*Da/Ne
by: xLucijaDizajn [Lucija]|


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ništa nije onako kako se čini....

Sve će se promijeniti...

Image Hosted by ImageShack.us



Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr



LIKOVI

MADELINE ELIZABETH DENVER

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Ili me samo zovite, Maddy.
Imam sedamnaest godina i živim u malom selu nedaleko velikog grada Denwooda.
Moj kvart je podijeljen u četiri skupine: Wes, Uber, Seven i Qeen.
Ja živim u Sevenu. I mislim da je to mjesto najbolje od svih. Što po ljudima i po mirnoći.
Živim s svojom mamom i mlađom sestrom Bethany u maloj kućici s crvenim vratima.
Ozbiljno! Naša kućna vrata su stvarno obojena u crvenu boju!

Image Hosted by ImageShack.us

Smiješna na svoj čudan način.
Sarkastična u svakoj prilici.
Čvrsta optimističarka.
Sramežljiva.
Knjiški moljac.
Dobra u duši.
Nespretnjakuša.
Pomalo tvrdoglava.
Previše osjećajna.
Vjeruje u ljubav na prvi pogled iako smatra da je ljubav u današnja vrijeme prava komercijala!


Image Hosted by ImageShack.us


Ukratko, jedan sasvim obična cura kojoj će se život drastično promijeniti…a ona će sama odlučiti je li na dobar ili loš način.

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us



My family....

SARAH DENVER

Image Hosted by ImageShack.us

-moja majka.

BETHANY DENVER
Image Hosted by ImageShack.us

-moja mlađa sestra.

My Mortall friends....

MITCH BUBBLE
Image Hosted by ImageShack.us

Moj jedini muški prijatelj (koji je smrtnik).
Znamo se od vrtića. Obožavam ga. Dobar, duhovit i jednostavno najbolji prijatelj na svijetu!
Nekad ga znam tlačit s svojim problemima, ali mi on uvijek pomogne, bez obzira na to.
Ne znam što bih bez njega. :)

LYNN RYAN
Image Hosted by ImageShack.us

Simpatična, jednostavna, uvijek nasmijana. Tvrdoglava, ponekad mrzovoljna, ali samo ako ima dobar razlog. Kod ljudi cijeni iskrenost i smisao za humor. Voli životinje, pogotovo vukove i zmije. Uvijek primjećuje nebitne sitnice.
Moja dobra prijateljica.

LANA JOHNSON
Image Hosted by ImageShack.us

Misteriozni, kreativni nered. Umjetnička duša, privatni dramatizator, spaljena cura.
Ali ju svejedno volim kao prijateljicu. :)
Volim s njom provoditi vrijeme. Ona mi je rame za plakanje i osoba koja me može svakog trenutka nasmijati.

AMBER BLACK
Image Hosted by ImageShack.us

Dobra duša, nevjerojatan entuzijazam i još jedan knjiški moljac. Tiha, ali super prijateljica. :)




10. Stay. I need you.

Nalazila sam se u svijetu između sna i jave. U dubini mog uma sam znala da je sve ovo zapravo san, ali jedan djelić mog mozga je bio toliko tup i izdvojen iz svoje funkcije da je želio da ovo ne bude samo običan san. Naime, osjećala sam se božanstveno. Nevjerojatno smireno i bestežinski. Nisam osjećala svoje tijelo niti sam ga uopće bila svjesna. Ali u snu sam se osjećala itekako živo.
Plutala sam u dubokoj masi ništavila, a prozirni valovi su zapljuskali s svake pojedine strane. Preko očiju mi je bila crna nevidljiva marama zbog koje sam vidjela samo crnilo oko sebe. Bilo mi je hladno, ali začudo- ta hladnoća mi nije smetala. Naprotiv, davala mi je nekakvu nerazumljivu snagu koju ni sama nisam mogla objasniti. Sve oko mene je bilo mirno i tiho. Nisam čula niti jedan zvuk osim ravnomjernog kucanja mog srca.
A onda…Poput iznenadne kiše, zaslijepio me dobro poznati miris. Njegov miris.
Obuzeo je moje tijelo poput morfina i nije mi dao mira. Odjednom se plutanje zaustavilo, a marama je lagano pala s mog lica. Dva para prekrasnih očiju su me promatrali. Nesvjesno, nasmiješila sam se.
Nagnuo se prema mom licu u naglom pokretu, a njegov miris se povećao. Osjećala sam se omamljeno, nisam bila svjesna ničega osim njega. Unatoč omamljenosti, uspjela sam primijetiti da mi se približio, a rumene usne je lagano otvorio kao da se sprema nešto reći…

U tom trenutku sam se probudila.

Pospano sam otvorila oči i zahvalila se u sebi što je svijetlo u sobi prigušeno. Mrzila sam jako osvijetljene prostorije ujutro, barem dok se u potpunosti ne razbudim.
Trebalo mi je nekoliko sekundi da se ponovno prisjetim da se nalazim u staroj bolničkoj sobi, a ne u udobnosti svoje mirne sobe.

Protrljala sam svoje oči, pažljivo pazeći da mi cijev za infuziju ne zasmeta.
Ugrizla sam se za donju usnu.
Igle. Krv. Bol.
Tri riječi koje ne volim čuti što se tiče bolnice. Kao mala sam bila čest gost jer sam dosta puta bila bolesna. Od žutice do gripe. Medicinske sestre su me već zapamtile koliko sam tamo stalno dolazila, a bez obzira što sam ih skoro sve odreda poznavala- i dalje sam mrzila bolnice.

"Mmm…M-Maddy?"

Lecnula sam se na zvuk svog imena i pogledala ulijevo otkud je glas potekao. Nekoliko puta sam trepnula očima, a onda teško izdahnula kroz usta.

"Mitch.",progovorila sam. Grlo mi je bilo suho.

Moj dragi prijatelj je sjedio na ofucanom naslonjaču koji su se često znali nalaziti na hodnicima operacijskih hodnika gdje su obitelji pacijenata znale ostati i prilegnuti na njima, čekajući svoje najdraže da im se vrate živi i zdravi.
Sudeći po njegovoj zgužvanoj modroj košulji, raščupanom kosom koja je stršila na sve strane i malenim crvenim crtama po licu koje su stvarale oblik njegovog ručnog sata- Mitch je prespavao noć ovdje. U bolnici. Uz mene.
Sama pomisao na to mi je raznježila srce i omlitavilo čitavo tijelo od ugodnog osjećaja. Iako sam znala da je Mitchu stalo do mene, svejedno bi me iznenadila pojedina ljupka gesta mojih najdražih ljudi.

Mitch je protrljao oči u umornom zijevanju i rastegnuo se u naslonjaču. Zatim je pogledao u mom smjeru i nasmiješio se. Uzvratila sam mu osmijeh.

"Dakle…Medonjo, izgledaš užasno."

Pukla sam u gromoglasan smijeh od kojeg sam dobila slabe bolove u trbuhu, ali zanemarila sam ih. Mitch mi se pridružio u smijanju, a onda dovukao drvenu stolicu koja se nalazila kraj prozora i sjeo na nju, odmah kraj mene. Prizor njegovih toplih očiju me odmah razveselio.

"Onda, kako se osjećaš?",upitao me, gledajući u infuziju. "Boli li te?"

Dala sam mu mali zahvalan smiješak i odmahnula glavom. "Ne, ako ne razmišljaš o tome."

"Čudim se koliko jedna osoba može biti toliko gluha da ne čuje trubu automobila.",frknuo je nosom. "Ali ipak. To si ti."

Suzila sam oči uz smiješnu grimasu. "Pa, oprosti vaše Savršenstvo. Idući put ću se potrubiti slomiti više kosti ili možda lubanju."

Nasmijao se na moj crni humor. Svoju toplu ruku je položio na moje hladno čelo. Godilo mi je to.

"Idući put ću se potruditi da se to ne dogodi, Medonjo. Ne želim te izgubiti."

Oči su mu zasjale, kao da je napravio čvrstu zakletvu u svoje riječi. Podigla sam lijevu ruku prema njemu da bih ga štipnula za obraz, a on se nasmijao mom nespretnom pokušaju.

"Ne govori gluposti, Witch. Nećeš se ti mene tako lako riješiti.",potapšala sam ga po dlanu. "Progonit ću ja tebe u tvojim snovima."

Nasmijali smo se našem uznemirujućem vicu, ali barem sam osjetila da je atmosfera opet ona stara, kao uvijek. Pričali smo još nekih desetak minuta, a onda je naišla medicinska sestra koja mi je došla promijeniti infuziju. To je bilo mučenje.
Napravila sam odvratnu grimasu kada mi je skidala cjevčicu i kada sam osjetila iglu ispod svoje kože. Dlačice na zatiljku su mi se automatski dignule i znoj je oblijepio moje čelo. Mitch je to primijetio pa potapšao za nogu u znak ohrabrenja. Baš. Kao da će mi to pomoći.

"Evo, gotovo.",sestra je stavila novu bocu infuzije i pogledala me svojim sivim očima. "Još samo ova boca i možeš doma, mlada damo."

"H-Hvala.",promucala sam. Ona je klimnula glavom i napustila sobu, ne pogledavši u Mitcha. Olaknulo mi je. Hladan znoj se i dalje cijedio niz moje čelo pa sam zamolila Mitcha da mi dohvati papirnatu maramicu.

"Mad, to je samo mala iglica.",objašnjavao je kao da sam malo dijete. Uzeo je maramicu i dobrodušno mi počeo brisati ostatke znoja s čela. "Bože, mokra si kao da si satima bila na kiši!"

Nakratko me pogledao kao da želi proučiti moje lice, a onda dodao uz smijeh: "Ti nisi normalna."

Samo sam prevrnula očima i pogledala na drugu stranu. Stvarno mi se nije dalo raspravljati o tome jesam li ili nisam pripadnik ovog svijeta. Moja kosa mi se polako počela skupljati u prljave pramenove što je znak da joj je hitno potrebno pranje. Pomisao da ću uskoro biti u svom dragom domu i pod svojim tušem iz kojeg teče osvježavajuće hladna voda me privlačila više nego išta drugo.

* * * *

Poslije su mi poslije došle mama i Beth, a malo kasnije me ugodno iznenadila moja draga Lana koja je s sobom dovela Lynn i Amber. Bila sam presretna što sam ih sve imala kraj sebe.
Nespretno sam ih sve tri zagrlile kada su mi prišle kraj kreveta. Soba mi je sada djelovala puno ugodnija, nego kada mi je jedino društvo bila stara televizija ili slušanje kap-kap infuzije u boci.

Lana je sjela na moju desnu stranu, a Lynn na lijevu. Amber je približila drvenu stolicu kraj mog kreveta da mi može biti bliže. Malo sam podignula glavu da bih ugledala kako mama posprema moju znojnu pidžamu koji mi je maloprije pomogla svući s mene. Nevjerojatno koliko je početak ljeta postao grdno vruć. Beth je sjedila u starom naslonjaču u kojem je jutros sjedio Mitch i čitala neki stari časopis koji je uzela iz čekaonice.

"Nadam se da ti ne smeta što nas je danas malo više.",iz misli me prenula Lana, dlanom prešavši po mom obrazu. Ta gesta je bilo toliko prijateljska i draga da nisam mogla odoljeti osmijehu. Pogledala sam u njene prelijepe zelene oči, a zatim pogledom prešla po Lynninom nasmiješenom licu i Ambreinom slatkom osmijehu.

"Nikako.",glasio je moj odgovor. "Dapače, sretna sam što vas je više."

Izgleda da je taj odgovor Lana i očekivala jer me polagano uhvatila u prijateljski zagrljaj, pokušavajući izbjegnuti zloglasnu infuzijsku iglu. Izgledala je smiješno kada je komentirala da je to sasvim nepotrebno s obzirom da sam u sasvim odličnom stanju.

"Mah, ne bih se baš s tobom složila.",rekla sam joj. "Kladim se da mi je kosa katastrofa."

"Pa dobro, možda bi ti dobro došlo kupanje i cjelokupno usavršavanje da te vratimo u tvoje prvobitno stanje, ali izuzev toga- blistaš.",našalila se Lynn.

Pogledala sam ju suznih očiju i nasmijala se. "Baš ti hvala, Lynn."

Slegnula je ramenima. "Hej. Za to služe prijateljice, ne?"

Sve tri smo se potom veselo nasmiješile, a zvuk naših zajedničkih osmijeha je bio pravo olakšanje i jedini zvuk koji me privlačio nakon ovih mukotrpnih (barem za mene) dana u bolnici. Zvuk je bio ljepši od bilo kojeg simfonijskog orkestra.

Nastavile smo ugodno pričati, a onda nakon nekoliko minuta koji su se meni činili kao sati, mama je prišla mom krevetu jer su one i Beth odlučile otići i ostaviti me u lijepom društvu svojih prijateljica. Mogla osjetiti slabu tugu u njenom glasu dok je izgovarala te riječi. Znala sam svoju majku i suviše dobro da bih znala da joj naši rastanci teško padaju, pa makar znala da će me ovako i onako sutra ponovno vidjeti.

"Čuvaj mi se, beba.",rekla je mama i poljubila me u čelo. "Volim te."

Blago sam ju uhvatila za zapešća i poljubila dlan njene ruke. "Volim i ja tebe, mama."

Oči su joj se ispunile suzama iako je to htjela sakriti iza slabašnog smiješka. Majke ponekad stvarno znaju biti predvidljive i sentimentalne. Ali ja sam svoju obožavala bez obzira na sve.
Moje prijateljice su taj prizor promatrale u tišini, ali svaka na svoj poseban suosjećajan način.

Mama se odmaknula i na njeno mjesto je došla Beth, ali s njom nisam imala previše problema. Imala je monoton pogled na licu kao da se uopće ne nalazimo u bolnici, nego u našem dnevnom boravku i sada smo upravo pogledali naš najdraži film i pojeli svu zdjelu kokica i samo čekamo koja će nam iduća brilijanta ideja pasti na um.
Lagano me poljubila u obraz i dala kratki zagrljaj koji mi je bio poput rijetkog blaga jer znajući Beth, ona se nije voljela previše grliti.

"Vidimo se opet, Mads.",rekla mi je i namignula. "Budeš ti uskoro izašla odavde. Samo broji ovce."

Nisam mogla odoljeti pa sam se glasno nasmijala na njenu foru i time olakšala situaciju. Lana, Lynn i Amber su se pozdravile s mojom mamom i sestrom, a onda kada su otišle- nastavile smo brbljati. Kraj naše sobe nam je uvijek prolazile medicinska sestra srednjih godina i upozoravajući nas na sat.

Negdje oko pet navečer, ponovno je došla i pokucala na vrata sobe i upozorila nas da je vrijeme posjeta uskoro pri kraju.

"Okej, okej.",rekla je Lynn u njenom smjeru, a zatim se brzo okrenula prema meni. "Samo da ti još kažem kako je glavni šef jako zadovoljan sa mnom i možda će mi ponuditi punopravni posao ako nastavim ovako dobro raditi kao dosad."

Od te vijesti, usta su mi se raširile u sretan usklik.

"Aaaaa, Lynn! Pa to je odlično!",rekla sam, ne obazirući se na slabe bolove u glavi i trbuhu izazvane od mog pretjeranog oduševljenja. "Ma sigurno će dobiti posao!"

Amber me zatim pogledala svojim lijepim očima i slabašno se nasmiješila. "Um, moram ti nešto reći."

"Reci."

Pogledala je u pod kao da ju je sram. "Um, pošto si završila u bolnici, čula sam da gospođa McKellers traži zamjenu za tebe, odnosno barem dok ti ne ozdraviš jer te ne želi mijenjati za nikog boljeg. I…pa, znaš da volim knjige. I mislila sam da je dobra ideja pa sam se..ovaj, prijavila."

Veselo sam se nasmiješila, podignuvši ruku da uhvatim njenu. "Amber, pa to je jako lijepo. I jesi li primljena?"

Klimnula je glavom uz smiješak. "Već sam počela raditi tamo, stvarno mi se sviđa. Ovaj, nadam se da ti ne smeta? Dobit će posao natrag čim se vratiš."

"Ma u redu je. Drago mi je da ako već moram imati zamjenu, onda da si to ti."

Amber mi se približila i nespretno zagrlila, ali vrijedio je njen zagrljaj.

"Hvala, Maddy.",potiho mi je šapnula u uho.

Posjete su završile pa su nažalost morale otići, nakon što nam je medicinska sestra po treći put došla i napomenula nam to. Već mi je polako išla na živce.

Jela sam svoju večeru uz tihi zvuk stišane televizije jer je na programu bio akcijski film pa nisam htjela uznemiriti ostale pacijente u susjednim sobama. Jela sam prepečenac s marmeladom koji sam upotpunila malom šalicom toplog mlijeka. Sasvim dovoljno.

U pola devet navečer su se svijetla polako počela gasiti, ali nisam imala namjeru spavati bez obzira što mi je glavna dežurna sestra zabranila gledanje televizije i što je zatvorila sve rolete u sobi. Potiho sam opsovala u svoju bradu, ali okrenula sam se na drugu stranu samo da ne gledam njenu odvratnu facu. Nisam ni bila svjesna da me zapravo hvata lagani umor, što od današnjeg dana što od napetog iščekivanja povratka kući. Malo po malo, kapci su mi se polagano zatvarali i otvarali dok se napokon nisu do kraja zatvorili i ja sam otplivala u beskrajni svijet mašte. Ponovno sam sanjala onaj isti san kao i jutros.

* * * *

Nisam bila sigurna koliko je točno sati bilo, ali rekla bih da je bilo negdje između jedan i dva ujutro kada sam osjetila potrebu za hladnom tekućinom. Uhvatio me znoj i lagana drhtavica, ali to nipošto nije bilo uzrokovano mojim snom. Ili možda je? Odbijala sam tu opciju jer nisam dopuštala svojim mislima da njega okarakteriziraju na nešto loše.

Lagano sam se podigla na laktove i sjela u sjedeći položaj na krevet. Znoj se cijedio s mog čela, ali nisam ga trudila obrisati. Jezikom sam prošla po svojim suhim usnama i ustanovila da imaju ispucale rupe. Bila sam žedna.

"Sestro.",nastojala sam da mi glas ne bude previše glasan. "Sestro!"

Nije bilo odgovora. No, moje uši su čule neki zvuk iz sestrinske blagovaonice. Sigurno zvuk televizora ili možda radija. Bilo je onda beskorisno vikati i probuditi cijeli hodnik ako od toga ništa neću postignuti. Teško sam izdahnula i počela psovati sve i svašta, počevši od medicinskih sestara do dosadnih infuzija. Rukama sam uhvatila svoju glavu, pokušavajući se sabrati. Mogla sam osjetiti teške podočnjake ispod svojih očiju…

Slabašan zvuk sličan šuškanju lišća se čuo u mojoj sobi.

Podignula sam glavu, ali bespomoćno gledajući po mračnoj prostoriji. Pošto nisam mogla vidjeti dalje od svog nosa, sve sam pripisala svojoj nesanici i osjećaju nostalgije za svojim domom.

Možda bih stvarno trebala pokušati zaspati…, pomislila sam.

Ali zvuk se ponovno ponovio i ovaj put sam bila sigurna da sam ugledala kako se tamna sjena u kutu sobe kraj vrata, pomaknula.

Razrogačila sam svoje oči u tami, pokušavajući ugledati ako će se to ponoviti, ali ništa. Bila sam toliko luda da sam odlučila obratiti se toj sjeni.

"Halo? Je li…netko tu?"

Zatvorila sam svoja usta uz grimasu. Sada sam stvarno potvrdila da nisam normalna. Pa tko u zdravoj pameti može biti ovdje u dva ujutro? Umišljam stvari. Osobno krivim infuziju za to.

"Ja sam."

Lecnula sam se na taj glas i začudila sam samu sebe što nisam vrisnula svom snagom i izazvala sveopću paniku time što je neki perverznjak ušao u bolničku sobu maloljetne i mentalne djevojke u dva ujutro. Ali nisam vrisnula. Moje tijelo je reagiralo brže, nego moj mozak. Prepoznao je taj glas i zato ga nije bilo strah. Je li moguće?

"Pokaži se.",kažem zvučeći nalik na one stare glumce iz vestern filmova. "Ovaj…Tko god da jesi."

Isprva se nije ništa dogodilo, a onda se iz tamne i pomalo mračne sjene pojavila blijeda, ali šarmantna muška prilika. Srce mi je poskočilo za jedan trzaj. Da, to je bio on. Edmond.

Licem mi je prošao grčeviti osmijeh pun olakšanja. Međutim, njegovo lice je bilo stvrdnuto u mrtav-ozbiljan pogled. Uz njegov blijed ten, mogao je proći poput mrtvaca. Imajući na umu da se nalazim u bolnici u kojoj stvari poput leševa i mrtvačnica postoje i znajući da od takvih prizora dobivam grčeve u želudcu, skrenula sam misli na nešto drugo.

Za jedno veliko čudo; glavom mi je prošla jedna racionalna pomisao.

"Š-Što ti radiš o-ovdje?"

Prišao je za još nekoliko koraka, a slabašna svijetlost mjesečine je obasjala njegovu cijelu pojavu dajući mi njegovu potpunu sliku. Na sebi je imao dug, crni kaput koji je sezao do koljena, a ispod kaputa sam ugledala tamne traperice finog kroja i lakirane cipele.
Glavom mi je prošla zbunjena pomisao njegove odjeće jer tko nosi crni kaput usred ljeta?
No, brzo sam odmaknula tu pomisao i sačekala da on nešto odgovori. Lice mu je i dalje bilo prelijepo kao i prošli put kada sam ga ugledala; bez ijedne mane. Razbarušena kosa mu je lijepo stajala na mjesečini i davala mu neki poseban šarm. Uhvatila sam samu sebe kako nepristojno dašćem.

Mrkim pogledom je prošao po cijeloj sobi, a potom glasom, tihim poput šapta rekao: "Mogli su barem pobojati zidove. Prljavo žuta boja je polako počela uništavati cjelokupni dojam bolnice."

Nisam ništa odgovorila na njegovu zamjerku na račun bolnice, iako bih mu se u drugim situacijama sigurno pridružila u tome.

Bila sam koliko-toliko sabrana da sam primijetila kako nije odgovorio na moje pitanje.

"Nisam te to pitala."

Njegove oči su se u rekordnom vremenu našle u ravnini s mojima, a od tog prebrzog događaja sam se jako lecnula. Oteo mi se dah iznenađenja.

"Htio sam vidjeti kako si. Mislio sam da to nije zabranjeno.",glas mu je bio mrtvo-hladan i nimalo nije pristajao njegovom lijepom licu iz kojeg sam samo mogla očitati toplinu i ništa drugo.

"Naravno da nije. Ali sumnjam da će te sestre veselo dočekati u dva ujutro."

Kut njegovih usnica se podignuo u maleni smiješak. Očito mu ne smeta moj sarkazam.

"Neću nikome reći ako nećeš ni ti."

Frknula sam uz smijeh, a onda shvatila da mi više nije toliko neugodno kao što je bilo prije. Znoj je gotovo nestao s mog čela.

"I dalje izbjegavaš moje pitanje.",napomenula sam mu, uzevši duboki dah.

Lice mu se ponovno smrknulo, a pogled ovaj put spustio na hladan bolnički pod. Nakon sekunde-dvije, podignuo je pogled prema mom licu i progovorio glasom koji je puno bolje pristajao njegovoj pojavi: "Moramo razgovarati."

Bio je brižan, ali jasno sam prepoznala mrvicu ozbiljnosti u njemu.

Nesvjesna onoga što radim i nimalo mareći što se gotovo nepoznati muškarac nalazi u mojoj bolničkoj sobi u dva ujutro na neznanje nemarnih medicinskih sestara- klimnula sam glavom.

Ovo će biti zapamtljiva noć, pomislila sam prije nego što se približio za jedan korak i pogledao me pogledom od kojeg se krv ledi u žilama, ali srce topi poput meda.



Prije godinu dana, na ovaj današnji datum, napisan je prvi post ove priče.
Iako postevi nisu bili baš česti i blog je skoro doživio zatvaranje- i dalje smatram da Maddy zaslužuje svoju godišnjicu pisanja. : )

Hvala svima koji komentiraju i kojima se sviđa priča. Ne obećajem da će postovi biti česti, ali potrudit ću se napraviti ovu priču uspješnom. : )

Sve vas toplo grlim i još jednom; hvala. *snažno grli*

Puno vas voli,
M.

