Dobila sam zadatak od neni_iz_bajke da ispišem svojih pet psiho ljubavnih pjesama, ma što da to značilo.
Vrtila sam, vrtila, tražila po radio blogu, uokolo, razmišljala, no pod trenutnim utjecajem svoje skoro pa teen djevojke, nalazim se u nekom raspoloženju kojem pripadaju dolje navedene pjesme. Tko zna, da me se uhvatilo u nekoj romantičnoj fazi, izbor bi bio sigurno drugačiji, ali mi je tako teško prebrati i izabrati samo pet pjesmuljaka.
U cijeloj priči mi jedino nije jasno, što bi trebalo značiti ono psiho ljubavne pjesme? Nikako. Tražila sam, i tražila po blogu ishodište još jedne zaraze, virusa koji se širi, ali nisam naišla da domaćina.

Dakle, redom:



Ne znam zašto bi ovo uopće bila ikakva pjesma povezana sa ljubavi, ali ima neka čudna suzvučja u sebi koja mi golicaju kičmu, a i glas mog pjevača je onako...baš dobar, malo hrapav...jaaaako dobar....sexy....





Ako me itko ikada pita zašto volim U2 - ne znam. Ali od najranijih srednjoškolskih dana su mi bili dragi, najdraži, obožavala sam Bono Voxa, slušala Edgove bravure i cijelo vrijeme navijala samo da dođu na koncert negdje gdje si to mogu priuštiti. Jednog dana budem, makar u London morala otići...



Ovi su mi oduvijek bili dragi. Skoro pa nenadmašni. Kad se sjetim Psihomodopopa iz početka, i Ramonesa...luda vremena...



Ova je malo novija. Nekako ima određenu energiju koja mi odgovara, onako je pravo ženski buntovnička, sa onim stavom kada se pokazuje onaj srednji prst, bez kompleksa i kompromisa. Volim, volim taj i takav stav, bez premca...


A ona...ona mi je začetnica svih onih ženskih buntovnica. I još k tome doooobro pjeva...

E, pa uživajte. Ja sigurno hoćem, hoćem....

I da, sad bih ja trebala nekoga usositi.......

Ja bih, ja bih.....

o kosjenki i regocu
Lory
Ruby
cordelia
atlantida

UPOZORENJE: naslov nema veze sa tekstom. Samo sa fotografijom...


Uuu, što volim kad dobijem po piksi, a ni kriva niti dužna.
Na svoju žalost, a na veselje svih ostalih, u stvarnom životu kada se dogodi ovako nešto, reagiram na prvu.
Ko hepo kocka, sa eksplozivnim punjenjem. I onda napravim glupost: zaboravim bitne činjenice, u bijesu razuma svog, pa počnem sipati kojekakve gluposti. I naravno, zakopam se, i dublje nego što bi se uopće moglo.
A imajte na pameti - NISAM KRIVA.
Kad sam kriva, poklopim se po ušima i odšutim, sačekam da prođe vrijeme, da se zaboravi, pa onda polako izgmižem iz svog kuta.
Ponekad toliko dobro, da oprostite na izrazu, zaserem stvar, da se iz tog kuta ne izvučem nikad. Barem ne pred određene ljude. Ne što oni ne bi zaboravili, već što sam toliko samoprijekorna, koliko nitko drugi ne može biti. Ekstrem, još jedan.

No, ovdje u virtuali, kad me netko optuži za neke stvari, primjenjujem drugu taktiku: odšutim. Zanemarim. Ne želim se petljati. Barem ne više. Naučila sam određene lekcije u ovom svijetu, odsvađala se nekoliko puta, pa kad utvrdiš da imaš za kontru nekog....nekog...a da ga ne možeš niti smjestiti nigdje, onda zašutiš. Ako treba, i ispričam se ja, samo neka me ostavi na miru.
Nisam neki tvrd orah, ne ovdje.

