ice-queen

četvrtak, 09.12.2010.

Bijeg od terora i šta nakon toga?

Svako malo vidim natpis sa nečime povezanim sa nasiljem. Nasilje u školama, nasilje u obitelji, nasilje na ulicama, nasilje, nasilje, nasilje... Svako malo se mjenja zakon o nasilju, rade se dopune zakona, pa dopune dopunama zakona i opet dopune onih dopuna koje nadopunjuju onaj pak zakon koji ništa ne valja jer ga uporno nadopunjuju. Ali opet, šišaš zakon koji prekrasno izgleda ali samo na papiru a kad ti policija kaže da čovjeku ne mogu ništa dok nešto ne napravi to je drugi par nogavica, a opet su u pravu, ne možeš čovjeka kazniti prije nego što ubije ženu, kad se stvori još jedan nadgrobni spomenik mlade žene koja je, eto, slučajno se našla pod šakama "nasilnika" koji će za taj "nadgrobni spomenik" dobiti uvjetnu jer on nije opasan za nikoga osim za tu sad već bivšu osobu ili možda pokoji psihotretman gdje će on dobiti svu moguću potporu i sažaljenje radi gubitka supruge.
Dalje ako se ne osvrčem samo na medije, novine, vijesti, dnevnike o ost. glazbena scena je također u zadnje vrijeme "okrenuta" na tu stranu. Ja, koja sam bila usko povezana sa muzikom jako puno gledam na riječi pjesme, nešto u njima treba biti da bi se meni sviđala, iako mi uvijek oko mene nešto pjeva, u autu, doma, ili u glavi ako nemam šta uključiti :D
Jedina, malo starija pjesma, vezana uz nasilje je "Luka" ,od naših "Pokušaj života" ,iako svi koje poznajem ne vole te pjesme, ipak ima nešto u njima, da li to što budi sječanja, ili pak probuđuje svjesnost da to još uvijek postoji... Navela bih i "Firma - Die eine" i najnoviju "Love the way you lie!". Ima ih još ali da ne nabrajam sada voljela bih se osvrnuti na strane koje znam. Svoje mišljenje, svoje stajalište.....svoje nešto.
Neću ići u nikakve detalje, niti mislim ići u neke teške analize, ali nasilja ima svuda, nažalost, komentari koje čujem su iznenađujući i poražavajući. Frend koj koji je pomogao susjedi kad ju je dečko tukao je dobio 1700 kuna kazne, cura završila u bolnici sa višestrukim prijelomima i posjekotinama, nasilniku ništa. Sjajno provođenje onih dopuna dopunama zakona koji niš ne valja.
Pitanja i komentari:zašto jednostavno ne ode? Kako može trpiti? Kako ovo, kako ono...! Lako je sa strane držati prodike i biti pametan.
Da, bila sma u toj situaciji, kad se nemaš kome javiti, kad niti zakon nije na tvojoj strani. Kad ideš leć i ustaješ u strahu...kad ti se jednom ubaci strah u kosti teško ga je istjerati van, i teško je otići znajući šta je sve spreman učiniti i šta bi ti se moglo desiti. Živiš, iz dana u dan, veseliš se onim rijetkim i sve rijeđim trenucima kad si toj osobi sve na svijetu. Nakon nekog vremena živiš za trenutke kad te nakon šake u trbuh miluje narednih sat- dva. Živiš od sječanja kako je na početku bio mio i drag, kako vam je bilo lijepo. Živiš od uspomena koje se ne mogu vratiti. Skupljaš snage za trenutak kad ćeš otići, kad će tu biti prijetnje, potrage pa možda još pokoja masnica. Šetaš ulicom i sve čekaš da li će se pojaviti. Javljaš se na telefon sa grčem u želucu. Otvaraš vrata ne znajući da li je to stvarno čovjek za očitati struju ili neki njegov kompanjon. Vrijeme prolazi, sve prijetnje jenjavaju, možda je čak nekim slučajem odustao...nadaš se samo da ga ne vidiš više i da možeš krenuti dalje.
Masnice se više ne vide, ostaci ugašenih čikova na rukama su prošli, ne vide se više, možda samo pokoja crvena mrlja, tek tako da te podsjeti da si živa i da si sve to preživjela i ostala donekle normalna. Popuniš si dan obavezama, klincima, poslu, prijateljima, ako je još koji ostao, ili pokušavaš steći nova poznanstva tek tako da ti dan prođe sa što manje vremena za razmišljanje i sječanja.I onda dođe noć, svjetla se pogase, klinci zaspu, a ti do dva sata pokušavaš samu sebe uspavati, pokušavaš razmišljati o nečemu lijepom, ali svaki cvijet koji zamisliš bude srušen šakom, svaka zraka sunca bude ugašena čikom. Noć je moja prijateljica, kad me nitko ne vidi, kad me nitko ne čuje....
