I demoni mogu voljeti

Lijepo je kad shvatiš da nisi sam,da je nekome stvarno stalo. Ne ono,volim te,a zamijeni te s drugom za dva dana. Ono kad znaš da ti je i prijatelj,kad ti iz dana u dan dokazuje to djelima,a ne riječima. Ne ostaje na pustim obečanjima,jer svako koje da,ispuni.
Ali onda shvatiš da ti se netko gore baš i ne smješka. Jesam li ja morala birati između dvije osobe? Ja mislim da je ta osoba izabrala umjesto mene,a onda na mene bacila svu krivnju. I neka je,ne smeta meni biti kriva za sve,previše sam navikla na takve situacije.
Shvatiš da ne možeš imati sve,jer su svi jednostavno toliko jebeno ljubomorni,da ne dopuštaju. Shvatiš da nikada nećeš biti potpun,uvijek će faliti barem jedan dio,ako ne i više.
Naše oči kao da se nisu do kraja razvile još. Kako idemo iz dana u dan,sve više toga otkrivaju,tek onda vide da nije sve tako ružičasto,da nisu svi savršeni. Na kraju,pa svi su ljudska bića,i shvatiš da se više ne može pouzdati u nikoga,kao prije kad si bio malo,nevino dijete s ružičastim naočalama.
Želim ih natrag. Želim ružičaste naočale,jer moje oči ne mogu gledati ovako. Na ovo nema navikavanja,jer iz dana u dan je sve gore.
Nemojte pokušavati biti savršeni,potpuni,jer nećete uspjeti. Nitko nikada neće uspjeti,nebo je ljubomorno. Uhvati osobu koju voliš,i ne puštaj. Ne puštaj,jer ona će ti biti jedini podsjetnik na ružičaste naočale koje si odavno izgubio...