P.S. Hvala Azri. Smatram te vjernom čitateljicom. ^^ *snažno grli*


|ponedjeljak, 16.02.2009. , 20:12|

| Komentari (8) | Da*Ne| Print|






9. A piece of me.

Osjećala sam se kao da sam pala u crni ponor bez povratka. Svaki dio tijela me bolio i vapio za pomoć. Zrak je nedostajao mojim plućima, a glava me snažno boljela da nisam mogla ni normalno razmišljati. Tamni zidovi straha su me okružili i obuhvatila me blaga drhtavica.
Bol je bila nepodnošljiva još više zbog prethodnog pada. Nisam bila svjesna okoline oko sebe. Učinilo mi se da čujem rojeve svojih misli kako viču na mene, govoreći stvari koje nisam jasno mogla razumjeti, ali ignorirala sam ih.
Osjetila sam nešto hladno na svom obrazu, a potom me preplavio ugodan osjećaj onog prekrasnog mirisa. Iznenadilo me. Ni sama svjesna što činim, počela sam dahtati, omamljena tim mirisom.

"Molim te, probudi se! Čuješ li me?!"

Odmah sam prepoznala taj glas. Bio je njegov.
Ali nisam mu mogla odgovoriti. Da me nije boljelo, nasmiješila bih se.

Između opuštajućeg tona njegovog glasa, čula sam još mnogo nepoznatih glasova od kojih je jedan bio jači od ostalih.

"Je li djevojka dobro?"

Osjetila sam dodir hladnih jagodica prstiju pod mojim vratom, a onda njegov glas kako užurbano odgovara:

"Nazovite Hitnu!"

Nisam mogla ništa vidjeti, ali po slaboj tišini, pretpostavljala sam da se čovjek na tren smrznuo od njegovih riječi.

"Nazovite Hitnu, brzo!",glas mu je bio mrtvo-ozbiljan. To me začudilo jer nikako nije pristajao njegovoj ljepoti. "Ne reagira!"

Čuo se slabi uzdah, ali sam naposljetku čula kako je izvadio svoj mobitel i utipkao broj Hitne pomoći. No, sve mi je to ostalo nebitno kada sam ponovno osjetila kako svojom rukom prolazi po mom toplom obrazu. Moje srce je počelo kucati neritmičkim pokretima i mislim da je to on osjetio pošto sam iduće sekunde čula prigušeni izdah, kao da mu je pao kamen s srca.

"Bit će sve u redu.",šapnuo je tiho.

Osjetila sam njegov slatki dah na sebi i u trenu izgubila svaki smisao normale. Zadnje što sam osjetila je hladni dodir njegovih ruku pod mojim leđima i zvuk kola Hitne pomoći.

* * * *

Nosnicama mi se proširio neugodan miris alkohola. Znala sam taj miris. Uši su raspoznale daleki zvuk interkona iz kojeg je dopirao slabašni glas dežurne sestre.
Nagovorila sam samu sebe da, unatoč boli, otvorim svoje kapke. I čim sam ih zatvorila, nakratko me zaslijepila bjelina i svijetlost prostorije. No, čim su se oči priviknule, shvatila sam da se nalazim u bolničkoj sobi. U ruci mi je bila ubodena igla s infuzijom, a na glavi, desnoj nozi i lijevoj ruci sam imala zavoje.
Glava me previše boljela pa sam ju spustila natrag na mekani jastuk.

"Hej."

Oči su mi strelovito otišle do mjesta gdje je taj glas dopirao. On.
Nalazio se pokraj mog kreveta, udaljen u sjeni. Sjedio je na malenoj drvenoj stolici i promatrao me s nedefiniranim pogledom na licu. Prekrižio je ruke na prsa, a lijevu nogu frajerski prekrižio preko desne. Stav mu je bio čvrst i pomalo hladan, ali odale su ga njegove oči. Vidjela sam da su za mrvicu toplije, nego što mu tijelo govori.

Izmučila sam se da bih se malo ustala na svom krevetu, barem da ga mogu cjelokupno promatrati. Jauknula sam kada me prostrijelila nagla bol u desnoj nozi.

"Smiri se."

Glas mu je bio toliko blizu. U sekundi se našao pokraj mene i uhvatio me za ruke.
Krv mi je navrla u obraze i na moju veliku sramotu, zacrvenjela sam se u vrlo kratkom roku.
Izgleda da mu je to na neki način zasmetalo jer je oslabio stisak na mojim rukama. Obrve je podignuo u nedokučivom izrazu, a odsjaj njegovih očiju je polako nestajao. Stisnuo je svoju čeljust, a usne napravio u ozbiljnu crtu.
Ugrizla sam se za usnicu.

"Š-Što se dogodilo?",pokušala sam sve smutnje ostaviti s strane i fokusirati se na ono najbitnije. "Kako sam dospjela ovamo?"

Čeljust mu je malo oslabila, a učinilo mi se da mu se pogled pomalo smekšao.
Osjetila sam vidno olakšanje radi toga, na svoju veliko čuđenje. Ne znam zašto sam odjednom postala ovisna o njegovim raspoloženjima.

"Ne sjećaš se ničega?",upitao me, a baršunasti glas je bio kao umirujuća glazba za moje uši.

Protresla sam glavu. Pokušala sam se sjetiti, ali sve mi je bilo u magli.

"Um…Sjećam se da sam…bila na ulici?"

"Da.",potvrdio je moje riječi. "Još nešto?"

Zažmirila sam svoje oči i pokušala se sjetiti. Glava me naglo zaboljela na tu pomisao.

"Ne, ne sjećam se dalje.",glas mi je zvučao poraženo.

Licem mu je prošao kratki osmijeh, ali nije ga htio pokazati. Umjesto toga, jače je stisnuo moje ruke i bezizražajnim glasom rekao:

"Skoro su te pogodila kolica za preseljavanje."

Njegova rečenica je donijela niz flashbackova. Pogledala sam u stranu da smirim taj niz slika u mojoj glavi. Sjetila sam se kako sam trčala ulicom u potrazi za njim, a kada sam vidjela da je potraga uzaludna odlučila sam se vratiti natrag. No, na pola puta sam zastala čuvši riječ 'Pazi!' i onda…mrak.

Svoj pogled na vratila natrag na njegovo lice i vidjela sam kako me proučava.

"Pogodila su me kolica…",prošaptah.

Napravio je slabu grimasu na moje riječi. To me začudilo jer nisam znala što bi to trebalo značiti. Ugrizao se za svoju rumenu usnicu i pogledao me odsutnim očima.

"Pa, ne baš. Nisu te u potpunosti pogodila.",kaže on pokajnički.

"Ne razumijem.",kažem zbunjeno.

Izgledao je kao da se bori sam s sobom. Htio je nešto reći, ali nešto mi je govorila kao da nije siguran kako će te riječi zvučati mojim ušima.

"Za tvoje ozlijede sam i ja kriv…malčice.",glas mu je bio mješavina tuge i oprosta. "Oprosti."

Sada mi ništa nije bilo jasno. Pokušala sam se u glavi sjetiti tog trenutka; kada je on na neki način ozlijedio mene. Ništa mi nije dolazilo. Sjećam se samo snažnog stiska na struku i tup udarac u glavu…
Napravila sam bolnu grimasu sjećajući se toga, što ga je iznenadilo i na neki način- prestrašilo.

"Hej, jesi li dobro? Nemoj se naprezati.",glas mu je bio mek, ali zabrinut. "Legni natrag na krevet i odmaraj se. Pričat ćemo poslije."

Pustio je moje ruke i odmakao se od mog kreveta, ali refleksnim sam potezom uhvatila njegovu nadlakticu. Pogledao me svojim jedinstvenim osjećajima u kojima se miješala zbunjenost i radoznalost.

"Čekaj—",viknem glasom koji je za jednu oktavu bio viši. Pročistila sam grlo. "Ostani!"

Pogledao me sa sažaljevačkim očima i slabašno se nasmiješio. Položio je svoj dlan na moju ruku. Lecnula sam se koliko mu je dlan bio hladan.
Ignorirala sam to i fokusirala se na njegove oči. Iz neobjašnjenog razloga, shvatila sam da me pogled na njih nekako smiruje; ne osjećam bol u svom tijelu dokle god su one u mom vidiku.

"Moraš se odmarati.",kaže on i blago položi moju ruku natrag na bijele pokrivače. "Smetam ti."

"Ne smetaš!",kažem, malčice prebrzo.

Slabašno se nasmiješio, iako sam u njegovim očima vidjela da nije dobra ideja da ostane.
Približio mi se, nekoliko centimetara udaljen od mog lica i baršunastim glasom rekao:

"Spavaj."

Slatki dah iz njegovih usta me omamio i na trenutak sam osjetila veliku želju za spavanjem. Međutim, čim sam vidjela kako kreće prema vratima, obranila sam se od svih suludih osjećaja.

"Čekaj! Molim te, stani!"

Stao je isti tren, a onda se polako okrenuo natrag prema meni. Vidjela sam da je bio u istoj odjeći baš kada sam ga i vidjela u knjižnici. Sjećanje na događaj tamo me zamalo nasmiješio.
Čekao je na mjestu, očima uperenih u moje i radoznalo čekao da mu se ponovno obratim.

"Ostani, molim te.",kažem, iako sam znala da postoji slaba šansa za to.

Nasmiješio se. I to je bio punopravan osmijeh. Topao, sladak, neodoljiv osmijeh.

"Ne brini, bit ću ovdje. Ne idem nigdje, barem dok se ne pojavi netko od tvojih roditelja."

Na spomen "roditelja", sjetila sam se svoje majke i Bethany i uzrujane gospođe McKellers koju sam ostavila u knjižnici. Ta spoznaja me vratila u stvarnost i istog trena sam osjetila grčeve u želudcu. O Bože, sigurno se brinu od muke…

Vidio je naglu promjenu na mom licu, pa me iduće sekunde pokušao smiriti.

"Nazvao sam Arabellu, a ona je nazvala tvoju majku. Rekla je da ne brineš.", riječi su mu odisale takvom opuštenošću i ugodnom karizmom da sam se osjećala puno bolje.

No, grčevi su još ostali tu i nijedna riječ koju kaže ih ne može otjerati barem dok ne vidim lice svoje majke kako se ne brine zbog mene.

Zatim je opet krenuo, uhvatio je kvaku od vrata, ali opet sam ga prekinula u njegovom naumu.

"Mogu li barem znati ime svog spasioca?",pokušala sam zvučati zahvalno, ali glas mi je nekako promukao u zadnjoj riječi.

Okrenuo se, stvrdnuta lica, očiju uperenih u moje, a čeljust stisnuta kao da sam rekla nešto neoprostivo. Ruka koja je bila na kvaki, je čvrsto stisnuo. Izgledao je kao da može slomiti vrata bez imalo poteškoća.
Progutala sam slinu.

No, već iduće sekunde- lice mu se smekšalo, a oči opet dobile onu toplinu osjećaja.
Otvorio je svoje usne i glasom koji je nalik prekrasnom pjevanju veličanstvenog zbora, rekao:

"Edmond. Zovem se Edmond."

I zatvorio je vrata za sobom bez ijednog zvuka.

* * * *

Bilo je negdje kasno poslijepodne kada sam se probudila i ugledala nježno lice moje majke.
Držala je svoju ruku pod glavom i umjereno spavala u toj pozi. Slabašno sam se nasmiješila čim sam ju takvu ugledala. Sigurno je ovdje već dugo vremena, a nije me htjela probuditi.
Tako tipično za moju majku, pomislim i opet se prisilim na osmijeh.
Sjedila je na malenoj, drvenoj stolici gdje je maloprije (barem mi se činilo kao "maloprije") sjedio on. Edmond. Tako se zvao.

Edmond. Edmond…

Ponavljala sam to ime nekoliko puta u svojoj glavi i svaki put bi donio slatki osjećaj u mojim ustima. Nekakav pjevan, prpošan tonalitet koji nisam znala da imam.
A onda me uhvatilo blago zijevanje s kojim sam pokušala otjerati i zadnje trunke umora u mom tijelu. Nisam bila baš uspješna u tome, još sam bila umorna.
Kao da sam to namjeravala, moja majka se odjednom počela buditi. Ogledavala je oko sebe, kao da nije sigurna gdje se u potpunosti nalazi, a zatim je skrenula pogled na moj krevet i oči su joj se iznenađujuće zacaklile.

Osmjehnula sam joj se i polako raširila svoje ruke.

"Bok, mama."

Ustala je iz stolice prevelikom brzinom i zagrlila me snažno poput medvjeda. Gladila mi je kosu i potiho jecala. Čula sam kako u navalama mnogobrojnih suza šapće moje ime.
Trljala sam ruke na njena leđa, pokušavajući ju umiriti i uvjeriti da sam dobro. Znala sam koliko se sigurno brinula za mene i nisam joj htjela davati dodatne muke. Nisam ju voljela vidjeti tužnu.

Odmakla se iz zagrljaja da mi može pobliže promotriti lice. Uhvatila mi je glavu svojim toplim dlanovima i iza svojih suza našla mjesta za maleni, olakšavajući osmijeh.

"Moja beba…Dušice moja…",šaputala je dok me promatrala.

Uhvatila sam ju za njene ruke i poljubila joj dlanove. Pogledala sam ju ravno u njene tamne, zabrinute oči i pokušala ju na neki način razveseliti.

"Dobro sam, mama. Nemaš razloga brinuti se.",uvjeravala sam ju.

Zastala je na nekoliko trenutaka, samo se slijepo smiješeći, a onda je naposljetku klimnula.
Sjela je na moj krevet, pobliže k meni i cijelo vrijeme mi dlanom prolazila licem, smiješeći se. Legla sam natrag na krevet i samo ju promatrala iz tog položaja, nadajući se da se sada donekle smirila.

Razgovor smo skrenuli na opuštajuće teme. Pokušala sam ju odvojiti od razmišljanja zašto sam i kako sam ovdje uopće dospjela, ali prilično sam sigurna da je gospođa McKellers to sve riješila. Upitala sam mamu kako je provela svoj dan na poslu i gdje je Bethany.

"Oh, otišla nam je uzeti cappucino iz automata.",rekla je pomalo odsutnim glasom. "Mislim da bi se sada već trebala vratiti—"

U tom trenutku, vrata bolničke sobe su se otvorila i u njoj je ušla slabašna prilika, noseći dvije plastične čaše iz kojih je izlazila topla para. Moja seka mi se nasmiješila u velikoj sreći, vidjevši da sam probuđena i nadasve- u redu.

Prišla je mom krevetu i sjela s moje desne strane, nasuprot mame te joj predala jednu plastičnu čašu. Miris je bio odličan, obožavala sam miris kave. Sada mi je bilo žao što ju ne mogu mirno popiti u ugodnoj atmosferi naše kuće, umjesto u ovom neželjenom mjestu.

"Napokon si se probudila, Madds.",kaže moja sestra. "Već sam mislila da sam te izgubila."

Slabašno sam se nasmiješila i ispružila ruku da ju zagrlim. Međutim, imala sam malih problema s tim zbog infuzije pa se Bethany malo spustila do moje razine. Obgrlila sam ju oko vrata i dala joj malenu pusu u obraz.

"Čak i nakon sudara, ona i dalje ne može bez poljubaca.",kaže Beth i prevrne očima s smiješkom.

Nasmijala sam se, a nakon što su ona i mama počele međusobno pričati i piti kavu, jedna pomisao mi je prošla glavom.

Sudar?! O kakvom sudaru oni govore?

Pričekala sam s tim pitanjem, barem dok mama nije otišla van iz sobe da baci plastične čaše i ode nam kupiti ledeni čaj iz automata. Čim smo Bethany i ja ostale same, počela sam s pitanjima.

"Beth…",kažem, ali nisam točno znala kako ju upitati to pitanje.

"Da?",upitala me. Sjela je na dodatnu stolicu pokraj prozora i zagledala se u strop sobe. "Čovječe, netko bi stvarno trebao obrisati to. Prašina—"

"Spomenula si sudar, Beth.",prekinem ju. "O kakvom sudaru govoriš?"

Pogledala me kao da sam pala s Marsa. Nije znala da li da se smije ili ozbiljno shvati pitanje. Odmahla je svojom glavom u nevjerici.

"Zar…Zar se ne sjećaš ničega?"

To pitanje mi je polako išlo na živce. Pogledala sam ju ispod oka, jasno joj dajući do znaka da nemam pojma o ničemu što se dogodilo.

"Pa, koliko ja znam- kada si išla doma, jedan nepažljivi vozač je prešao na pločnik i udario te s autom.",kaže ona trepćući očima.

Zinula sam u čudu. Nisam znala što reći ni učiniti. Otkud joj to?

"Beth…tko ti je to rekao?",zanimalo me. Bila sam šokirana.

"Ovaj…Gospođa McKellers.",odgovori ona smeteno. Podignula je obrvu u nevjerici. "Zašto? Što nešto nije u redu?"

Nisam joj mogla točno odgovoriti. Iznenadna pomisao je prošla mojoj glavom.
Naravno da ovo nije bila istina. Sjećam se da me automobil nije pogodio, a prema Edmondovim riječima- to su bila kolica za preseljavanje. No, tu je bilo još nešto što nisam znala, a sigurna sam da on zna. Možda čak i gospođa McKellers. No, koliko vidim, to nisu rekli mojoj mami i sestri tako da sam sigurna kako je nešto jako važno. A ako sada počnem biti sumnjičava i kažem Bethany da je ovo laž, onda bi pokrenula neželjena pitanja i možda dovela Edmonda i gospođu McKellers u nevolje. A to ne želim.
Uf, kojeg li razmišljanja…

Odlučila sam se praviti blesavom i samo sam rekla da mi je sjećanje još u magli. Beth je popušila na to. Nije nastavila ispitivati, nego je uzela jedan časopis iz svoje torbe i počela ga čitati.

Mama se ubrzo vratila i ostatak posjeta smo provele čavrljajući o nebitnim stvarima.

* * * *

Tjedan dana sam bila u bolnici. Doktor i medicinske sestre su bili jako uljudni i pažljivi prema meni. Svaki dan bi mi dolazili na pregled i obavještavali me da sam korak do izlječenja. Najgore mi je bila promjena infuzije. Hvatali su me trnci kada bih osjetila kako se igla miče pod mojim žilama.
Stavila mi je prezadnju bocu infuzije koja je bila za danas, a kada sutra potrošim zadnju, slobodna sam. Osjećala sam se dobro, iako sam još imala male ranice. No, ništa loše.

"Eto ga, zlato.",kaže najstrarija medicinska sestra među njima. Saznala sam da se zove Meryl. Upravo mi je spojila bocu s gumenim cijevom za infuziju. Odahnula sam. "Sada se samo moraš opustiti i uskoro odlaziš."

Klimnula sam i potiho se zahvalila kada me uštipnula za obraz i otišla iz sobe.
Zažmirila sam i pokušala odmoriti svoje oči. Nisam baš uspješno spavala ovih dana. Nikada se nisam znala opustiti u bolnici, uvijek sam bila ukočena. Bolnice su mi bile pomalo odbojne. Možda zbog jednog događanja iz prošlosti…

Iz misli me prenula sestra Meryl koja je ponovno banula u moju sobu, noseći nove plahte. Sva sreća da sam bila sama u bolničkoj sobi, nisam voljela pretjerano društvo. U sobi su bila još dva prazna kreveta, ali sestre su im uvijek mjenjali plahte i jastučnice iako nitko nije spavap na njima. Možda su to bile neke bolničke navike ili pravila. Nisam znala.
Kada je pospremila već dobro spremljeni krevet pokraj mene, pogledala me s malim smiješkom na licu.

"Još malo pa vrijeme posjeta, ha?",kaže ona i odnese jastučnice iz sobe.

Samo sam joj klimnula ususret. Nisam bila nešto šreviše ushićena. Već sam znala da će me mama ili Bethany posjetiti, baš kao i svaki drugi dan.
Zamolila sam sestru da mi dohvati malu knjigu koja se nalazi na stolici gdje ju je Beth ostavila. Naime, uzela ju je u knjižnici tako da mi ne bude dosadno. A Gospođa McKellers ju je preporučila da ju pročitam.

Sestra me poslušala i predala knjigu, a ja sam ju u polu-zanimanju počela čitati.
Knjiga se zvala "Pobuđenje", ali nisam bila baš previše unesena u nju. Prošla sam letimičnim pogledom na nekoliko stranica dok me nije prekinuo zvuk mog imena.

"Maddy!"

Podigla sam pogled i iznenađeno zinula.

"Lana?!"

Djevojka duge, tamne kose i prelijepog osmijeha mi je pohrlila u zagrljaj. Preplavio me ugodan osjećaj sreće kada sam joj odvratila zagrljaj.

"Joj, nedostaja si mi.",šapnula je ona s prizvukom tuge u glasu.

"Ajme, nemaš pojma koliko mi je drago da si došla!",prošaptala sam joj u uho.

Trenutak je dosta bio osjećajan jer sam grlila svoju prijateljicu koju jako dugo nisam vidjela.
Lana se odmakla od mene tako da me pobliže pogleda, a onda je napravila grimasu.

"Da znaš kako me skoro srce strefilo kada su mi javili što ti se dogodilo.",kaže on i pogladi me po kosi.

Lana je moja jako dobra prijateljica. Idem skupa sa mnom i Lynn u razred, a još jedna cura nedostaje koja čini naš kvartet. Nedostajala mi je Amber.
Inače, Lana je jedna jako dobra, simpatična i nadasve- pametna djevojka. Smatrala sam ju jako lijepom, iako ona nije dijelila moje mišljenje. Voljela čitati, baš kao i ja, a ovo ljeto se zaposlila u obližnjoj ljekarni kao majčina pomoćnica. Nismo se vidjele ni čule otkad je škola završila, tako da sam sada bila jako sretna.

Pogledala me svojim lijepim, dubokim smeđim očima i izvila svoje usne u slabašni osmijeh.

"Moja Maddy…",prošaptala je.

"Ma daj, Lana. Bit ću okej. Evo, čak će me sutra pustiti iz bolnice.", kažem da ju donekle razveselim.

I uspjelo mi je. Oči su joj na jedan trenutak zasjale.

"To su odlične vijesti! Jedva čekam da to kažem Amber, sva se uspaničarila!", kaže mi ona, a zatim se široko nasmiješi. "Pozdravlja te, usput."

"I ti nju.",kažem s osmijehom.

Pomislivši na svoju dragu i tihu Amber me takoađer razveselilo. Ona je uvijek bila mirna i povučenija osoba među nama, ali neizmjerno draga i mila. Isto je voljela čitati knjige, samo što je ona bila zasigurno veći knjiški moljac od Lane ili mene.

Provela sam ugodan razgovor s Lanom, dok malo poslije u posjet nije došla Bethany, a zatim smo se sve tri počele šaliti i brbljati o nebitnim stvarima.

Kada su obadvije otišle, ostala sam na miru s svojim mislima, ali samo jedna riječ je prolazila mojoj glavom. Nikako ju nisam mogla izbrisati iz memorije, a jedan dio mene je priželjkivao da se to nikada ni ne dogodi.

Edmond.

Edmond.

I koliko god puta ponavljala to ime, uvijek će mi dovesti smiješak na lice.


Stvarno mi je žao što post nije mogao doći ranije. Privremena blokada, nažalost. Za to nema isprike...
Razmišljala sam da nakratko stavim pauzu, ali...Ne znam. Ne mogu ja to. : )

Za kraj vam svima vama želim uspješnu i sretnu novu školsku godinu!
Budi pametni, hrabri i odlučni!

Volim vas.

M.


|subota, 30.08.2008. , 19:21|

| Komentari (40) | Da*Ne| Print|






8. Am I dreaming? Or is this fantasy real?

Pokušala sam otvoriti svoje teške kapke zbog kojih sam samo mogla vidjeti crnilo.
Pokušala sam pomaknuti neki dio svog tijela, samo da osjetim jesam li živa.
Pokušala sam ignorirati hladnoću poda na svakom atomu mog tijela.
Pokušala sam se odozvati kad sam čula kako netko doziva moje ime u strahu i zabrinutosti.
Ali nisam mogla.

"Maddy, oh Maddy!"

Glas gospođe McKellers je bio tako blizu mog uha. Osjetila sam tužan ton. Glas joj je bio sav uplakan, nemoćan. U nekoj drugoj situaciji bi mi to bilo smiješno jer takav glas nije pristajao njenom čvrstom karakteru. A pomisao da je takva radi mene mi je bila nepodnošljiva.

