HVALOSPJEV LJUBAVI

utorak, 13.09.2011.

PUSTI MREŽE TE!

Pusti mreže te i sve poslove
Čamac pusti svoj!
Jer Gospodin zove da Ga slijediš sad
Srca pripravna!

Idem, evo me, o Gospodine
Bit ću uza Te!
Samo daj da opet čujem poziv Tvoj:
Dođi slijedi me!

Žitna polja svud se talasaju,
Žetvu čekaju!
Radnik dal` bi htio biti žetve te,
Žetve Gospodnje?

Hoćeš slijedit Ga, idi i prodaj sve,
Podaj gladnima!
Krista koji slijedi primaj stostruko,
Vječni život k tom!

Čuvaj stado mi, za njeg` život daj,
K paši vodi ga!
Izgubljene traži koji lutaju,
Svjetla nemaju!

(Fides)

- 20:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 10.09.2011.

DOŽIVJETI SEBE (V.dio)

Oče, stanuješ li u mojoj duši, tada ona mora biti posve čista.
Moja duša, Oče, mora biti sveta, jer ti si svet.
Kako?
Polagano nestaje ushit, pljesak, poklik, polagano se utišava svaka pjesma.
Zamjenjuje ju molitva.
Poneka svijeća.
Oltar.
Poneki cvijet.
Zahvala.
Tek sada predstoji nam primiti se posla!
Odjednom, a da i ne opazismo, jenjava u nama i zadnja mrva oholosti kojom se ponekad ranije poželjesmo pokazati svijetu.
Nestade lijenosti, izgovora, dogovora, pregovora, uvjeravanja, obmana, pomama...
Odoše od nas i jadikovke i plač i psovke i neumjerenost i dosada i svaka druga napast.
Zamijeniše ih post, pokora, poniznost i pobožnost.
Sada našu dvoranu ispunjava
Snaga.
Jasnoća.
Razum.
Dosljednost.
Ustrajnost.
Odgovornost.
Na oko, ostadosmo tu gdje bismo.
Ostadosmo u svijetu, ali znamo već do sad...nismo od svijeta.
Od Njega smo.
I kamo god zakoračili, naša dvorana, uvijek nam je prva na umu.
Naša duša, Njegov dom, prvi nam je na mjestu.
I ma kamo hodali, ma što činili, ma s kim razgovarali, duša sama i On s njom postadoše nam suputnici.
Napokon uspostavismo odnos sa samima sobom.
Napokon dohvatismo priliku biti u odnosu s Njim.
I znamo, duša nam naša govori...bit ćemo opet zvani.
Opet će glasno "ni od kuda " zagrmjeti naše ime.
Čim Mu potpuno povjerujemo.
Čim doista naučimo sklopiti ruke, pasti na koljena, pokloniti se i odazvati.
Doista odazvati!
Ne u panici, ne u muci, ne u ushitu, ne u sreći, ne u boli, ne u žalosti.
Treba nam odazvati se glasom naše obnovljene duše.
Učinimo li to jednako skromno kao što smo skromno pali pred vrata naše vlastite osobe, ne znajući i ne pitajući se što nas u njoj očekuje, bit ćemo zvani.
U miru.
U radosti.
Sada, kada smo potpuno doživjeli sebe u miru, mir je posvuda i oko nas.
Sada kada znamo primati milosti, milost je kamo god se zaputili.
Bez pitanja.
Bez straha.
Bez dvojbi.
Bez ako.
Bez ali.

(kraj)

- 21:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 09.09.2011.

