9. A piece of me.

Osjećala sam se kao da sam pala u crni ponor bez povratka. Svaki dio tijela me bolio i vapio za pomoć. Zrak je nedostajao mojim plućima, a glava me snažno boljela da nisam mogla ni normalno razmišljati. Tamni zidovi straha su me okružili i obuhvatila me blaga drhtavica.
Bol je bila nepodnošljiva još više zbog prethodnog pada. Nisam bila svjesna okoline oko sebe. Učinilo mi se da čujem rojeve svojih misli kako viču na mene, govoreći stvari koje nisam jasno mogla razumjeti, ali ignorirala sam ih.
Osjetila sam nešto hladno na svom obrazu, a potom me preplavio ugodan osjećaj onog prekrasnog mirisa. Iznenadilo me. Ni sama svjesna što činim, počela sam dahtati, omamljena tim mirisom.

"Molim te, probudi se! Čuješ li me?!"

Odmah sam prepoznala taj glas. Bio je njegov.
Ali nisam mu mogla odgovoriti. Da me nije boljelo, nasmiješila bih se.

Između opuštajućeg tona njegovog glasa, čula sam još mnogo nepoznatih glasova od kojih je jedan bio jači od ostalih.

"Je li djevojka dobro?"

Osjetila sam dodir hladnih jagodica prstiju pod mojim vratom, a onda njegov glas kako užurbano odgovara:

"Nazovite Hitnu!"

Nisam mogla ništa vidjeti, ali po slaboj tišini, pretpostavljala sam da se čovjek na tren smrznuo od njegovih riječi.

"Nazovite Hitnu, brzo!",glas mu je bio mrtvo-ozbiljan. To me začudilo jer nikako nije pristajao njegovoj ljepoti. "Ne reagira!"

Čuo se slabi uzdah, ali sam naposljetku čula kako je izvadio svoj mobitel i utipkao broj Hitne pomoći. No, sve mi je to ostalo nebitno kada sam ponovno osjetila kako svojom rukom prolazi po mom toplom obrazu. Moje srce je počelo kucati neritmičkim pokretima i mislim da je to on osjetio pošto sam iduće sekunde čula prigušeni izdah, kao da mu je pao kamen s srca.

"Bit će sve u redu.",šapnuo je tiho.

Osjetila sam njegov slatki dah na sebi i u trenu izgubila svaki smisao normale. Zadnje što sam osjetila je hladni dodir njegovih ruku pod mojim leđima i zvuk kola Hitne pomoći.

* * * *

Nosnicama mi se proširio neugodan miris alkohola. Znala sam taj miris. Uši su raspoznale daleki zvuk interkona iz kojeg je dopirao slabašni glas dežurne sestre.
Nagovorila sam samu sebe da, unatoč boli, otvorim svoje kapke. I čim sam ih zatvorila, nakratko me zaslijepila bjelina i svijetlost prostorije. No, čim su se oči priviknule, shvatila sam da se nalazim u bolničkoj sobi. U ruci mi je bila ubodena igla s infuzijom, a na glavi, desnoj nozi i lijevoj ruci sam imala zavoje.
Glava me previše boljela pa sam ju spustila natrag na mekani jastuk.

"Hej."

Oči su mi strelovito otišle do mjesta gdje je taj glas dopirao. On.
Nalazio se pokraj mog kreveta, udaljen u sjeni. Sjedio je na malenoj drvenoj stolici i promatrao me s nedefiniranim pogledom na licu. Prekrižio je ruke na prsa, a lijevu nogu frajerski prekrižio preko desne. Stav mu je bio čvrst i pomalo hladan, ali odale su ga njegove oči. Vidjela sam da su za mrvicu toplije, nego što mu tijelo govori.

Izmučila sam se da bih se malo ustala na svom krevetu, barem da ga mogu cjelokupno promatrati. Jauknula sam kada me prostrijelila nagla bol u desnoj nozi.

"Smiri se."

