I demoni mogu voljeti

Mislila sam da će biti lako jednom kada odem iz osnovne. Da je svijet.. drugačiji.
Moram priznati da sam bila površna i tvrdoglava. Nikome nisam vjerovala. Ali sada znam, a i svjesna sam toga da ću sve naučiti preko vlastite boli, jer neću samu sebe uvjeriti dok to sama ne osjetim na svojoj koži.
Razočarali su me ljudi. Ne znam zašto sam mislila da će biti bolji ljudi u srednjoj... imam osjećaj kao da me nitko ne razumije... ne mogu pronaći svoj kalup, niti jedan mi ne pristaje.
Strah me.
Imam jedan život, i osjećam se kao da ga tratim... osjećam se kao višak, zauzimam prostor, živim, ali ne pružam ništa.
Naravno, nitko to ni ne primjećuje. Svo me vide kao nasmijanu, spemnu za šalu. I ja se tako osjećam kada sam među njima... ali to je laž. Ne znaju oni što se događa u mojoj glavi.
Koliko ja sve upijam... koliko ja o svemu razmišljam... koliko sam postala očajna.
Moj izgled, moje ponašanje su moja utvrda. Probijena je samo na jednom mjestu... samo jedna osoba zna kako proći kroz nju... samo jednu osobu puštam u svoje tamne odaje očaja.
Glava me boli od previše misli. Preslaba sam još za svijet, a svejedno me guraju u njegove grube ruke. Više nema povratka. Ili ojačaš... ili te više nema.