Moram se ustati. Moram.
Ali imala sam osjećaj kao da mi je tijelo obmrlo. Imala sam tup osjećaj u svojoj glavi što je sigurno posljedica pada. Slabašno sam udisala zrak koji je nekako manjkao mojim dišnim putevima. Gospođa McKellers je to krivo shvatila, misleći da se gušim jer sam osjetila kako mi opipava bilo. No, ja se nisam gušila, niti sam imala ikakvih problema s disanjem…
Ja sam tražila.
Pokušala sam naći taj miris..Taj prekrasan miris.

"Idem po hladne obloge. Brzo se vraćam!"

Odjednom sam čula slabašne korake po podu i njihovo udaljavanje. Pretpostavljala sam da je to bila gospođa McKellers jer nisam osjetila prisutnost druge osobe, što mi je čudno. Nije valjda on otišao?

Sekunde su prošle, ali u tišini. Izgleda da sam ostala sama.

"Otvori oči."

Osjetila sam kako mi se tijelo blago lecnulo. Glas me jako iznenadio.
I ne samo zato što sam mislila da sam sama, nego zato što mi je bio jako poznat. Pobudio je tračak sjećanja u meni, samo što nisam točno mogla pretostaviti je li to sigurno.
Njegove riječi nisu odavale nikakvu naredbu ili tračak zlobe, nego su odisale nježnošću i blagom nadom. Kao da se tome nadao, te dvije jednostavne riječi su upalile kliker u mojoj glavi i moje tijelo se odjedanput "probudilo."
Osjećala sam se kao da ima nadzor nad mnom. Bila sam njegova malena, poslušna marioneta.

Polako sam otvorila svoje oči, baš kao da sam cijelo ovo vrijeme spavala. Nekoliko puta sam trepnula prije nego što sam se podigla trup svoj gornjeg dijela tijela i podbočila se laktovima.
Još me sve užasno boljelo. Glava pogotovo, pa sam lijevom rukom dodirnula mjesto gdje je bol najviše potjecala.
Jauknula sam.

"Jesi li dobro?"

Pogledala sam u smjeru otkud je potjecao taj glas. Da, bio je tamo.
I oteo mi se dah čim sam ga susrela s njegovim prekrasnim očima od kojih nisam mogla skrenuti pogled. Nisam ni davala pažnju ostatku njegove ljepote, samo sam buljila u njegove oči. Mislila sam da sam potpuno skrenula jer sam se mogla zakleti da u njima vidim otapajuće zlato s sjajem najvećeg dijamanta. Oči su mu definitivno bile smeđe nijanse, ali s tolikim sjajem i svijetlijim tonom da je mogao nadmašiti sve nijanse smeđe.
Osjetila sam ugodu, a toplina koja je izlazila iz njih me grijala i uklanjala svu bol u mom tijelu. Čak sam i zaboravila na onu bol u glavi. Kao da nije ni postojala.

Najčudnija stvar mi je bila što on također nije maknuo svoj pogled s mene. Nije čak ni trepnuo. Promatrali smo se međusobno, potpuno ignorirajući okolinu oko nas.
Disala sam umjereno i slabašno da ne uništim intenzitet ovog trenutka.

No, baš kao da je shvatio moje namjere, odmaknuo je svoje oči na trenutak od mojih i koncentrirao se na neku točku iza mene.

Čim je ta iskra naših očiju nestala, nastavila sam normalno funkcionirati. Trepnula sam nekoliko puta da vratim normalan osjećaj svojim očima zbog zasljepljenosti njegove ljepote, a onda sam shvatila da mu još nisam odgovorila na pitanje.

"Um…Aha."

Skrenuo je svoj pogled ponovno na mene, ali nije me pogledao u oči. Valjda je pretpostavljao da mi na neki način time samo zaustavlja normalnu ljudsku funkciju rada. To me naljutilo.

Tek sam sada shvatila da on stoji udaljen nekoliko metara od mene. Stvorio je distancu između nas dvoje, očito time davajući mi prostora da dišem.Možda je i bolje tako, iako sam nevoljko u sebi to priznala. On je čučao i koljena pridržavao svojim dugačim bijelim rukama. Stav mu je bio blago zaštitnički, kao da oprezno čeka hoću li se ponovno onesvijestiti.
Uložila sam i zadnji atom svoje snage da se takvo nešto ne dogodi. Već sam se dovoljno osramotila.

Pomaknula sam lakat za mali centimetar, a njegove oči su na taj nagli pokret prešle na moje lice. Opet su me omele njegove oči, ali nastavila sam micati svaki dio svog tijela. Promatrao me s nekom dozom zanimanja, baš kad bi pauk uhvatio svoj plijen i promatrao ga kako se u očaju pokušava spasiti.
Da izbjegnem neugodnost, pokušala sam se usredotočiti na njegovo lice. Promatrala sam njegovu cjelokupnu pojavu, izbjegavajući samo oči.
Razbarušena tamno-smeđa kosa je izgledala kao da je maloprije bila na vjetrovitom vremenu. Izgledala je tako neodoljivo da sam htjela prstima proći kroz nju.
Usne su mu bile blago rumene, ali stisnute u ravnu crtu. Izgledao je kao da se bori s nečim neprimjerenim u ovoj situaciji. Kroz glavu mi je prošla neugodna pomisao da je on možda ljut na mene. To me zapeklo.
Iako je čučao, rekla bih da je bio prilično visok.
Mliječno bijela put mu se najviše isticala. Neprirodno bijela boja, baš kao zidovi knjižnice.
Ne.
Zidovi knjižnice su bili prljavo bijeli i pomalo žućkaste nijanse s strane zbog starosti.
On je bio iznad toga. Iznad svega.
On je bio savršenstvo.

No, koliko god me zasljepio svojom ljepotom, ostala sam sabrana koliko sam uopće i mogla biti. Nikad nisam padala na vanjsku ljepotu dok dečki. Uvijek sam ih voljela prije dobro upoznati, saznati njihov pravi karakter i onda tek vidjeti ako postoji mjesta za ljubav.
Možda je to bedasto, ali ja bih rekla da uzalud dečku sva ljepota ovog svijeta ako je bahat i ciničan. Pretpostavljam da zbog toga još nisam imala dečka.

Nakon što sam ga detaljno pregledala, odlučila sam se napokon ustati.
On je cijelo to vrijeme gledao svaki moj nagli pokret prstima, rukom ili nogom.
Uzela sam duboki udah i zažmirila svoje oči. Pokušala sam otjerati sve neželjene misli iz svoje glave, a kad sam bila sto posto sigurna da se mogu normalno ponašati kao i svako drugo ljudsko biće, otvorila sam svoje oči.

"Oh!"

Stajala je iznad mene s primjesom znatiželje i nevjerice u očima. Bio je toliko blizu mene da sam mislila kako mi šansa da nesvijest ponovno stoji. Taj njegov nagli čin me iznenadio jer ga nisam očekivala. Kako li se sam tako brzo stvorio pokraj mene? Najčudnije je što ja nisam ni čula kako se pomaknuo s mjesta.

"Daj da ti pomognem.", izusti on, a topli dah iz njegovih usta me omamio. Ispružio je svoju dugačku blijedu ruku u namjeri da mi pomogne, a ja sam mu na tren promotrila kao da mi nudi otrov.

Skupio je svoje obrve u ravnu crtu i shvatila sam da sam sada sigurno pretjerala.
Primila sam njegovu ruku i blago lecnula kada sam osjetila kako je hladna.
Podigao me tako brzo i vješto, bez ikakvih dodatnih pritiska.

Stajali smo tako jedan blizu drugoga neko vrijeme, s mojom toplom, znojnom rukom u njegovoj hladnoj. Gledali smo se ravno u oči, a med njegovih očiju me hipnotizirao. Morala sam samu sebe u podsvijesti podsjećati da dišem. Pokušala sam ostati hladne glave pred njim, ali sumnjam da sam u tome uspjevala. A onda mu se pogled izoštrio. Oči su mu sada bile nekako hladne, nepristupačne. U njima sam jasno vidjela pomiješane osjećaje opreza, straha i nekakve opasnosti. Nisam shvaćala zašto.

Usne su mu zatitrale pod ljutim kutem, što me iznenadila da sam se blago lecnula.
A opet, nisam imala osjećaj kao da sam u nekakvoj opasnosti pa makar mi njegove oči drugačije govore. I dalje sam u njima mogla osjetiti onu toplinu i beskrajnost…

"Pokušala sam naći lijek, ali—", glas gospođe McKellers je utihnuo kada je pristupila u prostoriju. Nisam joj mogla ugledati lice jer sam joj bila okrenuta leđima, ali rekla bih da je iznenađena.

"Maddy!!"

Osjetila sam kako on pušta moju ruku dok me gospođa McKellers okrenula oko svoje osi i snažno zagrlila da su mi pluća patila za zrakom.
Čula sam tihe jecaje od nje, a potom nešto mokro na svom ramenu. Plakala je.

"Oh, Maddy! Nemaš pojma kako si me prestrašila, dušo! Već sam mislila da ću morati zvati mrtvozornika!"

Na te njene riječi sam osjetila hladne trnce niz leđa. Iskoprcala sam se iz njezinog zagrljaja, samo da bih ju uvjerila kako sam u redu. Pa, donekle.
Osjetila sam kako me on promatra s leđa dok sam pokušavala uvjeriti gospođu McKellers da nema razloga za brigu. Mogla sam osjetiti njegov pogled kako me odmjerava od glave do pete i taj osjećaj mi se nekako doimao ugodnim.

Suze na licu gospođe McKellers više nisam htjela vidjeti pa sam uvukla ruku u džep svojih bermuda da izvadim papirnatu maramicu.
Iznenadila sam se kad sam umjesto maramica našla praznan džep. Valjda su mi maramice ostale u torbi.

"Izvoli."

Stvorio se tako iznenada pokraj mene da sam se ponovno lecnula. On je to primijetio i nekako namreškao svoj nos. Nisam mogla shvatiti kako mu to uspjeva.
Pružio je svoju svilenu maramicu prema gospođi McKellers koja mu se tiho zahvalila i obrisala svoje suze s njom.
Mene je uhvatio tračak žalosti prema maramici. Izgledala je tako lijepo i glatko, bila bi šteta uništiti je suzama.

Trepnula sam nekoliko puta. Pobogu, o čemu ja to razmišljam?

Gospođa McKellers me nježno uhvatila za ramenima i približila k sebi. Njene oči su i dalje bile pune suza, ali nastojala ih je obuzdati. Bilo mi je teško gledati ih.
Obratila mi se s primjesom tuge u glasu od kojeg me srce naglo zapeklo.
Svoje stare, naborane ruke je stavila na moje užareno lice i samo na trenutak ga promotrila.
Uslijedio je slabašni smiješak s njezine strane.

"Jesi li sigurna da si dobro? Možeš slobodno otići doma, mogu se ja i sama snaći."

Stala sam prigovarati i odmahivati glavom. Ne, nisam htjela otići doma. Pogotovo ako on ovdje misli još neko vrijeme ostati. Pa k vragu i nesvjestica! Ako je to sve što ću dobiti pri samom pogledu na te neprirodno prekrasne oči, neka!

Gospođa McKellers je pogledao u stranu, gdje se on nalazio. Nije odvajala svoje ruke s mog lica dok ga je gledala s nekim značajnim pogledom na licu. Nisam ga mogla dokučiti.
Sekundu poslije, opet je svoj pogled vratila na mene i još šire se nasmiješila, otkrivajući svoje blještave zube. Odvratila sam joj osmijeh.

"Idem ja polako."

Spomen tih riječi je uzrokovao moju nesvakidašnju reakciju. Otela sam se iz ruku gospođe McKellers koju je to zbunilo, isto koliko i njega. Baš se približavao dovratku vrata kad je usporio svoj hod i stao promatrati me s nevjericom u očima.

Oteo mi se dah. Što sam mogla učiniti?
Htjela sam mu se približiti, osjetiti onaj veličanstveni miris koji je bio kao droga mom tijelu. Htjela sam osjetiti ponovnu toplinu njegovih prekrasnih očiju s velike blizine tako da me njegov slatki dah može omamiti.
Sve sam od tih stvari htjela učiniti, ali ipak nisam. Bila sam prevelika kukavica.

Umjesto toga, plitko sam se nasmiješila i oteo mi se hihot.
Zažmirila sam od takve glupe reakcije i nadala se da me sada neće smatrati nekakvom prolupanom glupačom. No, kada sam ponovno otvorila svoje oči, dočekala me reakcija koju nisam očekivala.

Pogled mu je bio blag, s trunkom razigranosti u očima.

To me ugodno iznenadilo. Možda ipak nisam propali slučaj.

Čaroliju tog trenutka je prekinula gospođa McKellers.

"Jesi li siguran da nećeš još ostati?", upita mladića i priđe mu s velikom nadom u očima. Bila mu je dovoljno blizu da mu je položila ruku na rame. On se samo slabašno nasmiješio i nježno ju pogledao. Obrglio ju je jednom rukom oko vrata.

"Žao mi je, teta Abby. Ali mislim da sam danas uzrokovao dovoljno nevolja svojim posjetom.", glas mu je bio topao, ali primijetila sam trunak žalosti na pojedinim riječima.

Počastio me letimičnim pogledom, a ja sam znala da pod time misli na mene.
Zagrizla sam donju usnicu.

"Pa, ako tako želiš.",kaže mu gospođa Mckellers, a u glasu sam vidjela da baš i ne dijeli njegovo mišljenje. Zagrlila ga je svojom slobodnom rukom.
Mladić se nasmiješio i sagnuo da bi joj utisnuo nježan poljubac u obraz.

Čin je bio toliko dubok i topao da su mi suze navrle na oči bez ikakvog objašnjenja.

Mladić je još jednom zagrlio svoju tetu, pogledao nakratko u mom smjeru i potom otvorio vrata knjižnice i s slabašnim treskom ih zatvorio.

Prošla je jedna duga šutnja dok napokon gospođa McKellers nije progovorila.
Zagledala se u jedan od tek očišćenih prozora i s malim ponosom u glasu rekla:

"To ti je moj nećak."

Nisam znala što odgovoriti na to. Samo sam nakon kraćeg razmišljanja izgovorila:

"O."

Gospođa McKellers je još neko vrijeme gledala kroz prozor dok nisam primijetila kako rukom briše nešto s lica. Suzu.

"Khm, ovaj…Mislim da je vrijeme da se vratimo poslu.",oglasi se ona i krene prema pultu, sakrivajući svoje lice s kosom.

No, nije trebala to učiniti. Nisam ju pratila pogledom. Tupo sam promatrala vrata i u sebi se nadala da će se otvoriti i on će me ponovno zaslijepiti svojom pojavom.
O tome sam tako žarko i nekontrolirano razmišljala da me jedna jednostavna činjenica udarila u sam srž mojih misli.

"Maddy, gdje ideš?!"

Čulo se otvaranje i zatvaranje vrata za mnom. Samo što ih je popratio gromoglasan tresak.
Istrčala sam van na ulicu i jurila kao najveća budala. Noge su mi neobjašnjeno dobile veliku brzinu i nisam nimalo osjećala bol u mišićima.
Prolazila sam kroz ulične svjetiljke, obilazila ljude koji su mi svašta dobacivali i udisala odvratan zrak ispušnog ventila iz automobila koji su jurili cestom.

Prošla sam blizu kamiona za izvon namještaja, izbjegla nekolicinu djece koja su se gađala pračkama i zaobišla grupicu starih žena koje su dolazile iz kupnje.

Čim sam došla na raskrižju ulice, stala sam. Udahnula sam zrak i počela kašljati od njegovog naleta k mojim plućima.
Buka ulice i obližnjih radova na ulici su davali ugljen na usplahirenu vatru zbrke koja se odvijala u mojoj glavi.
Jedan glas mi je govorio da sam zakasnila, da je on već odavno otišao. A drugi je govorio ovome prvom da šuti i da još ima nade.

No, kuda sada? Kako ću ga naći? Možda je stvarno već dovoljno udaljen da ga ne mogu stići.
Nakon minutu-dvije, teškog srca sam odustala od svog nauma i s nedostatkom zraka u plućima, krenula natrag prema knjižnici.
Nisam ni obraćala pažnju kuda me noge to nose, samo da išla onim putem koji sam pamtila kako sam i došla. Pogled mi je pao na betonsku cestu na kojom sam hodala i samo se prepustila žalosti što se nisam prije sjetila.

"Pazi!!"

Podignula sam svoj pogled prekasno. Sve što sam uspjela ugledati su bila velika kolica za selidbu s starim kaučom ofucane bež boje koji juri prema meni strelovitom brzinom.
Nisam uspjela čak ni trepnuti. Jedva sam udahnula zrak.
Osjetila sam kako me nešto uhvatilo za struk, zatim jedan tup i bolan udarac u glavu, a pred očima mi se stvorilo mračno crnilo.
Opet.


Njah. Nisam zadovoljna.
Nadam se da će idući post biti puno bolji.
Obavještavam vas da me od nedjelje nema. Idem na more i vraćam se tek sredinom osmog mjeseca. No, uzet ću vremena za pisanje pa očekujte bolji i dulji post kad se vratim. : )

Šaljem puse. :****


|srijeda, 23.07.2008. , 19:04|

| Komentari (19) | Da*Ne| Print|






I'm happy in my own imaginary world.

Za moju najdražu Vampirellu.
Ovo je moj rođendanski dar za tebe.
Uživaj, ljube. : )
VT.


"Dobro jutro, Maddy!"

"Um, da. D-Dobro jutro."

Zatvorila sam vrata za sobom uz zvuk malenog zvonca i prešla put do vrata svlačionice, ne pogledavši gospođu McKellers nijedanput u oči.
Na zatiljku sam osjećala njen pogled, ali nisam se okrenula. Brzo sam ušla u svlačionicu i zatvorila vrata. Torbu sam objesila na kuku i izvadila iz nje vlažne maramice da obrišem hladan znoj koji mi se cijedio niz lice.

Sklopila sam svoje oči i duboko počela disati dok sam maramicom u kružnim pokretima brisala ostatak znoja s čela.

Knjiga je bila u mojoj torbi. Spremala sam ju vratiti, ali prije toga moram nešto upitati gospođu McKellers.
Okrenuo mi se želudac na tu pomisao.

Cijelu noć nisam mogla zaspati od znatiželje i neobjašnjenog straha od te knjige.
Kako je moguće da je jedna dobro otiskana knjiga mogla biti isporučena u knjižnici bez ijedne riječi na stranicama?
Kako to nitko nije mogao primijetiti?
Prazne, bijele stranice…kako se to moglo dogoditi?

Nisam se dobro osjećala nakon tih postavljenih pitanja. Imala sam osjećaj kao da sam ja kriva, a nisam.
Ja sam ju samo posudila. I ništa više.

A zašto se onda osjećam kao neki lopov?

Odjednom, čuli su se slabi kucaji na drvenim vratima svlačionice. Od iznenađenosti sam se stresla. Stvarno sam bila na tankim živcima.

"Maddy, dušo, je li sve u redu?", čuo se umiljat glas gospođe McKellers. Čula sam skrivenu zabrinutost u njenom glasu iako ga je pokušala prikriti za moju korist.

Tri puta sam duboko udahnula da se smirim prije nego što sam joj odgovorila.

"Da. Sve je okej."

Kratka pauza. Mogla sam osjetiti kako ona odmahuje glavom, ne vjerujući mojim riječima.

"Jesi li sigurna? Učinila si mi se nekako uznemireno, dušo.", nastavi ona. "Ako imaš nekakvih problema, možeš mi slobodno reći, Maddy. Znaš da ću ti ja pomoći."

Znala sam to. I bila sam joj jako zahvalna na tome.
Ali ovo nije problem. Ili možda je?
Kako bilo, trebala sam joj reći da sam posudila tu knjigu. Možda bi mi onda ona rekla da je nešto čudno u vezi nje ili bi ona sama vidjela tu grešku pa se ja ne bih ovdje zabrinjavala s velikim kamenom oko srca…

"U redu sam, gospođo McKellers. Ne trebate se brinuti.", pokušala sam biti što uvjerljivija. "Sad ću se spremiti za posao.", brzo dodam.

Opet mala pauza.
Čekala sam da nešto kaže ili da čujem korake koji se udaljavaju od vrata.
Na kraju je samo rekla 'Dobro' i otišla.
Tada mi je srce nakratko odahnulo. No, ni sama ne znam zašto se pokušavam opustiti kad ću joj ovako i onako morati reći za knjigu. Dakle, još se nisam riješila problema.

Joj, što sam baš morala popustiti znatiželji? Zar sam stvarno morala uzeti tu glupu knjigu i uvaliti se u ovakve probleme??

Smiri se, Maddy. Diši, naređivala sam samoj sebi. Uvijek sam se zabrinjavala radi sitnica jer sam samo ja bila sposobna sitnicu napraviti u problem.
I uvijek, ali baš uvijek—ja sam se zabrinjavala radi gluposti. Koliko imam sreće, gospođa McKellers će se svemu ovome veselo nasmijati i stvar će biti riješena.
Neću dobiti otkaz, neće me istjerati kao nekog lopova i neće me zamrziti.

Začudo, ta zadnja pomisao mi je bila najgora. Činjenica da me gospođa McKellers mrzi ili da me gleda onim pogledom kao da sam je izdala…to bi mi bilo nepodnošljivo.
Pa neka mi da otkaz…što onda? Čemu mi taj jad ako znam da sam pala u njenim očima?!

Dosta, Maddy! Prestani tako razmišljati, k vragu!


Ako ovako nastavim, dobit ću sjede čim navršim dvadeset godina.

Nagovorila sam samu sebe da odmaknem sve neželjene misli, udahnula sam duboko nekoliko puta i hrabro primila kvaku pod ruku. Bila je tako ledena dok sam ju polako, oprezno otvarala.
Vrata sam otvorila tek toliko da mogu samo pogledom proći po prostoriji. Osjećala sam se kao neki špijun.

Gospođa McKellers je marljivo pretraživala neke papire na pultu, ne primjećujući me.
Odahnula sam. Odlično.

Pogledom sam pokušala naći svoja kolica s knjigama i na moju sreću, nalazila su se vrlo blizu. Tek nekoliko koraka udaljene od vrata svlačionice, spremne na novo posluživanje knjiga po policama.

Još jednom sam pogledala prema odsutnoj gospođi McKellers i hrabro ubrzala prema kolicima.
Pobjeda je odisala u mojim prsima dok sam se ohrabrivala svojom vještinom izbjegavanja, kad ono…

"Maddy, stani."

Smrznula sam se istog trena na spomen svog imena. Kretnja je bila toliko brza da me nekoliko pramenova moje kose zapljusnulo u facu.

Okrenula sam se, osjećajući se poput nekog podmuklog lopova kojeg su upravo uhvatili na djelu. Moje oči su bile usmjerene prema podu od laminata, a tek su minutu kasnije mic-po-mic počele podizati svoj pogled prema očima gospođe McKellers.
Njene duboke plavo-sive oči su mudro promatrale mene, očekujući nekakvu reakciju.
Ja sam s druge strane očekivala istu stvar od nje.
Maknula sam nekoliko odbjeglih pramenova s lica i zataknula ih iza uha.

Vladala je neugodna tišina između nas dok ju nije prekinula gospođa McKellers.

"Hoćeš li mi reći što te muči ili ću to silom izvući od tebe?"

Glas joj nimalo nije bio dobrodušan. Više ozbiljan i nepopustljiv.
Oči su joj čak sijevnule dok sam ja u glavi pokušavala smisliti neku ispriku. Bezuspješno.

Dogodilo mi se nešto što uvijek bude kad sam nervozna ili u panici. Počela sam mucati.
I to baš nije pomoglo mom takozvanom obrambenom stavu.

"N-Nemam pojma š-što hoćete r-reći."

Podignula je svoje tanke obrve i mudre oči su se opet našle u rangu s mojima.
Progutala sam slinu.

"Zar mi ne vjeruješ?",upita me ona.
"Molim? Pa naravno da vam vjerujem!",javio se moj obrambeni stav.

Pogled na njene oči mi je govorio suprotno. Mogla sam se čak zakleti da sam vidjela razočaranost.

"Ako je tako…zašto mi onda nećeš reći što ti se događa? I nemoj mi prodavati blesave izgovore, samo mi reci što ti je."