Glas mu je bio toliko blizu. U sekundi se našao pokraj mene i uhvatio me za ruke.
Krv mi je navrla u obraze i na moju veliku sramotu, zacrvenjela sam se u vrlo kratkom roku.
Izgleda da mu je to na neki način zasmetalo jer je oslabio stisak na mojim rukama. Obrve je podignuo u nedokučivom izrazu, a odsjaj njegovih očiju je polako nestajao. Stisnuo je svoju čeljust, a usne napravio u ozbiljnu crtu.
Ugrizla sam se za usnicu.

"Š-Što se dogodilo?",pokušala sam sve smutnje ostaviti s strane i fokusirati se na ono najbitnije. "Kako sam dospjela ovamo?"

Čeljust mu je malo oslabila, a učinilo mi se da mu se pogled pomalo smekšao.
Osjetila sam vidno olakšanje radi toga, na svoju veliko čuđenje. Ne znam zašto sam odjednom postala ovisna o njegovim raspoloženjima.

"Ne sjećaš se ničega?",upitao me, a baršunasti glas je bio kao umirujuća glazba za moje uši.

Protresla sam glavu. Pokušala sam se sjetiti, ali sve mi je bilo u magli.

"Um…Sjećam se da sam…bila na ulici?"

"Da.",potvrdio je moje riječi. "Još nešto?"

Zažmirila sam svoje oči i pokušala se sjetiti. Glava me naglo zaboljela na tu pomisao.

"Ne, ne sjećam se dalje.",glas mi je zvučao poraženo.

Licem mu je prošao kratki osmijeh, ali nije ga htio pokazati. Umjesto toga, jače je stisnuo moje ruke i bezizražajnim glasom rekao:

"Skoro su te pogodila kolica za preseljavanje."

Njegova rečenica je donijela niz flashbackova. Pogledala sam u stranu da smirim taj niz slika u mojoj glavi. Sjetila sam se kako sam trčala ulicom u potrazi za njim, a kada sam vidjela da je potraga uzaludna odlučila sam se vratiti natrag. No, na pola puta sam zastala čuvši riječ 'Pazi!' i onda…mrak.

Svoj pogled na vratila natrag na njegovo lice i vidjela sam kako me proučava.

"Pogodila su me kolica…",prošaptah.

Napravio je slabu grimasu na moje riječi. To me začudilo jer nisam znala što bi to trebalo značiti. Ugrizao se za svoju rumenu usnicu i pogledao me odsutnim očima.

"Pa, ne baš. Nisu te u potpunosti pogodila.",kaže on pokajnički.

"Ne razumijem.",kažem zbunjeno.

Izgledao je kao da se bori sam s sobom. Htio je nešto reći, ali nešto mi je govorila kao da nije siguran kako će te riječi zvučati mojim ušima.

"Za tvoje ozlijede sam i ja kriv…malčice.",glas mu je bio mješavina tuge i oprosta. "Oprosti."

Sada mi ništa nije bilo jasno. Pokušala sam se u glavi sjetiti tog trenutka; kada je on na neki način ozlijedio mene. Ništa mi nije dolazilo. Sjećam se samo snažnog stiska na struku i tup udarac u glavu…
Napravila sam bolnu grimasu sjećajući se toga, što ga je iznenadilo i na neki način- prestrašilo.

"Hej, jesi li dobro? Nemoj se naprezati.",glas mu je bio mek, ali zabrinut. "Legni natrag na krevet i odmaraj se. Pričat ćemo poslije."

Pustio je moje ruke i odmakao se od mog kreveta, ali refleksnim sam potezom uhvatila njegovu nadlakticu. Pogledao me svojim jedinstvenim osjećajima u kojima se miješala zbunjenost i radoznalost.

"Čekaj—",viknem glasom koji je za jednu oktavu bio viši. Pročistila sam grlo. "Ostani!"

Pogledao me sa sažaljevačkim očima i slabašno se nasmiješio. Položio je svoj dlan na moju ruku. Lecnula sam se koliko mu je dlan bio hladan.
Ignorirala sam to i fokusirala se na njegove oči. Iz neobjašnjenog razloga, shvatila sam da me pogled na njih nekako smiruje; ne osjećam bol u svom tijelu dokle god su one u mom vidiku.

