IQ Test

Blog mater 2

Blog mater 2

ponedjeljak, 31.08.2009.

Zadatci iz matematike u Zemunu


1) Mali Aca ima četiri grama kokaina. Ako 1 / 8 proda Zeki za 5 eura a 1 / 4 Goksiju za 10 eura, kolika je ulična vrednost onoga što mu ostaje?

2) Beli dobija 2000 eura za ukradeni BMW, 1000 za ukradeni Golf 5 i još 2500 za Audi A8. Ako ukrade jedan BMW i 2 Golf 5, koliko Audija treba da mazne da bi imao ukupno 9000 eura?

3) Kiza je dobio 6 godina za ubistvo, a od naručitelja je dobio 10 000 eura.
Ako njegova žena troši 100 eura mesečno, koliko para će mu ostati kad izađe iz ćuze?
Dodatno pitanje: Koliko vremena će još morati ležati ako ubije gaduru koja mu je potrošila pare?
>
4) Đone je ukrao Ganetov Kavasaki. Dok Đone beži brzinom od 100 km na sat, Gane vadi pištolj. Ako mu treba 7 sekundi da izvadi utoku, repetira je i ispali, koliko daleko može stići Đone dok ga ovaj ne obori?

- 16:00 - # Komentari (0) - Isprintaj -

petak, 28.08.2009.

Naše pismo Titu maršalu


Pon, 24/08/2009 - 14:14 — Marshal

Šalje:
Zbunjeni Narod
U masi b.b.
Republika Hrvatska

Prima:
Maršal Josip Broz Tito
Kuća cvijeća b.b.
11000 Beograd
E-mail: josip.broz@formerpresidents.com

Predmet: apel - vrati se, vrati se
Datum: 24. kolovoza 2009.

Dragi naš predsjedniče dobar Vam dan!

Nadamo se da ste dobro i da raspolažete sa obiljem slobodnog vremena. Zadnji put kada sam Vam pisao bili ste u bolnici u Ljubljani. Još ste imali obje noge, a i mediji su govorili da Vam je sve bolje i bolje. Drugarica učiteljica koju smo naprasno nakon rata morali zvati samo učiteljica nam je govorila da ste vi tvrd orah i da Vam ne može nitko ništa, ni istok, ni zapad, pa ni šećerna bolest, ni Staljin, a ni starost.
Druže Tito, situacija u zemlji je složena. Neprijatelj nikad ne spava, a jedino ga možemo prepoznat po podočnjacima, a samo kada nas gleda u oči, a lažu nas i gledaju u oči.

Ako smijemo na Ti, Druže Tito, smatram da si nas zajebao kada si pošao ali nisi ni jedini. Eno nomane otišao onaj što nije ni tvoja slika i prilika Ivo Sanader ali razlika je što je on pošao nakon krize, a ti prije krize.


Žao mi je što te opterećujem u 117. Godini života ali Tito samo da znaš da nije vrijeme za zajebavanje i uživanje u penziji. Želimo da se vratiš i da preuzmeš Vladu jerbo je danas važniji premijer od predsjednika, a predsjednik ne možeš biti jer je tvoja rezidencija na Briunima zauzeta, Stipe je tamo.

Drugarica Jadranka nas je ubila zadnjih dana u pojam. To ti je ona žena što je na radiju bila spiker. I ona se rastavljalja 100 puta baš kao i ti. I ova se zadnjih godina, baš kao i ti Druže bavila braniteljima, ona dragovoljcima, a ti partizanima. U svojim pedesetim godinama ima više sjedih nego ti prvih 120 godina života, a digla nam je i porez i davanja za 6%.

Ne znam da li su te zvali iz kadrovske, ali planiraju ti prodat brodogradilište Kraljevicu (ono gdje si ti prvo radio) i ostala brodogradilišta nekom Končaru ili Zepteru. Tvoj Mercedes je u Makedoniji, neki seljak ide u polje sa njim, a uglavnom ti se prodaje sve što si ti teškom mukom otpisivao dugove na skupovima nesvrstanih ili praveći se da uživaš sa raznoraznim ljudima iz zemalja država sa novcem. Galeb je u Rijeci, još ga nisu popravili i ne znam da li ti je došao račun za vez u Rijeci.

Vrhovni naš komadantu, vrati se i dati ćemo ti slijedeće:

- BMW 7 (bolji od Mercedesa iz 79') blindiran. Rega će ti biti ZG1892JB
- 20.000,00 Kn netto + dodaci u 10 nadzornih odbora cca 40.000,00 Kn
- 20 dobrih satova što je ovaj predzadnji greškom ostavio u svojoj ladici
- Dolores Lambaša će ti biti nova dvadeset i osma žena po redu
- Evo obećavam da ću ti ja nosit štafetu i da ću ti Hajduk dovest na minimalno 4. poziciju na listi HNL-a, jebiga bolje od ovoga ne mogu.

Ostaviti ću ti i Luku Bebića tako da imaš svoju generaciju da čavrljate o sporednim stvarima, maslinama, dobrome vinu i mandarinama. Što se lova tiće, znam da voliš lov, vidi sa Šeksom tko je u HDZ-u na listi za odstrel, pa udari negdje u šumi po njima.

Molim te javi mi se što prije, pošalji mi radnu knjižicu. Prijaviti ćemo ti boravište u nekoj zoni od posebne državne skrbi da plaćaš manje poreza.
Ako koga trebaš dovesti sa sobom, javi, upraznilo se mjesto u HŽ-u.
Javi kada dolaziš da ti šaljem Chellenger

Voli te tvoj Zbunjeni narod

- 08:28 - # Komentari (0) - Isprintaj -

četvrtak, 27.08.2009.

Priča o Fabijanu - priča o novcu

Fabijan je uzbuđeno uvježbavao svoj govor kojeg je trebao sutradan da održi pred masom ljudi. Bio je uvjeren da će se oni okupiti. Uvijek je želio ugled i moć a sada su se njegovi snovi počeli ostvarivati.

On je bio zanatlija, izrađivao je nakit i razne ukrase od srebra i zlata. Međutim, nije bio zadovoljan time da radi samo da bi preživljavao, on je bio u potrazi za uzbuđenjima i izazovima.
Ljudi su generacijama koristili sistem robne razmjene. Čovjek je izdržavao svoju porodicu osiguravajući sve što joj je potrebno ili bi se specijalizirao u određenoj struci. Kada bi proizveo neki višak, on bi ga razmjenjivao s viškovima koje su proizveli drugi.
Dan na tržnici bio je uvijek bučan i prašnjav, ali ljudi su se ipak radovali žagoru i pogađanjima a posebno druženju. Bilo je to mjesto puno sreće i zadovoljstva ali sada je već bilo previše ljudi i previše svađe. Nije više bilo vremena za razgovor – tako se i pojavila potreba za nekim boljim sistemom.
Ljudi su uglavnom bili sretni i uživali su u plodovima svoga rada.
U svakoj društvenoj zajednici bila je formirana jedna jednostavna vlada s ciljem zaštite individualnih sloboda i prava, kao i osiguranja da se nikoga ne prisiljava da čini nešto protiv svoje vlastite volje.

To je bila jedna i jedina svrha vlade, dok je svakog guvernera dobrovoljno podržavala lokalna zajednica koja ga je izabrala.
Međutim, pijačni dan je bio jedini problem kojeg nisu mogli riješiti. Vrijedi li jedan nož dvije košare kukuruza ili ne? Vrijedi li krava više od kola...itd Nikome nije padao na pamet neki bolji sistem trgovine.
Tada je Fabijan proglasio: "Imam rješenje za ove probleme i pozivam sviju na sutrašnji javni skup."