U zadnje vrijeme sam o sebi doznala, nekim čudnim putevima, da sam:
1. nepismena. Ajd sad, nek komentiram ovo. Šta reć? Nepismena sam u onoj mjeri u kojoj ja to želim. Kada koristim fraze iz govornog života, koje jednostavno tako zvuče.
Eto, već se opravdavam. Dakle, nepismena sam, nemojte slučajno koristiti moje tekstove kao referencu za hrvatski pravopis i gramatiku, to je samo znanje jedne gimnazijalke. U tom području. Ne mogu bit pismena kao jedan Krleža, ne nikako, ali, iskreno, nisam u ovom svijetu niti naišla na puno Krleža. Niti na jednog. A kada mi o nepismenosti piše netko tko nema pojma o osnovnim pravilima pisanja, niti malo o kulturi pisanja (reći ćemo, osnove daktilografije), onda ja to uzmem za nešto jaaaaako ozbiljno. Gaće mi se tresu....
2. ispadoh i bahata. Puno su mi to puta rekla, barem ovako, u stvarnosti. Ne mogu se ja mijenjati. Em mi je genetika takva (kromosomi čuda čine), horoskop mi je pun arogancije i bahatosti, a i poslovi koje radim, od početka svog radnog vijeka, zahtijevaju određenu dozu takvih stavova. Istina, šta da velim, istina...
3. nestručna. Pa i jesam nestručna. U području, hm, peglanja. Ne volim to, i ne želim o tome teoretizirati. Nestručna sam i na području bankarstva. Uvijek imam neku rupu viška koju ne mogu zakrpati, iz prostog razloga što ju ne vidim. A kad ju i riješim, eto negdje nove. Samo stvar teže i protuteže (Newtonovi zakoni mehanike, don´t you know?). Ima puno područja gdje sam nestručna.
Ne mogu reći da pronalazim ikakve veze između sebe i psihijatrije. Ne da ne bih ponekad trebala tamo zavrišiti, uostalom, rijetki su u ovoj državi oni koji tjedno ne dožive barem jedan živčani slom, no, nisam stručna.
4. plagijator. To bih voljela vidjeti, koga ja to plagiram. Ili možda netko mene plagira? Wau...Moj nenadmašan stil, puno poštapalica i rječica - no, dakle, kad, kao – ili?
Priznajem, evo priznajem, fotografije koje objavljujem su čisti plagijat. Ne znam lijepu fotku napraviti, ništa o tome ne znam, pa je Google search, Pictures, jedini izbor koji imam.

Uglavnom, ništa lijepo ne doznah o sebi.
Ili su me utrpali nekud gdje mi nije mjesto?
Ako je tako, onda se radi o nekom jako suptilnom, ko slon u staklani. Ili nekom jako živčanom. Napaljenom. Uznemirenom. Ljubomornom.....Zavidnom.............


U biti, volim ja te napade. Bilo bi glupo kada ih ne bi bilo. Ispalo bi da sam neka njunji- njunji ženska. Bez stava, ponosa.
A nisam. Najviše volim kada me takvi opandrče sred čela, a ja imam hormonalni poremećaj u vidu PMS-a. PMS sve pravda. Ženski hormoni, i njihova vladavina našim nagonima su nezamjenjiv izgovor za svaki potez koji možemo napraviti.
Ženski estrogen i muški testosteron u stalnoj borbi, sa povremenim upadima progesterona, opravdavaju, danas, glavninu nesporazuma, tuča, svađa, kokošinjiskih rasprava , čak do ratova.
A pubertetski ispadi? Poremećaji?
Da, sve možemo pravdati hormonima. Fućkaš razum, znanje, psihologiju, medicinu, kada nagoni vladaju i dalje.
Pa tako i nagon samoodržanja, kada se napada nema veze tko, ali osjećaj ugrožnosti nam daje pravo na reakciju, dugo potiskivanu, usmjerenu u krivom pravcu, raspršenu i uopćenu.

Ah, što mrzim nepreciznost: Nepreciznost oružja, od atomske bombe, raketa i ostalih tehnoloških čudesa, koja izazivaju totalno uništenje, bez obzira na sve, do nepreciznosti izražavanja, primjedbi, napada.
I ne mijenjati: pričam o nepreciznosti, a ne nejasnosti. Kod verbalnih suočavanja, to su različite kategorije i discipline, Mada se rado mijenjaju, osobito kada nam tako odgovara.

I opet sam jednostavna? Nisam. Plagijat? Možda. Čudni su putovi i sinapse koje nastaju u mozgu. Ne mogu poreći. Možda je podsvijest odradila svoje.

Blaženi sveznalice, svemoćni...Blaženi internet koji dozvoljava svima izražavnanje i pisanje.
Tu vidim da moje mane i nisu toliko strašne....Volim ovaj osjećaj.....

