8. Am I dreaming? Or is this fantasy real?

Pokušala sam otvoriti svoje teške kapke zbog kojih sam samo mogla vidjeti crnilo.
Pokušala sam pomaknuti neki dio svog tijela, samo da osjetim jesam li živa.
Pokušala sam ignorirati hladnoću poda na svakom atomu mog tijela.
Pokušala sam se odozvati kad sam čula kako netko doziva moje ime u strahu i zabrinutosti.
Ali nisam mogla.

"Maddy, oh Maddy!"

Glas gospođe McKellers je bio tako blizu mog uha. Osjetila sam tužan ton. Glas joj je bio sav uplakan, nemoćan. U nekoj drugoj situaciji bi mi to bilo smiješno jer takav glas nije pristajao njenom čvrstom karakteru. A pomisao da je takva radi mene mi je bila nepodnošljiva.

Moram se ustati. Moram.
Ali imala sam osjećaj kao da mi je tijelo obmrlo. Imala sam tup osjećaj u svojoj glavi što je sigurno posljedica pada. Slabašno sam udisala zrak koji je nekako manjkao mojim dišnim putevima. Gospođa McKellers je to krivo shvatila, misleći da se gušim jer sam osjetila kako mi opipava bilo. No, ja se nisam gušila, niti sam imala ikakvih problema s disanjem…
Ja sam tražila.
Pokušala sam naći taj miris..Taj prekrasan miris.

"Idem po hladne obloge. Brzo se vraćam!"

Odjednom sam čula slabašne korake po podu i njihovo udaljavanje. Pretpostavljala sam da je to bila gospođa McKellers jer nisam osjetila prisutnost druge osobe, što mi je čudno. Nije valjda on otišao?

Sekunde su prošle, ali u tišini. Izgleda da sam ostala sama.

"Otvori oči."

Osjetila sam kako mi se tijelo blago lecnulo. Glas me jako iznenadio.
I ne samo zato što sam mislila da sam sama, nego zato što mi je bio jako poznat. Pobudio je tračak sjećanja u meni, samo što nisam točno mogla pretostaviti je li to sigurno.
Njegove riječi nisu odavale nikakvu naredbu ili tračak zlobe, nego su odisale nježnošću i blagom nadom. Kao da se tome nadao, te dvije jednostavne riječi su upalile kliker u mojoj glavi i moje tijelo se odjedanput "probudilo."
Osjećala sam se kao da ima nadzor nad mnom. Bila sam njegova malena, poslušna marioneta.

Polako sam otvorila svoje oči, baš kao da sam cijelo ovo vrijeme spavala. Nekoliko puta sam trepnula prije nego što sam se podigla trup svoj gornjeg dijela tijela i podbočila se laktovima.
Još me sve užasno boljelo. Glava pogotovo, pa sam lijevom rukom dodirnula mjesto gdje je bol najviše potjecala.
Jauknula sam.

"Jesi li dobro?"

Pogledala sam u smjeru otkud je potjecao taj glas. Da, bio je tamo.
I oteo mi se dah čim sam ga susrela s njegovim prekrasnim očima od kojih nisam mogla skrenuti pogled. Nisam ni davala pažnju ostatku njegove ljepote, samo sam buljila u njegove oči. Mislila sam da sam potpuno skrenula jer sam se mogla zakleti da u njima vidim otapajuće zlato s sjajem najvećeg dijamanta. Oči su mu definitivno bile smeđe nijanse, ali s tolikim sjajem i svijetlijim tonom da je mogao nadmašiti sve nijanse smeđe.
Osjetila sam ugodu, a toplina koja je izlazila iz njih me grijala i uklanjala svu bol u mom tijelu. Čak sam i zaboravila na onu bol u glavi. Kao da nije ni postojala.

Najčudnija stvar mi je bila što on također nije maknuo svoj pogled s mene. Nije čak ni trepnuo. Promatrali smo se međusobno, potpuno ignorirajući okolinu oko nas.
Disala sam umjereno i slabašno da ne uništim intenzitet ovog trenutka.

No, baš kao da je shvatio moje namjere, odmaknuo je svoje oči na trenutak od mojih i koncentrirao se na neku točku iza mene.

Čim je ta iskra naših očiju nestala, nastavila sam normalno funkcionirati. Trepnula sam nekoliko puta da vratim normalan osjećaj svojim očima zbog zasljepljenosti njegove ljepote, a onda sam shvatila da mu još nisam odgovorila na pitanje.

"Um…Aha."

Skrenuo je svoj pogled ponovno na mene, ali nije me pogledao u oči. Valjda je pretpostavljao da mi na neki način time samo zaustavlja normalnu ljudsku funkciju rada. To me naljutilo.