Sljedećeg dana došlo je do velikog okupljanja ljudi na gradskom trgu i Fabijan je tamo objasnio sve o jednom novom sistemu kojeg je nazvao "novac". Zvučalo je dobro. "Kako ćemo započeti?" pitali su ljudi.
"Zlato od kojeg sam izrađivao ukrase i nakit je izvrstan metal. Ne trune, ne rđa a dugo traje. Napraviću novčiće od zlata a svaki novčić nazvat ćemo 'dolar'."
Objasnio je sve prednosti tog sistema i kako će 'novac' biti sredstvo za razmjenu - mnogo bolje od robne razmjene.
Međutim, jedan od guvernera je izrazio sumnju: "Neki ljudi bi mogli iskopati zlato i napraviti svoj vlastiti novac”. “To bi bilo vrlo nepravedno", spremno je uzvratio Fabijan, "Samo one kovanice koje će biti odobrene od vlasti moći će se koristiti a one će imati na sebi utisnut poseban žig." Ovo se učinilo razumnim i predloženo je da svi dobiju podjednak iznos. "Ali ja zaslužujem više, svi koriste moje svijeće," oglasio se svjećar. "Ne," uskočio je stočar, "Bez hrane nema života", mi stočari trebamo dobiti najviše." I tako je došlo do svađe.
Fabijan ih je pustio da se svađaju neko vrijeme a onda je rekao: "Budući da se ne možete složiti, predlažem da svako uzme od mene onoliki iznos koliki god želi. Neće biti ograničenja, osim vaše sposobnosti da mi vratite dug.
Što više uzmete, više ćete morati otplatiti u roku od godinu dana. "A što ćeš ti dobiti?", zapitali su ga ljudi.
"S obzirom da ja pružam usluge tj. snabdijevam vas novcem, naravno da zaslužujem i platu za taj moj posao. Recimo da za svakih 100 novčića koje podignete, vratite 105 za svaku godinu duga. Tih 5 kovanica će biti moja naknada koju ćemo zvati 'kamatom'.
Ovo se činilo kao jedino rješenje, a pored toga, 5% je zvučalo kao mala naknada. "Dođite sljedećeg petka, pa ćemo početi."
Fabijan nije gubio vrijeme. Izrađivao je kovanice danonoćno i krajem sedmice već je bio spreman. Ljudi su se okupili ispred njegove radnje i nakon što su guverneri pregledali i odobrili kovanice, počeo je taj novi sistem. Neki su posudili samo malo i otišli da ga odmah isprobaju.
Novac ih je oduševio, te su odmah počeli sve vrednovati u zlatnicima ili dolarima. Vrijednost svake stvari bila je nazvana 'cijenom', a cijena je ovisila o količini rada uloženog u njenu proizvodnju. Ukoliko je nešto iziskivalo dosta rada, cijena je bila velika, a ukoliko je iziskivalo malo truda, cijena je bila prilično niska.
U jednom gradu živio je čovjek po imenu Alan, koji je tamo bio jedini urar. Cijene njegovih satova bile su veoma visoke jer su mušterije bili voljni dobro platiti kako bi mogli imati jedan od njegovih satova.
Tada je drugi čovjek počeo izrađivati satove i ponudio ih po nižoj cijeni kako bi ih lakše prodao. Alan je bio prisiljen sniziti svoje cijene i proizvoditi još kvalitetnije satove. To je bila prva izvorna slobodna konkurencija.

Isto se desilo s graditeljima, prijevoznicima, računovođama - u stvari sa svakom branšom. Mušterije su uvijek birale ono što su smatrale da je najbolja pogodba - imali su slobodu izbora. Nije bilo vještačkih zaštita poput licenci i tarifa koje bi sprječavale druge ljude da ulaze u poslovne odnose. Standard života se poboljšao, i nije prošlo dugo a ljudi su se pitali kako su uopće mogli prije bez novca.

Krajem godine Fabijan je napustio svoju radnju i posjetio je sve ljude koji su mu dugovali novac. Neki su imali više nego što su posudili od njega, a neki manje, s obzirom da je količina izdanog novca bila ograničena. Oni koji su imali više nego što su uzeli, platili su Fabijanu 100 kovanica plus 5, ali su ipak trebali posuditi ponovo, kako bi nastavili.
Drugi su otkrili po prvi put u životu da su dužni. Prije nego što bi im posudio još novca, Fabijan bi im stavio hipoteku na neki dio imovine. Većini ljudi je onih 5% bilo teško za pronaći.
Niko nije shvatio da kao jedna cjelina, zemlja nikad neće moći da se otarasi duga sve dok se sav novac ne otplati, pa čak ni tada, zbog onog dodatka od 5 na svakih 100, koji uopće nikada nije ni bio posuđen. Niko osim Fabijana nije mogao vidjeti da je nemoguće platiti kamatu s obzirom da taj novac nije ni bio izdan, dakle nekome je morao nedostajati.
Istina je da je Fabijan potrošio nešto novca, ali on nije nikako mogao potrošiti 5% od čitave ekonomije na samog sebe. Ljudi je bilo na hiljade, a Fabijan je bio samo jedan. Uz to je još uvijek bio bogati zlatar koji je zarađivao za jedan udoban život.

Iza svoje trgovine Fabijan je imao jedan trezor i ljudima se činilo pogodnim da ostave nešto od svojih zlatnika na čuvanje. On je zaračunavao jednu malu naknadu za tu uslugu koja je ovisila o iznosu i vremenu na kojeg je novac bio pohranjen. Vlasnicima je davao potvrde za njihove uložene iznose.
Kad je neko otišao u kupovinu, nije nosio sa sobom hrpu zlatnog novca namijenjenog trgovcu, nego samo potvrdu s vrijednošću dobara koje je želio kupiti.

Trgovci bi priznavali te potvrde kao valjane, te su ih prihvaćali imajući na umu da ih mogu uvijek odnijeti kod Fabijana i tamo podići odgovarajući iznos novca. Potvrde su se počele širiti iz ruke u ruku umjesto da se to radi sa zlatom. Ljudi su imali veliko povjerenje u te potvrde – smatrali su ih isto vrijednima kao i novac.
Nedugo zatim, Fabijan je primijetio kako ljudi neobično rijetko podižu svoje zlatne kovanice.
Tako je pomislio: "Eto, imam toliko tog zlata a još uvijek sam zanatlija koji teško radi. To nije u redu. Postoje stotine ljudi koji bi bili sretni da mi plate kamatu za korištenje ovog zlata koje ovdje leži i kojeg malo ko uopće podiže. Istina, to zlato nije moje, ali se ono nalazi kod mene - a to je ono što je bitno. Uopće ne trebam ni kovati nove novčiće, kad mogu koristiti ove koji su pohranjeni u mom trezoru."
Isprva je bio vrlo oprezan, posuđujući samo par kovanica na neko vrijeme, uz veliku garanciju da se oni vrate. No postepeno je postajao sve odvažniji posuđujući veće i veće iznose.
Jednog dana od njega je bio zatražen veliki iznos kovanica. Fabijan je predložio: “Umjesto da nosite sav taj novac sa sobom, mogu vam izdati jednu ili više potvrda na vaše ime za sumu novca kojeg tražite”. Klijent se složio i Fabijan mu je izdao potvrde. Tako je on dobio kredit a i zlato je još ostalo u njegovom trezoru. Pošto je klijent otišao, Fabijan se zadovoljno smijao. Mogao je zadržati svoj kolač, čak i ako ga pojede. Mogao je posuđivati zlato a istovremeno ga i dalje držati u svom trezoru.
Prijatelji, stranci, pa čak i neprijatelji trebali su financijska sredstva kako bi održavali svoje poslovanje, - a sve dok su imali pokriće, mogli su posuđivati koliko god bi im trebalo. Jednostavnim izdavanjem potvrda Fabijan je mogao 'posuđivati' novac drugima u vrijednosti nekoliko puta većoj od vrijednosti zlata koje nije bilo njegovo ali se nalazilo u njegovoj riznici. Sve je bilo sigurno, a problemi bi nastali samo u slučaju da se stvarni vlasnici pojave i zatraže svoje zlato ili kod gubitka povjerenja ljudi.