DOŽIVJETI SEBE (IV. dio)

Sada već posve naviknuti na stanje budnosti. Žedno i gladno očekujemo da nas se ponovno oslovi.
Da možemo odgovoriti.
Raširiti ruke.
Pohrliti.
Povikati...
Ali ne...
Onaj koji zove zna za svaku našu ne spremnost na odaziv.
Pa zar se i sami ne premišljasmo o tome, kako ćemo se idući put odazvati?
Zar ne pokušavasmo trgovati u svojim pomislima na idući poziv?
Pregovarati?
Zar ne pokušavasmo sami sebe precijeniti?
Zar ne htjedosmo prvo znati kakav je poziv, a tek se onda, prema prilici možda i odazvati?
Zar nam nisu na um padale sve moguće opcije zbog kojih nas zove?
Zar nismo pokušali unaprijed birati, kao u prodavaonici bombona?
Hahahaha...kako smo, ponovno, smiješni!
Sve On to zna...
I mi trebamo znati, da se i do sada na sve pozive oglušismo taman toliko dugo koliko nam je dugo trebalo da se probudimo.
Odgoda odgovora uvijek je prisutna. Naša duša odgađa sama odaziv, dok ne bude potpuno spremna javiti se.
Odgoda je ovdje samo zbog toga da se duša navikne na...
Strpljivost.
Postojanost.
Skromnost.
Red.
Poniznost.
Iskrenost.
Dostojnost.
Pravednost.
U vremenu odgode, Onaj koji poziva uvijek šuti. Promatra brižno, tek gdje kad savjetujući nas ponekom našom misli o pravcu ispravnosti i promjene u našoj sadašnjosti.
Slušajući vjerno savjete vlastite duše, koja sada postaje dovoljno glasna da ju sasvim jasno možemo razumjeti, mi našu dvoranu počinjemo čistiti.
Nakupilo se prašine, nepotrebnih stvari, paučine, svakojakog suviška koji ometa pri slobodnom kretanju.
Peremo, brišemo, glancamo, poliramo, uređujemo, prozračujemo, osvjetljavamo...dodajemo, odbacujemo, izbacujemo...
Laštimo frule, uštimavamo tipke glasovira...pjevamo, pjevamo, pjevamo..
I tad nam sine!
Čistoća!

(nastavit će se....)

- 20:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

DOŽIVJETI SEBE (III.dio)

I stade kiša.
Odjeća naša učini nam se čista.
Tko nas to zove?
Ma je...zvao nas je netko.
Otac, majka, sestra, brat...ma kladili bismo se u bilo što da smo čuli neki poznat glas kako nas doziva.
Ma je, dozivao nas je netko, jer..kako bismo se inače prenuli iz sna?
Ma, jesmo, sigurni smo da nas je netko zazvao imenom.
Dva puta.
No...nigdje se nitko ne pokazuje.
Majka, otac, sestra i brat su predaleko.
Možda su u kakvoj potrebi pa nam podsvijest javlja da požurimo kući.
Možda to srce naše nas same zove.
Pridižući se s prašnjava poda malo tko od nas nije primio kvaku na vratima.
Sjetit ćemo se, dapače, da ne poznajemo nikoga pred kim su vrata ostala zatvorena i kročit ćemo unutra .
Ulazeći u dvoranu, još uvijek u nama odjekuje poznat glas. Još uvijek čujemo vlastito ime kako se javlja iz daljine.
Gledamo po uglovima, tražimo poznato lice pitajući se;
Jesam li to ja?
Doista ja?
Bojažljivim koracima šuljamo se uz zidove dvorane u koju uđosmo tražeći...
Sebe same.
Provjeravamo dlanove. Čisti su. Primamo se za obraze. Tu su. Hvatamo se za trup, pa jesmo, to smo mi. Stupnemo jednom nogom o pod. Ništa.
Stupnemo drugom nogom, opet ništa.
Tišina.
Sad i sami izgovaramo svoje ime.
Je, to je doista naše ime...
Nigdje nikoga.
To je baš dobra prilika da svoje ime još glasnije izrečemo.
"Sofija"! "Marko"! "Silvija"! "Petre"! "Natalija"!....
Nitko ne reagira.
Posve sigurni u samoću krenemo sami sebe zazivati još snažnije.
"Sooofijaaaa", "Sooooofijaaaa"
"Petreeee", "Peeeetreeee"
Potaknuti pozivom "izvana" napokon se dozvasmo.
To je trenutak u kojem se prvo probudi naše srce.
Emocije.
Trenutak u kojem se otpočinjemo istom mjerom i radovati nad svim onim nad čim i za čim plačemo.
Sulud trenutak.
Dakako, trenutak je to koji je prijeko potreban. Neophodan čak.
Ali pored svega toga i jako, jako opasan.
Opasan uglavnom zbog toga što još nismo ni svjesni da smo netko, a već bismo željeli postati nešto.
Izgubljeni posve, a pokazivali bi.
Ogladnjesmo, a hranili bi.
Ožednjesmo, a pojili bi.
Ranjeni, a liječili bi.
Potrebiti, a pomagali bi.
Neuki, a podučavali bi.
Griješni, a korili bi.
Zahvaljujući pustim emocijama, iako boraveći upravo u središtu vlastite duše, mi još uvijek ne znamo tko smo.
Opasno je poziv tumačiti isključivo kao ljubav.
Na taj način ostavljamo olako po strani tek darovano nam zrno razuma, a rijekama suza i salvama smijeha dajemo prednost.
Brane popuštaju, vjetar udara, bujica nas nosi...
Često puta, upravo stoga, ponovno bismo uspavani. Opet mrtvi. I dalje ne postojani.
Ta, tko smo?
Jesmo li, itko?
I...kakva je ovo uopće prostorija i...
Hoće li nas opet netko zvati?
Možda da ,ipak, barem noćas, ostanemo budni...
Za svaki slučaj.