"Moraš se odmarati.",kaže on i blago položi moju ruku natrag na bijele pokrivače. "Smetam ti."

"Ne smetaš!",kažem, malčice prebrzo.

Slabašno se nasmiješio, iako sam u njegovim očima vidjela da nije dobra ideja da ostane.
Približio mi se, nekoliko centimetara udaljen od mog lica i baršunastim glasom rekao:

"Spavaj."

Slatki dah iz njegovih usta me omamio i na trenutak sam osjetila veliku želju za spavanjem. Međutim, čim sam vidjela kako kreće prema vratima, obranila sam se od svih suludih osjećaja.

"Čekaj! Molim te, stani!"

Stao je isti tren, a onda se polako okrenuo natrag prema meni. Vidjela sam da je bio u istoj odjeći baš kada sam ga i vidjela u knjižnici. Sjećanje na događaj tamo me zamalo nasmiješio.
Čekao je na mjestu, očima uperenih u moje i radoznalo čekao da mu se ponovno obratim.

"Ostani, molim te.",kažem, iako sam znala da postoji slaba šansa za to.

Nasmiješio se. I to je bio punopravan osmijeh. Topao, sladak, neodoljiv osmijeh.

"Ne brini, bit ću ovdje. Ne idem nigdje, barem dok se ne pojavi netko od tvojih roditelja."

Na spomen "roditelja", sjetila sam se svoje majke i Bethany i uzrujane gospođe McKellers koju sam ostavila u knjižnici. Ta spoznaja me vratila u stvarnost i istog trena sam osjetila grčeve u želudcu. O Bože, sigurno se brinu od muke…

Vidio je naglu promjenu na mom licu, pa me iduće sekunde pokušao smiriti.

"Nazvao sam Arabellu, a ona je nazvala tvoju majku. Rekla je da ne brineš.", riječi su mu odisale takvom opuštenošću i ugodnom karizmom da sam se osjećala puno bolje.

No, grčevi su još ostali tu i nijedna riječ koju kaže ih ne može otjerati barem dok ne vidim lice svoje majke kako se ne brine zbog mene.

Zatim je opet krenuo, uhvatio je kvaku od vrata, ali opet sam ga prekinula u njegovom naumu.

"Mogu li barem znati ime svog spasioca?",pokušala sam zvučati zahvalno, ali glas mi je nekako promukao u zadnjoj riječi.

Okrenuo se, stvrdnuta lica, očiju uperenih u moje, a čeljust stisnuta kao da sam rekla nešto neoprostivo. Ruka koja je bila na kvaki, je čvrsto stisnuo. Izgledao je kao da može slomiti vrata bez imalo poteškoća.
Progutala sam slinu.

No, već iduće sekunde- lice mu se smekšalo, a oči opet dobile onu toplinu osjećaja.
Otvorio je svoje usne i glasom koji je nalik prekrasnom pjevanju veličanstvenog zbora, rekao:

"Edmond. Zovem se Edmond."

I zatvorio je vrata za sobom bez ijednog zvuka.

* * * *

Bilo je negdje kasno poslijepodne kada sam se probudila i ugledala nježno lice moje majke.
Držala je svoju ruku pod glavom i umjereno spavala u toj pozi. Slabašno sam se nasmiješila čim sam ju takvu ugledala. Sigurno je ovdje već dugo vremena, a nije me htjela probuditi.
Tako tipično za moju majku, pomislim i opet se prisilim na osmijeh.
Sjedila je na malenoj, drvenoj stolici gdje je maloprije (barem mi se činilo kao "maloprije") sjedio on. Edmond. Tako se zvao.