On je uredno čuvao knjigu koja mu je pokazivala dugove i kredite svake osobe. Posao posuđivanja novca pokazao se veoma unosnim.

Njegov položaj u društvu je rastao onoliko koliko i njegovo bogatstvo. Postao je značajan čovjek kojeg se moralo poštovati. Kad se o financijama radilo, njegova riječ se uzimala kao svetinja.

Fabijanova djelatnost pobudila je znatiželju zlatara iz drugih gradova. Tako su se oni okupili jednog dana i posjetili ga. On im je rekao što radi, ali im je posebno naglasio potrebu za tajnošću.
Ako bi se njihov plan razotkrio, cijela šema bi propala, pa su se tako dogovorili da stvore jedan tajni savez.
Svi su se vratili u svoje gradove i počeli raditi onako kako ih je Fabijan podučio.
Ljudi su sada prihvaćali potvrde vrijednima poput samog zlata, a mnoge potvrde su takođre bile deponirane na čuvanje u riznicama, isto kao i zlatne kovanice. Kad bi jedna stranka htjela platiti drugoj za određenu robu, jednostavno bi napisala kratku obavijest Fabijanu da prenese novac sa njegovog računa na drugu stranku. Fabijanu je trebalo samo par minuta da prebaci cifru.
Ovaj je novi financijski sistem postao je vrlo popularan, a te potvrde su nazvane - 'čekovi'.
Jedne noći u kasne sate, zlatari su održali još jedan tajni sastanak i Fabijan im je otkrio novi plan. Narednog dana sazvali su sastanak s namjesnicima i Fabijan započe ovako: "Potvrde koje mi izdajemo su postale vrlo popularne. Bez sumnje, većina vas namjesnika ih koristite također jer ih smatrate vrlo praktičnim." Guverneri su potvrdili klimanjem glave pitajući se u čemu je problem. "Dakle," nastavio je, "neke potvrde su krivotvorili falsifikatori. To se mora zaustaviti."
Namjesnici su se uplašili. "Što možemo učiniti?" pitali su Fabijana, koji im je na to odgovorio: "Moj prijedlog je da bi vlasti trebale štampati potvrde na poseban papir vrlo složenog dizajna, te da svaka novčanica bude potpisana lično od strane glavnog guvernera.
Mi, zlatari ćemo sa zadovoljstvom platiti troškove štampanja, jer će nam to uštedjeti mnogo vremena koje koristimo pišući potvrde. Namjesnici su zaključili kako je njihov posao da štite ljude od falsifikatora i složili se s tim da štampaju novčanice.

"Nadalje", dodao je Fabijan, "Neki ljudi su se obogatili kovanjem vlastitog zlatnog novca. Predlažem da donesete zakon da svako ko nađe zlatno grumenje bude obavezan predati ga. Naravno, oni će za to biti nagrađeni potvrdama i kovanicama."
Zamisao je dobro zvučala i bez puno razmišljanja odštampan je velik broj 'novčanica'. Svaka je imala na sebi napisanu vrijednost - $1, $2, $5, $10 itd. Zlatari su platili male troškove štampanja.
Novčanice su bile mnogo prikladnije za nositi i uskoro su postale naširoko prihvaćene. Usprkos svojoj popularnosti, ove nove novčanice i kovanice su korištene tek za 10% transakcija. Statistika je pokazivala da je čekovni sistem pokrivao 90% svih poslovnih odnosa.
Tako je započeo sljedeći dio plana. Do sada, ljudi su plaćali Fabijanu da čuva njihov novac. Kako bi privukao više novca na pohranu u svoje trezore, Fabijan je ponudio da plaća 3% kamate na njihov novac.