(nastavak slijedi...)

- 20:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 07.09.2011.

DOŽIVJETI SEBE (II. dio)

"Drži svoje tijelo urednim, da bi duša imala u njemu volje stanovati" jedna je od simpatičnih izreka na koju će naići svatko tko se malo pozabavi mudrostima, a meni se u ovom trenutku čini idealnom za nastavak priče....

Sada, kad smo zbacili sa sebe sav nepotreban teret i duša naša ima više prostora. I kada smo čuli da je Krist dobar ....sada i ona može napokon slobodno prodisati. Ali kako?
Kako duša diše?
U početcima se čini iznimno teškim, kvrgavim i napornim taj put do vlastite duše. Jer...treba sada priječi preko sveg onog hrđavog željeza i šarafa i dasaka koje smo zbacili sa sebe. Velika je opasnost da se ne našpranjimo, nabodemo, putem obolimo...
Zato ne treba žuriti. Nikamo ne trčati. Što se više žurimo veća je vjerovatnost posrtanja.
A svako novo posrtanje stvara novu, na staroj rani.
Rana na rani tvori rupu.
Onu rupu u koju bismo mogli lako upasti kada nas On bude zvao.
Bez obzira na sav naš uložen trud i veliku našu želju za udaljavanjem od opasnosti.
Pažljivo i strpljivo treba se približavati odajama duše.
Dušo, jesi li to ti?
Pitamo se kada shvatimo da je zveket lanaca i zvuk pile utihnuo.
Znatiželja se javlja kada se naše misli susretnu s našom nadom i emocijama, Tad već stojimo pred vratima prazne dvorane.
Dušo, gdje si?
Šapućemo kroz pukotine u zidovima iza kojih se ne usudimo zaći, još uvijek onako umrljani od prašine i mazivnog ulja.
Voda i sapun mogu se učiniti isuviše dalekima...nedostižnima.
Tada najčešće savinutih pleća i pognute glave, s pokojom suzom u oku okrećemo naš obraz na drugu stranu plašeći se da nikada nećemo biti dostojni zakoračiti unutra. Da nam se vrata nikada neće otvoriti.
Spuštamo svoja bolna i umorna koljena i ostajemo sklopljenih ruku ispred dvorane.
Udova utrnulih, poput prosjaka jadikujemo zbog svoje ne čistoće, žuljevitih dlanova i krvavih brazgotina...
Dušo, postojiš li?
Pitamo, škiljeći u sunce.
Osamljeni i prazni još dugo se samosažaljevamo, samima sebi bivajući podsjetnikom neuspjeha.
Ne osluškujući ništa do li svoje beskrajne tuge... shvaćamo da je sve što nam preostaje tiha vjera u Gospodina, i pouzdanje da će prvom prilikom izliti toplu kišu na nas i oprati nas plodovima svojih milosti.
Tada obično otpočinjemo i svoju prvu molitvu, za razum, dok nam On pokušava darovati tek zasluženi odmor i san...
Jer, mora da smo doista ne razumni i premoreni, kada se niti u jednom trenutku nismo dosjetili primiti za kvaku na vratima :))))

(nastavit će se...)