Nježnost i iskrenost su me dotukli. Kako sam joj mogla šutjeti?

"Samo malo.", kažem.

Zbunjeno me pogledala kad sam joj okrenula natrag prema svlačionici. Dala sam joj signal da me sačeka.
Vrata su se otvorila, a potom opet zatvorila dok sam ovaj put izašla noseći malenu knjigu u svojoj desnoj ruci.
Začuđenost u očima gospođe McKellers se pojačala. Ja sam ju nevino pogledala i počela objašnjavati.

"Ova knjiga…Ja sam ju posudila prije neki dan.", stanem objašnjavati.

Gospođa McKellers se premjestila s jedne noge na drugu i počela me mudro slušati.
Obrve su joj se skupile pod ozbiljnu crtu. Ja sam nastavila dalje.

"Naravno, posudila sam ju preko svoje iskaznice. Nisam ju ukrala ako mislite!"

Sumnja nikad nije ni bila na njenom licu, ali sam joj svejedno rekla. Za svaki slučaj.

"Um, problem je u tome što sam sinoć…"—nisam znala kako to točno opisati. Što reći o knjizi koja nema niti jednu ispunjenu stranicu? Pa čak ni ime nakladnika ni zahvale. Ništa.
"Knjiga je…um…prazna."

Podigla je svoje obrve kao da sam rekla neku glupu šalu.

Umjesto dodatnog objašnjenja, jednostavno sam joj pružila tu knjigu.
Primila ju je i jednim pogledom prešla po njoj. Dugačkim prstima je prošla po mekanim koricama, a tek onda otvorila prvu stranicu.

Ništa nije komentirala dok nije okrenula još jednu stranicu. Pa još jednu i još jednu…i tako sve dok nije prelistala cijelu knjigu.
Otvorila je usta kao da će nešto reći, a onda sam ostala kad se sekundu poslije počela smijati.

"Oh, Maddy!", kaže ona između smijeha. Smijala se toliko glasno i jako da sam mislila kako će se ugušiti.

Meni nije bilo nimalo do smijeha. Što može biti toliko smiješno u praznoj knjizi koja mi je skoro donijela srčani udar?

"Maddy.", gospođa McKellers me uhvatila za ramena te pokušala smiriti svoje užurbano disanje od prevelikog smijeha. Bila je rumena u licu. "Maddy, očito je riječ o nekakvoj greški. Čak ni ne znam otkud ova knjiga ovdje radi."

Ponovno je promatrala korice od knjige. Ja sam buljila u nju dok su mi njene riječi polako dolazile do mozga.

"Z-Znači…nisam u nevolji? Sve je u redu?", upitam nesigurno.

Gospođa McKellers mi se približila i poljubila u čelo poput malog djeteta.

"Dušo, brineš se bezveze. Ovo je bila samo pogreška.",pričala mi je kao da tješi malo dijete. "Ne brini, sve ću ja to riješiti. Sigurno su dostavljači nešto krivo potpisali tijekom uvoza."

Još jednom me poljubila i krenula prema pultu. Zaobišla ga je i krenula negdje prema stražnjem dijelu knjižnice.

"Gdje idete?",upitam ju.

Okrenula se da mi udijeli jedan siguran smiješak. Njene oči su bile lišene tuge i sada su opet davale toplinu.

"Ne brini, idem srediti sve u vezi knjige. Ti u međuvremenu radi što trebaš."

Klimnula sam i ona je nestala iza visokog zida zbog kojeg ništa više nisam mogla vidjeti.

Okrenula sam se prema kolicima i počela prstima prelaziti po brojnim koricama. Današnja dostava je bila mala. Posao će mi biti završen ranije nego što sam očekivala.

Osjećala sam se malo bolje, ali i dalje me nešto peklo u prsima. Neki nezaobilazni osjećaj.
No, gospođa McKellers je u pravu. Sigurno je riječ o sasvim običnoj tiskarskoj grešci ili slično. I ona će to riješiti.

A zašto ja onda imam osjećaj da nešto tu ne štima?

Ohladi, Maddy. Pa i sama si vidjela da se gospođa McKellers svemu tome dobro nasmijala i rekla kako će sve biti u redu. Nisi ti kriva, javila se moja savjest.

Da, u tome je i problem. Ona je reagirala dobro. Previše dobro.
Za osobu koja drži knjižnicu, nekako mi je čudno da se nasmijala knjizi koja je praktički dosta koštala da se na kraju sazna kako je prazna? Ne, tu nešto ne štima.
A i rekla je da su dostavljači vjerojatno nešto krivo potpisali. Iako radim samo nekoliko dana u knjižnici, dobro znam da dostavljači nemaju nikakve veze s tom knjigom.
Kao prvo, oni samo dostavljaju knjige do knjižnice i čekaju potpis knjižničarke tako da mogu otići. I to je to.

Ovdje nešto ne štima. Definitivno.
A ja namjeravam saznati što.

Pogledala sam prema hrpi knjiga koje su samo čekale da ih rasporedim prema policama.
Uzela sam jednu koja se zvala "Padajuće sunce" i zagledala se u naslovnicu žarkog sunca koji se nalazio na obzorju.

Nasmiješila sam se.

Ali prvo da sredim ovo, kažem u sebi i krenem na posao.

****

Bilo je točno dvanaest i pol sati kad su se zvonca na vratima čula i u knjižnicu je ušla još jedna osoba.
Ja sam marljivo stavljala knjige na police i usput brisala prašinu s pojedinih polica.
Krajem oka sam primijetila da je ušla zdepasta žena s rumenim obrazima, noseći limenu kutiju prekrivenu salvetom iz koje se širio slatkasti miris.

Žena je prišla gospođi McKellers prema radnom pultu, s velikim smiješkom na licu. Gospođa McKellers je djelovala zbunjeno, ali joj je odvratila osmijeh.

O nečemu su pričale, ali nisam mogla točno čuti što. Nisam bila toliko blizu, a nikad nisam bila baš previše dobra u čitanju s usana.

Ignorirala sam ih neko vrijeme, barem dok žena nije otišla. A onda sam odložila mokru krpu i pogledala prema gospođi McKellers koja je i dalje zatečeno buljila u limenu kutijicu. Ovaj put je poklopac bio otvoren i salveta je maknuta. U njima su se nalazili domaće napravljeni čokoladni keksi s mrvicama od cimeta. Ispunjavao ih je prekrasan miris.

Naši pogledi su se sreli, a na njoj sam jasno vidjela kako se bori da ne pukne od smijeha.

"Žena se htjela zahvaliti.",kaže mi ona. "Htjela mi je zahvaliti što sam joj našla odgovarajuću knjigu."

Podigla sam obrve u zbunjenosti.

"O kakvoj knjizi je riječ?"

Usne su joj zatitrale u smijehu, a zatim je podigla debelu knjigu s bijelim koricama koja se nalazila pokraj limene kutijice. Na njoj je crvenim slovima bila napisana riječ "Seksologija."

Zinula sam i automatski pocrvenila. Pogled sam preusmjerila na pod i uhvatila se mokre krpe.

Gospođa McKellers je u tom trenutku popustila i pukla u gromoglasan, srčani smijeh.

Sekundu potom, i ja sam se počela smijati. Bila sam crvena kao paprika, ali sam se svejedno smijala. Gospođa McKellers se odmakla s pulta i polaganima koracima prilazila k meni, držeći ruku na svoj trbuh.

"Z-Zamisli…Posudila je knjigu jer je imala problema u svom seks životu.",objašnjavala mi je ona kroz smijeh. "To je bilo p-prije tjedan d-dana. A danas mi je došla z-zahvaliti jer joj seks život nikad nije bio bolji!"

Zacrvenila sam još više. Smijeh me držao, ali ne toliko kao gospođu McKellers.
Izgledala je kao da ne može disati.

"A ono što je najsmješnije je…ona je petnaest godina mlađa od mene.",kaže gospođa McKellers. "I ž-žali se…a ja nisam imala dobar seks već preko dvadeset godina. Što bih ja onda trebala učiniti? Ubiti se?"

Smijeh se pojačao. Ja sam malo popustila jer je tu ipak stvar osobne prirode i nisam htjela ničime povrijediti gospođu McKellers. Ipak joj je muž preminuo.
No, on se time nije zamarala. S guštom se smijala te me je na kraju snažno zagrlila i vratila se natrag prema pultu komentirajući cijelu ovu situaciju.

Upitala me želim li keks, ali sam odbila.

"Nisi valjda na dijeti?",upita ona mene i počasti se jednim keksom. "Nemoj se time zamarati, Maddy. Ti si jedna jako lijepo građena mlada djevojka."

Nasmiješila sam se.

"Hvala Vam, ali nije u tome riječ.",iskreno odgovorim. "Možda poslije. Sada želim završiti ono što sam počela."

Gospođa McKellers se nasmiješila i ponosno me pogledala.

"Marljiva i pametne glave. Sviđa mi se to kod tebe, Maddy.",kaže ona i pojede keks. "Samo nastavi."

Klimnula sam i nastavila brisanje polica i raspoređujući brojne još-netaknute knjige.
Bila sam toliko zaokupljena poslom da nisam ni primijetila kako se zvonce na vratima opet oglasilo kad je još jedna osoba ušla.
Osjetila sam samo čudan miris. Nosnicama mi se prolomio slatkasti miris što me ostavio bez daha.
Taj miris. Bio je neodoljiv, prekrasan…nepoznat.
Nikad nisam osjetila taj miris…Omamio me na način da nisam mogla pravilno razmišljati.

Iduće čega se sjećam je bio veseli vrisak oduševljenja gospođe McKellers.

"Ne mogu vjerovati da si došao!",rekla je i čula sam njeno ubrzano hodanje.

Idući zvuk me podsjećao na međusobno snažno grljenje.
Dobro sam naćulila uši da čujem još nešto, ali u tom trenutku me gospođa McKellers iznenadila pozvavši moje ime.

"Maddy!"

Lecnula sam se.
Provirila sam kroz police gdje se nalazio prazan prostor namijenjen za zadnju knjigu koja mi se nalazila na kolicima. Bila je riječ o nekome hororu za tinejđere.

"Da?",odvratim.

"Dođi malo. Želim te upoznati s nekim."

Odmah iz njenog glasa sam osjetila da je uzbuđena. Baš me zanimalo o čemu je riječ.
Ostavila sam sve iza sebe i krenula joj ususret.

"Evo m—", ostala sam bez riječi.

Pokraj gospođe McKeller je stajala prilika koja mi se učinila da je više san, nego stvarna osoba.
Ususret su mi došle par prekrasnih očiju. Ostala sam tolikom ljepotom i zapitala se je li sanjam. Pred mnom se nalazio grčki kip dobro građenog tijela, s razbarušenog smeđom kosom i očima boje meda. Lice mu je bilo blijedo kao krpa, ali toliko prekrasno ukrašen s rumenim usnama da me omamilo.
I taj miris…Taj miris je potjecao od njega.

Prestala sam disati. Nisam mogla pravilno razmišljati.

Gospođa McKellers se smiješila i držala tog mladića pod nadlakticom. On se doimao dosta samouvjerenim, ali s pogledom nevinom janjeta kojemu jednostavno ne možeš odoljeti.

Ostala sam zatečena.

Osmijeh gospođe McKellers je polako blijedio s njenog lica dok me promatrala.

"Maddy—",glas joj je bio zabrinut. "Jesi li dobro?"

Nisam joj mogla odgovoriti. Nisam mogla prestati buljiti u njega.
Čini se da je i on shvatio kako nešto nije u redu jer iduće čega se sjećam je bilo njegov iznenađen pogled, gospođin McKellers šokiran uzvik i hladan dodir poda pod mojim tijelom.

Tup udarac u glavu me snažno zabolio i ostavio me nakratko paraliziranom za sve ostale funkcije…No, nosom mi se ponovno proširio onaj prekrasan miris.
Ispunjavao je moje tijelo poput morfina i davao mi zrak.

Bila sam okružena crnilom…ali osjećala sam se odlično.


Nadam se da ste uživali. : )
Ugodno provedite ovo ljeto i jednostavno uživajte u morskim radostima! :D
Šaljem vam svima poljupce i zagrljaje! : )

M.


|petak, 27.06.2008. , 20:59|

| Komentari (43) | Da*Ne| Print|






Make me smile.

Pauza je bila gotova još prije pola sata, a gospođa McKellers i ja smo se već prionile na posao. Začudila sam se koliko je danas ljudi dolazilo podignuti knjige. Nisam znala da postoji toliko interes za knjige.

"Oh, ljeto stvarno čini svoje.",oglasi se gospođa McKellers nakon što je jedan gospodin uzeo knjigu i otišao. "Godišnji odmori su prava gnjavaža ako nemate neko štivo uz sebe."

Nasmiješila sam se.
Nastavljala sam brisati prašinu s polica, usput slušajući radio u knjižnici. Gospođa McKellers je stvarno bila dobra. Dopustila je upaliti zvučnike u cijeloj knjižnici tako da se mogao čuti radio, a stanicu je postavila na moj najdraži kanal- Radio MC music.

Stvarno sam joj bila zahvalna.

"Pretpostavljam da su to većinom ljubavni romani.",kažem nasmiješeno.

"Barem je to nešto.",kaže ona iza pulta, pretražujući neke papire. "Što fali ljubavnim romanima?"

Osjetila sam nagli, izazivački ton u njenom glasu pa sam podigla svoj pogled prema njoj.
Skinula je svoje naočale i znatiželjno me promatrala s smiješkom na licu.

"Um, to je retoričko pitanje ili?",upitam, ali sumnjala sam u svoje riječi.

Bila sam u pravu.

"Ne, to je postavljeno pitanje. Dakle, da te čujem, Maddy. Što fali ljubavnim romanima?"

Osmijeh joj se raširio licem dok sam polako, mic-po-mic, crvenila.

"Paaa…",počela sam. "Zapravo, ništa im ne fali. Možda su previše, znate…sladunjavi. Ima previše intimnih opisa, previše ljubavnih situacija…Znate, imam osjećaj kao da govore kako je ljubav nešto najlakše na svijetu."

Gospođa McKellers mi se nasmiješila.

"Zanimljiv odgovor. Ali ipak…meni se čini da si ti baš tip za ljubavne romane."

Namrštila sam se iako sam znala da me tom rečenicom nije htjela ništa uvrijediti ili nešto.

"Ima važnijih stvari u svijetu od ljubavi.",smrknuto sam rekla.

Ostala je iznenađena mojom rečenicom. Valjda je očekivala da ću sramežljivo klimnuti glavom na njenu rečenicu. E pa imam i ja svoja mišljenja.

"Zbilja?",znatiželjno me pogledala. "Navedi jednu."

"Obitelj.",kažem bez premišljanja. "Prva i najvažnija stvar na svijetu."

Opet se nasmiješila što mi je pomalo smetalo. Ne volim kad se ljudi nasmijavaju mojim zaključcima. Pa svi imamo svoja mišljenja i pravo da saslušamo ostala, bez da ih osuđujemo.
To stvarno nisam očekivala od gospođe McKellers.

"A što misliš otkud nastaje ljubav?",kaže ona. "Maddy, obitelj ti daje ono najvažnije, a to je ljubav. Pa zašto onda i to ne bi mogla staviti kao najvažniju stvar na svijetu?"

Hm. Dobro pitanje.

"Paa…ja sam uvijek smatrala ljubav…ovaj…",nisam dovršila svoju rečenicu. Zvučala je pomalo glupo.

No, gospođa McKellers me zamolila da nastavim.

"Ja sam uvijek smatrala pravi pojam ljubavi…među zaljubljenicima."

Nasmiješila mi se i klimnula glavom. Pogled usmjerila prema papirima ispred sebe.

"Ali to ne znači da obitelj ne daje ljubav!",brzo dodam, a osjetila sam kako mi se znoj slijeva niz čelo. "Samo…ma, shvaćate što želim reći."

Gospođa McKellers mi se srčano nasmijala i potvrdno klimnula glavom.
Sad kad smo to riješili, obadvije smo se vratili na posao. Ona je nešto počela tipkati po kompjuteru dok sam ja počela čistiti gornje police s starijim knjigama.

Kad je posao bio gotov, samo sebi sam čestitala.
Knjižnica KM je inače bila jako maleni prostor s dosta malim policama, ali previše knjiga.
Bila je to jedina knjižnica u cijelom Derwoodu i ja sam bila ljuta na vijećnika grada što je to tako. Cijeli gad je pun snobovskih restorana i bučnih kafića, a premalo je ustanova za umjetničke duše.
Od knjižnice do kafića za poetičare. To je jedino nedostajalo ovom gradu.
Ponekad mi je stvarno bilo drago što ne živim ovdje.
Svoj kvart ne bih mijenjala za nizašto. Pa makar bila okružena s pustoši.

Pogledala sam na sat. Ostalo mi je još petnaest minuta do kraja radnog vremena. Odlučila sam pomoći gospođi McKellers s propisima novih knjiga.
Bilo mi je zaista čudno što svaki dan dobivamo nove pošiljke s knjigama. Ali mi je također bilo i drago jer je to samo dokaz da na ovoj svijetu postoje ljudi kojima je pisanje važnije od bilo koje druge zanimacije.
Ja sam se potajno nadala da će jednom na svim policama ove knjižnice jednog dana stajati i moja knjiga.
Bila sam pisac u usponu. Doduše, ne bih sama sebe nazvala nekim posebnim piscem jer sam samo pisala u svoje slobodno vrijeme i često znala pisati svoje trenutne osjećaje.
No, i to sam smatrala pisanjem. Vodila sam dnevnik.

Kad je gospođa McKellers primijetila da sam pomalo odsutna u svojim mislim, pucnula je svojim prstima pred mojim nosom i tako me vratila u stvarnost.

Nasmiješila mi se dok sam se ja počela ispričavati.

"Gdje si odlutala?",upita me ona dok je nešto zaokruživala na papiru. Sigurno još jednu pošiljku za idući tjedan.

"Ma, ništa. Samo sam o nečemu razmišljala.",odgovorim i dodam joj papir koji je tražila po pultu.

"Zar ne završava sad tvoja smjena?",upita me ona kad je krajem oka pogledala na moj ručni sat.

Klimnula sam.

"Pa zašto ne ideš?"
"Ostalo je još petnaest minuta."

Gospođa McKellers se glasno nasmijala.

"Maddy, ne pričaj gluposti. Kreni.",kaže ona s smiješkom. "Zar mi nisi rekla da imaš neki dogovor s prijateljicom?"

Opet sam klimnula glavom, a onda me ona uhvatila za zapešća. Natjerala me da ispustim sve papire koje sam držala i da se odmaknem od pulta. Za staru ženu, imala je nevjerojatno jak stisak.

Odustala sam i krenula po svoje stvari. Malo sam se našpricala dezodoransom koji mi je gospođa McKellers posudila i počešljala sam svoju kosu te ju stavila u nemarnu punđu.

Namjestila sam si majicu i još jednom pogledala u ogledalo. Izgledala sam sasvim u redu. Ništa pretjerano, ali dobro. Obično—kao i uvijek.

Izašla sam iz svlačionice i pozdravila gospođu McKellers koja me ispratila s smiješkom.

"Lijepo se provedi, Maddy. Uživaj.",kaže mi ona.

Zahvalila sam se i ona je zatvorila vrata za mnom.
Polako sam se približavala svom autu dok me sunce obasjavalo svojim toplim zrakama.
Jedva sam čekala da uđem u auto i upalim klimu, pa barem i na trenutak.

Prišla sam parkiralištu, otključala vrata svog Clia, upalila klimu i pogledala na sat.
Sada je bilo točno 16:25.

Poslala sam Lynn poruku da sam gotova i čekala njen odgovor.
Još nisam krenula s parkirališta.

U međuvremenu sam upalila radio i dočekala me vesela pjesma "Shut up and drive" od Rihanne na Radio MC music.

Pjevala sam riječi pjesme dok nisam osjetila vibraciju mobitela u svom krilu.
Bila je to poruka od Lynn.

Hej, šef će me pustiti ranije. Čekaj me ispred restorana. Izaći ću za otprilike deset minuta. Pozz.

Spremila sam mobitel u torbu i polako ispustila ručnu.
Izašla sam iz parkirališta i, njihajući se u ritmu pjesme, krenula do restorana "Le Bet."

"…if you really wanna go, if you know what I mean, I got a ride that's cooler then the limusene…"

Uživala sam u pjesmu dok je radio-voditelj komentirao kako sada slijede glazbene želje od slušatelja. Taman sam tada stala na semaforu blizu zavoja gdje se nalazio restoran.
Lynn još nije izašla pa sam joj na brzinu poslala poruku da izađe van.

Čula sam trubljenje iza sebe i kad sam pogledala naprijed, vidjela sam da je zeleno.
Polako sam prišla prilazu kod restorana i dala žmigavac. U sebi sam se nadala da će Lynn što prije izaći prije nego što me pazitelj ugleda i potjera.

"Hajde, Lynn. Hajde.", govorila sam gledajući u vrata i prema stražnjem dijelu restorana.

Došla sam u napast da potrubim, ali tako bih samo pridonijela pažnju na sebe, a to sam izbjegavala.

Nestrpljivo sam počela lupkati prstima po volanu i pjevušila nekakvu pjesmu koja se sad našla na radio stanici. Nisam ni čula koja je pjesma, samo znam da su mi riječi bile odnekud poznate.

Odjednom, čula sam kako netko kuca po staklu mog prozora. Lecnula sam se.
Pogledala sam prema čovjeku srednjih godina i s nekim strogim izrazom lica. Odmahivao je glavom i govorio da se ovdje ne smijem parkirati.

"Ma, znam to.", objašnjavala samu. "Ovaj…ja čekam prijateljicu..."
"Lou, pusti curu na miru. Ona je sa mnom."

Okrenula sam svoj pogled prema poznatoj prilici koja se približava k mom autu.
Pazitelj se nasmiješio i pozdravio Lynn koja mu je odvratila pozdrav. Ušla je suvozačeva vrata i prijateljski me poljubila u obraz.

Isključila sam žmigavac i uključila se u promet.

"Dobro, pa gdje si ti do sada?",upitam ju dok si je ona rukom prolazila kroz kosu.
"Oprosti.",odvratila ona i nevino me pogleda svojim srnećim očima. "Šef mi je dao dodatni posao. Morala sam naći zamjenu. Stvarno oprosti."

Klimnula sam glavom.
"Nema potrebe za isprikom. U redu je."

Nekad sam i ja znala pretjerati s objašnjenjima. Nadam se da Lynn nije pomislila da sam nekakvo zlopamtilo ili njuškalo.

'Peteova pizzeria' nije bila daleko. Jedini problem je to što je bila gužva na cesti pa sam se bojala da ćemo zakasniti za film.
Lynn nije izgledala previše zabrinuto. Naprotiv, ona se cijelo vrijeme smiješila i namještavala svoju frizuru i šminku.

Pojačala je radio iz kojeg je išla glazba od Linkin Parka-Lynninog omiljenog benda.
Počela se njihati i pjevati u ritmu glazbe.
Izgledala je toliko smiješno da nisam mogla odoljeti smijehu. Njoj to nije smetalo.

Provele smo nekoliko ugodnih minuta slušajući glazbu i glupirajući se. Osjećala sam se fantastično uz njenu blizinu. Ona me uvijek znala nasmijati.
Kada se gužva polako smanjivala, vidjela sam da se približavamo velikom znaku u obliku pizzu na kojem velikim, blještavim slovima pisalo 'Petteova pizzeria.'

Nasmiješila sam se.
Stigli smo.

Upalila sam žmigavac i ušla na prednje parkiralište kod pizzerie. Bilo je puno automobila, ali sam uspjela naći dobro mjesto za parkiranje.

Lynn se još jednom pogledala na svoje džepno ogledalce i popravila si šminku.
Nasmijala sam se dok sa ključem ugasila auto, a ona me čudno pogledala.

"Što?",upita ona nevino.
"Hoćeš li mi, molim te, reći zašto se toliko brineš oko svog izgleda?",nasmijala sam se. "Lijepo izgledaš, Lynn. Ti uvijek lijepo izgledaš."

Ona se pocrvenila, ali mi se zahvalila.

"A da se možda ne uređuješ zbog Mi—"
"Da se nisi usudila!",prekine me ona.

Nasmijala sam se dok smo obje izašle iz auta i ja sam uključila alarm. Potražila sam u svojoj torbi imam li novčanik s sobom dok me Lynn nije odjednom zaustavila.
Toliko jako me rukom udarila u rebra da sam na sekundu ostala bez zraka.