Većina ljudi je vjerovala kako im on posuđuje zaradu od onih 5% i kako je njegov profit 2%. Na kraju krajeva, ljudi su smatrali kako je puno bolje dobivati 3%, umjesto da plaćaju za čuvanje njihovog novca.
Količina ušteđevina je rasla u Fabijanovoj riznici tako da je on sada s tim dodatnim parama mogao drugima posuđivati $200, $300, $400 a ponekad i do $900 za svakih $100 u novčanicama i kovanicama koje su kod njega bile deponirane. Morao je biti oprezan da ne prekorači omjer od devet na prema 1 jer je jedna od devet osoba zahtijevala novčanice i kovanice za upotrebu.
Kada ne bi bilo dovoljno novca na raspolaganju, ljudi bi postali sumnjičavi, posebno zato što su im štedne knjižice pokazivale koliko novca su povjerili na čuvanje. U svakom slučaju, na 900 dolara u knjiškim ciframa koje je Fabijan posuđivao pišući sam čekove, on je mogao tražiti do 45 dolara u kamatama, dakle 5% na 900 dolara. Kada bi zajam plus kamata bili isplaćeni - dakle 945 dolara, 900 dolara je bivalo otpisano s liste dugova, dok je Fabijan zadržavao 45 dolara kamate. On je bio prilično voljan platiti 3 dolara kamate na izvornih 100 dolara koji nikad nisu ni izašli iz njegovog trezora. Ovo bi značilo da je za svakih 100 dolara koji su bili kod njega deponirani, bilo moguće izvući 42% profita, dok je većina ljudi mislila kako on uzima samo 2%. Ostali zlatari su također radili istu stvar.
Stvarali su novac iz ničega potezom olovke, a pored toga su još zaračunavali i kamate.
Vlada naravno nije kovala novac, ona je u stvari samo štampala novčanice i kovanice i davala ih zlatarima da ih ovi distribuiraju. Fabijanov jedini trošak je bila jedna mala svota koju je izdvajao za štampanje novca. Međutim, oni su ipak stvarali novac za kreditiranje ni iz čega, a naplaćivali su kamatu za njega. Većina ljudi je vjerovala da je vlada ta koja upravlja zalihama novca. Također su vjerovali kako im Fabijan posuđuje novac koji su drugi povjerili, mada je bilo čudno kako to da se ničiji polog nije smanjivao. Da su svi pokušali podići svoj novac odjednom, prevara bi bila otkrivena.
Jednog dana, Fabijana je posjetio jedan mudar čovjek. "Ova kamata nije u redu. Za svakih $100 koje izdaješ, zahtijevaš $105 za uzvrat a onih $5 kamate ne može biti plaćeno jer taj novac ni ne postoji.
Farmeri proizvode hranu, industrija razna dobra itd. a ti samo proizvodiš novac. Ako npr. u zemlji postoje samo dvojica poduzetnika, a ostale ljude zaposlimo, pa onda posudimo $100 svakome, platimo im $90 u plaćama a za sebe ostavimo $10 profita (kao našu plaću), to znači da je ukupna kupovna moć $90+$10 x 2, dakle $200. Međutim, da bi isplatili tebe, mi bi morali prodavati naše proizvode po $210. Ako jedan od nas uspije prodati sve svoje proizvode za $105, drugi čovjek se može nadati da dobije samo $95. Također, dio čovjekovih dobara ne može ni biti prodan jer više nije preostalo novca kojim bi se kupili.
On ti još uvijek duguje $10 koje ti može otplatiti jedino posuđujući više. Taj je sistem nemoguć. Sigurno, trebao bi izdavati $105, dakle $100 meni, a $5 samom sebi, koje ćeš moći da trošiš. Tada bi 105 dolara bilo u opticaju i dug bi mogao biti otplaćen."
Fabijan ga je mirno saslušao i na kraju je rekao: "Financijska ekonomija je jedna komplicirana stvar, mladiću. Za takve su stvari potrebne godine proučavanja. Pusti mene da brinem o tim stvarima, a ti se brini o svojima. Moraš biti efikasniji, produktivniji, ekonomičniji i postat ćeš bolji poslovni čovjek. Ja sam uvijek voljan da pomognem kad se o tim stvarima radi."
Čovjek je otišao neuvjeren. Bilo je nešto pogrešno u Fabijanovoj djelatnosti i on je osjećao da je Fabijan vješto izbjegao odgovoriti na njegova pitanja.
Ipak, većina ljudi je poštovala Fabijanovu riječ - "On je stručnjak , a ostali sigurno nisu u pravu. Pogledajmo samo kako nam se zemlja razvila, kako nam se proizvodnja poboljšala - Zasigurno napredujemo."
Kako bi pokrili kamatu na novac kojeg su posudili, trgovci su bili prisiljeni povisiti svoje cijene. Radnici su se žalili kako su im plate previše male. Poslodavci su odbijali davati veće plate tvrdeći kako bi u suprotnom bili upropašteni. Farmeri nisu mogli dobiti pristojnu cijenu za svoje proizvode. Domaćice su se žalile kako hrana postaje sve skuplja.
I na kraju, neki ljudi su stupili u štrajk, što je do tada bila nepoznata pojava. Drugi su toliko osiromašili da im ni prijatelji i rodbina nisu mogli pomoći. Većina njih je zaboravila na istinsko bogatstvo - plodna tla, velike šume, minerale i stoku. Mogli su misliti samo na novac za kojeg im se činilo da ga nikad nema dovoljno. Međutim, oni nikada nisu dovodili u pitanje sam - sistem. Vjerovali su da je njihova vlada ta koja upravlja tim sistemom.
Nekolicina je povukla svoj novac i oformila 'pozajmljivačnice' ili 'financijske' kompanije. Tako su mogli dobiti 6% ili više, što je bilo bolje od Fabijanovih 3%, ali mogli su posuditi samo novac kojeg su posjedovali - nisu imali tu čudnu moć da stvaraju novac iz ničega, pišući brojke u knjige.
Ove kompanije su pomalo zabrinjavale Fabijana i njegove prijatelje, pa su oni brzo napravili nekoliko svojih kompanija. Uglavnom su kupovali druge, prije nego što su one uopšte počele s radom. Za tili čas, sve financijske kompanije su prešle u njihovo vlasništvo ili su bile pod njihovom kontrolom.
Ekonomska situacija postajala je sve gora. Radnici su bili uvjereni da njihovi šefovi zarađuju prevelik profit. Šefovi su pak govorili kako su im radnici lijeni i kako ne ispunjavaju pošteno svoje radne obaveze. Svi su prebacivali krivicu na druge. Namjesnici nisu znali kako riješiti taj problem, a goruće pitanje je bilo - kako pomoći onima koji su bili pogođeni siromaštvom?!

Tako se počelo s programom socijalne pomoći, a doneseni su i zakoni koji nalažu ljudima da im osiguravaju određeni doprinos. Ovo je razljutilo mnoge ljude koji su vjerovali u staromodnu ideju kako je pomoć susjedu jedan čin drage volje: "Ovi zakoni nisu ništa drugo do jedna ozakonjena krađa. Uzeti nešto od osobe protiv njene volje ne razlikuje se od krađe, bez obzira na to kakva je pozadina tih mjera."
Međutim, svi su se osjetili bespomoćnima, a zaplašivali su ih i zatvorskim kaznama ukoliko bi odbili platiti. Ove dobrotvorne šeme donijele su određena poboljšanja, ali problem se brzo vraćao, te je trebalo više novca. Cijena ovih programa je stalno rasla, baš kao i veličina vladajućih struktura.

Većina namjesnika bili su iskreni ljudi koji su davali sve od sebe. Nije im se sviđala ideja da traže sve više i više novca od svog naroda, i na kraju nisu imali drugog izbora nego početi posuđivati novac od Fabijana i njegovih prijatelja. Nisu imali pojma kako će taj novac moći vraćati. Roditelji si više nisu mogli priuštiti da plaćaju učitelje za svoju djecu. Nisu mogli plaćati liječnike. A prijevoznici su ostajali bez posla.
Vlast je bila prisiljena preuzimati ove djelatnosti, jednu po jednu na sebe. Učitelji, liječnici i mnogi drugi postali su državne sluge, tj. službenici. Malo njih je bilo zadovoljno svojim poslom. Dobili su primjerene plate, ali su izgubili svoj identitet. Postali su sićušni kotači u jednoj ogromnoj mašini.
Nije bilo mjesta za osobnu inicijativu, a ni neko osobno zalaganje se nije priznavalo, plata im je bila ograničena a napredovalo se samo u slučaju penzioniranja ili smrti njihovih pretpostavljenih.

U očaju, neki članovi vlade su potražili Fabijanov savjet. Smatrali su ga vrlo mudrim, a ličio je i na nekoga ko se razumije u pitanja novca. On je saslušao njihove probleme i na kraju im je odgovorio: "Mnogi ljudi nisu u stanju sami rješavati svoje probleme, pa trebaju nekog ko će ih rješavati umjesto njih. Sigurno se slažete s tim da većina ljudi ima pravo da bude sretna i osigurana nužnim potrepštinama za život. Uostalom, jedna od naših velikih izreka i kaže: 'Svi su ljudi jednaki', zar ne?

Jedini način da se stvari usklade bio bi da se uzme višak bogatstva od bogatih i da se on ustupi siromašnima. Uvedite porezni sistem. Što više čovjek ima, više će morati platiti. Skupljajte poreze od svake osobe ovisno o njezinoj radnoj sposobnosti i dajte svakome prema njegovoj potrebi. Škole i bolnice bi trebale biti besplatne za sve one koji si ne mogu priuštiti da ih plate."
Fabijan im je ponudio dugačak govor ukrašen visokim i plemenitim idealima, a na kraju je završio sa: "Oh, uzgred rečeno, nemojte zaboraviti da mi dugujete novac. Posuđujete ga već neko vrijeme. Najviše što mogu učiniti da pomognem je da mi platite samo kamate. Opraštam vam glavnicu, platite samo kamate."
Otišli su bez neke dublje analize Fabijanove filozofije. Uveli su porez na dobit - što više zaradiš, veća ti je porezna stopa. Nikome se ovo nije sviđalo, ali su plaćali ili odlazili u zatvor.