- 16:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.09.2011.

DOŽIVJETI SEBE (I. dio)

Kroz život smo znali biti vođeni mišlju kako je "onaj drugi pametniji od nas". Svi smo prehodali neki period u našem životu u kojem nam je nedostajalo samopouzdanja. Nekima od nas nije bilo omogućeno ni sagraditi novo, zdravo samopouzdanje, našu crkvu, jer "oni koji znaju bolje" često su nam puta znali srušiti tek podignute cigle.
Svakim ponovnim pokušajem izgrađivanja naše osobne crkve, naša je vjera znala bivati sve manjom, osobito ako su nam oni kojima smo često puta vjerovali više nego sebi "jer su iskusniji" govorili kako nam vjera nije potrebna...i da se život živi na puuuuno jednostavniji način.
Osobito ako smo "dobri". Naravno, baš kao što su dobri oni sami, "koji su uvijek bolji od nas".
To je onaj period života u kojem posustajemo graditi našu crkvu u nama.
A materijal kojeg smo i pribavili za njezinu gradnju ostaje u našem životu. Od njega tada ne gradimo crkvu već obečane nam "prave stvari" za daleko svrsishodniju upotrebu. Nastojeći prema savjetima "onih koji znaju više" biti "dobrim" ljudima, te daske polako pribijamo na vlastita leđa, oni nam marljivo dodaju cigle a mi ih dobrohotno i ponizno slažemo u vlastiti um.
Užem vežemo vlastite ruke i noge, čavle zabijamo u koljena, šarafe uvrćemo u laktove, grede ugrađujemo pod stopala, strujne vodove razvlačimo po čitavom vlastitom tijelu, žarulje, kablovi, aluminij, staklo, keramiku, spužvu....sve to primamo na sebe.
Udaramo, zabijamo, blanjamo, režemo, pilimo, lijepimo, lemimo, razbijamo, zakucavamo....
A onda?
Tamo gdje zabismo čavao nastade bol, tamo gdje je daska nastane bolest, gdje je instalacija doživimo udar, gdje je cigla otupimo, gdje je žarulja pregorimo, gdje je greda strunemo....
I tako bude sve do trenutka kada više ne možemo ni stajati, ni ležati, ni hodati, ni disati, ni jesti, ni piti, ni moliti se, ni raditi.
Tada , a posve razumljivo, redovno plačemo, stenjemo, živčanimo, ljutimo se, okrivljujemo, gunđamo, ogovaramo, psujemo, jadikujemo, žalimo se...
Nesretni smo, frustrirani, utlačeni, zgnječeni, stješnjeni, zgrčeni, opečeni, ograničeni...
Umjesto crkve koju smo željeli, stvorili smo čudovište na koje smo pristali. Postali smo spodoba. Magnet za savjete "ispravnijih" koji nas , u najboljem slučaju, drže na mjestu.
Oni za koje smo mislili da su pametniji, već su jako daleko od nas, samim tim što su, naravno, pametniji :))))
A mi?
"Pljune li nam On sam u oko" a mi podnesemo taj Njegov čin s jednakom vjerom (bez obzira na pouku o nedaćama) kao što smo podnosili i sve gore nabrojano, dat će nam da se ugledamo!!!!

Možete li zamisliti sebe kao nekoga tko nosi na svojim plećima, grudima, za vratom, na glavi, na rukama, trupu i nogama sav taj silni materijal kojeg je trebao drukčije iskoristiti?
Sva sreća, pa smiješno izgledate :)))))
No, ima i onih kojima takva slika nije ni malo smiješna....