"Lynn, što je??",upitam ju, kašljući.

Nije ništa odgovorila. Uprla je prstom u smjer ispred nas.
Ugledala sam jedan veliki sjajno crni BMW koji je stajao pokraj prilaza i jednostavno otimao dah svima.

"Koji auto, čovječe!",oduševljeno je rekla dok sam ju vukla za podlakticom unutra. "Sigurno pripada nekom bogatom čovjeku."

Frknula sam nosom.
Naravno da taj auto posjeduje netko bogat. Tko bi drugi mogao i biti? Gotovo svi ljudi iz Derwooda su vozili old-timere dok su ljudi iz njenog kvarta vozili malo suvremenije aute poput Clia i Matiza.
Jedino su si ljudi iz Qeena mogli to priuštiti takve aute.

Inače nikad nisam svrstavala ljude pod etikete i njihovim materijalnim stanjima, ali ljude iz Qeena stvarno nisam voljela.
Bili su snobovi. I to baš oni pravi, hladnokrvni, umišljeni snobovi.
Nije ih bilo briga za ostale ljude osim njih samih. Misle da novcem mogu sve kupiti.

A takve ljude sam mrzila.

Otvorila sam vrata pizzerie i preplavio me miris ugode.
Rajčica, origano…aaaaah, koji su to bili lijepi mirisi. Obožavala sam miris pizze.

Bila je gužva. Dosta ljudi je čekalo u redu za svoju pizzu, a ostalo je još malo slobodnih mjesta za sjesti.
Lynn je potrčala prema nama najbližem stolcu kraj prozora. Zauzela je stolice prije nego dva dečka koji su se tamo motala.

"Heh. Zovi me Speedy Gonzales.",kaže ona i nasmije se.

Nasmiješila sam joj se i bacila joj high-five. Objesila sam torbu oko stolice i sjela.
Malo smo pričale o bezveznim stvarima dok nam u susret nije došla simpatična konobarica i pitala nas što hoćemo.

Lynn se taman spremala nešto reći kad sam ju ja prekinula.

"Um, možete li mi radije reći gdje je Mitch Bubble? Voljela bih da nas on posluži."

Bojala sam se da to nije možda zvučalo hladno pa sam joj rekla da mi je on prijatelj i da ga dugo nisam vidjela.
Konobarica se nasmiješila i rekla da nema problema, a onda je nestala u gužvi.

Ja sam odahnula i okrenula se prema Lynn koja me smrknuto gledala.

"Što?!"
"Zar nas baš on mora poslužiti?"
"Lynn, obećala sam mu.",kažem, braneći se. "A uostalom, rekla sam ti da ćemo ga vidjeti."

Otpuhnula je zrak i oslonila lakat na stol.

"Ma znam. Ali ipak."

Nasmiješila sam joj se. Znala sam da ona ne mrzi Mitcha, nego joj nije ugodno u njegovoj blizini.

"Maddy!"

Okrenula sam se i ugledala veselog Mitcha koji nam prilazi. Imao je na sebi bijelu košulju, a ispod toga crnu pregaču na kojoj je pisalo 'Petteova pizzeria' i u ruci je imao pripremljen bločić.
Izgledao je slatko jer mu je kosa bila sva razbarušena i nemirne kovrče su mu padale niz lice.

Prišao je našem stolu i iznenadio me kad mi se približio, snažno zagrlio i kratko poljubio u obraz.

"Hvala, Medonjo. Dužan sam ti.",šapne mi on, a onda se uspravi i pripremi bločić. "Što ćete, cure?"

Ja sam smeteno pogledala prema Lynn koja je bila, na moje veliko čudo—namrštena.
Prekrižila je ruke na prsima i kiselo nas gledala.
Ignorirala sam ju i rekla Mitchu da nam donese dva ledena čaja i dvije miješane pizze.

"Može.",zapiše on i spremi bločić. "Stiže za čas."

Kad je otišao, Lynn je okrenula svoj pogled prema nekoj udaljenoj točki. Odmah sam shvatila da ona to zapravo izbjegava moj pogled.

"Lynn, što ti je?"

Nije ništa rekla. Bacila je pogled na jelovnik i bezveze gledala što piše na njemu.
Uzela sam jelovnik iz njenih ruku i prisilila ju da me pogleda. Imala je ljut pogled.

"Lynn, reci mi što ti je."
"Ništa. Što bi mi bilo?",odvrati ona, a iz glasa joj se čuo drugačije značenje.
"Pa to ti meni reci. Odjednom si se smrknula."

Nakratko smo se gledali, a onda je ona mahnula rukom.

"Zaboravi. Nije mi ništa."

Dala mi je slabašni smiješak da me uvjeri u svoje riječi.
Klimnula sam, ali i dalje joj nisam vjerovala.
Lynn je pokušala maknuti neugodnu atmosferu tako da je govorila o svojoj novoj haljini koju je neki dan kupila za jako nisku cijenu.

Razgovor je ugodno tekao, sve dok se nije pojavio Mitch s našim pizzama.
Lynn je naglo ušutjela i tiho promrmljala 'hvala' kad joj je dao tanjur s njenom pizzom.
Krajem oka sam pogledala prema Mitchu i vidjela da se njegovo lice nekako rastužilo.

Nisam ovo više mogla podnijeti. Išli su mi na živce s ovim ponašanjem.
Odmah smo platile svoj račun i počele jesti.
Mitch je krenuo natrag, ali ja sam ga u zadnji čas uhvatila za podlakticu. Zbunjeno me pogledao, baš kao i Lynn.

"Med, što je?",upita me on.
"Kad ti završava smjena?"
"U 18 sati, zašto?"

U glavi sam izračunala koliko će nam to vremena trebati. Nasmiješila sam se.

"Ideš s nama u kino."

To nije bilo pitanje. To je zvučalo poput naredbe.
I njih dvoje su to odmah shvatili.

"Maddy!!",viknuli su na mene u isto vrijeme. Podigla sam ruke da ih ušutkam.

"Ne želim čuti više ni riječi. Mitch ide s nama. I točka."

Bunili su se. Oboje.
Radili su takvu buku da sam primijetila kako nas ljudi s susjednog stola promatraju u čudu.
Uhvatio me sram.

"Ne mogu ići. Ja…ja…",govorio je Mitch.
"Ako on bude išao onda ja idem doma!",bunila se Lynn.

Nastavila su se buniti dobrih pet minuta dok ja nisam uzela griz pizze, popila ledeni čaj do kraja i zamolila drugu konobaricu da mi ostatak pizze stavi za van.

Ustala sam s stola i krenula prema izlazu kad su me njihovi glasovi zaustavili.

"Gdje ideš?",upita me Mitch. Krenuo je prema meni, a Lynn me promatrala s stola.

"Gledat film. Tko želi ići, neka ide sa mnom. U protivnome, idete busom doma.", kažem i izađem van na žegu.

Zrak je bio užasno topao, a promjena okoline me ošamutio. Hladna klima iz pizzerie i topla vrućina vani—užasan spoj.

Prošla sam pokraj onog sjajnog, crnog BMW-a i jednostavno nastavila dalje ići prema svom Cliu. Otključala sam si vrata i pogledala prema pizzerii iz koje je u tom času izašla Lynn.

U ruci je nosila ostatke moje i njene pizze koje nam je konobarica spremila i imala je nedokučiv izraz lica dok je ulazila u auto.
Sigurno je bila ljuta na mene pa sam ju upitala, izazivajući nesreću, ide li Mitch s nama.

"Ne može. Rekao je da će ostati malo duže na poslu.", odgovori ona bezizražajno. Svoj pogled je usmjerila prema prozoru i više nije izustila ni riječi.

Ja sam upalila auto, izašla iz parkirališta i krenula prema staroj kino dvorani u sredini Derwooda.

****

Film je prošao dosta glatko.
Jackie Chan je bio odličan kao i uvijek, ali moram priznati da na početku filma nisam imala pojma što se događa. Tek sam se na kraju uživjela kad sam znala da se film bliži kraju.

Umjesto kokica, jele smo svaka svoju pizzu na cutove.
A umjesto pića, usta su nam se sušila cijelo vrijeme.

Izašle smo iz dvorane presretne što je napokon sve gotovo. Iako nismo to htjele priznati.
Dok sam nas obje vozile doma, nismo o ničemu posebnom pričale. Jednom sam spomenula kako je film bio super, a Lynn je samo klimnula.

Ona je živjela u Uberu pa sam ju bez problema ostavila pred kućom te mogla ravno produžiti do svoje.
Prije nego što smo se pozdravile, upitala sam ju je li možda ljuta na mene.

Na moje veliko olakšanje, približila mi se i dala mi mali zagrljaj. Smiješila se.

"Ne, Mad. Nisam ljuta.",kaže ona iskreno. "Ne brini. Barem nam nije bilo dosadno danas."

Obje smo se nasmijale i onda pozdravile. Nisam otišla dok ona nije ušla i zatvorila vrata za sobom.
Krenula sam polako do svog kvarta i prepustila se uživanju u vožnji.
Nisam upalila glazbu, ovako mi je bilo opuštenije. Kad sam imala previše stvari u glavi, voljela sam mirovati u tišini.

Ušla sam u Seven i nije mi dugo trebalo da dođem do svoje kuće i parkiram se kod garaže.
Pogledala sam na sat. Bilo je 20:05.
Zagasila sam auto i još samo ostala dok sam razmišljala kako napokon smiriti strasti između Lynn i Mitcha.

****

"Hej, mala. Kako ti je bilo?"

Mamin glas se čuo iz dnevnog boravka. Čula sam još neke zvukove, a kad sam došla kod njih, shvatila sam da ona i Bethany gledaju film.
I to romantični.

"Ej.",kažem pomalo monotono. Takva sam uvijek kad razmišljam.

Sjedile su na kauču i jele kokice koje je mama napravila iz mikrovalne. Na malom drvenom stoliću u sredini su bile dvije čaše Coca-Cole.
Sjela sam pokraj mame i zamišljeno se zabuljila u ekran.
Mama je odmah čula promjenu boje mog glasa. Pojela je šaku punu kokica prije nego što me upitala: "Što je bilo?"

Odmahnula sam glavom.

"Bolje da ne znaš."

Bethany me zainteresirano pogledala i popila gutljaj svoje Cole. Mama je samo klimnula glavom.

"Lynn i Mitch.",kaže ona kao da je sasvim očita stvar. "Opet su se posvađali, zar ne?"

Klimnula sam.
Nije me iznenadilo to što je moja majka odmah znala o čemu je riječ. Pa čak ni to da ona zna da su Lynn i Mitch bili u nekakvim nesigurnim odnosima.
Moja mama i ja imamo otvoren odnos i baš smo si kao prave prijateljice. Zapravo, ona je meni najbolja prijateljica. I nije me sram to priznati.
Ona zna više o meni nego što Lynn, Mitch ili netko drugi može i pomisliti.
Zna sve moje tajne, želje, snove, tuge….i čuva ih bez problema. Volim ju od sveg srca.

Uglavnom, ona zna za njihov odnos jer sam joj to jednom prilikom spomenula.
Nije to bila velika stvar, pa sam joj rekla, ali da je bilo nešto jako intimnije ili privatnije—zašutjela bih.
Ipak, mama ne treba znati baš sve.

"Mmm…a o čemu je riječ?",upita nas Bethany s punim ustima kokica.
"Nije bitno.",brzo odgovori moja mama prije nego što sam ja uopće i otvorila usta.

Bethany nas je obje kiselo pogledala, očito nezadovoljna što ona nešto ne zna, pa je nastavila gledati film.

Pokušala sam promijeniti temu.

"Mama, gledala si ovaj film deset puta!",kažem kad sam shvatila o kojem filmu je riječ.

Ona se nasmiješila.

"Draga moja…za Prljavi ples nikad nema dosade.", kaže mi ona i uzme šaku punu kokica. "I usput, ovo mi je petnaesti put. Kad sam imala bolovanje, nadoknadila sam svoje znanje."

Nasmijala sam se i nekoliko minuta se divila plesnim pokretima Patricka Swayzea.
Jela sam kokice i uživala s mamom i Bethany.

****

Bilo je oko 22:00 sata kad sam se odlučila na spavanje.
Obukla sam se u svoju pidžamu (čitaj: stara majica na britelice i crne bokserice) i namjestila svoj krevet.
A onda sam pogledala prema svom radnom stolu. Knjiga mi je odmah upala u oko.

Nema više odugovlačenja. Sada ili nikada, naredim sama sebi.

Prišla sam radnom stolu, uzela knjigu pod ruke i divila se njenim mekim koricama.
Znatiželja me uhvatila. Prsti su mi nesvjesno krenuli otvarati stranice.
Odjednom, šok.

Ostala sam.

Okrenula sam još jednu stranicu. Pa još jednu, pa još jednu…

"Ne. Ovo nije moguće.",kažem sebi u bradu.

Ostala sam zatečena.
Prelistala sam sve stranice knjige, sve dok nisam došla do kraja.

Stranice su bile prazne. Potpuno prazne bez ijedne riječi.


Evo. Stvarno je bilo vrijeme za novi post. =)
Meni se baš i ne sviđa s obzirom da je nekako prekratak, a znam da ste zaslužili bolje. =P
No, uglavnom...nadam se da ste uživali.

Pusa. =)


|subota, 31.05.2008. , 11:02|

| Komentari (54) | Da*Ne| Print|






Be yourself in any way, your beautiful if you say.

Mala zraka sunca je ušla u moju sobu i uporno se igrala na mom licu.
Progunđala sam i stavila jastuk na lice da se sakrijem, ali već je bilo gotovo.
Bila sam budna.
Ustala sam se u ležeći položaj na krevetu i zijevnula.
Protrljala sam oči da makne sitne zrnce sna iz mojih očiju, a onda sam se rastegnula.

Ustala sam se kreveta i prišla prozoru te ga širom otvorila.
Obasjalo me toplo sunce i blagi ljetni povjetarac. Uživala sam u tom trenutku.

Pogledala sam na sat.
8:30.

"Oh, k vragu!!",viknem i izjurim iz sobe brzinom munje. Putem sam tiho psovala sebi u bradu. "Zakasnit ću!"

Sišla sam u kuhinju gdje je mama već spremala doručak. Mazala je prepečenac s marmeladom kad sam ja upala. Čim sam se tamo pojavila, pogledala me kao neku luđakinju.
Vidjela je da sam još u svojoj pidžami na Winnie Pooha i odmah je zaključila o čemu je riječ.

"Kasniš?",upita me ona s smiješkom.

"Kasnit ću!",kažem joj i zgrabim prepečenac koji je ona mazala na radnoj plohi.
Pojela sam ga u dva griza i popila čašu vode. Mama se namrštila.

"Bit će ti slabo.",napomene mi. "Smiri se. Tek ti posao počinje u 9:00. Sigurna sam da se gospođa McKellers neće ljutiti ako malo zakasniš."

Nisam ništa rekla na to.
Uhvatila sam se za trbuh da mi se sve to smiri jer kad god brzam s hranom, uvijek me poslije boli trbuh. To mi je užasno smetalo.

"Idem se spremiti.",kažem mami i odem natrag u svoju sobu. Ovaj put nisam upalila liniju da me glazba prati u pokretu. Ne bih se mogla opustiti i vjerojatno ne bih ni znala koja me glazba prati pošto sam u žurbi.

Obukla sam danas svoje maslinasto-zelene bermude, crnu majicu bez rukava na kojoj je pisalo "Too hot for you" i obukla na brzinu svoje stare crne sliperice.
Počešljala sam kosu u četiri zamaha i stavila ju u neuredan konjski rep.
Nisam previše za to marila.
Zgrabila sam svoju crvenu pletenu torbu i u nju stavila ključeve, mirišljave maramice, mobitel i novčanik. Stavila sam na nos svoje naočale, a kutijicu ubacila u torbu.
Pogled mi je na tren pao na onu knjigu.

Uredno je stajala na radnom stolu. Netaknuta.
Nisam je uspjela pročitati. Imala sam previše toga u glavi, a onda ju sigurno ne bih mogla čitati s razumijevanjem.

Za pogled mi je pao mali ružičasti parfem srcolikog oblika koji je bio napola-pun kao da sam ga jučer kupila. A prava istina je da sam ga dobila prije dvije godine kao poklon od tete.
Voljela sam parfeme. Zapravo, obožavala sam ih. Pogotovo one cvjetnog mirisa. No, nisam ih kao luda stalno špricala po sebi, nego sam ih više skupljala i koristila kad bi bile neke posebne prigode.
Otvorila sam čepić i špricnula si mirišljavu tekućinu na vrat. To će valjda biti dovoljno. Uvijek sve radim s mjerom.
Možda je to mana?

Sišla sam niz stepenice, usput pozdravljajući mamu i otišla van kraj garaže gdje se nalazio moj slatki Clio.
"Maddy, uzmi si jedan prepečenac za marendu!",viknula je mama kroz prozor kuće.
"Uzela sam pare. Tamo ću nešto uzeti, ne brini!",dobacila sam joj i vidjela kako odmahuje glavom.

Prišla sam svom Cliu.
Obožavala sam svoj auto i čim sam sjela u njega, osjetila sam se opuštenije.
Okrenula sam ključem i moja Beba se probudila. Veselo sam se nasmiješila i upalila radio.
Radio MC music je već počeo s svojim svakodnevnim programom puštanja glazbenih želja svojih slušatelja pa me zanima hoće li pustiti neku pjesmu koja je moja omiljena.

"A evo jedne simpatične pjesme koju je naša vjerna slušateljica Marissa zamolila da pustimo…pa, vjerujemo da će vam se sviđati…Uživajte.",rekao je voditelj i njegov glas je zamijenila pjesma.

Osmijeh mi je prošao licem.

"…How come everytime you come around, my London London bridge wanna go down..."

"London bridge" od Fergie.
Sviđala mi se ta pjesma. Kao i sve ostale koje su puštale na ovom radio programu.
Radio MC music je, po mom mišljenju, bio najbolji program. Jednostavno sam ga obožavala i iako su svi ostali programi imali skoro jednak stil, nitko se nije mogao mjeriti s njim.
Iako ju neku posebnu silu…

Bip! Bip!

Stresla sam se kad sam osjetila zvuk poruke. Joj, mrzila sam to!
Mrzila sam da mi netko pošalje poruku ili da me nazove dok vozim po cesti.

Upalila sam žmigavac i čekala da srebrni džip Opela prođe prije od mene. U toj sekundi-dvije sam izvadila mobitel iz torbe i vidjela na ekranu od koga je poruka.

Mitch.

Nasmiješim se, ali i istovremeno sam prevrnula očima.
Što je sada?

Iza mene se čulo trubljenje i to mi je davalo znak da krenem. Pogledala sam još jednom na cestu i otišla. Pravac Derwood.

Mobitel mi je bio u krilu pa sam nekako uspjela jednom rukom držati volan, a drugom pročitati poruku:

Hej, Medonjo. Nemojte danas zaboraviti doći do mene. Treba mi podrška. :)
Javi mi kad oko koliko sati ćete doći tako da znam. Do tada, čujemo se.
Pozz, Medena.


Jedna od stvari koje obožavam kod Mitcha je njegov način laskanja i slatkorječivosti. Samo ne znam je li to mana ili vrlina, ali to mi je kod njega ful simpatično.

Nisam mu uspjela odgovoriti. Moram se koncentrirati na vožnju jer osoba iza mene je valjda vidjela problem u mojoj vožnji pošto mi je svakih pet minuta trubila.

Pogledala sam kroz retrovizor i vidjela jedan mali golf. Bio je one nove vrste kojeg još nisam ni znala ime, ali bio je lijepo građen. Bio je bordo boje i sunce je sjalo na njemu. Tko god da je to bio- sigurno je se kupao u novcima.
Proškiljila sam kroz naočale da vidim osobu iza tog auta, ali zbog odbljeska sunca s njegove haube, nisam ju mogla dobro vidjeti.

"Evo, evo.",iznervirano sam rekla sebi u bradu. Upalila sam žmigavac i dala mu znak da me zaobiđe. No, auto je samo i dalje trubio. "Što hoćeš?"

Odlučila sam ga ignorirati. Tko god da je to bio, ne zanima me.
Prošla sam veliki natpis pokraj semafora na kojem je velikim slovima pisalo "Dobrodošli u Derwood" i razveselila sam se kad sam shvatila da sam blizu knjižnice.
Skrenula sam u obližnji zavoj gdje se nalazilo malo parkiralište koje je skoro uvijek bilo prazno. Tako je bilo i sada.

Parkirala sam na najbliže mjesto koje je, na moju sreću, baš bilo pokraj neke zgrade tako da je bio hlad. Udahnula sam i pogledala na svoj ručni sat.
9:00.
Došla sam točno na vrijeme.

Taman kad sam uzela torbu i krenula da izađem, opet sam čula trubljenje automobila.

'Ma nije valjda', prošlo mi je glavom.

Čim sam glavom provirila s vrata svog Clia, progutala sam slinu.
Golf bordo boje je upravo ušao u parkiralište i krenuo se parkirati blizu mene.

Oblio me hladan znoj.
Tko je to?! I zašto me slijedi?

Strah me preuzeo. Počela sam se slabašno tresti. Moj instinkt mi je govorio da se vratim natrag u auto i zaključam vrata, ali glava mi je govorila da si pričinjavam gluposti.
I što sada napraviti?

Stajala sam tamo, ukopana na mjestu i čekala što će se dogoditi.

Vrata golfa su se otvorila, a moje oči su se znatiželjno razgoračile.
Očekivala sam nekog strašnog, velikog i poslovnog čovjeka, ali umjesto toga me dočekao topli, prijateljski smiješak.
Nisam mogla vjerovati.

"Gospođo McKellers?"

Osjetila se nevjerica u mom glasu.
Ona se još šire nasmiješila i prišla k meni. Jednu ruku mi je ovila oko vrata dok mi je zaželjela dobro jutro.

"I vama također.",odvratim uljudno. "Umm…kako ste? Oprostite ako kasnim, ali…"

Gospođa McKellers se zvonko nasmijala.
Pričekala je da zaključim vrata i onda smo krenule do knjižnice, ona još držeći ruku oko mog vrata. Izgledala mi je previše sretno. Mislim, nemam ništa protiv toga, ali nekako mi se nešto duboko skrivalo iza toga.

"Maddy, ne trebaš se ispričavati. Koliko vidim- ne kasniš. Knjižnica nije još otvorena, zar ne? A i ja kasnim, ako ti je sada lakše.",ovo zadnje je dodala s smiješkom koji joj jednostavno nije silazio s lica. Namignula mi je, očito da mi donekle smiri živce.
Dobro je znala da mrzim kasniti.

Dala sam joj slabi smiješak koji se nikako nije mogao mjeriti s njenim.
Veselje i optimizam je crpio iz nje. Izgledala je kao da sjaji. To je sigurno lijep osjećaj.
I bilo mi je drago vidjeti ju takvu. Uvijek mi je bilo stalo do sreće drugih. Pogotovo do ljudi koje sam voljela, a gospođa McKellers je definitivno spadala u tu skupinu.

Primijetila sam njen pogled na meni.

"Maddy, otkad ti nosiš naočale?"

Potpuno sam to smetnula s uma. Ispravila sam naočale i pogledala u pod.

"Um, mislila sam da to nije bitno.",kažem. "Svejedno…glupo izgleda, znam."
"Ma ne mislim na to! Naočale ti baš lijepo stoje. Samo me to začudilo jer te prije nisam vidjela s njima.",kaže ona te promijeni temu. "Onda? Jesi li spremna za današnji dan?"

U glavi sam provrtjela film tražeći možda neku informaciju koju mi je možda gospođa McKellers rekla, a da sam zaboravila da je važno.

"Um, jesam.",kažem nesigurno, a ona me još jače stisnula. "Aa..danas je neki poseban dan ili?"

Odmahnula je glavom.

"Ma ne. To se samo tako kaže.",napomene mi ona, a onda me pogleda s smiješnom grimasom. "Zaboga, Maddy…je li ti itko kad rekao da se brineš radi gluposti?"

"Paa…sigurno niste jedini tko je to rekao."

Gospođa McKellers se zvonko nasmijala kao da sam ispričala neki sasvim dobar vic.

Maknula je ruke s mene da bi mogla otključati bravu od knjižnice.

