Neš ti karaktera...A kao propagiram nekakav karakter.
No, trenutno, mogu biti karakter što se ishrane tiče, ali...
Fali mi blog.
I fali mi piskaranje.
Navukla sam se.
Ništa ne napišem, ovdje na mojem blogachu, pa lutam uokolo, čitam postove, komentiram kad imam inspiracije
I osjećam se kao beskućnik. Ovdje u virtualnom svijetu.
Kao čiribimbi, koji čita ono što drugi pišu, a sam ništa ne govori o sebi.
Ma tko bi rekao da sam tako nestalna! Čovjek doista samog sebe upoznaje iz dana u dan...
Još kad sam otvorila onaj prvi blog, mislila sam...to je to. Onda mi se sviđala i podloga, i sve..
Onda dojadi podloga..Ma gdje neće, kako samu sebe ne poznam. U kući malo, malo pa izokrenem namještaj. A ja bi da mi je dizajn uvijek isti, svašta...
Ovaj blog je samo nastavak onog prethodnog. Onaj je nestao, trenutak nepažnje, nespokoja, kao slučajno, a čini mi se da sam to nesvjesno tako podmetnula...
Dakle, ono što mogu reći...ne mogu bez ovog. Sad bi mi netko trebao dodijeliti šaku metadona, za lakše odvikavanje.
Ali nisam još spremna.
Nedostaju mi komentari, kontakti, tuđa razmišljanja.
Pa ako treba i ona sitna potpikavanja. Ja to pokušavam gledati pozitivno, dobro odvagnuti i procijeniti. I vritnjak je uvijek samo korak naprijed, pa tako i loši komentari mogu dovesti do nekog dobrog rezultata.
Ah, filozofije, naravno..
Ma što me......muči. Dira. Nijedna riječ nije prava. Nekako...Pišem tamo. Na onom zajedničkom blogu, mršavljenje i tako to. Aktivno sudjelujem. Komentiram. I onda se uvijek vratim tu na ove stranice.
I nekako mi je pusto. Dva tri slova, bez onih pravih osjećaja..
Kao da sam zapustila rodnu kuću.. Pustila duhove da uđu. I paučina visi u ćošku.
A nisam ja takva, a ne. Volim ja ono što je moje i što mi pripada po pravu. Veliki sam ja materijalista. Teško išta prodajem, napuštam, odričem se. Nikako, čak šta više.
Tako se ne odričem niti svog bloga. Pa kud puklo. I bez obzira tko šta mislio o tome.
Tako.
Sad moram odraditi ono što sam obećala Cordeliji. Onu štafetu. O imenu bloga, nicku i tako tome.
Moj prvi nick je bio ledena19. Naziv bloga – Dnevnik kvazi domaćice. Vremenom je postao samo Dnevnik kvazi. A ja sam postala samo ledena.
Teško mi je onako lagašno opisati zašto baš ledena. Ružan početak. Krenulo je kao očajnički čin, u trenutcima kada sam mislila da mi se svijet ruši. To je bio izraz mojeg unutrašnjeg stanja. Zamrznuće. Tišina. Pustoš. Nevjerica. Ništa drugo mi nije padalo na pamet.
Ime ledena je davno bilo zauzeto. Još tamo kad je blog nastao, a ja nisam niti znala što bi to trebalo biti. Ja sam tada radila, i radila, i radila, bez prestanka, a domet na računalu je bilo čitanje vijesti. Pa sam odabrala broj. Onako, lijepi, prosti broj (bez prljavih zamisli, molim, radi se o prostom broju u matematičkom smislu). Osim toga i datum mog rođendana. U jednom lijepom mjesecu.
Dnevnik kvazi domaćice? Zašto to? Pa dnevnik je dnevnik, što bi drugo ovo moglo biti. A kvazi domaćica? Ha, nikad u životu nisam htjela biti domaćica. Ni u kojem svojem djeliću. A u to sam se dobrim djelom pretvorila. I u toj borbi između željenog i dobivenog, ja ostajem savršena domaćica koja to nije. Dakle, kvazi.
Sadašnje ime bloga proistječe iz onog prijašnjeg. Icy, kao ledena. No, niti to nije slobodno, pa slučajnim odabirom ispade icyq. Ovo q znači queen, da ne bi bilo zabune. Ledena kraljica, drugim riječima.
Koji mi je naziv bloga sada? Iskreno, nemam pojma. Valjda ledena. I tako će ostati.
I da, jako volim onu blijedo tirkiznu boju leda. Velikih količina leda, u spoju sa plavim nebom. Ili morem.
Štafetu prosljeđujem...ne znam. Ja sam u zaostatku, ne znam kome bih mogla uopće proslijediti. Možda da vratim lopticu u Split? Borgmanu? Kad ga je već Cordelija poštedjela, ne bi bilo loše.
Pa ondaaaaaa – neni iz bajke. Hajde, da tebe vidimo, što nam ti imaš za reći.
Neću dalje. Bit ću doooobraaaaa
Voli vas Ledena