I sjetim se zadnjeg čika, sjetim se pogleda djeteta kad je vidjelo skalpel pred nama. Izvukle smo se. Sjetim se da tog dana nisam niti suzu pustila, obečala sam si nikad više suzu neću pustiti. Nikad više mene muška osoba neće vidjeti da plačem. Izvukle smo se, žive smo i živimo dalje.
Šta nakon terora? Vjerovati nekome? Jesu li svi takvi? Vukovi? Čim osjete strah još jače udaraju? Kontrola uma, kontrola tijela. Zar mora tako biti? Zar sam zaslužila to?
Hrpetina pitanja...čovjek odrasta, kažu šta te ne ubije- ojača te. Kažu uči na svojim greškama, ja bih radije na tuđim pa da ja to ne moram proći.
Sve je tako sjajno na početku, tako je dobar i sve je ono što si željela u životu. A onda, sve se preko noći okrene, naopako, više ne poznaješ tu osobu.
Baš sam prije nekih tjedan dana sjedila na kavici sa frendicom. Ima dečka otpr dva mjeseca, super im je ali, eto, sreća ili nesreća, ili nešto treče je što ona uči na mojim greškama, da, treba biti oprezan ali ne očekivati šaku u trbuh ako je nešto lijepo. Ali kad jednom samo podigne ruku bude i drugi puta još jače.
Prolazilo je vrijeme, htjela sam imati nekoga, htjela sam biti kao i ostale cure, koje se vide sa voljenom osobom, koje se imaju kome javiti ako su sretne ili tužne, sa nekime podijeliti sreću ili veselje.
Zar je cijela ta životna škola toliko jaka? Da sa vremenom počne funkcionirati kao refleks, kad ti se netko približi sagni glavu da izbjegneš udarac, pokrij lice, zaštiti zube. Trenuci poput Deja Vu kad ti se u trenutku vrate svi osječaji tog davnog bolnog trenutka? Sav strah, bol, nevjerica. Zar se to meni događa? Okrečeš se, je li tu? Gdje je izlaz?
I pomisliš, tako je bilo, tako će biti...sve je isto... Pokušavaš se sabrati ali ako je nešto predobro da bi bilo istinito, tu onda nešto ne štima.
Ali...tko bi rekao..moram ispričati događaj koji me naveo na pisanje ovog posta. Živjela sam i doživjela sve što pijana osoba može napraviti pa čak i u trijeznom stanju. Ne volim tj. organski ne podnosim pijane osobe, jedno je ako si popiješ malo pa si veseli, pospan ili brbljiv ali pijana osoba mi je do neku većer zadavala osječaj straha iili nečega još neobjašnjivoga.
Kako se pitaš cijelo vrijeme, da li ćeš zauvijek ostati tako syebana, u strahu i bolnim sječanjima koji ne daju spavati? Neću!!!
Došla sam na kratku kavicu kod prijateljice u birc. Naručila kavu i krenule nas dvije u ćakulu, ništa posebno, klinci, škola, vrijeme. A nedaleko od mene sjedio je pijani čovjek koji je još prije nego što sam ja došla njoj dizao tlak. Za šankom sjedili još poznati čovjek i njegov frend. Svatko se svojim pričama bavi ali pijanac se ustaje i prilazi mi sa nekim nebuloznim pitanjima a ja pokušavam ne reagirati. Frend sa kolegom (oni likići za šankom) mu govore da se makne od mene ali ovaj ne odustaje. Ustajem se ja i prelazim na skroz drugi kraj i nastavljam sa svojom kavicom. Frend ga zayebava da neka me pusti jer treniram box. Ali frajer ne pušta, ide on rema meni sa šakama i da bi on da mu pokažem. Koliko god ja njega tjerala i govorila da se makne on ništa.
Sama se sebi čudim kad se sjetim, znam da sam ustala, tresnula lika u predio između brade i vrata, frend sa kolegom me miču, smiruju, frendica me blijedo gleda, a meni u glavi samo kolaju misli:"Šta sam ja prošla ti si beba za to!" Lik se odmaknuo i nije mi se više približavao....
Dolazim kući, ne mogu vjerovati da sam se suprostavila, tko god da bio...sasvim svejedno, da li je to sad neka druga etapa oporavka od terora, da li sam napokon okrenula drugu stranicu u životu da mogu reći da me ništa više ne može uplašiti ili srozati tako nisko? Ne dam se više.

