HVALOSPJEV LJUBAVI

DOŽIVJETI SEBE (I. dio)

Kroz život smo znali biti vođeni mišlju kako je "onaj drugi pametniji od nas". Svi smo prehodali neki period u našem životu u kojem nam je nedostajalo samopouzdanja. Nekima od nas nije bilo omogućeno ni sagraditi novo, zdravo samopouzdanje, našu crkvu, jer "oni koji znaju bolje" često su nam puta znali srušiti tek podignute cigle.
Svakim ponovnim pokušajem izgrađivanja naše osobne crkve, naša je vjera znala bivati sve manjom, osobito ako su nam oni kojima smo često puta vjerovali više nego sebi "jer su iskusniji" govorili kako nam vjera nije potrebna...i da se život živi na puuuuno jednostavniji način.
Osobito ako smo "dobri". Naravno, baš kao što su dobri oni sami, "koji su uvijek bolji od nas".
To je onaj period života u kojem posustajemo graditi našu crkvu u nama.
A materijal kojeg smo i pribavili za njezinu gradnju ostaje u našem životu. Od njega tada ne gradimo crkvu već obečane nam "prave stvari" za daleko svrsishodniju upotrebu. Nastojeći prema savjetima "onih koji znaju više" biti "dobrim" ljudima, te daske polako pribijamo na vlastita leđa, oni nam marljivo dodaju cigle a mi ih dobrohotno i ponizno slažemo u vlastiti um.
Užem vežemo vlastite ruke i noge, čavle zabijamo u koljena, šarafe uvrćemo u laktove, grede ugrađujemo pod stopala, strujne vodove razvlačimo po čitavom vlastitom tijelu, žarulje, kablovi, aluminij, staklo, keramiku, spužvu....sve to primamo na sebe.
Udaramo, zabijamo, blanjamo, režemo, pilimo, lijepimo, lemimo, razbijamo, zakucavamo....
A onda?
Tamo gdje zabismo čavao nastade bol, tamo gdje je daska nastane bolest, gdje je instalacija doživimo udar, gdje je cigla otupimo, gdje je žarulja pregorimo, gdje je greda strunemo....
I tako bude sve do trenutka kada više ne možemo ni stajati, ni ležati, ni hodati, ni disati, ni jesti, ni piti, ni moliti se, ni raditi.
Tada , a posve razumljivo, redovno plačemo, stenjemo, živčanimo, ljutimo se, okrivljujemo, gunđamo, ogovaramo, psujemo, jadikujemo, žalimo se...
Nesretni smo, frustrirani, utlačeni, zgnječeni, stješnjeni, zgrčeni, opečeni, ograničeni...
Umjesto crkve koju smo željeli, stvorili smo čudovište na koje smo pristali. Postali smo spodoba. Magnet za savjete "ispravnijih" koji nas , u najboljem slučaju, drže na mjestu.
Oni za koje smo mislili da su pametniji, već su jako daleko od nas, samim tim što su, naravno, pametniji :))))
A mi?
"Pljune li nam On sam u oko" a mi podnesemo taj Njegov čin s jednakom vjerom (bez obzira na pouku o nedaćama) kao što smo podnosili i sve gore nabrojano, dat će nam da se ugledamo!!!!

Možete li zamisliti sebe kao nekoga tko nosi na svojim plećima, grudima, za vratom, na glavi, na rukama, trupu i nogama sav taj silni materijal kojeg je trebao drukčije iskoristiti?
Sva sreća, pa smiješno izgledate :)))))
No, ima i onih kojima takva slika nije ni malo smiješna....

Bez obzira na to, i jedni i drugi samo jednim jedinim potezom možemo sve to zbaciti sa sebe.
Samo jednim jedinim, ali pravim i iskrenim pomirenjem.
S Kristom!
Pomirenjem s nama samima.
S nama onakvima kakvi smo bili kada nismo ni znali ni što je cigla ni čemu služi čekić.

Oh!
Nemam dovoljno riječi kojima bih vam opisala sve te divne zvukove koji nastaju kada se federi, čavli, vijci, cijevi, daske, okviri i pločice odvajaju od nas :)))
Doista nevjerovatan orkestar oslobođenja :))))
Probajte poslušati i sami....
Možete li čuti taj zvuk stotine šarafa koji se odvajaju od vašeg napaćenog tkiva i rasipaju posvuda oko vas?
Aaaahhhh......

Jedino na što trebamo paziti kada se odlučimo otarasiti nametnutog tereta jest da to učinimo uz Njegovu pomoć. Da ne pogodimo nekog....
A i zato što je On uistinu pametniji od nas :)))))
I jer je, sreća naša, doista dobar!!!!


(nastavit će se...)