Edmond. Edmond…

Ponavljala sam to ime nekoliko puta u svojoj glavi i svaki put bi donio slatki osjećaj u mojim ustima. Nekakav pjevan, prpošan tonalitet koji nisam znala da imam.
A onda me uhvatilo blago zijevanje s kojim sam pokušala otjerati i zadnje trunke umora u mom tijelu. Nisam bila baš uspješna u tome, još sam bila umorna.
Kao da sam to namjeravala, moja majka se odjednom počela buditi. Ogledavala je oko sebe, kao da nije sigurna gdje se u potpunosti nalazi, a zatim je skrenula pogled na moj krevet i oči su joj se iznenađujuće zacaklile.

Osmjehnula sam joj se i polako raširila svoje ruke.

"Bok, mama."

Ustala je iz stolice prevelikom brzinom i zagrlila me snažno poput medvjeda. Gladila mi je kosu i potiho jecala. Čula sam kako u navalama mnogobrojnih suza šapće moje ime.
Trljala sam ruke na njena leđa, pokušavajući ju umiriti i uvjeriti da sam dobro. Znala sam koliko se sigurno brinula za mene i nisam joj htjela davati dodatne muke. Nisam ju voljela vidjeti tužnu.

Odmakla se iz zagrljaja da mi može pobliže promotriti lice. Uhvatila mi je glavu svojim toplim dlanovima i iza svojih suza našla mjesta za maleni, olakšavajući osmijeh.

"Moja beba…Dušice moja…",šaputala je dok me promatrala.

Uhvatila sam ju za njene ruke i poljubila joj dlanove. Pogledala sam ju ravno u njene tamne, zabrinute oči i pokušala ju na neki način razveseliti.

"Dobro sam, mama. Nemaš razloga brinuti se.",uvjeravala sam ju.

Zastala je na nekoliko trenutaka, samo se slijepo smiješeći, a onda je naposljetku klimnula.
Sjela je na moj krevet, pobliže k meni i cijelo vrijeme mi dlanom prolazila licem, smiješeći se. Legla sam natrag na krevet i samo ju promatrala iz tog položaja, nadajući se da se sada donekle smirila.

Razgovor smo skrenuli na opuštajuće teme. Pokušala sam ju odvojiti od razmišljanja zašto sam i kako sam ovdje uopće dospjela, ali prilično sam sigurna da je gospođa McKellers to sve riješila. Upitala sam mamu kako je provela svoj dan na poslu i gdje je Bethany.

"Oh, otišla nam je uzeti cappucino iz automata.",rekla je pomalo odsutnim glasom. "Mislim da bi se sada već trebala vratiti—"

U tom trenutku, vrata bolničke sobe su se otvorila i u njoj je ušla slabašna prilika, noseći dvije plastične čaše iz kojih je izlazila topla para. Moja seka mi se nasmiješila u velikoj sreći, vidjevši da sam probuđena i nadasve- u redu.

Prišla je mom krevetu i sjela s moje desne strane, nasuprot mame te joj predala jednu plastičnu čašu. Miris je bio odličan, obožavala sam miris kave. Sada mi je bilo žao što ju ne mogu mirno popiti u ugodnoj atmosferi naše kuće, umjesto u ovom neželjenom mjestu.

"Napokon si se probudila, Madds.",kaže moja sestra. "Već sam mislila da sam te izgubila."

Slabašno sam se nasmiješila i ispružila ruku da ju zagrlim. Međutim, imala sam malih problema s tim zbog infuzije pa se Bethany malo spustila do moje razine. Obgrlila sam ju oko vrata i dala joj malenu pusu u obraz.

"Čak i nakon sudara, ona i dalje ne može bez poljubaca.",kaže Beth i prevrne očima s smiješkom.

Nasmijala sam se, a nakon što su ona i mama počele međusobno pričati i piti kavu, jedna pomisao mi je prošla glavom.

Sudar?! O kakvom sudaru oni govore?

Pričekala sam s tim pitanjem, barem dok mama nije otišla van iz sobe da baci plastične čaše i ode nam kupiti ledeni čaj iz automata. Čim smo Bethany i ja ostale same, počela sam s pitanjima.

"Beth…",kažem, ali nisam točno znala kako ju upitati to pitanje.