Kako nam je ovih dana jako turbulentno, napeto, ali i zanimljivo u stvarnom životu, najbolje se iščitava ovdje na blogu. Crtica, dvije, i tako već neko vrijeme. Neću ponavljati floskule ..ne stignem, posao, bla, bla , bla, mada je to istina, ali mi je zadnjih dana nešto dojadilo slušati kojekakve floskule izgovorene od ogromne količine ljudi koji nam prolaze kroz život, ovako osobno, ili kroz medije.
Ta plitkoća i površnost uzela nešto maha, bogamu, svi se furaju na isto. Površinski pogladiti malo, zagladiti, na kopati previše i svi sretni.
I onda se i meni dogodi.
Znate ono vrijeme kada sam počela pisati? Ima nešto ljudi ovdje koji su me čitali od onda...Imam spremljene te postove, pa povremeno prolistam, pročitam. I sve ne mogu vjerovati da sam to ja.
Blažena anonimnost, diže prašinu sa sjećanja, emocija, želja, pogleda. Sve je moguće, sve.
Sada, danas, ne osjećam više takvu slobodu. Pa se moji postovi pretvaraju u floskule, izrečene eto, tek tako.
A ne osjećam ja to ovdje na taj način. Nikada nisam. Samo, obila mi se u glavu iskrenost, puno puta. I tako dođem do točke kad pušem i na prazno.
Dolje je moja draga Slatkograko napisala da sam ovo ovdje ja, a drugdje da pišem domaću zadaću. Može se i tako reći. Nigdje drugdje nisam izražavala svoje stavove, nigdje ne tako otvoreno, ako već ne i jasno, kao ovdje.
Vezano uz to, po glavi vrtim stalno isto pitanje:zašto mi blog toliko znači? Puka ovisnost?
Možda.
I tako, mic po mic, rodi mi se nešto novo u glavi.
Van ovog svijeta, svi smo ograničeni i vremenom i prostorom.
Zadovljni, više ili manje, sa ljudima koji nas okružuju, mišljenja raznih, mentaliteta i mentalnih sklopova i različitijih.
Nije ni u blogosferi drugačije.
Spletke.
Podmetanja.
Novi prijatelji.
Ljubavi ( o ima i toga, i te kako).
Poslovni kontakti.
Interesne skupine.
Voajeri (draži mi je izraz – čiribimbiji).
Ulizice. Usamljene duše. Psihoanaliza. Svašta....

Ali nismo ograničeni niti vremenom, niti prostorom.
Tehnologija, ova, tako hladna i površna na prvi pogled, ispod svoje plastične , poluvodičke strukture, krije snažno bilo i krvotok.
Ovdje sam našla ljude koji se trude razumjeti me.
Ima i onih koji se smiju. Podruguju. Kao i svugdje, dakako.
No, ako ništa drugo, ne smatraju me čudakinjom.
Nisam ona neka uvijek posebna, sa specifičnim smislom i za humor i za komunikaciju.
Dio sam zajednice. Blogerske, ma šta to značilo.

Gdje je tu karakter?

Ima ga, ima.
Od nekog vremena, kada sam počela promišljati o svemu i svačemu (reklo bi se, po narodski, filozofirati, jel) shvatila sam jednu istinu: imati karakter nije jednostavno. Čak šta više.
Možemo imati uglavnom dobar karakter. Čvrst - povremeno.
Lako je riješiti ga se, odbaciti sa strane, ponekad, i biti lepršav, nepostojan, odabrati sunčanu stranu ulice. Lako je to.
Teško je vječito držati glavu gore, ne popuštati, oduprijeti se napastima, svakodnevnim.
I ne mislim sad tu na dijetu. Ni malo.
Mislim na floskuliranje. Površnost. Manipulaciju. Primamljive šarene bombone koji se nude sa strane.
Samo da bi se slomio karakter.

Jer, slomiti nekom karakter, znači pobjedu za onog drugog. Likovat će, obožavati svaku kaplju blata koja će prekriti vaš prkos, uživat će u poniženju.
Cilj je napraviti svakoga istim. Postati dio sive mase. Ne isticati se, ne držati glavu previše uspravno. Ako si takav, onda si opasnost. Nisi dio mase kojom se manipulira, ti razmišlljaš svojom glavom, gledaš ravno u oči i razmišljaš. Ne prilagođavaš se svojoj okolini, stršiš. Freak. Čudak.
Ima i onih, koji svoj karakter odavno uče lomiti, prilagođavati se svakoj situaciji kao što se voda prilagođava okolini. Svjesno to rade, lakši je put biti putrast i razmazljiv, podložan, snishodljiv. Lakše je pričati i ne gledati u oči. Lako je biti dio mase.
Reklo bi se ljudi za sva vremena.
Ja bih rekla – beskarakterne kreature.

Zašto sve ovo?

Bojim se trenutka kada će moja ova okolina doznati za ono što radim. Tu, na blogu. Jer to sad već nije smo piskaranje, to je strast, nešto što me pokreće. Nešto što me je nepovratno promijenilo. Ja mislim na bolje.
Znam što će okolina reći...ona uvijek nešto izmišlja. Uvijek mora biti posebna. Nikad joj nitko nije dovoljno dobar. Samo drži nos visoko. Blog? Svašta...gluposti. Gubljenje vremena. Piskaranje. Pizd*****...
Hoću li se moći nositi sa tim? Naravno. Kako da ne.
Ja imam karaktera.

A tko drugačije misli? Miš u ruke, prema gore sa strelicom, gornji desni ugao, mali iksić, klik........baj.....

Dragi moji virtualni prijatelji, poznanici, svi dobronamjerni...Uživajte u ovom Uskrsu, odmarajte, ponovo primjetite svoje najbliže, zagrlite muža, ženu dijete, ljubite se i volite. Okrenite lice prema Suncu, upijte malo topline i prenesite ju na svoju okolinu.


Sretan Uskrs želi Vam Ledena