/*oglasi*/ #FLASH_AD{display:none} [id^="banner"]{display:none} [id^ ="topl.inside"]{display:none} [id^="igre_toolbar"]{display:none} /*kraj oglasa*/ [id^="blog_slider_box_toolbar"]{display:none} * {margin: 0; padding: 0; border: none; text-decoration: none} Ibe priča pizdarije

subota, 19.01.2013.

So help me God - i u ovoj priči će biti mrtvih

- Da pišem kao da sam Ja ili kao da poznajem neku drugu Ja?
- Kakvu priču imaš?
- Priču o ljudima.
- Onda piši kao da ih znaš.
- Ima i jedna Ovca u priči
- Onda piši kao da si ti Ovca, a da ljude samo poznaješ


Zabrinuto je čitao novine i duboko uzdisao
dok je čitao potresan članak o ženi koja se godinu dana
nije šminkala ni depilirala i onda zahvaljujući
tom traumatičnom iskustvu o istom napisala knjigu.
Na sljedećoj stranici bila je slika Ovce i neke jame
u nekom dalekom selu s kojim ga nije vezala
ni rodbinska veza (s očeve ni majčine strane), ni nostalgična
veza (divnog ljeta i igara kraj stare gustirne i kamena koji će se kasnije
odronuti i ostaviti nesretnog Jakova bez noge), ni informacijska veza (nikad, naime, nije
čuo ništa vezano uz to selo, niti se tamo ikad snimao serijal Lijepom našom).
Dakle, čitao je bez ikakve predrasude priču o Bezdanu i priču o Ovci.
Bio je to uobičajen članak, kojem se posvetio iz svoje kuhinje u uobičajenom jutru
kao što je ovo.
Uobičajeno jutro kao što je ovo je podrazumijevalo slijedeće:
1) miris kave i šalicu iz koje si mogao gatati i kada u njoj nije bilo ostataka kave.
2) zvuk tuširanja u kupaonici i jedva razumljivu pjesmu o ženi koja je bila privjesak
što se sija - obmana il' kopija?
3) pokušaj otključavanja stare Lade i susjedove psovke
4) budilicu u 7.53 iz susjednog stana jer Matija ne vjeruje u parne brojeve
5) svađu vrana na temu kako je volio misliti je li Kant u svojoj Kritici čistog uma dao odgovor na pitanje Što mogu znati?
***

Jednom davno Majka me ugrijala svojim dahom i nježno skidala
travu u koju sam se zapetljala.
Majka nije govorila, uostalom potrebe za govorom su bile minimalne
u našem svijetu, ali je zato znala pokazati kojih se družica trebam čuvati i
što napraviti ako se izgubim.
Bila je jesen i dugo smo pješačile, toga se sjećam i sunce se probijalo
kroz Jasen i ništa nije upućivalo na to da ću se ikad sjetiti toga dana ili da
je on po nečemu za mene poseban.
Došle smo na livadu i Majka mi je rekla kako je tu Mjesto za nas kada
ostarimo ili se razbolimo tako strašno da moramo otići.
Bila je jesen i sunce je zašlo, a ja sam ubrzo promjenila mišljenje o
ovom danu i odlučila da ću ga se sjećati bez obzira na sve druge dane
i divne igre i miris trave i kapljice rose u tim danima.
Ukratko, odlučila sam zapamtiti.

***

Uobičajena jutra imaju tendenciju da brzo završe i da ih ni po čemu ne pamtiš.
Ona su mostovi kojima dolaziš do uzbudljivih popodneva i i intrigantnih večeri.
Tako je i Filip, nakon odrađenog jutra otišao na posao i suočio se sa gomilom
mejlova, prijekornim pogledom kolegice Vesne, zadirkivanja zbog slike na
fejsbukovskom profilu i svim onim stvarima koje ljude inače čekaju na poslu.
Kratko je odgledao Inauguraciju i zamislio da je on jednom
tako bitan da ga se Inaugurira.
Sama riječ izazivala je u njemu strahopoštovanje i već je vidio majku kako
kolegicama iz banke pokazuje sliku iz Glorije sa novim kompletom koji je nosila
na sinovu Inauguraciju.
Osjećao je strašan pritisak i poglede pune poruge prema sebi i svom životu.
Nezadovoljan svim što ga je okruživalo utipkao je u google bizarne nesreće
i pročitao članak o Ovci sa imanja nekog seljaka iz Dalmatinske zagore i rupi koja se
tamo pojavila