Tek sam sada shvatila da on stoji udaljen nekoliko metara od mene. Stvorio je distancu između nas dvoje, očito time davajući mi prostora da dišem.Možda je i bolje tako, iako sam nevoljko u sebi to priznala. On je čučao i koljena pridržavao svojim dugačim bijelim rukama. Stav mu je bio blago zaštitnički, kao da oprezno čeka hoću li se ponovno onesvijestiti.
Uložila sam i zadnji atom svoje snage da se takvo nešto ne dogodi. Već sam se dovoljno osramotila.

Pomaknula sam lakat za mali centimetar, a njegove oči su na taj nagli pokret prešle na moje lice. Opet su me omele njegove oči, ali nastavila sam micati svaki dio svog tijela. Promatrao me s nekom dozom zanimanja, baš kad bi pauk uhvatio svoj plijen i promatrao ga kako se u očaju pokušava spasiti.
Da izbjegnem neugodnost, pokušala sam se usredotočiti na njegovo lice. Promatrala sam njegovu cjelokupnu pojavu, izbjegavajući samo oči.
Razbarušena tamno-smeđa kosa je izgledala kao da je maloprije bila na vjetrovitom vremenu. Izgledala je tako neodoljivo da sam htjela prstima proći kroz nju.
Usne su mu bile blago rumene, ali stisnute u ravnu crtu. Izgledao je kao da se bori s nečim neprimjerenim u ovoj situaciji. Kroz glavu mi je prošla neugodna pomisao da je on možda ljut na mene. To me zapeklo.
Iako je čučao, rekla bih da je bio prilično visok.
Mliječno bijela put mu se najviše isticala. Neprirodno bijela boja, baš kao zidovi knjižnice.
Ne.
Zidovi knjižnice su bili prljavo bijeli i pomalo žućkaste nijanse s strane zbog starosti.
On je bio iznad toga. Iznad svega.
On je bio savršenstvo.

No, koliko god me zasljepio svojom ljepotom, ostala sam sabrana koliko sam uopće i mogla biti. Nikad nisam padala na vanjsku ljepotu dok dečki. Uvijek sam ih voljela prije dobro upoznati, saznati njihov pravi karakter i onda tek vidjeti ako postoji mjesta za ljubav.
Možda je to bedasto, ali ja bih rekla da uzalud dečku sva ljepota ovog svijeta ako je bahat i ciničan. Pretpostavljam da zbog toga još nisam imala dečka.

Nakon što sam ga detaljno pregledala, odlučila sam se napokon ustati.
On je cijelo to vrijeme gledao svaki moj nagli pokret prstima, rukom ili nogom.
Uzela sam duboki udah i zažmirila svoje oči. Pokušala sam otjerati sve neželjene misli iz svoje glave, a kad sam bila sto posto sigurna da se mogu normalno ponašati kao i svako drugo ljudsko biće, otvorila sam svoje oči.

"Oh!"

Stajala je iznad mene s primjesom znatiželje i nevjerice u očima. Bio je toliko blizu mene da sam mislila kako mi šansa da nesvijest ponovno stoji. Taj njegov nagli čin me iznenadio jer ga nisam očekivala. Kako li se sam tako brzo stvorio pokraj mene? Najčudnije je što ja nisam ni čula kako se pomaknuo s mjesta.

"Daj da ti pomognem.", izusti on, a topli dah iz njegovih usta me omamio. Ispružio je svoju dugačku blijedu ruku u namjeri da mi pomogne, a ja sam mu na tren promotrila kao da mi nudi otrov.

Skupio je svoje obrve u ravnu crtu i shvatila sam da sam sada sigurno pretjerala.
Primila sam njegovu ruku i blago lecnula kada sam osjetila kako je hladna.
Podigao me tako brzo i vješto, bez ikakvih dodatnih pritiska.

Stajali smo tako jedan blizu drugoga neko vrijeme, s mojom toplom, znojnom rukom u njegovoj hladnoj. Gledali smo se ravno u oči, a med njegovih očiju me hipnotizirao. Morala sam samu sebe u podsvijesti podsjećati da dišem. Pokušala sam ostati hladne glave pred njim, ali sumnjam da sam u tome uspjevala. A onda mu se pogled izoštrio. Oči su mu sada bile nekako hladne, nepristupačne. U njima sam jasno vidjela pomiješane osjećaje opreza, straha i nekakve opasnosti. Nisam shvaćala zašto.