Trgovci su još jednom bili prisiljeni povećati cijene, nadničari su tražili veće nadnice što je natjeralo mnoge poslodavce da zamjenjuju ljude mašinama. Ovo je prouzrokovalo dodatnu nezaposlenost i prisililo vladu da uvede još više programa za socijalnu pomoć.
Uvedene su tarife i ostala sredstva zaštite kako bi se očuvale neke industrijske branše, ako ništa, onda bar zato što su osiguravale zaposlenje većem broju ljudi. Neki su se pitali, da li je svrha proizvodnje - proizvodnja dobara ili proizvodnja radnih mjesta!?
Kako su se stvari pogoršavale, isproban je cijeli jedan niz raznoraznih mjera poput kontrole plaća, kontrole cijena i kontrole svega i svačega. Vlada je nastojala skupiti što više novca kroz poreze na prodaju, poreze na platu itd. Neko je primijetio da između farmerovog žita, pa do kruha na domaćinovoj trpezi, stoji 50 poreza.
Javljali su se 'stručnjaci' i neki su bili izabrani u vladu, ali nakon svakog godišnjeg sastanka vraćali su se ne postigavši ništa osim vijesti da će porezi biti preraspodijeljeni, međutim, u globalu oni su uvijek rasli.
Fabijan je zahtijevao svoje pare, a sve veće i veće svote poreznog novca su bile potrebne kako bi se njega isplatilo.

Tad je došlo do stvaranja čitavog spektra stranačkih politika - ljudi su se počeli svađati koja grupa upravnika može najbolje riješiti probleme. Svađali su se oko ličnosti, ideologija, stranačkih programa, svega osim - istinskih problema.
U jednom gradu je kamatni dug premašio iznos poreza koji je bio prikupljen tijekom posljednje godine dana. U cijeloj zemlji se suma neplaćenog kamatnog novca povećavala, a dodatna kamata se zaračunavala i na neplaćene kamate.
Malo po malo, Fabijan i njegovi prijatelji postajali su vlasnici velikog dijela stvarnog bogatstva zemlje. On je time dobio i veću mogućnost nadzora nad ljudima. Međutim, taj nadzor je još uvijek bio nepotpun. Znali su da situacija neće biti sigurna dok svaka osoba ne bude stavljena pod kontrolu.
Većina onih ljudi koji su se protivili sistemu bili su ušutkivani financijskim pritiscima ili su trpjeli javno izrugivanje. Da bi to mogli raditi, Fabijan i njegovi prijatelji kupili su većinu novina, televizijskih i radio stanica, a on je pažljivo odabirao i ljude koji će njima upravljati. Mnogi od tih ljudi imali su iskrenu želju za poboljšanjem svijeta, ali nisu mogli postati svjesni da su iskorištavani. Njihova rješenja su se uvijek bavila posljedicama problema, a nikad uzrokom.

Postojalo je nekoliko različitih novina - jedne za desno krilo, druge za lijevo. Jedne za radnike, druge za šefove itd. Nije bilo bitno u koje se vjeruje sve dok se nisu doticale istinskog problema.
Fabijanov plan se skoro približio svom potpunom ispunjenju. Cijela zemlja mu je bila dužna. Kroz obrazovni sistem i medije, on je uspostavio nadzor nad ljudskim umovima. Ljudi su mogli vjerovati samo ono što je on od njih tražio.
Kad čovjek ima mnogo više novca nego što ga može potrošiti na svoje prohtjeve, što mu onda uopće preostaje što bi ga moglo uzbuditi? Za one s mentalitetom vladajuće klase, odgovor je moć - sirova moć nad drugim ljudskim bićima. Dok su u vladi i medijima bili korišteni idealisti, pravi rukovodioci koje je Fabijan tražio bili su oni s mentalitetom vladajuće klase.
Većina zlatara su postali takvima. Poznavali su osjećaj velikog bogatstva, ali ih ono više nije uzbuđivalo. Tražili su izazov i uzbuđenje, a ostvarenje potpune vlasti i moći nad ljudskim masama predstavljalo je jednu krajnje izazovnu igru.
Oni su vjerovali da su superiorni u odnosu na druge. "Naše je pravo i dužnost da vladamo. Ljudske mase ne znaju što je dobro za njih. One trebaju biti okupljene i organizirane. Vlast je naše pravo po rođenju."
U cijeloj zemlji Fabijan i njegovi prijatelji posjedovali su mnogo kreditnih agencija. Istina, bile su privatne i odvojeno posjedovane. Teoretski, one su predstavljale konkurenciju jedne drugima, ali u stvarnosti radile su vrlo čvrsto i zajednički. Nakon što su uvjerili par namjesnika, osnovali su jednu instituciju koju su nazvali 'Centar Novčanih Pričuva'. Nisu čak koristili ni svoj novac za to - stvorili su zajam od dijela novca iz depozita drugih ljudi.

Ova institucija je izvana odavala dojam reguliranja financijskih poslova od strane vlade, ali za divno čudo, ni jednom namjesniku ili državnom službeniku nije nikada bilo dozvoljeno da postane član upravnog odbora.
Vlada više nije posuđivala direktno od Fabijana, nego iz 'Centra Novčanih Pričuva'. Garanciju koja se nudila Fabijanu u smislu da će posuđeni novac biti vraćen, predstavljao je procijenjeni iznos poreza koji će se prikupiti od naroda sljedeće godine. Sve to je bilo u skladu s Fabijanovom namjerom da otkloni svaku sumnju da je on taj koji kontrolira financije zemlje, stvarajući utisak da se tu radi o vladinoj djelatnosti. Međutim, on je iza kulisa i dalje sve kontrolirao.
Fabijan je imao toliku kontrolu nad vladom, da je ona bila prisiljena da se ponaša onako kako joj je on nalagao. Tako se on naprasno hvalio: "Dajte mi nadzor nad novcem nacije i neće me zanimati ko donosi zakone." Nije bilo važno koja grupa namjesnika se birala. Fabijan je imao vlast nad novcem, žilom kucavicom nacije.
Vlast je uzimala novac, ali kamata je uvijek bila zaračunavana na svaku posudbu. Sve više i više je izdavano na socijalnu pomoć i nije prošlo dugo, a vlada više nije bila u stanju plaćati ni kamate, a kamoli glavnicu.
Pored svega toga, ipak je bilo onih ljudi koji su se još uvijek pitali: "Novac je jedan sistem koji je stvoren od strane čovjeka. Zasigurno ga se može napraviti takvim da mu služi, umjesto da njime vlada?" Međutim, takvih je ljudi bilo malo, a njihovi glasovi su se utapali u jednoj divljoj utrci za nepostojećim interesom ili kamatom.
Administracije i stranačke etikete su se stalno mijenjale, ali glavna politika se stalno nastavljala, bez obzira na to koja je vlast imala prividnu moć. Svakom godinom, Fabijanov krajnji cilj bližio se svom ispunjenju. Narodna politika nije značila ništa, narod je oporezovan do krajnjih granica, tako da više nije mogao plaćati. Uvjeti za Fabijanov posljednji potez su sazreli.
10% novčanih zaliha bilo je još uvijek u obliku novčanica i kovanica. Ovo je valjalo biti ukinuto na način koji neće pobuđivati sumnju. Dok su ljudi koristili gotovinu, slobodno su kupovali i prodavali kako su htjeli, tako da su još uvijek imali nešto kontrole nad svojim životima

Međutim, nije bilo uvijek sigurno nositi sa sobom novčanice i kovanice. Čekovi nisu bili prihvaćani izvan lokalnih zajednica i stoga se tražio neki praktičniji sistem. I gle čuda, Fabijan je opet imao spreman odgovor!? Njegova je organizacija izdala svima jednu malu plastičnu karticu na kojoj je bilo upisano ime osobe, njena fotografija i identifikacijski broj.

