I demoni mogu voljeti

Jednostavno je nevjerojatno koliko sam ja zapravo bolesna. Koliko ja imam problema sa sobom, i koliko su me ljudi sjebali.
Sutra se moram dignut, i hodat novim gradom, novom školom, među novim ljudima.. a kako?
Ne mogu, umorna sam od razmišljanja, toliko se bojim da ću opet biti ona s kojom se nitko ne druži, da ne mogu spavati. Prošlih tjedan dana uhvatio bi me lagani napad panike svaki put kad se sjetim ponedjeljka.
Tjeram se da to prihvatim kao novi početak, priliku za okret na bolje... ali ne mogu. Sve o čemu razmišljam je da ću se izgubiti, da ću promašiti ulicu, da ću doći zadnja, da će me opet svi gledati...
Toliko se bojim, da me boli, doslovno osjećam pritisak u prsima. Cijeli jebeni dan.
Ne razumijem zašto nisam mogla jednostavno kao i svi ostali, veselit se upoznavanju novih ljudi, veselit se novom gradu... ali ja samo razmišljam o tome kako ću biti odbačena.
Samo da me puste ne miru.. osjetila sam kako je to kada te ljudi masovno napadaju. Isplakala sam potoke i rijeke. Ali nisam se mijenjala.
Ako se stvari ponove... nisam dovoljno jaka za to, raspadam se kao kula od karata. Dugo podizana, a sad samo padam, i udaram o dno. Hoće li itko imati strpljenja sakupiti komadiće i sastaviti me? Zauvijek ću ostati slomljena.