Otvorila je vrata i dopustila meni da prva uđem.
Sramežljivo sam joj se zahvalila.

Odmah sam krenula prema vratima gdje ostavljam svoje stvari, a primijetila sam kako gospođa McKellers ide prema svom pultu i žustro pali kompjuter.

Dok sam skinula svoju pletenu torbu i objesila ju za kuku na vratima, uzela sam mobitel i stavila ga u džep traperica u slučaj da me netko bude zvao ili nešto.
Zaboravila sam uzeti kutijicu za naočale za sobom pa izgleda da će me gospođa McKellers gledati s njima danas.

Osvježila sam si lice s mirišljavom maramicom i stavila svoju gustu smeđu kosu u rep. Pogledala sam se u ogledalce koje je visjelo na zidu i napravila grimasu.

Izgledala sam kao tipični knjiški moljac. Naočale, rep…a uostalom, zašto se žalim? Pa ja i jesam knjiški moljac, u čemu je tu problem?

Čim sam izašla van, gospođa McKellers me znatiželjno pogledala.
Što je sad bilo?

"Imaš zanimljivu majicu, Maddy.",napomene mi ona s smiješkom.

Pogledala sam u svoju majicu na kojoj je pisalo "Too hot for you" i nasmiješila se.

"Hvala. Volim majice s natpisima.",kažem joj i krenem prema kolicima da namjestim današnje knjige.

Gospođa McKellers se nasmiješila dok je otišla pred vrata i na njih stavila natpis "Otvoreno."

Pogledala sam prema prozoru i vidjela kako sunce sja svom snagom. Današnji dan je imao sve simptome da će biti pakleno vruć.

****

"Izvolite. Nadam se da će vam se knjiga svidjeti."
"I ja se nadam.",žena se veselo nasmijala. "Do viđenja."
"Doviđenja."

Gospođa McKellers joj se nasmiješila i pogledala na svoj sat kad su se vrata zatvorila.
Pogledala je u smjeru koji se nalazio pri kraju knjižnicu.

"Maddy, pauza je. Hoćeš ostati ovdje ili?"

Bacila sam krpu u kantu vode koja sam koristila brišući ostatke prašine sa poda i polica te umorno izdahnula.

"Zapravo…",kažem ustajući na noge i rukom maknula znoj s čela. "Mislila sam otići do prijateljice. Mislim, ona radi u restoranu nedaleko odavde i neću se dugo zadržati pa sam…"

"Ma, u redu je, Maddy.",kaže gospođa McKellers i podigne ruku da ušutim. "Možeš slobodno ići. Samo sam pitala."

Nasmijala se dok sam ja sva znojna krenula po maramicu.

"Uzmi što ti je potrebno i vidimo se za…",opet je pogledala na sat. "Pola sata. Može?"

"Može."

Uzela sam svoju torbu i skupa s gospođom McKellers izašla iz knjižnice. Ona je stavila natpis "Pauza" i zaključala knjižnicu. Pozdravile smo se, svaka idući u različit smjer.
Ona u kafić, a ja u sam krenula pješke do restorana.

Iz torbice sam izvadila mobitel i poslala Lynn poruku da idem prema njoj.
Nije prošlo ni dvije minute, kad sam dobila njen odgovor:

Super. Dođi iza restorana, izaći ću za deset minuta. Vidimo se. Pusa.

Malo sam požurila hod i namjestila naočale.
Kao i ja, Lynn je odlučila ovo ljeto naći posao. Pošto njeni roditelji znaju vlasnika restorana, uspjeli su joj naći posao tamo.

Nisam znala kako joj ide jer nakon završetka škole, nisam se s nikim naročito družila- osim Mitcha, naravno.

Osjetila sam kako me peče savjest. Lynn mi je inače prijateljica i jako draga osoba. No, ona je imala svoje društvo i često puta me znala uvjeravati da izađem van s njima.
Ali naravno, ja sam ipak budala i svaki put bi odbila. I tako me ona jednostavno prestala pitati, ali mi smo se i dalje družile.

Restoran "Le Bet" se nalazio malo dalje od knjižnice. Trebali ste prijeći cestu i skrenuti na desnu stranu te još hodali nekoliko metara dok bi napokon došli do njega. Bio je to jako kičast i skup restoran. Uglavnom su tu išli ljudi bogatog staleža, a takve sam rijetko znala.
No, znam da tu su česti gosti ljudi iz Qeena (kvart snobova).

Veliki natpis restorana bi me oduševio kao i uvijek, ali nisam krenula prema ulazu. Skrenula sam iza njega gdje mi je Lynn rekla. Tamo su bile pune kante smeća i općenito otpaci koje su ljudi bacili.

"Bljuh."

Želudac mi se okrenuo kad sam vidjela komadić piletine okružen muhama i od kojeg je izlazio jedan odvratan vonj. Pokrila sam nos i usta rukom i u sebi se nadala da Lynn što prije izađe.

Stražnja vrata su se otvorila i iz njih je izašlo poznato, prijateljsko lice.

"Lynn! Oh, bilo je i vrijeme!",kažem sretno i krenem prema svojoj prijateljici.
"Maddy!", kaže ona i nasmiješi se.

Jedna drugoj smo prionuli u zagrljaj. Kad smo se odmakle, obadvije smo napravile grimasu.

"Koji vrag to smrdi?",Lynn je začepila svoj nos.
"Mislim da tvoji šefovi ne znaju što je kanta za smeće.",kažem ne mičući ruku i kimnem prema komadiću piletine.

Lynn, čim je to vidjela, napravila je grimasu kao da će povratiti.

"Bljak! Fuj! Daj ajmo odavde."

Dala mi je znak i nas dvije smo izašle iz ugla i stale nasred ulice. Tu je zrak bio bolji.
Tek sam sada primijetila kako Lynn na sebi ima bijelu pregaču.
Ona nije primijetila da buljim u nju jer je nešto tražila po džepovima.

"Nikad te nisam pitala- što radiš u restoranu?",upitam ju.
"Poslužujem. I perem suđe kad uspijem u kuhinji.",odgovori Lynn, a iz džepa izvadi kutiju cigareta. "Ovisi. Ako ima nekog posla, onda to radim. Kakav god bio."

Izvadila je jednu cigaretu i stavila ju u usta. Opet je nešto počela tražiti.

"Fuck! Sigurno mi je ostao u kuhinji.",promrmlja si ona u bradu. Okrenula se potom k meni. "Imaš li možda upaljač?"

Kiselo sam ju pogledala, a ona se samo nasmiješila.
Dobro je znala da ne pušim i da mrzim cigarete. I smetalo mi je što ona voli pušiti.

"Ah, evo ga!",kaže ona i u džepu svoje pregače izvadi mali, plavi upaljač. Upalila je cigaretu i povukla duboki dim, zatvarajući oči. Ispustila je dim i nasmiješila se od ugode.

"Ja to nikad neću shvatiti.",kažem joj.
"Što to?",znatiželjno upita ona i nevino me pogleda svojim srnećim očima.

Lynn je bila dosta visoka i tamnoputa djevojka. Dečki su se okretali za njom i ne čudim se zbog toga. Bila je lijepa. Crna kosa, srednje dužine, lijepe smeđe oči, blistav osmijeh uvijek na njenom licu- nema što! Lynn je bila prava ljepotica.
A još k tome i jako društveno biće. Voljela se družiti s ljudima i upoznavati se s svima. Zato nije bilo ni čudo što je bila jako popularna u školi. Nije bila baš dobra s ocjenama, ali imala je čvrstu četvorku.
Drago mi je što smo prijateljice jer bez obzira što ona puši, znam da je ona uvijek tu uz mene.

Promatrala me, čekajući odgovor na njeno pitanje.

"Što je toliko privlačno u cigaretama?!",kažem. "Smrdiš kao baja, nokti ti požute, zadah ti je užasan… mislim, stvarno mi to nikad nije bilo jasno!"

Lynn se nasmijala i povukla još jedan dim. Znatiželjno je gledala u daljinu, a onda odgovorila:

"Živci, draga Maddy."
"Svi imamo svoje probleme, Lynn."
"Znam to. Ali ponekad ti cigareta pomaže da se smiriš."
"Možda. Ali onda trebaš stvarno popušiti veliki broj cigareta da se smiriš, zar ne?"

Opet se nasmijala.

"To ovisi o čovjeku, Maddy. Evo, uzmimo za primjer tebe- ti si dosta toga prošla, a ipak ne vidim tebe kako pušiš cigaru, zar ne?"

Dala sam joj slabi osmijeh.
"Dobro, pustimo sad mene. Ja sam poseban slučaj."

"Ne, ti si najbolji slučaj. I imaš karakter. To je dobro."

'Uh, sjajan sam ja karakter', pomislim u sebi. 'Moš' mislit.'

"No, dobro. Nisi mi rekla zašto si došla ovdje.",kaže ona mijenjajući temu. "Jesi li dobila posao u knjižnici?"

Klimnula sam.

"O, pa to je super.",kaže ona veselo. "I kako ti ide?"
"Dobro, zasada.",kažem. "Sada sam na pauzi. Nego…mislila sam…ako nemaš danas previše posla…ovaj…"

Lynn je povukla još jedan dim i onda bacila cigaru.
Nastavila sam pričati.

"Ovaj…mislila sam..ako hoćeš- možemo ići večeras u kino? A prije toga na pizzu.",kažem pomalo nesigurno. Ne znam zašto me sada sram. Pa, to je Lynn zaboga!

Ona me znatiželjno pogledala i skupila obrve u ravnu crtu.

"Naravno…ako želiš.",dodam.

Glasno se nasmijala, a onda me zagrlila oko ramena.

"Oh, Maddy. Pa kakvo je to pitanje? Naravno da bih voljela ići u kino!", glas joj je bio iskren i sretan. "Baš sam vidjela da puštaju onaj dobar akcijski film s Jackie Chanom. Voljela bih ga vidjeti!"

"Onda je dogovoreno. Danas idemo u kino."
"Može.",kaže ona i nas dvoje se pljesnemo po ruci. "Kad ti završava smjena? Ja radim danas do 17. A film počinje u 18:30."

Razmislila sam.

"Hm. Moja smjena završava u 16:30, pa ću te ja pokupit s posla autom i onda idemo do 'Petteove pizzerie' pa onda na film. Može?"
"Zvuči zakon!",oduševljeno je uskliknula. "A postoji li neki poseban razlog zašto idemo u Petteovu pizzeriu?"

Ovo zadnje je dodala, namignuvši.

"Pa, zapravo ima.",kažem i pocrvenim. "Ali ne onako kako ti misliš. Mitch me zamolio da svratimo jer se zaposlio tamo pa bi mu jako dobro došla podrška."

Lynnin osmijeh je slabio. Napravila je neku razočaranu grimasu.
Nasmijala sam se na to.

"A zašto pitaš?"
"Ma, ništa.",kaže ona. "Mislila sam da ćemo ići gledati komade, ali izgleda da jedino lice koju ću večeras vidjeti je Mitchovo."

Napravila je kiselu grimasu i rekla 'ew.'

"Hej, ne vrijeđaj Mitcha.",napomenem joj.
"On je debil.",frknula je nosom.
"On je moj prijatelj."

Kad je primijetila moj ozbiljan glas, popustila je s vrijeđanjem.

"Oprosti. Nisam mislila ništa ozbiljno. On je simpatičan debil."

Obje smo se nasmijale, a onda je bilo vrijeme da se obadvije vratimo natrag na posao.

"Sretno ti bilo! I vidimo se večeras!",vikne mi ona i vrati se na stražnja vrata.
"I tebi. Vidimo se!"

Vratila sam se natrag polako hodajući s smiješkom na licu.
Kad se samo sjetim da su Lynn i Mitch skoro završili skupa, a sada se ponašaju kao da obadvoje imaju amneziju- to me užasno nasmijava.

Pogledala sam na sat.
Ostalo mi je još deset minuta do isteka pauze pa sam svratila u obližnju slastičarnicu i uzela si jedan sladoled od šumskog voća.


Žao mi je što je toliko dugo trebalo za novi post.
Ali svejedno se nadam da vam se sviđa.
I obavještavam da ću rijetko komentirati i pisati posteve, barem dok ne sredim svoje obaveze oko škole.
Do idućeg posta!

Ljubim vas sve!


P.S. Jedan veliki zagrljaj šaljem njemu! =)


|nedjelja, 27.04.2008. , 19:27|

| Komentari (36) | Da*Ne| Print|






Let me be myself- the one thing I'm proud of…

Zvono na kućnim vratima su dva puta zazvonila i ja sam ih otvorila.
Prištavi tinejdžer mi se nasmiješio i predao tri kartona s pizzama i na kraju čak iskušao svoju sreću i zatražio napojnicu.

"Znaš, to baš i nije pristojno od tebe.",napomenem mu iako sam pretpostavlja da ga nije briga što ja imam za reći.
I imala sam pravo. Samo me kiselo pogledao dok sam mu pružila pet kuna u sitnišu i s treskom zatvorila vrata prije nego što je uspio prigovoriti.

"Ha-ha! Mad, stvarno si profesionalka. Moram ovo negdje zapisati. Ne mogu vjerovati da si ti prevarila nekoga!",prokomentira Bethany dok je ulijevala ledeni čaj u čaše.

Ostavila sam kartone na stol i pogledala ju.

"A što bi sad to trebalo značiti?",upitam ju znatiželjno.
"Ništa. Samo da te ne mogu zamisliti tako pokvarenu.",kaže ona s podrugljivim smijehom.
"Beth, daj se sredi.", kažem napola ozbiljno i otvorim prvi karton. "Pokazuješ me kao nekakvu sveticu. A uostalom, nisam ja tu ništa loše učinila. Klinac je htio napojnicu i dala sam mu. Malo manje nego što je očekivao, ali što ću mu ja. Zato nemoj pričati gluposti. Nisam savršena, znaš."

Beth je klimnula glavom, ali i dalje s onim svojim osmijehom kojeg sam predobro znala. Nastavit će ona mene zezati, znam ja to. Ali iskreno, nije me bilo briga.

Sjela je pokraj mene i uzela karton gdje se nalazila njena margaritha. Sva sreća da su već tamo u pizzeriji narezali pizzu na kriške jer mi se stvarno nije dalo zezati s nožem oko toga.

Zagrizla sam u svoju pizzu i osjetila ugodni i slastan osjećaj u sebi. Bila je super. U slast sam ju jela, baš kao i Bethany.
'Peteova pizzeria' se nedavno otvorila i već postala jako poznata pizzeria gdje su se uglavnom sastajali mladi. I Bethany i ja smo tamo nekoliko puta bile i stvarno se oduševile.
I hranom i pizzeriom.
Zidovi su bili obojeni u žutu boju, a na nekim stranama su bile prošarane male crvene pruge koje su išle od zida do zida. Stolovi su bili napravljeni kao pizza, a stolice obojene u tamno-crnu boju. Pod je bio od mramora i jako mi se svidio. A kad bi odlazili, konobarica bi nam darovala male ukrasne papiriće na kojima su pisale smiješne riječi tipa: I'll pizza you later ili Have a nice pizza day.
Svaka im čast na mašti.

Već sam pojela svoju petu krišku kad se čulo zvono na vratima.
Pogledala sam na svoj ručni sat i moj pogled se susreo s Bethanyn. Odmah smo se nasmiješile i u isti glas rekle: "Točno na vrijeme."

Ustala sam se i ponovno otvorila kućna vrata, samo što ovaj put nije bio nitko iz pizzerie.

"Bok, mama.",kažem s smiješkom.

Poljubila sam ju u obraz i pustila ju da uđe.
Ona se namrštila.

"Koliko puta vam moram govoriti da stalno pitate tko je?! Ne možete samo otvarati vrata bilo kome. To je opasno!",upozori nas ona i sjedne na stolicu pokraj Bethany koja trpala zadnji komad margarithe kao da joj je zadnji na svijetu.

"Mama…",kažem s smiješkom i prevrnem očima. "Ne otvaramo vrata bilo kome. Sada je 17:00. Uvijek točno dolaziš doma s posla."

Bethany je nešto promrmljala kao potvrdan odgovor, a onda uzela svoju čašu i otpila dug gutljaj ledenog čaja.

Mama je to popratila malim slabašnim smiješkom, a onda opet pogledala prema meni s malom blažim izrazom lica.

"Ok, ok. Sve je oprošteno, samo ako mi kažeš da je ostalo još pizze."

Sve tri smo se nasmijale.
Pokazala sam joj na karton koji se nalazio nekoliko centimetara udaljen od nje.
Mama nas je oduševljeno pogledala i snažno zagrlila, ljubeći nas u obraze.

"Ajoj mama! Ne valjda i ti!",kaže Bethany s skrivenom srećom u sebi. "Madeline te pretvorila u ljubeću mašinu!"

Nas dvije smo se nasmijale, a mama joj je opalila mali čvenger na glavi i uzela svoj karton s pizzom.
U ostatku dana smo sve tri veselo pričale i čavrljale o svemu i svačemu. Jednostavno smo se ponašali…uobičajeno obiteljski.
Ni sama ne znam koliko smo sati pričale, ali kada nas je Beth obavijestila da je već 18:15, onda sam tek shvatila da je dosta kasno.

"Ja moram ići. Dogovorila sam se s Heather da ćemo se naći kod Vall-a.",Bethany se ustala s stolice i popila ostatak svog soka te izašla kroz vrata brzinom munje. "Vidimo se!"

Vall je inače popularno okupljalište mladih iz svih četriju kvarta. Tamo se svi sastaju, pričaju, zabavljaju....Da budem slikovitija, to je kao mali park s cvijećem , a u sredini se nalazi veliki, ogroman kamen koji je simbol cijelog parka.

"Da sam te vidjela doma oko 22 sata, mlada damo!",napomene joj mama jedući još jednu krišku.

Bethany je stala i zablenula se u nju s nevjericom.

Ah, znala sam što sada slijedi.
Uzela sam svoju čašu i uzela gutljaj dok je Beth mami objašnjavala o druženju s popularnim društvom i kako oni mogu još kasnije biti vani i da mora shvatiti kako ona više malo dijete i bla bla bla…znate kako to već ide.

Ali svaka čast mojoj mami kako se nije dala smesti. Nastavila je jesti svoju pizzu i s polu-glasom slušala Bethanyna predavanja, a kad je Beth bila gotova samo ju je pogledala s onim strogim majčinskim pogledom i ustima punim pizze rekla: "22 sata. Ako zakasniš i minutu, u kazni si dva tjedna. Bez komentara."

Nasmijala sam se i grcnula od soka.
Krajem oka sam pogledala Bethany i opazila njen šokirani izraz lica dok je samo ispustila slabašni vrisak negodovanja i otišla kroz vrata.

U tom trenutku, kada su se vrata s treskom zatvorila, mama i ja smo pukle od smijeha.

"Mama, kako samo uspijevaš? U čemu je tvoja tajna tolike smirenosti? Ja poznam Bethanyne prijateljice i sve njihove mame na kraju uvijek popuste.", kažem i pojedem svoju zadnju krišku.
Mama se nasmiješila i pogledala me.
"Nema tu nikakve tajne, ljubavi. Samo trebaš držati čvrst stav i pokazati tko je roditelj i tko određuje pravila. Ako i samo mrvicu popustiš, sve pada u vodu jer dijete vidi da i roditelj može u nekom trenutku biti ranjiv."
"Kad tako opisuješ, imam osjećaj da govoriš kao da o nekakvim ratnim pravilima.",kažem s smiješkom. Obrisala sam ruke od onih silnih mrvica koje budu na pizzi i otišla si obrisati usta s krpom.
Mama se opet nasmijala.
"Pa…recimo da je to tako. Ako baš želiš slikovito."

Obje smo se nasmijale dok sam ja čistila stol od ostataka pizze. Mama je još jela i moram priznati da sam primijetila da me krajem oka promatra dok sam čistila.
Napokon kad sam bila gotova, pogledala sam ju i upitala što je.

"Ništa.",odgovori ona nevino i obriše usta. "Samo…pa.."
"Znala sam.",prevrnula sam očima.
Suđe, vilice i čaše sam ostavila u sudoper i otvorila slavinu. Hladna voda je bila šok za moje ruke pa sam se lecnula.
Znala sam što sad slijedi…

"Maddy, ti dobro znaš da želim sve najbolje tebi i tvojoj sestri…",počne mama. "I znam da se vas dvije jako razlikujete, ali…ali ne mogu podnijeti da se ona dobro provodi, a ti ovdje ostaješ doma i ne zabavljaš se."
"Mama…",kaže s glasom koji je odavao da sam tu priču već čula sto puta i ne da mi ju se slušat još jednom.
"Maddy, znam da sam ti dosadna s tim, ali…"
"Mama, nema ali. Nemoj ni početi, molim te. O tome smo već raspravljale, sjećaš se?!"
"Znam da jesmo. Ali ti i dalje ništa ne poduzimaš u vezi toga."

Odmakla sam se od slavine i okrenula se prema njoj s ozbiljnom facom.

"Ništa ne poduzimam jer se nema što poduzimati.",sada mi je glas bio nekako blaži. Čak se i nasmiješila. "Mama, kad ti kažem; meni ne trebaju izlasci da se zabavljam. Meni je i ovdje pričati s tobom zabavno. Ili biti u svojoj sobi čitati neku knjigu…(sjetila sam se one knjige) shvaćaš me? Nisam luda za izlascima i ludim provodom."

"I tu je tvoj problem, Madeline. Ne želim reći da si poseban slučaj ili nešto, ali zar ne shvaćaš da si ti potpuno drugačija od ovog svijeta? Bolja si i nisi divlja, ali ovaj svijet tako ne funkcionira. Moraš se malo raspustiti, ali pod time ne mislim da se ideš napiti kao stoka ili napušiti ili ne daj Bože, drogirati. Samo…samo odi malo van na zrak. Nazovi svoje prijateljice i dogovorite se da idete u kino ili na pizzu kad već ne želiš u disco ili negdje. To i nije tako strašno, zar ne?"

Zastala sam da joj dam jedan veoma dug i bezizražajan pogled.
Duboko sam udahnula i pogledala u pod.
"Ok, mama. Nazvat ću sutra Lynn i dogovoriti se s njom.",rekla sam glasom koji se predaje. "Happy?"
Mama se ustala s stolice i približila mi se s smiješkom.
Poljubila me u obraz i snažno zagrlila. Moja tvrdoća je odmah nestala.
K vragu, kakav sam ja mekušac.

"Very happy.",odgovori mama i dade mi još jedan poljubac. "A sada odi gledati TV ili nešto. Ja ću srediti ovo."
Pokazala je na suđe u sudoperu.

Poslušala sam ju i automatski poput naredbe otišla u dnevni boravak i uhvatila daljinski.
Upalila sam televiziju i uživala gledajući svoju omiljenu seriju "Pod istim krovom."

****

Nakon veselog smijanja uz Stevea Urkela, popela sam se do svoje sobe na jedan čisti "odmor." Pod time smatram da uživam uz izvrsno izležavanje na svom krevetu uz dobru glazbu ili knjigu. Čak imam i svoju malu biblioteku. He-he…rekla sam da sam knjiški moljac.
Počela sam skupljati knjigu još dok mi je bilo osam godina. Ostala djeca su za rođendan htjela igračke, ja sam htjela knjigu. Ostala djeca su za Božić dobivala odjeću, lutke i bicikle, ja sam dobila knjigu. Ostala djeca su se vani igrala, a ja sam bila doma i čitala knjigu.
Gdje god se okrenem, samo sam kraj sebe mogla vidjeti knjige. Knjige, knjige i knjige!
Jesam li se ikad loše osjećala uz njih? Jesu li mi ikad dosadile?
Ne.
Nikada. I nadam se da nikada neće.
Knjige su mi prijateljice.

Prišla sam radnom stolu i rukom prošla po koricama male crne knjige koja je privlačila pogled. Korice su bile tako…mekane. Ugodne na dodir i jedva su čekale da ih netko otvori i prelista stranice.

Legla sam na krevet i položila knjigu pokraj sebe u namjeri da ju počnem čitati.
Oči su mi bile samo usredotočene na tu knjigu…

Odjednom, čulo se Bip! Bip! s mog mobitela i stresla sam se kao da sam bila na struji.
Dobila sam poruku.

"Tko je sad?",upitam se na glas dok sam uzela mobitel i čitala poruku.

Bila je od Mitcha.

Nasmiješila sam se u sebi dok sam čitala poruku.