Kad bi ta karta bila predočena, vlasnik trgovine bi nazvao centralni kompjuter da provjeri iznos kredita. Ukoliko je on odgovarao, osoba je mogla kupovati što je htjela do određenog iznosa.
Isprva, ljudima je bilo dopušteno kupovati za male svote na kredit koji je mogao biti isplaćen mjesečno, tako da kamate nisu bile naplaćivane. Ovo je pogodovalo radnicima koji su radili za platu, ali ne i poduzetnicima. Oni su morali instalirati mašineriju, proizvoditi dobra, isplaćivati dohotke itd. Ukoliko bi pretjerali za koji mjesec, bila bi im uračunata kamata od 1.5% za svaki mjesec duga. Ta svota je iznosila 18% godišnje.
Poduzetnici nisu imali druge nego dodati 18% na prodajnu cijenu. Ipak, taj dodatni novac ili kredit (18%) nije bio iznajmljen nikome. U cijeloj zemlji, poduzetnicima je dan nemoguć zadatak da plaćaju $118 za svakih $100 koje su posudili – tih dodatnih $18 nikad nije ni bilo napravljeno.
Fabijan i njegovi prijatelji sada su opet povećali svoj ugled u društvu koje ih je sada smatralo oličenjem uspjeha i poštovanja. Njegova predviđanja u financijama i ekonomiji sada su prihvaćana skoro kao vjerska uvjerenja.
Pod pritiskom povećanih poreza, mnoge sitne zanatlije i privatni poduzetnici bili su uništeni. Za različite djelatnosti bilo je nužno imati specijalne dozvole, tako da je onima koji su preostali, poslovanje postalo veoma otežano.
Fabijan je posjedovao i upravljao svim velikim kompanijama koje su imale na stotine filijala, a koje su naizgled bile u međusobnoj konkurenciji. Na kraju, svi rivali bili su izgurani iz poslovanja kao i mali privrednici. Bili su progutani od Fabijanovih divovskih kompanija koje su bile pod vladinom zaštitom.
Fabijan je želio da uz pomoć sistema plastičnih kartica eliminira novčanice i kovanice. Plan mu je bio da kad se novac skroz povuče iz opticaja, samo one organizacije i firme koje koriste kompjuterski financijski sistem, moći će nastaviti s poslovanjem.

Znao je kako će neki izgubiti svoje iskaznice i tako postati nesposobni da kupuju i prodaju dok im se ne ustanovi identitet. Želio je da se donese zakon po kojem bi svako morao da ima tetovirani identifikacijski broj na ruci ili čelu. Taj bi broj bio vidljiv samo na jednom posebnom svjetlu i bio bi povezan s kompjuterom. Svaki bi kompjuter bio povezan s jednim ogromnim centralnim kompjuterom, kako bi Fabijan mogao znati sve o svakome.

- 09:15 - # Komentari (0) - Isprintaj -

ponedjeljak, 24.08.2009.

Natječaj

Prije izlaska natječaja objavljujem pitanja na koja kandidat mora odgovoriti želi li dobiti posao u Zagrebačkom holdingu..... Odgovori su bodovani a na radno mjesto direktora biti će primljeni kandidati s najvećim brojem bodova.

1. Čiji si ti?

a) Hm, kakvo pitanje, mamin i tatin. Ne? (0)
b) Ja sam sin Domovine Hrvatske. (1)
c) Jozin! Njegova baba i tvoja baba su sestrične Antine zaove koja je nećakinja Bandićevoj svekrvi. (10)

2. A imaš li šta škole?

a) Naravno! Evo završio sam ekonomski fakultet trenutačno sam na posdiplomskom. (0)
b) Frizersku, hoće li to biti dovoljno? (1)
c) Završio sam sve razrede škole. (10)

3. Govoriš li koji strani jezik?

a) Njemački i Engleski, Talijanski samo osnove. (0)
b) Austrijski. (2)
c) Rvacki, Bošnjački, pomalo Srpski. (10)

4. Imaš li vozačku dozvolu?

a) Imam (1)
b) Nemam (2)
c) CE kategoriju a upravo polažem i za prikolicu. (70)

5. Koristiš li se računalom i koji ti je nivo znanja

a) Završavam Cisco akademiju i Microsoftov sam licencirani developer (0)
b) Imam kompjutor i znam Vindoze. (10)
c) Koristim, naravno. Ovih dana sam savladao postotke. (30)

6. Jel imaš mobitel?

a) Imam. (1)
b) Nemam. (0)
c) Imam za svaku mrežu po jedan. Vip, HT, Tele2, Eronet.... (50)

7. Čime bi se bavio u Holdingu?

a) Ja bih želio srediti GUP Grada Zagreba. (-10000)
b) Ja ne bih želio srediti GUP Grada Zagreba. (100)
c) Ja bih sređivo GUP Posušja, kuću i vikendicu. (25000)

8. U kojoj si stranci?

a) Ja sam nestranački čovjek. (0)
b) Nisam niti u jednoj stranci ali napominjem da su mi sve stranke podjednako drage (10)
c) Reci rođo di se to treba učlanit?! (200)

9. Što si po nacionalnosti i koje si vjere?

a) Ne smatram da je to važno i ne smijete me to pitati! (0)
b) Hrvat, katolik! (10)
c) Naš! (10000)

10. Kako si saznao za natječaj za radna mjesta u Holdingu.

a) Čitao sam novine. (0)
b) Čuo sam u tramvaju. (2)
c) Pa nisi li me ti, rođo, zvao vamo? (50000)

- 14:52 - # Komentari (0) - Isprintaj -


Vraca se Haso u Sarajevo nakon rata i posjecuje prijatelje.

Sretne prvo Sulju i tako pita za ostale, uglavnom, kako je Mujo, šta radi.

Dobro je, prica mu Suljo, znaš, samo zveknula im je granata blizu stana pa su svi ogluvili.

Idi slobodno ih posjeti, samo nemoj ni kucat' ni zvonit' na vrata, jer ne cuju, slobodno ti samo udji.

I tako ode Haso, ne kuca već udje direktno, kad tamo, stoji Fata usred sobe i drzi se za sise, a preko puta nje Mujo kara punicu i drzi kisobran u ruci.

Haso se sav izgubi i pobjegne odatle pa ponovo potrazi Sulju i isprica mu.

- Šta je bolan ono, pita Haso, pa oni nisu normalni !

- Ma to ti oni tako komuniciraju, jer su gluvi, kaže Suljo.

- Vidis, Fata kaže Muji da ide po mlijeko, a Mujo odgovara: jebem ti mater, zar ne vidis da vani pada kisa.

- 09:07 - # Komentari (0) - Isprintaj -

četvrtak, 20.08.2009.

PISMENE IZJAVE OSIGURANIKA CROATIA OSIGURANJA


1) Odmakao sam se od ruba ceste, bacio pogled na moju punicu i sletio u kanal.

2) Nakon razvoda od moga supruga svako općenje preuzeo je moj odvjetnik.

3) Između ostalog, prije moje prve prometne nezgode i nakon moje zadnje prometne nezgode nisam imao nikakvih prometnih nezgoda.

4) Pješak je odjednom sišao sa nogostupa i bez riječi nestao ispod mog vozila...

5) Morala sam ispuniti toliko obrazaca da bi mi skoro bilo draže da moj dragi suprug uopće nije preminuo...

6) Na nekim mjestima je u međuvremenu pao snijeg. Cesta je stoga mjestimično bila stvarno klizava. Pokušao sam zakočiti. Borio sam se koliko god sam mogao ali nije pomoglo. Udario sam u ogradu i postao bez svjestan.Tu je bio kraj mojoj svijesti.

7) Pregazio sam čovjeka. On je priznao svoju krivicu pošto mu se to već jednom dogodilo...