Šta više napisti? Drage moje djevojke, cure, žene, ako koja čita ovo, držite se i vi ćete doći u tu drugu sjajnu etapu i nitko vam neće moći ništa, koliko god vremena trebalo, druga etapa će doći, samo vjerujte u sebe.

09.12.2010. u 21:25 • 6 Komentara • Print • # • ^

Kako je Stella izgubila nevinost...

.....da ne duljim priču previše od svojih mlađahnih dana, djetinjstva, prvih ljubavi, pogledavanja i svega što ide uz to...pripremaš se redovito, psihički i fizički, učiš, čitaš, čuješ, paziš....
Bilo je hladno jutro, preko noći je zapadalo snijega previše, zvoni mi mobitel ujutro oko pol 7, strka, auto neće upaliti, strka zbrka, da li ja mogu klince odvesti u školu? Ma neeeema problema, čekaj samo da se ustanem, obučem, ubundam, izađem van, prokopam do ograde, prokopam do auta, pa prokopam oko auta, pa mi dođe ralica pa opet prokopam oko auta i dođem, za nekih 45 minuta :D
Sve sam ja to lijepo očistila, krenula, na putu susrela par autića koji sa sva četiri stoje u stranu, nepomično. Odvezem klince, i krenem na lijepu brzinsku kavicu kod frendice. Malo ćakule i krenem polako kući.
Snijeg, hladnoča, živčani šoferi..bljak. Stanem na križanju kad odjednom TRASSSSS.....struju ti poljubim, sjedila sam dobrih par minuta iznenađeno, polako palim cigaretu, zakopčavam jaknu, izlazim van, lagano zatvaram vrata i lijepo, kulturno počnem urlati na tipa koji se svojim Jipekom zaletio u moju Stellu!!!! Pa jeste li normalni? Stella je bila dobra cijelo jutro? Kako možete? Gdje gledate? Pratite li znakove? Lik me zbunjeno gleda, smatram da je vidio samo kako ja otvaram usta i lamatam rukama ali zvukove nije čuo. Smatram također da je kroz staklo vidio one slavne dvije žute plišane patke i pomislio:"Ova nije normalna!" Nema frke, lik mi se ispričava...nabraja sve moguće izlike, posao, djeca, žena, šef, punica, auto, benzin...Sklepam ja od svega toga teoriju da je lik išao na posao i uhvatio svoju ženu sa šefom koji ima djecu, uzeo je punici auto jer je njegova žena njihov polila benzinom! Mislim si:"Ovaj nije normalan!" Ja copy/paste sve psovke koje sam već izgovorila, lik mi pregledava auto, nudi 500 kuna za štetu (razbijena lampa od prije mjesec dana) i on mora žuriti, valjda oprati auto od benzina, ispričati se punici, posvađati se sa šefom i dati otkaz. Dobro, nema frke, 500 kuna nije šala, a ionako sam trebala promjeniti svjetlo :D
I, eto, tako je moja Stella izgubila nevinost ali pozadi, u svojih kratkih dvije godine mirne vožnje, biće krenula u krive vode sexualnog života i zaradila tank za 500 kunića.

09.12.2010. u 20:10 • 0 Komentara • Print • # • ^

Na usamljenoj kavici promatram ljude...

