljni, sretni, nahranjeni i ponapiti. Tek pri kraju, kada bi se većina razišla, znala sam sa kojom svojom prijom nategnuti malo jače i opustiti se.
Prerano sam počela biti odrasla.
Od želje da budem samostalna i samo svoj gazda.
A jebemu, do sada nisam uspjela to i postići.
Uvijek je netko drugi gazda.
A najgori sam gazda sama sebi.

Zadnjih godina mi se ovog mjeseca uvijek dogodi nešto ružno.
Ili je to samo moja vizura, ne znam.
Prije par godina sam na taj datum doznala da sam pred otkazom.
I da se borim sa nepoznatim olajavateljem, koji širi gadosti.
I da mi je jedina šansa za opstanak - početi gaziti druge.
Naučila sam i to. Uz put gazeći sebe i svoje principe. Naučila sam biti tough person.
Bilo je to strašno. Pognuti glavu zbog egzistencije, pred likovima koji ne znaju niti pisati.
Ali su me natjerali.
Vratila sam im, bez brige. I tada sam naučila još jednu stvar o sebi – kada me nagaziš, jako sam zločesta. Jako. Čekam u prikrajku priliku, vrebam, njušim. I kada dođe – gotovo je. Za sva vremena.
Daleko sam dogurala od one curice u safari kompletiću sa harmonikom u rukama.
Pozitivno?
Tko zna.
Ponekad se sama sebi divim koliko se mogu izboriti za sebe.
A ponekad se sama sebi gadim.
Pogazila sam svoje dječje i djevojačke ideale, puno puta, ne jednom. I samu sebe, pred sobom, opravdavala.
Postalo mi je normalno i ono što nije.

Nisam sretna, ne.

Najbolje od svega je što ne znam kako doseći sreću.

Jučer me je onaj netko opet protresao. Reagiram na njegove riječi kao balavica.
Kao i uvijek. Još uvijek se sva stisnem, i ne mogu prozboriti niti jednu suvislu. Samo slušam, a u meni se lome brda.
Najgore od svega, i opet zaplačem. Počnu mi suze navirati. I ne mogu ih zaustaviti.
A govori mi stvari koje su, začudo, u redu. Samo ja ne želim o njima razmišljati. Ne onda kada nisam spremna na to. Ne onda kada ja ne želim o tome pričati.
Ne onda kada saldiram stvari i pokušavam pogledati da li sam u uzlazu ili u zalazu…
Ne treba mi onda to. Onda sam definitivno u zalazu.
Kao i uvijek, sama za sebe.
Pitam se, gdje je već jednom, to dno….