***
Jutros sam nakon šestog dana krvarenja počela gubiti svijest.
Nedugo nakon pada došao je i neki Filip koji stalno ponavlja
riječ Inauguracija.
Nakon njega počeli su se spuštati i oni iz GSS-a s kojima nemam
baš najbolja iskustva (napad vukova lani).
Filipa su izvukli na nosilima, a ja sam se pravila da sam mrtva.
Nitko nije pipao moje bilo tako da je bilo dovoljno da držim oči zatvorene.
Posljednje što sam vidjela bio je Jasen koji se njihao na vjetru i pjevao
najljepšu pjesmu.

***
Na radiju je svirao Coltraine nešto o Plavom vlaku, a on je
ravnodušno čitao novine i članak o mladiću iz Senja koji je aktivist za zaštitu
životinja te se odlučio sam spasiti Ovcu iz ogromne jame u onom selu s kojim ga nije
vezala ni rodbinska ni nostalgična ni informacijska povezanost.
Zahvaljujući brzoj intervenciji GSS-a mladić je spašen te se dobro oporavlja.
U novinama je bila slika njega i majke u onom kompletu koji moraju nositi
sve službenice Privredne banke.
Uobičajeno jutro uljepšao je njezin široki osmjeh za koji se mogao zakleti da
je već vidio na Michelle Obami.

- 00:22 -

Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.01.2013.

POSAO.BA


Fran Drnasin je ispijao zadnji gutljaj svoje prve jutarnje kave na pustoj terasi
kvartovskog kafića. Sunce je polako prelazilo preko obližnje zgrade i taj ga je
prizor u zadnje vrijeme manje oduševljavao, a više tjerao na razmišljanje o promjeni
koja je nužna i koju mora napraviti.
Već 19 mjeseci je bio nezaposlen. Nekako se poklopilo da se u isto vrijeme morao iseliti iz zajedničkog stana kojeg je dijelio sa Lidijom, jer je ona odlučila u njega useliti svog novog dečka.
Kada je odlazio sa zadnjom kutijom u kojoj su šuškali cd – i mislio je o njihovoj prvoj večeri provedenoj u stanu kada se porezala na onu visoku čašu iz koje su pili vino.
Već polupijani su se smijali krvavoj mrlji koja je ostala na gazdinom kauču.
Tada je zasvirao Lou Reed svoj Perfect day i njemu se činilo kako je napokon njegov zbrkani život dobio vidljive konture.
Danas je u kutiji nosio Lou Reeda odlučan da joj uskrati ako ne već neki
budući savršeni dan, onda barem pjesmu o istom.
-Da bi se nešto napustilo, moraš se nečemu vratiti.
Nije bio siguran je li rečenicu smislio upravo on, u naletu velikih misli ili je pokupio
iz nekog filma. Uglavnom njegovo vraćanje je značilo povratak u Trnje, u djetinjstvo, u majčin stan koji je mirisao na Sanitar.
Jutra bez posla je započinjao kavom i listanjem novina, kasnije kladionicom,
zahvaljujući kojoj je uspjevao nekako preživjeti.
U kvartu više gotovo nikoga nije poznavao, pa mu je konobar Marko i
znenada postao jedina konstanta u životu.
-Jesi gledao oglase jutros u novinama?
-Jesam.
-I?
-Ništa.
Ovo je već postajala rutina i Fran je znao da će uskoro morati nešto promijenitit.
Majka ga nije mogla razumjeti, niti je to očekivao od nje. Imao je 34 godine i njihovi
životi su već godinama bili potpuno daleki.
Ovaj povratak ga je još više potaknuo na odlazak od svega poznatog i bliskog.
Uvečer je otišao kod Marka u poluprazni kafić.
Do vrata je sjedio jedan par, za koje je sumnjao da su ljubavnici jer su bili
prestari za tolike izraze nježnosti, a malo dalje od njih grupica djevojaka koje su se odlučile napiti prije odlaska na neko skuplje mjesto.
Marko je sjeo do njega sa novinama.
-Slušaj ovo: U Bosni se traže grobari – Zbog praznovjerja stanovnika sela D. lokalne
vlasti objavile međunarodni natječaj za grobara.
-
Pa koji luđak bi se prijavio za posao grobara u nekoj bosanskoj vukojebini?
-Možda neki luđak poput mene.
Mirno je otpio gutljaj piva i promatrao onaj par, djevojke koje su se hihotale, promatrao je svoj život i dane koji su se svodili na pješačenje u krugu od jednog kilometra u čekanju nekih boljih dana.
-Daj, nemoj se zajebavat, pa je ne znam niti jednog grobara.
-Ne znam ni ja
– i doista pokušavao se sjetiti kada je zadnji put uopće bio na sprovodu i vidio grobara.
Lidijina stara, ali to je bilo u krematoriju. Nije mu trebalo dublje prekopavanje
po mislima da mu se odjednom vrate slike suza i potpetica koje su odjekivale mramorom. Tada je mislio kako će je uvijek štititi od svijeta, danas joj je samo želio da joj se
svijet nekako osveti.
Nakon još dvije pive, Marko je zadnji put na teletkstu provjerio stanje njihovih tiketa
i razočarano prekrižio parove koje nisu pogodili.
Putem do kuće je razmišljao o grobaru i Bosni.
Sa sigurnošću je znao da je prvi put ovo zanimanje i ova zemlja u
njegovoj glavi činila istu misao.

