Tko mi je odvezao cipele dok sam padao iz avijona?!

1. poglavlje - Uvod (3.dio)

Biljke je nazvao isto po sebi jer ih je on i otkrio. Nazvao ih je Đurđice. Bio je do grla u govnima i nije bilo više izlaza. Samo mu je glava virila iz tih govana i onda se do njega dokotrljala mala lopta. Nije tonula niti lebdjela. Pokazala je Đoniju put do jezgre. Došao je do jezgre plivajući par minuta. Tamo je sve bilo suho i osvijetljeno. Lopta je govorila, imala bore po sebi i izgledala krhko i lagano. Imala je dvije ticaljke i oči veličine grejpa, bila je crvene boje tako da se stopila sa bojom masnih zidova. Imala je zelene oči i nije imala noge niti ruke. Micala se kotrljanjem a kad bi zapela u blatu uzela bi zrak i napumpala se i poletila. Bila je mala, veličine čovjekove glave, tek toliko da postoji u svemiru. Nakon što je Đoni otresao sva govna sa sebe, osvijestio se i shvatio da ne sanja te je počeo razgovarati sa loptom (kako su se sporazumijvali postoji cijeli mit zapisan u svijetu govana). Lopta je shvaćala taj naziv kao uvredu i zaprijetila je Đoniju. Rekla mu je kako se njihova vrsta zove Laulije, a jedinka njegove vrste Laula, kako su nastali prije milijardu čovječjih godina i žive u meteorima. Pričala je Đoniju o povijesti ali pošto je bio jako glup malo je toga zapamtio. Laula ga je odvela do jezgre, do glave kako su to oni zvali.

Opet su morali kroz masne, govnaste kanale do glave. Laula je rekla da su rijetki preživili kušnju i da ako preživi moze živ izaći iz Grunda. Đoni je pitao što je Grund, a Laula je odgovorila da tako zovu meteor i njegov mozak. Đoni se razočarao pošto je on nazvao meteor Đuzo. Kroz male, uske i masne kanale došao je do velike prostorije. Bila je po ljudskim mjerilima veličine nogometnog stadiona okružena iz svih dimenzija crvenim zidovima i na svakih 10 cm bila je jedna Đurđica. Prostor je bio ispunjen čistim zrakom i Đoni je mogao disati kako treba. U sredini je bio korijen, neki stup od stropa do poda i bio je crvene boje, kao žila i kao neko stablo. U sredini žile su bila usta jer su ljudi tako vidjeli dar govora, njima su usta značila riječ, riječ slog, a slog im nije značio ništa jer su bili glupi i shvaćali svijet kao osušenu šljivu koja jos visi na grani jer ima žilu po sredini koja ne puca olako i koja se svojom snagom i suhoćom održava na životu. Grundi su o ljudima mislili da su primitivna rasa, sve što je staro je slabo i ne valja, razmišljaju ljudi ali ne uviđaju jadnu šljivu kako visi i drži se bez razloga. Ionako je nitko neće pojesti. Tako je pričala Laula. Kada su usta progovorila Đonija je omamio glas. Meteor je pročitao njegovo srce i dušu i stvorio idealan glas da uspava Đonija, glas koji bi Đonija smrtno pogodio u srce da zaspe. Pao je i tresnuo na pod od samo jedne rijeci...