Usne su mu zatitrale pod ljutim kutem, što me iznenadila da sam se blago lecnula.
A opet, nisam imala osjećaj kao da sam u nekakvoj opasnosti pa makar mi njegove oči drugačije govore. I dalje sam u njima mogla osjetiti onu toplinu i beskrajnost…

"Pokušala sam naći lijek, ali—", glas gospođe McKellers je utihnuo kada je pristupila u prostoriju. Nisam joj mogla ugledati lice jer sam joj bila okrenuta leđima, ali rekla bih da je iznenađena.

"Maddy!!"

Osjetila sam kako on pušta moju ruku dok me gospođa McKellers okrenula oko svoje osi i snažno zagrlila da su mi pluća patila za zrakom.
Čula sam tihe jecaje od nje, a potom nešto mokro na svom ramenu. Plakala je.

"Oh, Maddy! Nemaš pojma kako si me prestrašila, dušo! Već sam mislila da ću morati zvati mrtvozornika!"

Na te njene riječi sam osjetila hladne trnce niz leđa. Iskoprcala sam se iz njezinog zagrljaja, samo da bih ju uvjerila kako sam u redu. Pa, donekle.
Osjetila sam kako me on promatra s leđa dok sam pokušavala uvjeriti gospođu McKellers da nema razloga za brigu. Mogla sam osjetiti njegov pogled kako me odmjerava od glave do pete i taj osjećaj mi se nekako doimao ugodnim.

Suze na licu gospođe McKellers više nisam htjela vidjeti pa sam uvukla ruku u džep svojih bermuda da izvadim papirnatu maramicu.
Iznenadila sam se kad sam umjesto maramica našla praznan džep. Valjda su mi maramice ostale u torbi.

"Izvoli."

Stvorio se tako iznenada pokraj mene da sam se ponovno lecnula. On je to primijetio i nekako namreškao svoj nos. Nisam mogla shvatiti kako mu to uspjeva.
Pružio je svoju svilenu maramicu prema gospođi McKellers koja mu se tiho zahvalila i obrisala svoje suze s njom.
Mene je uhvatio tračak žalosti prema maramici. Izgledala je tako lijepo i glatko, bila bi šteta uništiti je suzama.

Trepnula sam nekoliko puta. Pobogu, o čemu ja to razmišljam?

Gospođa McKellers me nježno uhvatila za ramenima i približila k sebi. Njene oči su i dalje bile pune suza, ali nastojala ih je obuzdati. Bilo mi je teško gledati ih.
Obratila mi se s primjesom tuge u glasu od kojeg me srce naglo zapeklo.
Svoje stare, naborane ruke je stavila na moje užareno lice i samo na trenutak ga promotrila.
Uslijedio je slabašni smiješak s njezine strane.

"Jesi li sigurna da si dobro? Možeš slobodno otići doma, mogu se ja i sama snaći."

Stala sam prigovarati i odmahivati glavom. Ne, nisam htjela otići doma. Pogotovo ako on ovdje misli još neko vrijeme ostati. Pa k vragu i nesvjestica! Ako je to sve što ću dobiti pri samom pogledu na te neprirodno prekrasne oči, neka!

Gospođa McKellers je pogledao u stranu, gdje se on nalazio. Nije odvajala svoje ruke s mog lica dok ga je gledala s nekim značajnim pogledom na licu. Nisam ga mogla dokučiti.
Sekundu poslije, opet je svoj pogled vratila na mene i još šire se nasmiješila, otkrivajući svoje blještave zube. Odvratila sam joj osmijeh.

"Idem ja polako."

Spomen tih riječi je uzrokovao moju nesvakidašnju reakciju. Otela sam se iz ruku gospođe McKellers koju je to zbunilo, isto koliko i njega. Baš se približavao dovratku vrata kad je usporio svoj hod i stao promatrati me s nevjericom u očima.

Oteo mi se dah. Što sam mogla učiniti?
Htjela sam mu se približiti, osjetiti onaj veličanstveni miris koji je bio kao droga mom tijelu. Htjela sam osjetiti ponovnu toplinu njegovih prekrasnih očiju s velike blizine tako da me njegov slatki dah može omamiti.
Sve sam od tih stvari htjela učiniti, ali ipak nisam. Bila sam prevelika kukavica.

Umjesto toga, plitko sam se nasmiješila i oteo mi se hihot.
Zažmirila sam od takve glupe reakcije i nadala se da me sada neće smatrati nekakvom prolupanom glupačom. No, kada sam ponovno otvorila svoje oči, dočekala me reakcija koju nisam očekivala.

Pogled mu je bio blag, s trunkom razigranosti u očima.

To me ugodno iznenadilo. Možda ipak nisam propali slučaj.

Čaroliju tog trenutka je prekinula gospođa McKellers.