***
U Zeničko-dobojski kanton je stigao autobusom jer je auto davno prodao, a čovjek s
kojim se čuo telefonom, Emir je rekao kako mu auto, barem prvih mjeseci zasigurno neće trebati. Sve dogovore je obavio telefonom i niti jednom nije
pomislio da radi nešto krivo. Saživio se sa svojom odlukom, a od one večeri kod
Marka u birtiji do danas su prošla tri mjeseca.
Emir ga je dočekao na kolodvoru, u odijelu s otvorenim vratima srebrnog Forda.
Fran se pomalo razočarao kada ga je ugledao jer se nadao čovjeku u fluorescentnoj trenirci kupljenoj na nekom buvljaku.
Pretpostavljao je kako su njegova očekivanje bila izgrađena na slikama bosanaca u filmovima koje je nekada pogledao.
-Vidi purgera, stvarno je došo! – poželio mu je dobrodošlicu šef komunalne službe.
Nakon što ga je Emir ostavio u uredu, novi šef Franjo je izvadio rakiju i ponudio
ga pićem dobrodošlice. Priču je počeo s ratom, temom kojom u ovom kraju započinje valjda svaki razgovor. Fran je slušao i gledao kako magla sve više pritišće prozore
zgrade u kojoj su se nalazili. Od kad je stigao na kolodvor, vidio je samo maglu iza koje je pretpostavljao da se nalaze kuće i ljudi skriveni u njima.
Franjo je iscrpno objašnjavao kako posao grobara zahtjeva, prije svega fizičku sposobnost, a onda i određenu dozu mudrosti u trenucima duboke tuge rodbine pokojnika.
- Ti nikad ne pitaš. Razumiješ? U nas je zajedničko groblje ono gradsko, i u selu postoje dva. Tursko i katoličko. Tvoje je da kad ti javim, odeš po lopatu i iskopaš rupu.
I za taj poso ćeš biti plaćen. Zbog delikatne situacije, načelnik je osobno
potpiso ovaj ugovor u kojem ti jamči hiljadu maraka mjesečno plus smještaj.
Pokušavao je saznati kakva je to delikatna situacija, ali nitko nije bio spreman na razgovor sa došljakom. Ni njegov šef, koji bi da je popio još koju čašicu ispričao
kako je varao ženu, nije o ovoj temi želio više pričati.
- Jebaji ga, ljudi misle, hiljadu maraka. Treba se dobro oznojit za te pare.
Onda, tu je i selo. Ogovaranje, krivi pogledi, podbadanje u birtiji.
Teško se nosit s tim. Zato smo mi sretni što si nam došo ti, iz Zagreba. Tebe nije briga za selo, a kopat znaš.
Fran je još u telefonskim razgovorima shvatio da neće saznati zbog čega ljudi iz
tog kraja nisu htjeli dobiti njegov posao. To ga nije ni zanimalo.
On je tražio svoju kartu za bijeg. Doduše, nije bio određeniji i sada se usred Bosne umivao u nečijoj vikendici.
Brzo je shvatio kako posao grobara nije toliko zahtjevan i da doista sve što se
očekuje od njega je da iskopa tu rupu.
Zemlja je bila mekana od kiše, pa mu je kopanje bilo tim teže jer je u biti trebao vaditi blato.
Jelica V. 83 god. je bila prva za koju je iskopao raku.
Rodbina je suzdržano ispratila pokojnicu, a jedina koja se zadržala poslije obreda bila je jedna djevojka od nekih 20 – ak godina.
On je morao čekati dok svi odu pa se maknuo na pristojnu udaljenost i pripalio cigaretu dok su ljudi išli prema svojim kućama.
Uskoro je i djevojka otišla, a onaj pogled kojem se toliko nadao nije dobio.
Sredio je grob, bacio zemlju i preko nje složio vijence.
Razmišljao je o svom prvom grobu u životu i odjednom ga je preplavila tuga i za staricom koja leži u njemu i za njim koji ga je iskopao.
Vrijeme je sporo prolazilo i činilo mu se kako zima u ovom kraju nikada ne završava.
Snijeg nikako ne odgovara opisu njegovog zanimanja, ali ljudi ne biraju kada će umrijeti.
Zadnjeg dana u Bosni, odlučio se popeti na planinu.
Htio je vidjeti taj kraj koji je zavolio iz neke druge perspektive.
Dok se penjao uskim puteljkom začuo je jaki prasak i neke ptice su poletjele iz krošnje.
Bio je na zemlji kada je počelo brujanje u ušima.
Lou Reed je iz daljine pjevao ... You're going to reap just what you sow...
Tada...potpuni mir.
Nije imao svijest o tijelu iz kojeg šiklja krv.
Ostala mu je posljednja misao na svijetu :
Tko ukapa grobara?