"Da?",upitala me. Sjela je na dodatnu stolicu pokraj prozora i zagledala se u strop sobe. "Čovječe, netko bi stvarno trebao obrisati to. Prašina—"

"Spomenula si sudar, Beth.",prekinem ju. "O kakvom sudaru govoriš?"

Pogledala me kao da sam pala s Marsa. Nije znala da li da se smije ili ozbiljno shvati pitanje. Odmahla je svojom glavom u nevjerici.

"Zar…Zar se ne sjećaš ničega?"

To pitanje mi je polako išlo na živce. Pogledala sam ju ispod oka, jasno joj dajući do znaka da nemam pojma o ničemu što se dogodilo.

"Pa, koliko ja znam- kada si išla doma, jedan nepažljivi vozač je prešao na pločnik i udario te s autom.",kaže ona trepćući očima.

Zinula sam u čudu. Nisam znala što reći ni učiniti. Otkud joj to?

"Beth…tko ti je to rekao?",zanimalo me. Bila sam šokirana.

"Ovaj…Gospođa McKellers.",odgovori ona smeteno. Podignula je obrvu u nevjerici. "Zašto? Što nešto nije u redu?"

Nisam joj mogla točno odgovoriti. Iznenadna pomisao je prošla mojoj glavom.
Naravno da ovo nije bila istina. Sjećam se da me automobil nije pogodio, a prema Edmondovim riječima- to su bila kolica za preseljavanje. No, tu je bilo još nešto što nisam znala, a sigurna sam da on zna. Možda čak i gospođa McKellers. No, koliko vidim, to nisu rekli mojoj mami i sestri tako da sam sigurna kako je nešto jako važno. A ako sada počnem biti sumnjičava i kažem Bethany da je ovo laž, onda bi pokrenula neželjena pitanja i možda dovela Edmonda i gospođu McKellers u nevolje. A to ne želim.
Uf, kojeg li razmišljanja…

Odlučila sam se praviti blesavom i samo sam rekla da mi je sjećanje još u magli. Beth je popušila na to. Nije nastavila ispitivati, nego je uzela jedan časopis iz svoje torbe i počela ga čitati.

Mama se ubrzo vratila i ostatak posjeta smo provele čavrljajući o nebitnim stvarima.

* * * *

Tjedan dana sam bila u bolnici. Doktor i medicinske sestre su bili jako uljudni i pažljivi prema meni. Svaki dan bi mi dolazili na pregled i obavještavali me da sam korak do izlječenja. Najgore mi je bila promjena infuzije. Hvatali su me trnci kada bih osjetila kako se igla miče pod mojim žilama.
Stavila mi je prezadnju bocu infuzije koja je bila za danas, a kada sutra potrošim zadnju, slobodna sam. Osjećala sam se dobro, iako sam još imala male ranice. No, ništa loše.

"Eto ga, zlato.",kaže najstrarija medicinska sestra među njima. Saznala sam da se zove Meryl. Upravo mi je spojila bocu s gumenim cijevom za infuziju. Odahnula sam. "Sada se samo moraš opustiti i uskoro odlaziš."

Klimnula sam i potiho se zahvalila kada me uštipnula za obraz i otišla iz sobe.
Zažmirila sam i pokušala odmoriti svoje oči. Nisam baš uspješno spavala ovih dana. Nikada se nisam znala opustiti u bolnici, uvijek sam bila ukočena. Bolnice su mi bile pomalo odbojne. Možda zbog jednog događanja iz prošlosti…

Iz misli me prenula sestra Meryl koja je ponovno banula u moju sobu, noseći nove plahte. Sva sreća da sam bila sama u bolničkoj sobi, nisam voljela pretjerano društvo. U sobi su bila još dva prazna kreveta, ali sestre su im uvijek mjenjali plahte i jastučnice iako nitko nije spavap na njima. Možda su to bile neke bolničke navike ili pravila. Nisam znala.
Kada je pospremila već dobro spremljeni krevet pokraj mene, pogledala me s malim smiješkom na licu.

"Još malo pa vrijeme posjeta, ha?",kaže ona i odnese jastučnice iz sobe.