Bez obzira na to, i jedni i drugi samo jednim jedinim potezom možemo sve to zbaciti sa sebe.
Samo jednim jedinim, ali pravim i iskrenim pomirenjem.
S Kristom!
Pomirenjem s nama samima.
S nama onakvima kakvi smo bili kada nismo ni znali ni što je cigla ni čemu služi čekić.

Oh!
Nemam dovoljno riječi kojima bih vam opisala sve te divne zvukove koji nastaju kada se federi, čavli, vijci, cijevi, daske, okviri i pločice odvajaju od nas :)))
Doista nevjerovatan orkestar oslobođenja :))))
Probajte poslušati i sami....
Možete li čuti taj zvuk stotine šarafa koji se odvajaju od vašeg napaćenog tkiva i rasipaju posvuda oko vas?
Aaaahhhh......

Jedino na što trebamo paziti kada se odlučimo otarasiti nametnutog tereta jest da to učinimo uz Njegovu pomoć. Da ne pogodimo nekog....
A i zato što je On uistinu pametniji od nas :)))))
I jer je, sreća naša, doista dobar!!!!

(nastavit će se...)

- 23:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

PATER JOSIP

Moj prvi "ozbiljan" susret sa "Isusom" dogodio se u vrijeme moje vjeronaučne pripreme za svetu Pričest. Kroz taj put vodio me je fra. Josip. Bio je to uistinu divan čovjek. Prava božanska blagost, smirenost na licu, u glasu, očima i pokretima.
Sjećam se...dao mi je nekoliko dana prije pričešćivanja hostiju za probu (da ne bude iznenađenja na važan dan).
Čim sam izašla na ulicu, a bilo je to odmah, žurno, nakon primitka tog čudnog okusa u usta, svim sam se snagama trudila odlijepiti ju s nepca. Nakon što sam to učinila, bacila sam hostiju iz usta s izrazom lica kojeg vjerujem, nikada kasnije nisam ponovila. Užasnuta tim "okusom" (jer prijateljica me uvjeravala da je to nešto prefino...pa sam ne znam...očekivala valjda kakav bombon ili štogod slično) a i još više užasnuta samom sobom i svojim činom, požurila sam natrag u crkvene odaje prijaviti pateru svoj užasan pothvat.
On se samo nasmijao i utješio me riječima da mi je zato i dao da probam i da ne brinem jer nije bila posvećena.
Izmijenili smo još par rečenica, pogladio me po tjemenu i istog trena postao moj osobni Isus :)
Tako sam doživljavala svog patera Josipa.
Bila sam uvjerena na neki svoj djetinjast način da je upravo on, On ;)
Nekoliko dana kasnije, moj me pater poslao po kruh kojeg je trebalo kupiti za kuhinju u samostanu.
Kad sam se vratila iz pekare svi su se moji prijatelji od reda ispovijedali, držeći male bijele molitvenike u ručicama i tresući se od namjerno preuveličanog straha (jer važna je to, velika i odrasla stvar) ispred ispovjedaonice.
Bilo mi je baš super što ih je toliko strah, pa sam i sama , baš poput njih glumatala da se i ja bojim ne bi li se što bolje uklopila u pokajničku ;))) grupu.
No, uzalud jer..haha..to nije bila moja grupa.
Ušavši u ispovjedaonicu tako da se čitava zaljuljala od mog udarca vratima (još i danas znam ponekad slučajno tako uči:))) moj me Isus kroz osmjeh pitao ;
- a što ti radiš ovdje?
- pa isp...
- hahaha pa ne trebaš se ti danas ispovijedati hahah
- ne?
- jesi li kupila kruh?
- jesam
- to je to, možeš ići
- bok
Odgovorila sam mu zbunjeno i ponovno zalupila vrata ispovjedaonice (mora da se nije prestajao smijati još neko vrijeme ;)))
- zar si već gotova (pitala me moja grupica pokajnika ;))) već tada, vjerovatno postajemo "dušebrižnici" ;))
- da
- pa tako brzo?
- pa, malo sam zgriješila (odgovorih važno i odjurih u crkvene hodnike).
Bila sam počašćena što se ne moram ispovijedati ( moj Isus zna koliko sam dobra ;)))) ali istovremeno i tužna jer nisam uspjela izbrbljati sve svoje "grijehe" koje sam smišljala čekajući na red ispred te neobične drvene kućice sa ljubičastim zastorima...