8) Na kraju sam živaca i borim se sa teškim kastritisom.

9) Kada sam došao kući greškom sam skrenuo na pogrešni kolni prilaz i udario u drvo koje na tom mjestu kod mene ne stoji.

10) Ne znam tko mi je ukrao novčanik obzirom da nitko od moje rodbine nije bio u blizini.

11) Izašao sam na cestu, od jednom je i slijeva i zdesna naišlo puno vozila, nisam znao kuda bi i tada su me udarili sa svih strana.

12) Vaši argumenti su stvarno slabi. Za takve mučke izgovore morate tražiti veću budalu, a to teško da ćete naći.

13) Policijsko vozilo mi je dalo signal da se zaustavim.Ja sam našao stup i zaustavio se.

14) Pješak očito nije znao u kojem pravcu bi išao, pa sam ga pregazio.

15) Danas Vam pišem prvi i posljednji put i ako mi ne odgovorite opet ću Vam pisati.

16) Moj sin nije srušio tu ženu. On je samo pokraj nje prošao a ona je od propuha pala.

17) Prihoda od uzgoja stoke više nemamo. Sa smrću moga supruga sva stoka je otišla sa imanja.

18) Kada sam htio stati na kočnicu, iste više nije bilo.

19) Nije mi potrebno životno osiguranje. Želim da svi budu stvarno tužni kada umrem.

20) Moje vozilo je jednostavno samo išlo ravno, što u zavoju neminovno vodi do slijetanja s ceste.

21) Vozio sam unazad niz strmu cestu, probio sam ogradu i udario u kuću. Jednostavno se nisam mogao sjetiti gdje je kočnica.

22) Naša vozila su se sudarila točno u trenutku kada su se srela.

- 14:16 - # Komentari (0) - Isprintaj -

srijeda, 19.08.2009.


Sjede dva zemljotresa, jedan mali i jedan veliki.

Mali kaze - ja kad tresem, samo malo podrhtava zemlja, eventualno
prrobudim nekog na desetom katu nebodera, a ti?
Veliki - Ja rusim nebodere.
Mali - A zemlja, je l puca zemlja?
Veliki - Rastvara se i guta sve pred sobom.
Mali- A valovi ima li tsunamija?
Veliki- Naravno, sve kidaju.
Mali - A zrtve, ima li zrtava?
Veliki - Koliko ti dusha hoce.
Mali - A na onoj skali, Richterovoj, od 1 do 8 koliki si ti?
Veliki - Osam.
Mali - Na kurcu te nosam

- 09:48 - # Komentari (0) - Isprintaj -

ponedjeljak, 17.08.2009.

Crkva u hrvata

Ponukan slabom podrškom javnosti predsjedniku Mesiću, napisah mu očajnički mail s nešto zadnje nade koja mi je ostala.... lakše mi ga kopirati tu, nego sad opet pisati kaj mislim...


Poštovani predsjedniče Republike Hrvatske,

obraćam Vam se kao građanin RH s prikupljenim svim dosadašnjim katoličkim sakramentima (i vjenčanje) i kao nestranačka osoba, a povodom Vaših zadnjih medijskih "razgovora" s hrvatskim klerom.

Pod izlikom narodne pobožnosti koja je sve manje na dobrovoljnoj bazi, taj se isti kler bogati nemilo i od davnina, a uz propagiranje skromnog života vjernika. Naravno, čast izuzecima, ali se ni ti izuzeci nikad nisu ogradili od klerskih nezasitnih guzica, pa ih više ni ne budem spominjao jer su samim time dio tog vjerskog stroja.

Nekad, kada su društva rješavala probleme ratovima, crkva se uvijek znala prilagoditi i ukoliko rat nije bio zbog neke žene, onda je bio izazvan od strane crkve. Nema trećeg. Od kada su civilizirana društva (dakle, ne ubrajam SAD) počela osvajati druge zemlje ekonomijom, opet se crkva vrlo uspješno prilagodila novim okolnostima. U ovoj Lijepoj našoj, od samostalnosti, ukoliko me nisu ugnjetavali demokršćani, onda je to radila naša crkva. Sagledavajući iz ove perspektive, najlakše je bilo u ratu. S agresorom si znao na čemu si i puška je bila pomoć. S navedenima znam na čemu sam, ali sam beskrajno bespomoćan.
Nikad se nisam složio s time da se crkveni troškovi pokrivaju iz proračuna. Ok, prošlo je, postali su osim božjih i državni službenici. Ako već imaju stalna primanja, krajnje je licemjerno uzimati milodar tijekom raznih misa i euharistijskih svečanosti. U početku su makar navodili "treba za novi tepih", "za obnovu oltara", no sada više ni to.
Krajnje je licemjerno i sramotno biti najveći građevinski investitor u državi koja je pred bankrotom i nesmanjenom žestinom isisavati novac ovog naroda iz proračuna, a rukom demokršćana na vlasti koji su vjerojatno u strahu od demonskih sila ukoliko ne pogoduju zahtjevima crkve.
Iz godine u godinu svjedoci smo sve veće bahatosti crkve koja ne preza više ni pred čime, dok se s druge strane hdz-ovom retorikom svrstava u moralnu vertikalu društva.

Uspješno su pri kraju potpunog involviranja u sve pore društva, što se može vidjeti i prema nedavno izglasanom Zakonu o potpomognutoj oplodnji koji se direktno tiče i mene.

Molim Vas kao čovjek da ne odustajete od puta kojim ste krenuli i da iskoristite svoj osobni i predsjednički autoritet, te sve svoje instrumente kako bi barem donekle do kraja svojeg mandata prikočili tu neman koja nam svima nanosi zlo i izuzev par udruga pod njihovim okriljem, nisu nam donjeli ništa dobrog. A i te udruge su znale dobro naplatiti svoj humanitarni rad.

Ukoliko je iz aktualne vlade demokršćana došla zapovjed da sva poduzeća na državnom proračunu moraju srezati troškove i smanjiti plaće, da li je i hrvatski kler, kao dio tog proračuna donio uredbu o smanjivanju plaća i da li je demokršćanska predsjednica Vlade provjerila u kojoj mjeri su proveli smanjenje troškova?
Ima li u ovoj državi ijedan ured koji će provjeriti i crkvu o namjenskom korištenju sredstava uplaćenih iz proračuna. Naravno, bitno je da djelatnici tog ureda nemaju strahove kao i naša Vlada (od razno-raznih prokletstava i kletvi) prilikom posjeta crkvenom Sektoru za računovodstvo i Sektoru platnog prometa.

Naprosto se bojim i Vašeg nasljednika, no "nigdar ni bilo, da....". No, ono najgore za ovaj narod je da se uvijek s nečim tješimo, umjesto da uživamo u svojem radu, razvijamo ovu državu i time pridonosimo njezinom ugledu u svijetu. U međuvremenu, u većini demokratskih društava, crkva ukoliko nema sredstava, slijedi ključ u bravu. Time niko u ovoj državi neće biti manji hrvat, niti manji vjernik jer i sama crkva govori (na žalost, sve manje) kako je Bog svugdje oko nas i u svemu oko nas i u nama samima, a uz to i Bog sve čuje i sve zna.
Dakle, kao vjernik, mogu se pomoliti na bilo kojem mjestu na kojem se nalazim, a moja ljudskost i osobno zadovoljstvo mu je zasigurno dovoljna nagrada i to su darovi kakve on želi od svojih vjernika.


S poštovanjem,

- 09:43 - # Komentari (2) - Isprintaj -

četvrtak, 13.08.2009.