Hej, M.E.D!
Nadam se da sam uhvatio pravo vrijeme jer koliko sam vidio od svoje sestre, "Pod istim krovom" je maloprije završio. Htio sam te samo pitati kako ti je prošao prvi dan na poslu?
Ispričaj sve 'prljave detalje.' I nemoj mislit da ću biti ljubomoran jer to ću sigurno biti! :)

Witch


Sigurna sam da je pola vas ostalo zbunjeno ovom porukom.
He-he…da objasnim: Mitch i ja se znamo još otkad smo se progovorili prvu riječ.
Išli smo skupa u vrtić, u osnovnu, a sada i u srednju školu.
Najbolji smo kompići i da odmah stvar razjasnimo- ne, nije mi simpatija i nismo zaljubljeni jedni u drugo. Barem koliko ja znam…

I Mitch kao pravi prijatelj zna da ja baš i nisam previše zaljubljena u svoje ime pa umjesto da me zove Maddy kao i svi ostali, on me zove M.E.D.
Iz dva razloga: zbog inicijala imena i zato što izgovarajući slova ispadne 'med.'
Znao mi je nekad govoriti da sam slatka kao med, ali to samo iz razloga kad bih bila u stvarnom gadnom PMS-u i protestirala protiv cijelog muškog roda.

A pošto on ima nadimak za mene, fer je da i ja imam nadimak za njega.
Ni sama ne znam otkud mi Witch, ali znam da sam tražila neku riječ koja se rimuje s Mitch.

I njemu se, eto dopalo. :)

Ma, što se mene tiče- on je najbolji prijatelj na cijelom svijetu.

Legla sam natrag na svoj krevet s već osmišljenom idejom što da mu napišem u poruci.
Dakako, nisam spomenula onaj telefonski razgovor, ali dvoumila sam se da li da mu kažem za knjigu ili ne.

Mitch će prije umrijet od gladi čekajući pa je poruka na kraju glasila ovako:

Ha-ha. Pa zar si sumnjao da ću te osloboditi ljubomore? :))
Šala, mala. Prvi dan je prošao dobro i knjige mi još nisu dosadile-jeeah. :D
Gospođa McKellers je stvarno bila dobra prema meni i pokazala mi je sve što sam trebala raditi. Nije bilo baš puno ljudi, ali dovoljno da osjetim blagi umor.
No, nemoj se ponadat- nećeš mi preuzeti posao. *belj!*
Šaljem pusu! *cmok

M.E.D.


Odložila sam mobitel i nastavila buljiti u knjigu.
Moram ju pročitati.
Moram…

Bip! Bip!

Opet sam se stresla.
Mitch!

Tko? Ja? Ja preuzeti tvoj posao?! Ma ne pada mi na pamet…
Uostalom, našao sam novi posao. Radim u Peteovoj pizzeriji, možeš zamisliti? Kao konobar.
I nećeš vjerovati tko radi sa mnom! Sjećaš se Brooke? Baš imam tu ludu sreću da privlačim droljaste cure k sebi…naravno, izuzev tebe!


Ha.

Brzo sam mu odgovorila:

Pa, čestitam na novom poslu. Možda sutra svratim do tebe s Lynn. Mama me nagovara da se malo maknem iz kuće. Misli da samo skupljam prašinu doma umjesto da idem van i uživam.
Ugl, vidimo se. Pozz
P.S. Iako se u potpunosti slažem s tobom- nije lijepo nekog nazivati droljom!


Nisam ni pokušavala nešto drugo raditi nego sam samo čekala njegovu poruku. Ne želim si priuštiti još iznenadnih šokova.

Odgovor je brzo došao:

Da, mama. Neću više reći tu riječ! =P
Lynn?! Uh, nju dosta dugo nisam vidio. ;) ;D
I molim te, nemoj me sutra zajebavat u vezi posla. Molim te!!
Što se toliko čudiš? Pa tvoja mama je potpuno u pravu, M. Ne možeš stalno biti doma, k vragu. Trebaš ići i malo van. Udahni zrak. Dobra ti je ideja da izađeš s Lynn. Samo nemojte zaboraviti doći do mene, dobro bi mi došlo i da me hvalite, znaš. Želim se sviđati šefu.
Okej…neću te više zajebavat. Vidimo se sutra. Uživaj… Pozz.


Trebao mi je razgovor s njim.
Stvarno.
Ali ne preko poruka, moram s njim razgovarati ovako.
Poslala sam mu kratki sms: Nazovi me, molim te na telefon. Želim s tobom razgovarati.

Spremila sam knjigu, ostavila mobitel na radni stol i sjela na rub kreveta, čekajući.
Čekala sam da telefon zazvoni i da me mama zovne iz prizemlja da se javim.

I to se dogodilo. Nakon pet minuta…

Sišla sam u dnevni boravak gdje se i nalazio telefon i uzela ga u ruke.

"Molim?",kažem iako sam dobro znala da je Mitch.
"Reci o čemu je riječ."
"Joj, nemoj tako početi. Baš je…ružno."

Mitch se nasmijao s druge strane slušalice.

"Zar se sad stvarno moram ovdje s tobom natezat oko toga kako da pričam?"

Sada sam se ja nasmijala.

"Ne, Mitch. Samo…samo sam te htjela malo čuti. To je sve."
"Okej. Čula si me, rekla dvije-tri riječi i svi sretni! Mogu sada ići?"

Obadvoje smo se nasmijali na njegovu šalu.

"Okej, okej. A sada mi stvarno reci o čemu je riječ. Što te muči?"

"Ništa. Zašto odmah misliš da-"

"Maddy.",kaže on povišenim glasom.

Duboko sam udahnula.

"Nije mi ništa. Samo…zbunjena sam."

"U vezi čega?"

"U vezi mog života. U vezi svega što radim."

"Oh, zaboga Maddy.",smijao mi se. "Ma o čemu ti pričaš? Tek ti je 17. Ti, relativno gledajući, još ni nisi počela živjeti, a kamoli da o tome sad počneš razmišljati!"

Tužno sam otpuhnula u slušalicu što je zasmetalo Mitchu pa sam mu se ispričala.

"Gle, Mad…znam da te sad muče svakakva pitanja u vezi toga, ali vjeruj mi- sve će doći na svoje. Vidjet ćeš. Sve će se riješiti."

Morala sam se složiti s njim. Čovjek stvarno zna o čemu priča.

"Ma, znam to. Ali ipak…pogledaj ovu mladež i znam da ću sad zvučati kao neka stara baba, ali zar ne misliš da je današnje društvo toliko opsjednuto izlascima i dobrim provodom da je to prešlo svaku granicu? Svi se žele samo napiti, napušit, šlatat i svakakve ostale…i prestani se smijati, Mitch! Ozbiljna sam!"

Mitch se počeo smijati s druge strane slušalice pa sam morala stati s svojim argumentom.

"Oprosti, Maddy, ali nisam mogao odoljeti.",kaže on smijuljeći se. "Žao mi je. Nastavi."

"Zaboravi.",kažem pomalo povrijeđenom. "Bolje da sam šutjela. Nisam ni trebala otvoriti svoju gubicu."

"Ma daj, Maddy. Pa nisam te htio povrijediti! Samo…pa kad tako to kažeš- istina da zvuči pomalo odvratno, ali jebi ga. Tako je, kako je. Slažem se s tobom, ali zar nisi ti uvijek ta koja je govorila da moramo biti drugačiji? Da ignoriramo sadašnji svijet i pokušamo ostaviti neki bolji trag koji nitko drugi nije?"

Opet sam se morala složiti s njim. Sad mi je donekle podignuo raspoloženje.

"Znam, Mitch, ali…"

"E pa onda prestani biti u depri i počni razmišljati o nečemu drugome! O ovome bi mogli pričati do sutra, a trenutno nemam sad vremena."

Nasmiješila sam se. Pretpostavljala sam o čemu je riječ.

"Da pogodim- počinje ti serija?",priupitam ga.

"A nego što…znaš da ne mogu odoljeti Ružnoj Betty."

Doslovce sam mogla zamisliti njegov podlo-vragolasti smijeh s druge strane žice.

"Hajde, neću ti više smetati. Uživaj. Bok.",kažem mu i počnem micati slušalicu s uha.

"Vidimo se sutra, Medenjaku. I da nisi razbijala glavu o tome. Barem ne večeras. Razmišljaj o meni- sigurno će ti biti lakše.",kaže on i naceri se.

Prevrnula sam očima.

"Nadaj se, Mitch. A sada- book!!"

Poklopila sam slušalicu i jedan tren ostala tamo, gledajući u nju.
Ne, nisam namjeravala nekoga zvati ili nešto- samo mi je trebao trenutak da smirim svoje misli.

'Mitch ima pravo. Trebam se opustiti'., pomislim u sebi i počnem se polako vraćati prema svojoj sobi. 'A nema boljeg načina od čitanja jedne određene knjige.'


Ispričavam se svima što dugo nije bilo posta, ali eto. Ipak je stigao. XD
Bolje ikad nego nikad, zar ne? =)
Dalje više ništa neću reći osim da uživate u još ovoliko vremena koliko nam je ostalo prije škole....
Pusa.... =)

P.S. Jedna posebna i topla pusa ide dvaju dečkima koji su mi jako dragi i imala sam potrenu da ih pozdravim.
Dakle, puse šaljem Robyu i Corvusu. =)
Najbolji ste, dečki!

=)


Uživajte....


|četvrtak, 27.03.2008. , 19:28|

| Komentari (38) | Da*Ne| Print|






Today is tomorrow that worried us yesterday.

*Zvon! Zvon!*

"Dobar dan, knjižnica KM. Izvolite?"

-nakon 15 minuta…

*Zvon! Zvon!*

"Dobar dan, izvolite?"

-nakon 10 minuta…

*Zvon! Zvon!*

"Dobar dan. Izvolite? Knjižnica KM."

-nakon 5 minuta…

*Zvon…

"Knjižnica Izvolite. Dobar KM. Dan!"

Prekasno sam shvatila da sam potpuno zbrkala riječi i prije nego što je glas s druge strane telefona uspio doći do riječi, ja sam spustila slušalicu.
Prekorila sam samu sebe jer je to bilo jako nepristojno.

Otkad je gospođa McKellers otišla na pauzu, telefon zvoni non-stop.
Nisam čak ni imala vremena pregledati cijelu knjižnicu u potrazi za nekom dobrog knjigom za čitanje.

Uhvatila sam se rukama za glavu i duboko izdahnula.

Razmišljala sam je li pametno od mene da odem natrag gdje sam i bila ili da ostanem ovdje i pričekam idući telefonski poziv?
Kao odgovor sam dobila zvonjenje telefona.

Pročistila sam grlo i lijepo pozdravila osobu s druge strane.
Očekivala sam jezikovu juhu s druge strane jer sam pretpostavljala da je to ta ona ista osoba kojoj sam preklopila slušalicu prije nekoliko sekundi.

No, na moje veliko čuđenje: dočekao me topao, baršunasti muški glas. Odisao je jačinom, ali istovremeno nježno.

"Oprostite, ali je li tamo možda Arabella S. McKellers? Trebam s njom razgovarati."

Ostala sam. Mislim, nisam očekivala takvu dobru reakciju pa sam nekoliko sekundi samo buljila u slušalicu bez glasa.

"Halo?",ponovi glas i dalje pristojan.

"Mhpf.",blenem i zagrizem se za jezik.

"Molim?",upita glas s pomalo izvijenim smijehom.

Madeline, ti si idiot.

"Um. Ovdje sam. Ovaj…ja…",kažem i uhvatim se za glavu. "Arabella, mislim ovaj.. gospođa McKellers nije ovdje. Otišla je na kavu."

Bila sam toliko spetljana bez ikakvog razloga da sam se jako začudila kad sam se sjetila upitati ako ima kakvu poruku.

"Ovaj, ne treba. Nazvat ću kasnije.",reče glas s velikom pristojnošću i mogla sam se zakleti da sam negdje u pozadini čula prigušeni smijeh. "Hvala Vam. Pozdrav!"

"N-Ništa. Do viđenja."

Iako je veza već odavno bila izgubljena, nisam za to marila. I dalje mi je slušalica bila na uhu i slušala sam njegov glas zapamćen u mojoj glavi.

Ruke su mi se tresle dok sam polako spuštala slušalicu…
Glava mi je bila u potpunoj zbrci.
Doslovce sam mogla osjetiti kako će mi srce iste sekunde iskočiti iz grudi.

Uhvatila sam se za rub pulta. Na trenutak mi je prešlo crnilo preko očiju.
Mislila sam da ću pasti u nesvijest…

Smiri se, Maddy…koji ti je?!

Zbilja. Koji mi je klinac?

Otišla sam u WC i umila se hladnom vodom. Sva sreća da sam imala paketić papirnatih maramica u svom džepu. Smočila sam si i zatiljak i izašla iz zahoda s mokrom maramicom preko čela.

Bila sam sva vruća i sada sam se stvarno bojala da me nije uhvatila nekakva gripa ili viroza.

Sjela sam na obližnju stolicu i maramicom prošla po vratu, obrazima i općenito cijelom licu.
Da sam mjerila temperaturu-kladim se da je bila prešla 38.

Ostala sam takva još nekoliko minuta dok sama sebi nisam naredila da se sredim u protivnome ću samo zabrinuti gospođu McKellers i ona bi me sigurno poslala doma.
Nisam htjela ići doma.
Ostalo mi je još nekoliko minuta radnog vremena i nije bilo svrhe da me pusti ranije kad znam da mogu izdržati.
Moram.
A i znala sam kakve će biti mamina reakcija da me vidi ovakvu.
Poludjela bi iste sekunde, a to mi stvarno nije trebalo. Ni njoj, ni meni.

Duboko sam udahnula.

Polako sam dolazila sebi, osjećala sam to.
Oblio me hladan znoj, ali je zato vrućina splasnula. Osjetila sam olakšanje.
Što god da mi je bilo- nestalo je.
I makar ovo možda ludo zvučalo, taj osjećaj mi se na neku ruku čak i sviđao.
Ni sama ne znam zašto, ali lagala bih kad bi rekla da mi je mrzak.

'Okej, Maddy…sada pričaš gluposti', pomislim u sebi. 'Radije se vrati čitanju knjiga.'

Pa da.
Ja sam potpuno zaboravila na malu hrpu knjiga koju sam položila na stol za čitanje.
Čekale su me da ih otvorim, čitam i uživam.
Privlačile su me…

No, prije nego što sam im se uspjela približiti, morala sam nešto obaviti.
Pogledala sam na svoj ručni sat.
16:15
Gospođa McKellers se sad polako već trebala vratiti.

****

Bilo je oko 16:30 kada su se vrata knjižnice otvorila i kroz njih ušla ženska osoba.
Podigla sam svoj pogled s knjige koju sam držala u rukama.
Ne, nisam ju čitala. Samo sam gledala kratki sažetak koji se nalazio na kraju.

Gospođa McKellers mi je prišla, usput ostavljajući svoju torbicu na pult.
Imala je pomalo posramljen izraz lica iako nisam shvaćala zašto.

"Madeline, dušo..",progovorila je glasom kajanja. "Stvarno mi je žao što si me tako dugo čekala! Raspričala sam se s jednom svojom starom prijateljicom i potpuno izgubila pojam o vremenu. Molim te, oprosti mi!"

Odslušala sam ju do kraja, a onda odmahla rukom.

"Nije problem. Ne trebate se ispričavati.",rekla sam iskreno. "Nije mi bio problem ostati nekoliko minuta duže."

No, njen zabrinut pogled je i dalje ostao.

"Svejedno mislim da nije bilo u redu od mene da te ostavim ovdje posve samu dok se ja zabavljam. Platit ću ti ovaj prekovremeni rad, samo da znaš."

Ustala sam s stolice da joj proturječim, ali ona je podigla svoju ruku da me ušutka.

"Ne želim više o tome čuti, Madeline! Rekla sam svoje i bez komentara, molim.", dala mi je mali smiješak i otišla do pulta po svoju torbicu. "Je li bilo kakvih novosti dok me nije bilo?"

Tijekom cijele ove priče sam zaboravila na onaj telefonski poziv.
Progutala sam slinu i prišla joj, govoreći tko je sve zvao.

"Zvao vas je gospodin Dippet. Zahvaljuje vam se na savjetu koji ste mu dali…"
Gospođa McKellers se nasmiješila i rekla mi da nastavim.
"Onda je zvala gospođa Berth. Rekla je da joj se sviđa knjiga koju ste joj preporučili. A onda je zvao jedan mali dječak kojeg je zanimalo radno vrijeme knjižnice."

Gospođa McKellers je odmahla rukom i slabašno se nasmiješila.

"Ah, to ti je Murphy. Ne obaziri se na njega. Jadničak mali."

Bila sam zbunjena njegom reakcijom, pa mi je ona objasnila.

"Murphy ti je dječak koji živi nekoliko ulica odavde. Ima devet godina i jako je simpatičan dječak. Nikad nisam vidjela dječaka poput njega s toliko energije i snage u sebi…"

Pogledala je u stranu, a u očima sam joj vidjela nekakvu izgubljenost.
Nastavila je pričati s glasom koji mi je činio nostalgičan.

"Njegovi roditelji ga drže previše zaštićenim za njegovo dobro iako svi misle da pretjeruju. Dijete treba slobodu, a ne zatočeništvo…"

Primijetila je moj pogled na njoj pa su njene tamne oči pogledale ravno u mene.

"Murphy je slabouman. Takav se rodio i takav će biti do kraja svog života. Njegovi roditelji ga samo drže doma, bez prijatelja i bez igre. Zato je sav sramežljiv i nesiguran u sebe i zato je zvao ovdje…Voli razgovarati s ljudima. Pogotovo sa mnom jer ga često posjećujem doma. Nedostaju mu ljudski dodiri jer njegovi roditelji previše rade i premalo se brinu o njemu. No, on to ne pokazuje da mu smeta.", opet je odmakla svoj pogled u daljinu. "Kao što sam rekla, to dijete je stvarno snažno…ni sam ne zna koliko."

Klimnula sam glavom u znaku slaganja.

"Madeline, ako se ponovno dogodi ovakvo nešto…molim te, učini mi jednu uslugu.",odjednom se oglasi ona.

"Naravno. Recite o čemu je riječ."

Nasmiješila mi se i prošla rukom kroz moju kosu.

"Pričaj s njim. Razgovarajte o bilo čemu, što god ti padne na pamet. Samo pričaj.",kaže ona. "To će mu se jako sviđati."

Klimnula sam s smiješkom i odjednom sam osjetila blagu, neobjašnjenu toplinu u srcu.
Gospođa McKellers se odamkla s pulta i rekla mi da se slobodno mogu spremiti i otići doma.

No, nisam mogla. Ne još.

"Um..gospođo McKellers…bio je još jedan telefonski poziv."

Njen znatiželjni pogled me pogledao s pulta gdje je spremala nekakve papire u dokument.
"Da? A tko je bio?"

Tek mi je sad ušlo u mozak da nisam pitala ime te osobe.
Kako sam smotana…

"Um…nije rekao svoje ime. Samo je vas tražio. Nije ostavio ni poruku.",kažem s nelagodom, a popratio me njen zbunjeni izraz lica.
A onda sam se još nečega sjetila: "Oslovio vas je s Arabella S. McKellers. Možda sada…"

Osmijeh je prešao njenim licem.

"Ah, znam tko je to bio. Ne brini, Madeline.", reče ona s više veselja. "Je li rekao da će ponovno nazvati?"

Iznenađena njenom reakcijom, klimnula sam.
Gospođa McKellers se još više razveselila, a njen osmijeh joj je samo odnio godine. Sada je izgledala poput trideseto-godišnjakinje, ako je to uopće bilo i moguće.

Otišla sam do sobe u kojoj su se nalazile moj stvari i polako izašla kroz vrata knjižnice pozdravljajući gospođu McKellers.

"Vidimo se! Ovaj tjedan radiš ujutro i ranije nego danas završavaš, Madeline! Pozdrav!",dovikne mi ona i vrata su se uz slabi zvuk zvonca, zatvorile.

Dok sam prilazila mom Cliu u glavi su mi se prikazali svi događaji.
Zaključila sam da mi je današnji prvi dan na poslu prošao prilično dobro, s obzirom na situaciju. Uglavnom, barem nije bio dosadan.

Ušla sam vozni red automobila na cesti koja je vodila do mog mjesta.
Osmijeh mi je prešao licem dok sam upalila radio i odmah prešla na 'Radio MC music.'

"…They're trying make go to Rehab but I said 'No, No, No'…They're trying make me go to Rehab but I won't go, go, go…"

Ova pjesma mi je posebno bila fora.
Nisam veliki ljubitelj Amy Winehouse, ali moram priznati da ima dobre pjesme.

I tako sam uz pjesmu Rehab došla do granice koja dijeli moj kvart na četiri dijela i krenula cestom koja me vodila prema mom voljenom Sevenu.

****

"Maddy! Daj ajde! Prestani prije nego uništiš cijelu kuću!"

Ignorirala sam Bethanynu upadljivu rečenicu i nastavila okretati tavu s više entuzijazma.
Neuspješno.

" A sranje.",kažem dok mi je previše propekla palačinka pala na pod od linoleuma i točno na moju japanku.
Umorno sam izdahnula i ljutito podigla tako zvanu palačinku i bacila ju u obližnji koš za smeće.
Tavu sam ostavila na štednjaku s velikom odlučnosti da ponovim postupak. Ali ovaj put uspješno, nadam se.
Ulila sam malo ulja, ostavila ga da se malo ugrije na tavi, odlila ga natrag u šalicu i stavila smjesu. I zasada nije bilo nikakve štete. Palačinka mi je dosegla normalan oblik.
E sad je bilo vrijeme da je okrenem.
Bethany je već počela zanovijetati.

"Odustani, molim te. Veće šanse imamo da riba poleti pokraj našeg prozora, nego da ti ispečeš uspješnu palačinku."

Pogledala sam ju iskosa i prosiktala kao mačka kad se želi obraniti kandžama.
Vratila sam pozornost na palačinku i pokušala ju okrenuti…
Pa, naravno.
Zašto sam uopće i mislila da mogu uspjeti?

Bethany se kreveljila od smijeha kad mi je i trideseta palačinka propala.
Potpuno sam ju raskomadala i sada je izgledala kao rastegnuta žvakaća.
Odustala sam.

"Hajde, hajde. Ne budi u bedu zbog toga.",reče Bethany tapšajući me po ramenu kad sam sjela pokraj nje snuždena. "Možemo naručiti pizzu."

Kiselo sam ju pogledala, ali ipak joj dala mali blagi osmijeh.
Bethany je otišla do šanka i iz male posudice gdje smo držali sitniš prebrojala imamo li dovoljno.

"Točno dvadeset-osam kuna i deset lipa.",obavijesti me ona. "Super. Ja si imam za malu margarithu, a ti uživaj u svojim palačinkama.",ovo zadnje je dodala uz smijeh.

"Samo probaj.",kažem uz smijeh. "Pusti taj sitniš. To ostavi za nešto drugo. Imam ja para pa ću nam platiti. Odi nazovi 'Peteovu pizzaonu' i naruči dvije miješane i jednu margarithu."

Popela sam se do svoje sobe da uzmem novac dok je Bethany u imeniku našla broj i sada ga tipkala na slušalici.
Kad sam ušla u sobu, iz torbe sam izvadila novčanik i izvukla novčanicu od sto kuna. No, nisam odmah otišla dolje.
Nakratko sam zastala, a onda sam izvadila još jednu stvar iz torbe.

"Baš me zanima…",kažem u sebi i položim malu crnu knjigu na radni stol na kojoj su grimiznim slovima pisali inicijali M.C.

Da, uzela sam knjigu.
I ne- nisam ju ukrala. Uzela sam ju uz iskaznicu, samo što to gospođa McKellers nije znala.

Vratit ću je kad ju pročitam bez da je mogla i posumnjati u mene.
Uostalom, da i sazna kako sam uzela knjigu- što mi se može dogoditi? Nisam ništa krivo napravila.

Još jednom sam pogledala prema knjizi, ponovno se pitajući što me toliko privlači k njoj, a onda napokon izašla iz sobe bez da sam imala odgovor.


