SVJEDOČITI ILI NE?
Pozdrav svima.
Odmah u startu, da odgovorim na pitanje; DA, SVJEDOČITI!
Uvijek i svugdje. U svakoj prilici. Umjereno.
Nisam se dugo mogla sjetiti lozinke za ovaj svoj blog. Vjerovatno onoliko dugo koliko mi je bilo potrebno. Gospodin puno dobra čini svakodnevno za mene, pa tako i skriva lozinku mog bloga po zakutcima moga uma, a u trenutcima u kojima mi možda ipak nije najmudrije pisati.
Svi znate za moju jesensku zbunjenost vjerom i stravičnom sušom u molitvi koja me pokosila, upravo onako iznenada kolika je iznenadna bila i moja silna ljubav prema Kristu ljeti.
Svi mi govore da je tome tako moralo biti.
Gospodin nas zapali vjerom i ljubavlju, podari nam osjećaj milosti, pokloni nam vjere u beskonačnim količinama, a onda ju uzme.
Uzme ju u trenutku kada primjeti da smo se previše prepustili emocijama.
U trenutku koji je iznimno opasan po nas, On nas svojim privremenim (kod mene i naglim) "odlaskom" ne napušta nego nas zapravo OPORAVLJA. Treba vremena da čovjek to shvati...
Što se događalo samnom svo ovo vrijeme ne pojavljivanja na blogu?
Zbog čega mi je sve Gospodin uklonio lozinku iz uma i zašto ju tako nenadano upravo danas vratio unj?
Činjenica jest da, ma koliko željela, nisam bila u stanju pisati. Vjerujem da me je Gospodin sam spriječio da ne napišem još koji pretjerano emotivan post. Vjerujem, doista, da me je spasio mene same. To Mu je, vjerujem, najteži posao kod svakoga od nas.
Sačuvati nas od nas samih :)))
Pretpostavljam da je moja vjera danas zrelija nego je bila u srpnju, kolovozu i rujnu prošle godine. Pretpostavljam to zato jer , evo...pišem hahah ali (budimo ozbiljni) i zbog svega što se u meni događalo proteklih mjeseci stagnacije.
Naime, iako bih još u kolovozu mrmljala na sve one koji su mi govorili da ne vjeruju u naglo okretanje vjeri, obraćenje, trenutno prosvijetljenje, danas sam posve sigurna da znam zbog čega nisu vjerovali.
Nisu vjerovali i ne vjeruju u to, zato što to , dragi moji prijatelji, jednostavno NE POSTOJI.
Razlog je vrlo jednostavan, ma što vi mislili o tome, vjera nije dar kojeg nam Gospodin jednog jutra samo tako baci pred noge i ostavi nas da u njemu doživotno uživamo.
On nam (u mom slučaju) istina, pokaže u jednom trenutku kako bi izgledao naš život kada bismo mu se potpuno predali, posvetili... Pokaže nam kako bi nam svakodnevica izgledala da ju živimo po Njegovoj volji no... To nikada ne traje dugo.
Traje tek onoliko koliko nam je potrebno da osvijestimo da je ON ZAISTA OVDJE, S NAMA .
Meni je dozvolio da uživam u toj činjenici puna tri mjeseca. I neizmjerno sam Mu zahvalna na tome. No onda mi je odlučio pokazati i sjetiti me na vrijeme (koje sam potpuno u međuvremenu zaboravila) u kojemu Mu se nisam obračala.
Zašto?
Zato da me još jednom suoči samnom. Zato da mi još jednom (jer je neizmjerno dobar) dozvoli da odaberem svoj put. S Njim. Ili bez Njega. Kako god želim. Kako god mi drago.
Trebalo mi je punih mjesec dana da se požurim vratiti Njemu. Crkvi. Molitvi.Vjeri.
Oooo, a kako je to tek naivno bilo od mene....
Mislila sam (jer mi je silno nedostajala Njegova ovoljetna milost koju je izlio na mene) da će mi se opet vratiti jednakim intenzitetom kakvim je bio samnom i ljeti, ako Mu se ponovno počnem intenzivno moliti.
Izvukla sam sve molitve iz ladica. Rastvorila sve molitvenike. Časoslov. Duhovne pjesme. Novi Zavjet. Duhovnu literaturu.
I krenula...
I?
I...ništa od toga.
Sve molitve bile su mi ovoga puta neobično mirne. Niti nad jednom nisam zaplakala, a kako su dugi bili moji sati ljetnog plakanja nad molitvama Sv. Brigite.
A sada ništa.
Čitam. Meditiram. Molim. Odlazim na mise. Sudjelujem u Euharistiji.
A ništa "osobito" se ne događa.
Osim, što sada imam vremena misliti na molitvene riječi, jer me emocije ne ometaju.
Osim što sada imam vremena razmišljati o sadržaju misnog slavlja, jer gle...pa ja sam DOISTA na misi. Ne lebdim međ klupama već DOISTA molim s narodom.
Imam prostora u svome duhu za razabrati i razumjeti svaku svečenikovu riječ upućenu mi u ispovijedaonici.
Prisutna sam i potpuno svjesna da primam Tijelo Kristovo.
Odlučivši se ponovno za Oca, ja sam postala JA. Doista ja. Zrelija. Razumnija. Koncentriranija. Kontemplativnija. Meditativnija. Čvršća.
Istina je, dragi moji, da mi unatoč svemu tome, i dalje silno nedostaje ona snaga Njegove prisutnosti koju sam ljetos osjećala u svakom svom koraku i dahu ali...
Bio je to ionako samo trenutak.
A u trenu se Njegovim sljedbenikom ne postaje.
Ono što mi sada ostaje jest truditi se, NE DOBITI, nego svojim životom potvrditi i ZARADITI (i nadati se da ću uspjeti makar i jednom još osjetiti) istu onu Njegovu opipljivost od prije par mjeseci jer...
Vjera ne nastaje. Vjera se uči.
Imati vjeru znači iz dana u dan se za istu i u njezino ime boriti. Truditi se. Raditi na njoj.
Vjera nije Njegov poklon, dar kojeg nam je predao zato što smo Mu u jednom od dana našeg života bili jako simpatični.
Vjera je mukotrpan i doista (vjerujte mi) iznimno težak posao u kojem nam On daruje tek snagu, volju, dosljednost i ustrajnost.
Svaki dan.
Počevši od onoga trenutka, pa nadalje....
On nam se , doista i približi u tom jednom trenutku, ali samo zato da bismo ostatak života težili susresti ga i dotaći ponovno. To se možda i dogodi. Možda i ne.
Istina, puno je lakše ustrajati u tome kada odlaskom na posao, u cik zore, kad i pjevci spavaju, iz čista mira, dok prekapate po torbi tražeći ključeve zgrade u kojoj radite, iz ne isuviše daleke visine začujete (ovoga puta posve nepoznat, gromki glas) "Dragocjena si mi"...
|