- 23:27 -

Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 01.01.2013.

Dragi moji,
želim vam svima puno sreće, zdravlja i ljubavi u ovoj godini,
a sebi želim da me regrutira neka tajna služba da i ja budem
njezin član tako da vas mogu uhoditi i pisati izvješća o vašim
kretanjima i mislima te na tom mukotrpnom zadatku
graditi svoj ugled i karijeru.
Živili!

- 20:50 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2013 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Komentari On/Off

Top devet

1.Telegraf road, Dire Straits
2. More
3. Guinness/pivo općenito
4. Perun
5. Snovi
6. Edward Norton
7. Haruki Murakami
8. Amelie Northomb
9. Bekim Sejranović

Dragi kadijo

Blog ponekad ne opisuje stvarne događaje. Svi likovi i događaji su isključivi plod moje mašte,
a njihova imena su dokaz da i najmaštovitiji među nama ponekad zakažu pa moraju otvoriti
Story iz 2002. u potrazi za zvučnim imenom junaka.
Ibe

Samo ozbiljne ponude

Ide Crvenkapica baki u šumu i putem sretne vuka.
Gdje ideš Crvenkapice?
- Idem baki u šumu.
Hoćeš li mi dati adresu tvoje bake.
- Hoću: www.baka.hr


Imam i ja svoj adresu!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se