HVALOSPJEV LJUBAVI

detalj iz "pisma starijeg đavla mlađem"

......"I tako dolazimo do uloge koju imaju najniže točke. Već si se zacijelo često čudio kako to da Neprijatelj tako malo koristi svoju moć kojom bi u svakom trenutku ljudskoj duši izričito dao osjetiti svoju prisutnost na način kako on to smatra dobrim. Ali sad razumješ da su neodoljivo i neosporno dva oružja koja on prema svojoj zamisli nikad ne upotrebljava. Nadigrati ljudsku volju (što bi njegova osjetna prisutnost sigurno mogla učiniti) bilo bi za njega beskorisno. On ne može otimati. On može samo osvajati. Njegova je niska ideja pojesti kolač i imati ga; stvorovi trebaju biti jedno s njim, a ipak ostati ono što jesu. Jednostavno ukloniti njihovu osobnost ili pripojiti je sebi, njemu ne služi. On je, doduše, spreman da ih u početku malo prisiljava. Suočava ih sa znacima svoje prisutnosti koji, kako god bili maleni, njima izgledaju uzvišeni i daju im blažene osjećaje i uvjerenje o lakoj pobjedi nad svim kušnjama. Međutim, on ne dopušta da to stanje traje predugo. Prije ili kasnije on im to oduzima, ako i ne stvarno, a ono barem za njihovu svijest, sve potpore i privlačnosti. Pušta da stvorenje stoji na vlastitim nogama kako bi po slobodnoj volji ispunjavalo svoje dužnosti unatoč nedostatku slasti. U takvim razdobljima napora, a ne u oduševljenju, čovjek se razvija do takvog stvorenja kakvo on želi imati.


Stoga njega najviše raduju molitve koje se obavljaju u tom stanju duhovne suše.


Mi možemo svoje pacijente vući za sobom samo pomoću neprestanih napasti jer mi smo ih odredili isključivo za svoj stol. I što je njihova volja smućenija, to je bolje. On čovjeka ne može toliko vući k vrlini kao mi k mani. Budući da on hoće da oni nauče samostalno hodati, mora svoju ruku povući od njih. I ako je ta volja, za hodom stvarna, on se veseli i spoticanjima. Ne varaj se, Wormwood! Naša stvar nije nikad u opasnosti tako kao kad čovjek još uvijek, iako ne više željom, teži služiti Neprijatelju te promatrajući svemir, iz kojeg mu se čini da je isčezao i posljednji trag njegove prisutnosti, pita zašto je ostavljen, a ipak sluša.

-Nakon jednog ili dva tjedna probudit ćeš u njemu sumnju nisu li možda prvi dani njegova kršćanstva bili malo pretjerani u dobroti. Govori mu o „umjerenosti u svim stvarima". Uspiješ li ga jednom dovesti na misao da je „religija do izvjesnog stupnja sasvim dobra", tada se smiješ mirno veseliti njegovoj duši. Omeđena religija za nas je jednako dobro kao nikakva – samo je mnogo zabavnija."


LEWIS, Clive Staples