HVALOSPJEV LJUBAVI

PATER JOSIP

Moj prvi "ozbiljan" susret sa "Isusom" dogodio se u vrijeme moje vjeronaučne pripreme za svetu Pričest. Kroz taj put vodio me je fra. Josip. Bio je to uistinu divan čovjek. Prava božanska blagost, smirenost na licu, u glasu, očima i pokretima.
Sjećam se...dao mi je nekoliko dana prije pričešćivanja hostiju za probu (da ne bude iznenađenja na važan dan).
Čim sam izašla na ulicu, a bilo je to odmah, žurno, nakon primitka tog čudnog okusa u usta, svim sam se snagama trudila odlijepiti ju s nepca. Nakon što sam to učinila, bacila sam hostiju iz usta s izrazom lica kojeg vjerujem, nikada kasnije nisam ponovila. Užasnuta tim "okusom" (jer prijateljica me uvjeravala da je to nešto prefino...pa sam ne znam...očekivala valjda kakav bombon ili štogod slično) a i još više užasnuta samom sobom i svojim činom, požurila sam natrag u crkvene odaje prijaviti pateru svoj užasan pothvat.
On se samo nasmijao i utješio me riječima da mi je zato i dao da probam i da ne brinem jer nije bila posvećena.
Izmijenili smo još par rečenica, pogladio me po tjemenu i istog trena postao moj osobni Isus :)
Tako sam doživljavala svog patera Josipa.
Bila sam uvjerena na neki svoj djetinjast način da je upravo on, On ;)
Nekoliko dana kasnije, moj me pater poslao po kruh kojeg je trebalo kupiti za kuhinju u samostanu.
Kad sam se vratila iz pekare svi su se moji prijatelji od reda ispovijedali, držeći male bijele molitvenike u ručicama i tresući se od namjerno preuveličanog straha (jer važna je to, velika i odrasla stvar) ispred ispovjedaonice.
Bilo mi je baš super što ih je toliko strah, pa sam i sama , baš poput njih glumatala da se i ja bojim ne bi li se što bolje uklopila u pokajničku ;))) grupu.
No, uzalud jer..haha..to nije bila moja grupa.
Ušavši u ispovjedaonicu tako da se čitava zaljuljala od mog udarca vratima (još i danas znam ponekad slučajno tako uči:))) moj me Isus kroz osmjeh pitao ;
- a što ti radiš ovdje?
- pa isp...
- hahaha pa ne trebaš se ti danas ispovijedati hahah
- ne?
- jesi li kupila kruh?
- jesam
- to je to, možeš ići
- bok
Odgovorila sam mu zbunjeno i ponovno zalupila vrata ispovjedaonice (mora da se nije prestajao smijati još neko vrijeme ;)))
- zar si već gotova (pitala me moja grupica pokajnika ;))) već tada, vjerovatno postajemo "dušebrižnici" ;))
- da
- pa tako brzo?
- pa, malo sam zgriješila (odgovorih važno i odjurih u crkvene hodnike).
Bila sam počašćena što se ne moram ispovijedati ( moj Isus zna koliko sam dobra ;)))) ali istovremeno i tužna jer nisam uspjela izbrbljati sve svoje "grijehe" koje sam smišljala čekajući na red ispred te neobične drvene kućice sa ljubičastim zastorima...

Nedugo nakon primitka sakramenta svete Pričesti, moj pater Josip me napustio :(
Došlo je vrijeme da ga premjeste u drugu župu, a ja sam bila premalena i ne dovoljno snalažljiva da pitam u koju.
Uglavnom...kada god mi dođe poriv za životnom ispovjedi, na um mi pada i moj pater Josip.
Želim s njim proći sve ove godine otkako ga nema prisutnog u mojoj blizini, bez obzira što je moj duh često uz njega, pozdravlja ga i neprestance se divi njegovoj dobroti, dragosti, blagosti i toj tako...tako uzvišenoj, svetoj, mirnoći u očima i glasu.
Nikada to poslije nisam ni u koga iz crkvenih krugova pronašla.
Silno bi željela razgovarati s njim o svojim godinama...
Idućim posjetom svojoj matičnoj crkvi raspitat ću se za svoga patera ;)
Vjerujem da će mi susret s njim biti omogućen.
Vjerujem da ću uskoro doznati gdje je.
Zahvaljujući upravo njemu moj mi je Otac tako blizu danas.
A ja?
Bivajući bliska s Ocem, duboko u duši, njegujem svoje dječje sjećanje na patera. Josipa. I obrnuto.
Onog pred kojim sam se, možda i po prvi put u životu osjećala istinski bitnom, potrebnom i prisutnom i mirnom.
Zapravo, kad god molim, moj je pater Josip samnom.
Bi li bio sretan da zna za to?
Kamo sreće da me je mogao voditi mojim životom. Možda ni danas ne bi morala na ispovijed ;))))
Želim upravo njega za svog životnog ispovjednika.
Upravo njega!!!


P.S.
Idućeg sam patera (opet, ne bi li bila djelom nemirne grupe vjeroučenika) gađala suhim kestenjem ;)))) ali njemu je to bilo još smješnije nego nama, pa grijeh nije osobito velik ;)) ali ne mogu se baš pohvaliti da sam ga slušala...Nije to bilo to. Nije više bilo te ushićenosti, tog radosnog iščekivanja svakog novog vjeronaučnog termina i žalosti što je vjeronaučnom času kraj.
Moj me pater ostavio...
Želim, želim, želim, žeim...silno mu želim urtčati u naručje, slušati ga, gledati, od njega učiti i vjerovati...vjerovati...
vjerovati, vjerovati, VJEROVATI...