Nedugo nakon primitka sakramenta svete Pričesti, moj pater Josip me napustio :(
Došlo je vrijeme da ga premjeste u drugu župu, a ja sam bila premalena i ne dovoljno snalažljiva da pitam u koju.
Uglavnom...kada god mi dođe poriv za životnom ispovjedi, na um mi pada i moj pater Josip.
Želim s njim proći sve ove godine otkako ga nema prisutnog u mojoj blizini, bez obzira što je moj duh često uz njega, pozdravlja ga i neprestance se divi njegovoj dobroti, dragosti, blagosti i toj tako...tako uzvišenoj, svetoj, mirnoći u očima i glasu.
Nikada to poslije nisam ni u koga iz crkvenih krugova pronašla.
Silno bi željela razgovarati s njim o svojim godinama...
Idućim posjetom svojoj matičnoj crkvi raspitat ću se za svoga patera ;)
Vjerujem da će mi susret s njim biti omogućen.
Vjerujem da ću uskoro doznati gdje je.
Zahvaljujući upravo njemu moj mi je Otac tako blizu danas.
A ja?
Bivajući bliska s Ocem, duboko u duši, njegujem svoje dječje sjećanje na patera. Josipa. I obrnuto.
Onog pred kojim sam se, možda i po prvi put u životu osjećala istinski bitnom, potrebnom i prisutnom i mirnom.
Zapravo, kad god molim, moj je pater Josip samnom.
Bi li bio sretan da zna za to?
Kamo sreće da me je mogao voditi mojim životom. Možda ni danas ne bi morala na ispovijed ;))))
Želim upravo njega za svog životnog ispovjednika.
Upravo njega!!!

P.S.
Idućeg sam patera (opet, ne bi li bila djelom nemirne grupe vjeroučenika) gađala suhim kestenjem ;)))) ali njemu je to bilo još smješnije nego nama, pa grijeh nije osobito velik ;)) ali ne mogu se baš pohvaliti da sam ga slušala...Nije to bilo to. Nije više bilo te ushićenosti, tog radosnog iščekivanja svakog novog vjeronaučnog termina i žalosti što je vjeronaučnom času kraj.
Moj me pater ostavio...
Želim, želim, želim, žeim...silno mu želim urtčati u naručje, slušati ga, gledati, od njega učiti i vjerovati...vjerovati...
vjerovati, vjerovati, VJEROVATI...

- 21:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 02.09.2011.

PORUKA

Dok sam počela pisati blog ( a prije nego sam se uplašila hule), već kod mog drugog posta (a sjetit će se oni koji su me čitali i u početnoj fazi) dobila sam (vjerujem, po Duhu Svetom) poruku kako mi je postupati sa mojim tekstovima. U početku sam previše razmišljala i , naravno, sve je rezultiralo neuspjehom i strahom.
Danas ponovno stavljam dobivenu poruku na svoj blog. Zbog sebe same i zbog svih vas koji čitate moje postove:

" Ponizno reci svijetu koliko ljubiš. Ne hvastaj se uokolo oholo time, već samo objavi. Piši razumljivo i piši shvatljivo. Piši tako da nema mjesta suvišnim i znatiželjnim pitanjima, osudama ili podsmjesima onih koji traže potvrde u tuđim životima prije no se osvjedoče u Gospodina u svojoj vlastitoj biti. Piši tako da nitko svojom mišlju ne zgriješi dok te bude čitao"

Ne kanim više obustavljati ovaj blog, pa vas zato sve jednako molim:
Ako tkogod pronađe u mojim recima oholosti - neka me upozori.
Ako netko ne razumije moje riječi - neka mi kaže
Ako u nekome izazivam podsmijeh, banalnu znatiželju i pitanja zbog pitanja - neka me podsjeti...
Ako tko svojom mišlju zgriješi nad nekom mojom rečenicom - neka me opomene.

Hvala vam.

- 17:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.