Napokon ja danas bila na kontroli, da me nisu zvali kako me nema mislim da se ne bih niti danas pojavila, ali ok, hoće to sa godinama. Dobila sam datum spojaka sa kirurgom, uopće me nisu oduševili ali i to je za žive ljude (mrtvima ionako ne treba).
Uglavnom, između prekrasnog vremena i tuče, snijega i nevremena, sjela sam si na kratku kavicu, sama, u svojim mislima i odmaram dušu.
Ali, nema mira, hrpetina ljudi, nesvjesni šta se događa oko njih, svatko melje svoje, jedni se smiju, druga ekipica u 10 ujutro pije krigle bambusa (ionako je hitna blizu pa nije bed), a jedan par ljudova mi je uletio u oko. Prvo, moram napomenuti, JA sam došla kod ortopeda, a sve mi se činilo da sam uletila u birc za sexualno ugrožene osobe.
Uglavnom, taj parček, ne znam da li su frendovi ili frendovi sa povlasticama, niti me interesira, sjedili su nekih 5-6 stolova dalje od mene, ali naravno da sam čula o čemu govore jer im nije bio bed derati se o svim mogučim vrstama pomagala, od vibratora do viagre i svega ostaloga što se nametne, natakne, podmetne, umetne i svašta nešto. Sjede jedan nasuprot drugog, pretpostavljam da nisu "par" ali opet, ženska (sjedili su u čošku) dignula jednu nogu na RADIJATOR i spremno čeka lika da skuži da žensku ne *ebe pol posto što je birc pun ljudi. Katastrofa
I tako, nastavljam ja dalje u svojim mislima, gledam kišurinu vani i sve mi je muka što moram izaći van ali mi je još više muka što sam unutra i slušam perverzije a taman sam nagnula šalicu sa kavom i zagorčena ju vračam na tanjurić.
Dolazi jedna bakica, u svojim k(r)asnim 50-ima, sjeda za stol do mene, nije niti odložila stvari prima se mobitela (jbote, brža je od mene) i stvaaaaarno me ne interesira koga zove ali ženska tako ponosno objavljuje kako je bila na kontroli i kako sumnjaju da ima sifilis??? Čuje se dalje razgovor: Ne znam gdje sam to pobrala??
Ženo? Koliko ih imaš? Jel to sa svodnikom razgovaraš? Nije vrag da si aktivnija od mene, iako ja na takav način ne bih bila aktivna makar umrla nevina :D :D
Dalje, slijede njezini zaključci: Znaš da sam bila tamo "negdje" na kavi pa smo svašta popili....!!
Ha?? Draga moja, neupučena ali aktivna bakice, kako se upuštaš u biznis ako ne znaš zakon primanja-davanja? Ne znam gdje si pila, šta si radila, stvarno me ne interesira ali molila bih vladu da uvedu obavezna predavanja u domove umirovljenika o spolno prenosivim bolestima i neka im podijele kondome kao u osnovnim školama. A može i onom paru tamo u čošku isto jedan komad, vidim da nisu daleko...

09.12.2010. u 19:47 • 0 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 01.12.2010.

Koliko se toga naopako može napraviti u samo par sati?

Zlo i naopako, ja sam zlo koje danas čini sve naopako.
Od toliko stvari koje inaće moram napraviti,obaveze, klinci i svašta nešto, danas nije moj dan.