"Jesi li siguran da nećeš još ostati?", upita mladića i priđe mu s velikom nadom u očima. Bila mu je dovoljno blizu da mu je položila ruku na rame. On se samo slabašno nasmiješio i nježno ju pogledao. Obrglio ju je jednom rukom oko vrata.

"Žao mi je, teta Abby. Ali mislim da sam danas uzrokovao dovoljno nevolja svojim posjetom.", glas mu je bio topao, ali primijetila sam trunak žalosti na pojedinim riječima.

Počastio me letimičnim pogledom, a ja sam znala da pod time misli na mene.
Zagrizla sam donju usnicu.

"Pa, ako tako želiš.",kaže mu gospođa Mckellers, a u glasu sam vidjela da baš i ne dijeli njegovo mišljenje. Zagrlila ga je svojom slobodnom rukom.
Mladić se nasmiješio i sagnuo da bi joj utisnuo nježan poljubac u obraz.

Čin je bio toliko dubok i topao da su mi suze navrle na oči bez ikakvog objašnjenja.

Mladić je još jednom zagrlio svoju tetu, pogledao nakratko u mom smjeru i potom otvorio vrata knjižnice i s slabašnim treskom ih zatvorio.

Prošla je jedna duga šutnja dok napokon gospođa McKellers nije progovorila.
Zagledala se u jedan od tek očišćenih prozora i s malim ponosom u glasu rekla:

"To ti je moj nećak."

Nisam znala što odgovoriti na to. Samo sam nakon kraćeg razmišljanja izgovorila:

"O."

Gospođa McKellers je još neko vrijeme gledala kroz prozor dok nisam primijetila kako rukom briše nešto s lica. Suzu.

"Khm, ovaj…Mislim da je vrijeme da se vratimo poslu.",oglasi se ona i krene prema pultu, sakrivajući svoje lice s kosom.

No, nije trebala to učiniti. Nisam ju pratila pogledom. Tupo sam promatrala vrata i u sebi se nadala da će se otvoriti i on će me ponovno zaslijepiti svojom pojavom.
O tome sam tako žarko i nekontrolirano razmišljala da me jedna jednostavna činjenica udarila u sam srž mojih misli.

"Maddy, gdje ideš?!"

Čulo se otvaranje i zatvaranje vrata za mnom. Samo što ih je popratio gromoglasan tresak.
Istrčala sam van na ulicu i jurila kao najveća budala. Noge su mi neobjašnjeno dobile veliku brzinu i nisam nimalo osjećala bol u mišićima.
Prolazila sam kroz ulične svjetiljke, obilazila ljude koji su mi svašta dobacivali i udisala odvratan zrak ispušnog ventila iz automobila koji su jurili cestom.

Prošla sam blizu kamiona za izvon namještaja, izbjegla nekolicinu djece koja su se gađala pračkama i zaobišla grupicu starih žena koje su dolazile iz kupnje.

Čim sam došla na raskrižju ulice, stala sam. Udahnula sam zrak i počela kašljati od njegovog naleta k mojim plućima.
Buka ulice i obližnjih radova na ulici su davali ugljen na usplahirenu vatru zbrke koja se odvijala u mojoj glavi.
Jedan glas mi je govorio da sam zakasnila, da je on već odavno otišao. A drugi je govorio ovome prvom da šuti i da još ima nade.

No, kuda sada? Kako ću ga naći? Možda je stvarno već dovoljno udaljen da ga ne mogu stići.
Nakon minutu-dvije, teškog srca sam odustala od svog nauma i s nedostatkom zraka u plućima, krenula natrag prema knjižnici.
Nisam ni obraćala pažnju kuda me noge to nose, samo da išla onim putem koji sam pamtila kako sam i došla. Pogled mi je pao na betonsku cestu na kojom sam hodala i samo se prepustila žalosti što se nisam prije sjetila.

"Pazi!!"

Podignula sam svoj pogled prekasno. Sve što sam uspjela ugledati su bila velika kolica za selidbu s starim kaučom ofucane bež boje koji juri prema meni strelovitom brzinom.
Nisam uspjela čak ni trepnuti. Jedva sam udahnula zrak.
Osjetila sam kako me nešto uhvatilo za struk, zatim jedan tup i bolan udarac u glavu, a pred očima mi se stvorilo mračno crnilo.
Opet.


Njah. Nisam zadovoljna.
Nadam se da će idući post biti puno bolji.
Obavještavam vas da me od nedjelje nema. Idem na more i vraćam se tek sredinom osmog mjeseca. No, uzet ću vremena za pisanje pa očekujte bolji i dulji post kad se vratim. : )

Šaljem puse. :****

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.