Samo sam joj klimnula ususret. Nisam bila nešto šreviše ushićena. Već sam znala da će me mama ili Bethany posjetiti, baš kao i svaki drugi dan.
Zamolila sam sestru da mi dohvati malu knjigu koja se nalazi na stolici gdje ju je Beth ostavila. Naime, uzela ju je u knjižnici tako da mi ne bude dosadno. A Gospođa McKellers ju je preporučila da ju pročitam.

Sestra me poslušala i predala knjigu, a ja sam ju u polu-zanimanju počela čitati.
Knjiga se zvala "Pobuđenje", ali nisam bila baš previše unesena u nju. Prošla sam letimičnim pogledom na nekoliko stranica dok me nije prekinuo zvuk mog imena.

"Maddy!"

Podigla sam pogled i iznenađeno zinula.

"Lana?!"

Djevojka duge, tamne kose i prelijepog osmijeha mi je pohrlila u zagrljaj. Preplavio me ugodan osjećaj sreće kada sam joj odvratila zagrljaj.

"Joj, nedostaja si mi.",šapnula je ona s prizvukom tuge u glasu.

"Ajme, nemaš pojma koliko mi je drago da si došla!",prošaptala sam joj u uho.

Trenutak je dosta bio osjećajan jer sam grlila svoju prijateljicu koju jako dugo nisam vidjela.
Lana se odmakla od mene tako da me pobliže pogleda, a onda je napravila grimasu.

"Da znaš kako me skoro srce strefilo kada su mi javili što ti se dogodilo.",kaže on i pogladi me po kosi.

Lana je moja jako dobra prijateljica. Idem skupa sa mnom i Lynn u razred, a još jedna cura nedostaje koja čini naš kvartet. Nedostajala mi je Amber.
Inače, Lana je jedna jako dobra, simpatična i nadasve- pametna djevojka. Smatrala sam ju jako lijepom, iako ona nije dijelila moje mišljenje. Voljela čitati, baš kao i ja, a ovo ljeto se zaposlila u obližnjoj ljekarni kao majčina pomoćnica. Nismo se vidjele ni čule otkad je škola završila, tako da sam sada bila jako sretna.

Pogledala me svojim lijepim, dubokim smeđim očima i izvila svoje usne u slabašni osmijeh.

"Moja Maddy…",prošaptala je.

"Ma daj, Lana. Bit ću okej. Evo, čak će me sutra pustiti iz bolnice.", kažem da ju donekle razveselim.

I uspjelo mi je. Oči su joj na jedan trenutak zasjale.

"To su odlične vijesti! Jedva čekam da to kažem Amber, sva se uspaničarila!", kaže mi ona, a zatim se široko nasmiješi. "Pozdravlja te, usput."

"I ti nju.",kažem s osmijehom.

Pomislivši na svoju dragu i tihu Amber me takoađer razveselilo. Ona je uvijek bila mirna i povučenija osoba među nama, ali neizmjerno draga i mila. Isto je voljela čitati knjige, samo što je ona bila zasigurno veći knjiški moljac od Lane ili mene.

Provela sam ugodan razgovor s Lanom, dok malo poslije u posjet nije došla Bethany, a zatim smo se sve tri počele šaliti i brbljati o nebitnim stvarima.

Kada su obadvije otišle, ostala sam na miru s svojim mislima, ali samo jedna riječ je prolazila mojoj glavom. Nikako ju nisam mogla izbrisati iz memorije, a jedan dio mene je priželjkivao da se to nikada ni ne dogodi.

Edmond.

Edmond.

I koliko god puta ponavljala to ime, uvijek će mi dovesti smiješak na lice.


Stvarno mi je žao što post nije mogao doći ranije. Privremena blokada, nažalost. Za to nema isprike...
Razmišljala sam da nakratko stavim pauzu, ali...Ne znam. Ne mogu ja to. : )

Za kraj vam svima vama želim uspješnu i sretnu novu školsku godinu!
Budi pametni, hrabri i odlučni!

Volim vas.

M.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.