Opisat ću današnje jutro koje je bilo sve samo ne uobičajeno užurbano jutro.
Pošto nam je bilo svima toliko lijepo u krevetu, toplo i ugodno, odlučili smo produžiti spavanac i ne ustati u pol 7 nego naravno u 7:05, 25 minuta prije nego što se treba krenuti odvesti najmlađu u školu i dvije starije kod zubara.
Znala sam da će mi podsjetnik zvoniti u 7:45 da moram nazvati Rebro i naručiti malu na EMNG. Zvati novu školu radi prebacivanja iz jedne u tu novu, nama, hvala nebesima, čitavih 25 km dalje. Znam da bi bilo jako pogodno imati zimske gume po ovako "lijepom" vremenu, ali, naravno da nemam i neću ih imati dok mi prva, malo veća svotica para ne padne sa već spomenutih nebesa. I tako, naglo, "prekrasno" ustajanje, pakranje troje klinaca u prvu moguču odječu, brzinsko pijuckanje lijekova uvijek prvih na rasporedu...sjetim se da nisam maloj sendvič napravila za školu...sreća pa je u tom dijelu uskočila najstarija dok ja, naravno, sjetim se da nismo niti knjige pripremili za školu pa brzo pakiram po rasporedu određene udžbenike. Srednja, već u jakni viće mi da je vani toplo i da im ne trebaju šal i kapa. Mrakić, uzimam najmlađoj kaputić i krečemo.
Brzinsko izletavanje iz stana, otkrivanje auteka koji se siroće smrzava, brojim sebi koji kiki slušam dijete početkom prosinca i vjerujem da je vani toplo lud i krečemo, sa SAMO 2 minute zakašnjenja.... Prekrasno proklizavanje autića po cesti, ringišpil, i krečemo dalje sa ČITAVIH 35 na sat smokin
Stižemo pred školu, izlazim iz auta i krečem pred školu....naravno, zaboravila sam dijete izvaditi iz auta headbang
Isteravam ostatak ekipe iz auta, da ne bih još koga zaboravila taman ulazi njezina ekipa i ja ju krečem ispratiti, naravno, opet sam zaboravila nešto - školsku torbu. Unosim torbu u školu, pozdravljam dijete i jurim van da ostatak bande odvezem zubaru koji je taman za deset minuta (narudžba), i zvoni meni već spomenuti podsjetnik za početak današnjeg zivkanja bolnica, vadim mobitel i gledam koji mu je kiki, zvoni ali ništa ne pokazuje, kao da ništa ne zvoni, mislim si, krepao je, zablokirao, nešto treče kad mi dijete moje kaže da zvoni drugi mobitel a ne tak koji sam skoro rastavila na dijelove. Približavam se autu kad iz autobisa izlazi roj dječurlije i kao i svako zaigrano dijete uzima snjieg sa jedinog dijela auta koji nije bio pokriven ceradom a ja (budala) kažem "to je moj snijeg!" Haha, siroće, kako je brzo pustio rofl rofl pa se ti šali rano ujutro sa klincima, a mogao mi je očistiti bar dio auta od snijega. Dijete me zbunjeno gleda a ja krečem dalje, palim auto i krečemo kod zubara. Ide jedna, ja zivkam, ide druga i ja zivkam...dobijem tetu preko telefona koja mi lijepo kaže kad smo naručeni i kako treba dijete pripremiti, mrakić. Završava druga i krečemo napokon doma. Smrznute, stižemo doma i ja već na telefonu pokušavam dobiti drugu pak tetu koja će mi reći šta treba ponijeti od papira u ponovni upis u drugu školu. Sve to ona meni lijepo nabroji. Zovem sestru u domu zdravlja kad bi me mogla primiti na vađenje šavova i mrakić, može me primiti čim dođem. U tih lijepih sitno vremena mi se nakupilo da moram u policiju po potvrdu o prebivalištu, novi rodni list u općinu i vađenje krvi sa malom nakon škole. Krečem ja opet na zrak, dolazim u ordinaciju, i žena mi goviri:"Šta, previjanje?", "Ne sestrice, vađenje konaca, sedmi dan, četvrtak je!!!" smijeh Čujem, krasan i uvjerljiv odgovor:"Ne, danas je srijeda....!" Ajme, pa šta nije četvrtak? A joj, ja sam djetetu spremila knjige za četvrtak, a danas je srijeda, a u četvrtak ima četiri sata, srijedom ima.... TRI puknucu , to je taman za 5 minuta. Šavovi izgledaju mrakić, puka to lijepo ženskica van i ja jurim po dijete.
Stigla na vrijeme, pokupim si djetešce i uljepšam joj dan da idemo malo darivati krv, nismo dugo. Kao i svaki puta, najbolje dijete na svijetu to riješi kao velika i idemo na policiju i u općinu dok nalaz ne bude gotov, za pola sata. Dođem na policiju, tražim potvrdu - dajte mi djetetov rodni list, e pa nemam jer moram i to još izvaditi, dajte mi njezinu zdravstvenu...e pa nemam niti to smijeh pa dajte mi gospođo svoju osobnu... dead ostala doma smijeh ...da ne duljim, povadila svu moguču papirologiju koju sam imala, samo ne ono što je ona tražila, ali na jednom ot tih 48785754 papira je bio jedan majušni sa matičnim bojem.
Uzmem to, letim po rodni list, riješim to i krenemo po nalaze. Pokupimo nalaze i krenemo doma, uljevanje antifriza i tekućine za stakla i pripremanje ručka, loženje vatre, kuhanje kave koju još nisam popila i sada se spremam za podnevno trčkaranje.
I, eto, sve je to bilo taman do sada kad ja lijepo, mirno, kao da imam cijelo vrijeme svijeta, piskaram ovaj postić.
Fala na pozornosti, ako je i vama četvrtak e pa varate se !!!