Yeeej!
Treći post. Ha-ha. Još se držim. ;)
Nadam se da ste uživali. Još nema neka određene radnje, ali mislim da je ovo sasvim dovoljno. Recite što mislite.
Samo da se zna...nekima nisam uspjela javiti za post. Stvarno mi je žao, ali nisam uspjela. :P
A sada ono što vas sigurno najviše zanima…otvoren je ulaz za likove. Zasada samo dva.
ALI! (uvijek mora biti ali ;)) Ja određujem koga želim u likove. Već imam u umu koga želim vidjeti u idućem postu pa zato ako se netko ne pojavi, a rekao je da želi- nema pravo ljutnje!
Žao mi je, ali tako je to.
My blog, my rules…

P.S. Pozravljam sve moje vjerne čitatelje, a pogotovo Amelie (zna ona zašto ;)) i moju Vampirellu!

Do idućeg posta!

Pusa. :)


|srijeda, 27.02.2008. , 20:51|

| Komentari (50) | Da*Ne| Print|






Let me tell you something...

Auto sam ostavila kod malog parkirališta koji se nije baš nalazio daleko od knjižnice.
Približila sam se knjižnici, ali prije nego što sam otvorila vrata, duboko sam udahnula.

Ok…ja to mogu. Ja znam da to mogu, mislila sam u sebi. Samo polako…

Otvorila sam vrata i čim sam ušla unutra, osjetila sam osvježavajući dodir klime.
Pogledom sam prešla cijelom prostorijom sve dok nije pao na visoki pult gdje je jedna osoba nešto tipkala na kompjuteru i provjeravala neke papire koji su se nalazili do nje.
Prišla sam visokom pultu i glasom koji je za dvije oktave bio viši nego inače, rekla:

"Dobro jutro, gospođo McKellers."

Stara žena je odmakla svoj pogled s ekrana monitora i pogledala prema meni. Nasmiješila mi se.

"Oh, Madeline dušo. Već si došla? Pa koliko je sati?",upita me ona i zatvori prozor Worda u kojem je nešto pisala.

"Evo, sad je točno jedanaest i pol.",rečem pogledavši na svoj ručni sat.

Starica mi se opet nasmiješila, ovaj put pokazujući svoje zube.
Da ju netko prvi put ugleda, ne bi povjerovao da ova žena ima oko šezdeset godina, a izgleda kao da najmanje ima četrdeset. Zapravo, uopće nema razloga da ju se zove starica.
Gospođa McKellers je imala dugu sivu kosu, ali ne toliko bora kao što se očekivalo. Imala je lijepe, pravilne usne i smiješak koji je bio očaravajući. Bilo mi ju je pomalo i glupo nazvati staricom.

"Došla si točno na vrijeme. Dajem ti jedan plus za to.",reče mi ona i izađe kroz mala vrata iza pulta. "Dođi pa ti malo pokažem tvoje novo radno mjesto."

Povela me kroz cijelu knjižnicu pokazujući sve police i sve knjige na njoj. Pokazala mi je naljepnice koje su bile nalijepljene na određenim mjestima blizu polica i upozoravajući me da se tu ne smije glasno pričati. Naljepnice se baš i nisu vidjele pa sam zato ja tu bila da upozorim "nemarne" čitatelje da se stišaju.
Ja sam sve ovo već i otprije znala jer sam u osnovnoj uzimala lektiru ovdje. Pošto nisam voljela izlaske, a nisam ni spadala među popularnom grupom- svoje slobodno vrijeme sam provodila ovdje, čitajući. Ne samo lektiru, nego i ostale knjige koje su mi se sviđale. Ovo mi je bio kao drugi dom. Praktički sam znala sve napamet što se ovdje nalazi.

Gospođa McKellers mi je i dalje objašnjavala sve što je imala za reći iako je i sama znala da ja to sve znam. No, lijepo je ponoviti svoje znanje.

"I ovdje ćeš provoditi većinu svog vremena.",dovrši ona.

Moj pogled je pao na mala kolica puna debelih knjiga koje su bile naslagane jedna na drugu.

Nije mi baš bilo potpuno jasno.
Ona je primijetila moj zbunjeni pogled pa mi je, bez mog pitanja, rekla odgovor:

"Te knjige ćeš slagati po određenim žanrovima. Upravo su stigle i ima ih jako puno, a ja više nisam mlada i brza kao nekada.",reče ona i našali se s ovim na kraju. "Meni bi trebalo dva dana da to sve sredim, ali nadam se da će tebi trebati najmanje dva sata."

Klimnula sam.
Ok, što više posla- to manje dosade.
Ostalo je još samo jedno pitanje kojeg me bilo sram pitat.

No, opet sam dobila odgovor bez pitanja.

"Tvoja plaća će ovisiti koliko posla napraviš i koliko sati ostaneš. Sve ću to na kraju zbrojiti i reći ti koliko bi to moglo biti.", reče mi gospođa McKellers. "Imaš li još pitanja?"

"Kad mogu početi?"

Opet se nasmiješila.

"Ako hoćeš, možeš sad."

Klimnula sam. Pitala sam ju gdje da ostavim svoje stvari i ona mi je pokazala mala vrata blizu WC-a na kraju knjižnice.

"Tamo ostavi sve svoje stvari. Nitko ti ih neće moći ukrasti jer imamo ključ. Skoro zaboravih; evo ti ga.",reče i iz džepa svojih bermuda izvadi stari ključ.

Učinila sam ono što je rekla i polako krenula na posao.
Prišla sam kolicima i pogledala knjige.
Bile su sasvim nove i neke nisam ni znala pa mi je trebala mala pomoć oko etiketiranja.
Na moju sreću, gospođa McKellers je već to napravila.
Na svakoj knjizi je nalijepila onaj ljepljivi papirić i napisala žanr i tako mi olakšala posao.

Pogledom sam ju pokušala naći, ali vidjela sam da se opet vratila tipkanju na kompjuteru pa ju nisam htjela ometati.

Knjiga koju sam upravo držala u ruci je imala zeleni papirić na sebi i pisalo je: povijesna drama.

Dakle, moram ju odnijeti u treći red na treću policu po redu gdje su bile povijesne knjige. Ništa lakše.
Nisam voljela povijesne drame. Bile su mi previše dosadne i skidam kapu onome tko razumije što se u toj knjizi radi. Ali stvarno.
Odložila sam knjigu i vratila se kolicima.
Ovaj put sam uzela knjigu na kojoj je pisalo: teen knjiga.
Ostavila sam ju u četvrtom redu polica gdje su bile sve one mudre knjige koje su objašnjavale muke i radosti teenegerskog života.
Odmah sam se sjetila Bethany.

Pročitala sam naslov knjige: "Muke i jadi jedne šminkerske frajerice."
Naslov je bio...pa...jako rječit.
U glavi sam si pribilježila da posudim tu knjigu za nju.
Možda će joj se sviđati, ali čim sam se sjetila kako Bethany i ja nemamo ništa zajedničkog; prekrižila sam si tu misao.

Slijedeća knjiga je bila romantični roman.

Nasmiješila sam se u sebi i duboko izdahnula.
Naslov je bio jako sladunjav, ali nešto u njemu me privuklo da pročitam prvu stranicu.

"Dok nas smrt ne rastavi"- od Shelly Jegers.

"Njegove oči su promatrale moje lice s toliko žari i strasti da me srce izdalo.
Nisam znala otkud mu toliko moći da mi to čini, ali znala sam da je to činio nesvjesno.
I ja sam njega promatrala, ali više nije bilo potrebe za promatranjem.
Naše usne su se u istom trenutku spojile i sve ostalo je bilo suvišno…
"

Odmah sam zatvorila knjigu. Nisam znala da li se smijem ili plačem.
Nisam voljela ovakve knjige jer su bile previše sladunjave i ruku na srce, nijedna cura ne bi trebala čitati takve knjige ako već nema svog princa na bijelom konju.

Ostavila sam knjigu na policama za romantiku i vratila sam se kolicima u nadi da iduća knjiga koja mi padne u ruke ne bude imala nikakve veze s romantikom ili strasti.

Yes! Knjiga koju sam upravo uzela je školska lektira.
Hm…."Divlji konj."
Pročitala sam tu knjigu. Prekrasna je. Jedna od mojih velikih favorita kada sam bila mlađa i tek ušla u svijet knjiga.

Odmah nakon što sam ju odložila na police, privukao me naslov jedne knjige koja se nalazila suprotnoj strani školskih lektira.
Horori.

"Zvijer u meni."- M.C.

Ostala sam iznenađena.
Ovo je prvi put da vidim kako ne piše puno ime pisca na knjizi.
Hm. Čudno.
Korice su bile primamljive.
Crne s malim crvenim i grimiznim crtama koje su nekako usavršavale cijeli izgled knjige.
Knjiga nije bila debela, a ni pretanka.
Baš ona prava zlatna sredina.

Razmišljala sam da li da je uzmem ili ne?
Nisam fan horora, ali koliko znam: to se samo tiče filmova.

"Madeline, je li sve u redu?"

Raznježen glas gospođe McKellers me probudio iz misli.
Lecnula sam se.

"Ovaj..dobro sam. Sve je u redu. Da…",kažem s jednim nesigurnim smiješkom.

Gospođa McKellers me nakratko pogledala smješkajući, a onda se okrenula i otišla natrag do svog pulta.

Osmijeh mi je odmah nestao i vratila sam se natrag proučavanju te knjige.
Skinula sam ju s police da ju pobliže promatram, ali nije bilo ništa posebno.
Bila je jedna sasvim normalna knjiga. A zašto me onda toliko privlačila?

Čulo se malo zvonce pri otvaranju vrata i vidjela sam da je to upravo ušla današnja prva mušterija.
Bio je to čovjek srednjih godina s jako nervoznim pogledom na licu.
Stavio je ruke u džepove i približio se pultu.

Pozdravio je gospođu McKellers koja je srdačno odvratila gestu.
O nečemu su nakratko pričali, a onda me ona nakon nekoliko minuta zazvala pokretom ruke.

Stigla sam do njih brže nego inače i upitala što me treba.

"Madeline, ovaj gospodin traži jednu romantični roman. Možeš li, molim te biti toliko dobra i pomoći mu?"

Klimnula sam i okrenula se prema gospodinu koji je sada grizao svoju donju usnicu i izgledao rumen u licu.

"Slijedite me.",kažem mu i povedem ga do polica gdje su se nalazili romantični romani.

Činilo mi se da baš ni sam ne zna koji roman odabrati pa sam mu pomogla opisijući radnju pojedinog romana.

"Ovaj vam govori o nesretnoj ljubavi..",kažem pokazujući na maleni roman na kojem je bila nacrtana suza i mjesečina. "Ali ako par želi te nešto sretnije, onda uzmite ovu."
Pokazala sam ju na knjigu na čijoj su naslovnici bile nacrtane dvije sjene muškarca i žene u snažnom zagrljaju.

No, on je i dalje šutio i nije ništa progovorio.
Stvarno mi nije olakšavao posao, a ja nisam imala ideje kako da mu pomognem.

"Za koga je taj roman, gospodine?",upitam ga pristojno.

On me pogledao pomalo u sramu, a onda je svoj pogled usredotočio na pod i piskutavim glasom rekao: "Z-Za moju ž-ženu."

Ah, pa naravno.
Nisam valjda očekivala da će muškarac biti zainteresiran za ljubić.

"Je li vaša žena jako romantična ili…slobodnog uma u vezi toga?",pitala sam ga i dalje.

Upitno me pogledao, sigurno nije razumio što sam time htjela reći.

"Pod time mislim: guta li ljubiće kao hranu ili ih pročita iz razonode?"

Na trenutak me samo gledao i primijetila sam blagi šok na njegovom licu.

"Ovaj…čita ih u svoje slobodne vrijeme.",odgovori on. "Ali…jednom mi je rekla da ne može zamisliti svoj život bez njih."
Spustio je svoj glas.
"Pomalo mi smeta to kod nje. Sada traži od mene da ja budem poput tih junaka u knjigama. Želi da joj svaki dan budem romantičan, a ona ne razumije da je to gotovo nemoguće."

Zamišljeno je pogledao prema policama, a onda mu je licem prošla mržnja.
Gadile su mu se te knjige i ne krivim ga.
Jadnik.
Sigurno mu je teško.

Promislila sam.
Hm…znači, žena mu nije teški ljubitelj, ali strastveni s mjerom.
Odmah sam znala koju knjigu da mu dam.

"Probajte s ovom.",kažem mu i dohvatim mali roman na čijoj je naslovnici bilo nacrtano malo slomljeno srce. "Zalazak sunca od Georgie Albert. Sigurna sam da će se vašoj ženi svidjeti i vama olakšati muke."

Pogledao me s upitnikom u očima dok sam mu predala knjigu u ruke i nasmiješila se.
Nije ništa rekao osim što je slegnuo ramenima i tiho rekao: "Vidjet ćemo."

Uputio se prema pultu, a ja sam se slabašno nasmiješila i vratila kolicima.

Gospođa McKellers ga je, prije nego što mu je predala iskaznicu, nešto upitala, ali sam ja bila previše udaljena da bih čula.

****

Sjedila sam na maloj stolici blizu police za knjige gdje su stajale knjige za odrasle.
Čitala sam "Vrag nosi Pradu" i iskreno uživala u toj knjizi.
Nasmijala sam se na jedan dio kada je gospođa McKellers došla do mene i prenula me iz čitanja.

"Uživaš?",upita me ona.

Lecnula sam se i smjesta zatvorila knjigu.
Podigla sam se s stolice i brzo joj izbrbljala sve što sam danas napravila tako da ne misli da sam se ulijenila.

"Razvrstala sam sve knjige na njihove određene police, očistila sam sve stolove i police koji su bili prljavi, zalila sam cvijeće na prozorima jer su mi izgledali pomalo suho, spremila sam sve dokumente i nadam se da niste ljuti na mene jer više nemam posla i…"

"Madeline, smiri se! Polako, polako!",kaže ona i podigne ruku da me utiša. "Sve je u redu. Ni najmanje nisam ljuta na tebe! Štoviše, jako sam ponosna što sam te zaposlila."

Trebao mi je trenutak da shvatim o čemu ona priča, a onda kad su mi se riječi polako slegle u glavi, pocrvenila sam.

"Vidim da si se danas jako dobro potrudila i stvarno si zaslužila pauzu.", nastavi ona, a onda se namrgodi. "Ali kao pauzu sam mislila da ćeš otići u najbliži kafić i popiti kavu, a ne ostati ovdje i čitati knjige?!"

Nasmiješila sam se.

"Hvala, gospođo McKellers, ali nije potrebno. Nisam neki fan kafića i ako vam ne smeta; voljela bih ovdje ostati za vrijeme pauze."

Nakratko me gledala, a u očima sam joj vidjela nekakvu iskru miješanja osjećaja.
Široko mi se nasmiješila i potapšala po ramenu.

"Ah, Madeline. Stvarno si simpatična djevojka. I ponavljam: sretna sam što sam te uzela.",reče ona. "Si sto posto sigurna da ne želiš ići na kavu?! Ili barem hladan sok? Ja častim."

Iskreno sam joj se zahvalila, ali odbila ponudu.
Još jednom me potapšala, a onda otišla iz knjižnice govoreći mi da će se vratiti za petnaest minuta.

"Ako bude kakvih problema, ja sam ovdje blizu.",napomene mi ona prije nego što je otišla.
"Bez brige.",uvjerim ju. "Ja ću se snaći. Samo vi uživajte."

Odmahla je glavu s smiješkom na licu, a onda otišla.

Službeno sam ostala sama.
Sama u knjižnici.

Pogledala sam u sve te silne knjige. Knjige koje su mi pružale radost, utjehu, tugu i neopisivu maštu.
Nemaju pojma kako sam im bila zahvalna, a najviše zahvalna gospođi McKellers koja me ovdje zaposlila.
Nije imala pojma da je razveselila malu djevojčicu u meni koja je upravo sada vriskala od sreće.


Evo ga!
Napisan je i drugi post! :)
Nadam se da vam se sviđa. Ispričavam se ako nekima nisam javila za post.
Razlog je zato što imam ograničeno vrijeme na Internetu.
No, svejedno se nadam da ćete uspijeti pročitati post. :)

Šaljem puse svima! :)

P.S. Ne, još ne primam likove.... ;)


|petak, 22.02.2008. , 20:19|

| Komentari (30) | Da*Ne| Print|






The very begining...

Novi dan- novi početak- tako je uvijek govorila moja baka.
A taman su iza slabašnog oblačka virile prve zrake toplog sunca.
Završavala sam s svojim doručkom. Prepečenac s marmeladom od šljiva. Mljac!
Obožavala sam marmeladu i inače sve što je bilo povezano s slatkim.

"Polako, Mad. Ne žuri se. Bit će ti slabo.",kaže mi mama za radnom plohom kuhinje.

Bila sam u žurbi pa sam samo pojela jedan prepečenac umjesto uobičajenih četiri.
Popila sam gutljaj svježeg narančinog soka i požurila se srediti. Na putu do svoje sobe sam se sudarila s svojom mlađom sestrom Bethany.

"Au! Pazi kuda ideš, Maddy.",napomene mi ona.

"Joj, sorry, Beth. Nisam htjela.",rečem i zastanem da ju poljubim u obraz.

"Daaaaj….prestani s tim! Baš si odvratna!",reče Bethany i obriše mjesto gdje sam ju poljubila. "Nemam više pet godina kao prije!!"

To je bila istina.
Bethany više nije bila moja mala mlađa seka. Mislim, jest, ali nije više bila mala.
Imala je četrnaest godina. I to je već bio početak njenih pubertetskih dana i znam kako to može biti "osjetljivo."

"Oprosti…",još jednom rečem popravljajući svoje naočale i požurim prema svojoj sobi.

Prije nego što sam ušla i zatvorila vrata za sobom, čula sam Bethanyn glas kako govori mojoj majci: "Ona je stvarno pukla."

Nasmiješila sam se.

Otkad sam počela raditi u knjižnici, sva sam u oblacima. Mjesecima sam se borila mjesto pomoćnika. I napokon sam dobila to mjesto!! Bila sam tako vesela kad mi je gospođa McKellers priopćila sretnu vijest. Ona je vlasnica te knjižnice i već je bila u svojim starim godinama. Njen muž je umro prije dvije godine i sama se nije mogla snaći u knjižnici, pa joj treba pomoć.
Meni i mojoj obitelji stvarno treba novac jer mama je jedina koja radi, a tata…pa on ne živi s nama. I naravno, želim pomoći svojoj obitelji, a pošto je tek početak ljeta i nema škole- tim bolje!
Ja sam se odmah javila za pomoć, ali nisam bila jedina. Moja konkurencija su bili Brooke Waters i Mitch Bubble.
Mitch je htio posao jer su mu starci siromašni i trebaju im pare, a Brooke…ah, Brooke. Njoj trebaju pare samo da si kupi novi topić u izlogu 'Miss Sweet.'

"Starci su mi zabranili džeparac jer su rekli da sam rastrošna. Pih. Nemaju pojma da za dobar izgled treba žrtvovati nekoliko novca."-to mi je ona sama rekla.

Iskreno, znala sam da je bila konkurencija između Mitcha i mene jer ne vjerujem da je gospođa McKellers htjela nekoga kao Brooke da joj pomaže. Zapravo, ona joj uopće ne bi pomagala. Prije nego što dobiješ posao, trebao si ispuniti neki list o sebi i odgovarati na neka određena pitanja.
Postavljala nam je neka pitanja svakome posebno. Htjela je saznati zašto želimo raditi ovdje i procijeniti kome bi bilo najbolje da dobije posao.
I nakon nekoliko dana, dobila sam poziv doma i rekla mi je da sam primljena!!
Kud bolje nego raditi u knjižnici!
Ja inače obožavam čitati knjige.
Pravi sam knjiški moljac, kako se kaže.
Žao mi je Mitcha, ali i on mi je sam jučer mailom čestitao na novom poslu.

Ajme, pa vi još ni ne znate moje ime!
Zovem se Madeline Denver. Drago mi je. :)
Možete me zvati Maddy, ako hoćete. Nisam baš previše zaljubljena u svoje ime, ali eto.
Inače sam zaboravljiva pa nemojte se ljutiti zbog ovoga.

Da nastavim:
Upalila sam liniju koja se nalazila na gornjoj ladici pokraj prozora i čula se zabavna pjesma "Mobile" od moje omiljene pjevačice Avril Lavinge. Zaplesala sam nakratko u ritmu glazbe, a onda se počela oblačiti.
Odjenula sam traperice, crnu majicu kratkih rukava na kojoj ružičastim slovima piše "Kiss me. I'm famous" i obukla svoje omiljene maslinasto-zelene starke koje sam dosta išarala s crnim markerom. No, svejedno sam ih voljela.
Obožavala sam nositi starke. To je bio moj prepoznatljivi znak.
Skinula sam naočale. U normalnim slučajevima sam ih skoro stalno nosila, ali mislim da mi danas neće biti potrebne.
Svoju dugu smeđu kosu sam svezala u rep i stavila kopču. Ostavila sam da mi par pramenova pada niz lice. Namirisala sam se s svojim omiljenim parfemom koji mi je još prošle godine teta kupila za rođendan.
Stavila sam crnu olovku na svoje smeđe oči i namazala usne s labelom.
Nisam se voljela pretjerano šminkati. Nije mi se dalo, a i mislim da nije baš potrebno pošto je ljeto.
Uzela sam svoju crnu pletenu torbu i u nju stavila neke svoje stvari koje su mi bile potrebne, uključujući svoje naočale u njihovu kutijicu, za svaki slučaj.
Bila sam spremna.
Zagasila sam liniju i izašla iz svoje sobe.

Sišla sam u kuhinju i pozdravila svoje.
Mama je prala moje suđe, a Bethany je jela svoj sendvič od puretine.

"Da se nisi usudila!",napomene mi Bethany kad sam joj se približila.

Digla sam ruke kao da se predajem. "Ok, ok…nema više poljubaca!"

Ja sam uvijek bila prava maza. Voljela sam ljudski dodir, a pod tim mislim zagrljaje i poljupce. Kad god sam negdje morala ići uvijek sam morala prije toga izljubiti svoju obitelj- ne znam ni ja sama zašto, ali to mi je u krvi poput neke dosadne navike. A čini se da je ta mala navika išla na živce Bethany.
Za razliku od mene, Bethany je bila sasvim "hladna" osoba.

Otvorila sam vrata, još jednom ih pozdravila i otišla.
Prišla sam prilazu vadeći ključeve iz džepa gdje se nalazila moja beba.
Moj Clio žuto-zelene boje.

Knjižnica gospođe McKellers se nalazila u Derwoodu, a to je od nas bilo udaljeno oko 8 kilometara. Moja kuća se nalazila u Ulici Seven. To vam je bilo malo mjesto gdje su kuće odmah pokraj jedne druge i gdje skoro svi stanovnici znaju jedno za drugo.
Mogla sam ići autobusom do Derwooda, ali sam htjela malo provoziti Clio da se ne "ulijeni."
Ušla sam u njega i lijepo se namjestila.
Uključila sam auto i polako pošla na cestu.
Kao i inače, odmah sam upalila radio i potražila svoj omiljeni program: 'Radio MC music.'
Razveselila sam se što su upravo puštali moju omiljenu pjesmu.

"…is it enough to die, somebody save my life…I rather be anything but ordinary, please…", pjevala sam u ritmu glazbe.

Vrijeme je bilo prekrasno. Sunčano bez ijednog oblačka.
Nije bilo prevruće, ali znala sam da će se vrućina do podneva pojačati.
Bio je kraj lipnja, ali vruće kao da je sredina kolovoza.

Upalila sam klimu da me malo osvježi, ali sam ju brzo zagasila.
Ne znam. Uvijek bi mi nekako zasmetala tijekom vožnje.

Službeno sam izašla iz Sevena i približavala sam se glavnoj cesti koja je vodila do Derwooda.
Osjetila sam slabe trnce niz svoje tijelo od uzbuđenja.

"Jedva čekam.",rečem sama sebi.

Nisam imala pojma kako će mi taj posao zauvijek promijeniti život.



Evo, nadam se da vam se početak sviđa.
Dobrodošli na moju prvi blog s mješavinom hpff-a i Sumrak fikcije.
Stvarno se nadam da će sve biti u redu i da će priča ići dobrim tokom jer imam velike planove za ovaj blog i potrudit ću se da vam se sviđa. :)
Da vam odmah kažem kako ne primam likove dok ja ne kažem da mi trebaju.
Ostalo ćete sami saznati.

Pusa.


|subota, 16.02.2008. , 19:53|

| Komentari (29) | Da*Ne| Print|






<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se