Image Hosted by ImageShack.us

- 15:31 - # Komentari (0) - Isprintaj -

utorak, 11.08.2009.

Kerumov govor na otvaranju Splitskog ljeta:

Evo, došlo nan lito, ka šta u nika doba uvik dođe. Prilika je da se čovik navečer malo izađe i proveseli se, jer ne moreš uvik ni radit, đava mu posa odnija. Triba koji put stat i počinit, sist s ljudima, bacit na karte, zapivat, povirit i u kazalište ako je kakva dobra predstava.

Ja nisan, po duši govoreći, puno iša u kazalište. Šta ću van ja sad lagat, glumit da san kulturan, pričat da čitan knjige i slikat se s rukon na bradi. Čita san i ja u svoje vrime, nije da nisan. Oni Ninđa roman i nisu mi bili mrski, a i kaubojske san volio, ali onda je došla firma, obaveze, šta ću van dalje pričat. Satare to čovika i da je mlađi. Siđnen navečer pogledat film sa Čak Norison i, samo što san zatvorija oči, na televiziji Branimir Bilić. U prvi tren ništa mi nije jasno. Srce ti Isusovo, šta radi Branimir Bilić sa Čak Norison?! A onda pogledan na sat - jedanesta
ura.

Ajde ti, moj Željko, lipo leć, govorin ja sam sebi. Ne moreš ti i gonjat biznis i pratit kulturu, ne iđe to. A i šta će to meni, za pravo reć? U svom poslu san se dokaza, šta je meni potriba pravit se pametan koje san knjige pročita i koje san predstave gleda.

Došla mi prije neki dan jedna ženska, onako, neloše izgleda. Razgovaramo mi i ona, ne sićan se više zašto, kaže: "Pikaso". "A Citroen voziš", kažen ja. "Čuja san da puno troši." A ona se uvatila smijat. "Šta se smiješ?" pitan je ja. "Šta se smiješ, tuko? Pogledaj se kakva si, ka da te je poplava izbacila." Ona se sva zacrvenila. "Ma, nije, gospodine Željko", kaže, "nisan vas tila uvridit, nego, onako, izletilo mi. Nisan na auto mislila, nego na
slikara Pabla Pikasa." "Pablo Pikaso, kažeš", govorin joj ja. "Pa koji je to Pablo Pikaso, ko zna za njega? Ja di god dođen, svi me pozdravljaju, oće se rukovat, slikat se s menon, narod me voli. Di me neće i volit, četri iljade
ljudi zapošljavan. Četri iljade familija živi od mene! A taj tvoj Pikaso, koja je njegova firma, koliko je on ljudi zaposlio?" "Nikoliko", kaže ona, a vidin da se malo, ka, zasramila. Tu mene bis malo pusti i još joj samo rečen: "Nikoliko? E, jeben i tebe injega."

Vi gledajte operu, ja iden na janjetinu

A jesan li joj dobro reka? Šta meni ko ima reć da san vaki ili nak i ako ne čitan knjige i ne iđen na izložbe? Osin toga, i u tin knjigan ima takvi ludosti i govnarija da te bog sačuva. Pamtin, jednon moj mali donio neku knjigu iz škole. Nikad ja nisan puno vodio brigu o njegovoj školi i učenju, to je žena stavljala u red, ali taj put slučajno pogledan i vidin - Kralj Edip.
"Šta je to?" pitan ga ja.
"Ma, neko sranje", kaže on. "Moran pročitat za lektiru."
"Pa o čemen je?"
"A neki kremple", govori mi sin. "ubija ćaću i oženija se s materon."
"Nemoj me jebat!?" kažen ja.
"Majke mi", kaže on.
"Ubija ćaću i oženija se s materon?!"
"E."
"Pa je li ga policija privela?"
"Nije. Na kraju sam sebi iskopa oči ."
"Bome je dobro manit", govorin ja.
"A ništa mi ne govori", kaže mali i sve puše od muke.

Evo, vi ste svi ovde učeni i kulturni ljudi, da niste taki ne bi došli na otvaranje Splitskog ljeta. Je li to kultura? Ajde vi meni kažite, je li to kulturno, ubit ćaću i oženit se s materon? I na kraju sam sebi iskopat oči i ostat na teret društva. Još će mi doć u kancelariju da mu pomognen, da skuplja pare za operaciju. Meni, da se razumimo, nije teško dat. Dobar san čovik, svi će van to reć. Dava san i davat ću, kad je za zdravlje, i livon
i desnon rukon. Ali, da mi dođe taj, kako se zove, Edip, da mu pomognen, jebeš mi mater, kroz prozor bi ga bacio. Pa vi posli pričajte da san sejačina i nekulturan.

Ima tu, u toj kulturi, ne kažen, i dobri stvari. Jučer baš razgovaran s pročelnicon, pitan je šta će bit na Splitskon ljetu, a ona kaže: "Bit će Šekspir." "Bogati!" začudin se ja. "A šta", pita me ona, "drag van je Šekspir?" "Ajde, mala", govorin joj ja, "štaš ti meni govorit o Šekspiru. Kad san ja iša u Šekspira, ti se još nisi bila ni rodila." Reka sa njoj da mi svakako ostavi dvi karte i, pravo da van rečen, jedva čekan da to bude.
Baš san se uželija zavrnit rukave od jakete, naručit štok-kolu i malo plesat. Ej, dobri stari Šekspir! A za ovo drugo me ne pitajte. Opera mi je, nemojte zamirit, bez veze, ali balet mi, onako, nije mrzak. Dobre su ženske,
ako voliš male sise. Ni na dramskin premijeran nećete me puno viđat, jerbo meni drame više u životu ne triba. Da bi van ja da vodite firmu od četiri iljade ljudi pa bi vi vidili šta je drama. A šta se komedija tiče, toga, meni se čini, ni vama ne fali. Šta će van bolje komedije od toga da ste mene izabrali za gradonačelnika?

Eto ga, svitu. Proglašavan Splitsko ljeto otvorenin, sa srićon van bilo.Vi sada ostanite pogledat operu, toplo van je priporučujen, svi mi kažu da je dobra, a ja sad moran požurit na Klis, oladit će mi se janjetina.


p.s.
(alal vera autoru. moral sam prenjeti)

- 15:43 - # Komentari (0) - Isprintaj -

Volim Hrvatsku... do bola...


Ha, haaaaaa, ne znam kak bi ovo komentiral pametnije od samog teksta, pa ga donosim u cijelosti...

Češki mediji nakon "slučaja Menzel": Ne putujte u Hrvatsku!

Autor/izvor: SEEbiz
ZAGREB - Napad na filmsku ekipu pod vodstvom slavnog češkog oskarovca Jirija Menzela od prošlog utorka, 4. kolovoza, u češkim je medijima izazvao odbojnost pa su objavljene preporuke turistima da ne posjećuju našu zemlju.
Menzel je (71) bio blag u izjavi za najtiražniji češki dnevnik Mlada fronta dnes.

- Došlo je do naguravanja, ali svi smo u redu - izjavio je redatelj.

Iz izjave vlasnika konobe Longo, pred kojom je došlo do sukoba, jasno je da je uzrok napada to što je tijekom snimanja jednog kadra njegov kamerman zaklonio reklamu konobe. Dakle, verbalni sukob počeli su zastupnici konobe, povrijeđeni postupkom filmskog snimatelja. Protekle subote vlasnik konobe Zlatko Kovač ustvrdio je “moja supruga nije udarila snimatelja nego je s letkom u ruci mahnula prema objektivu, a nakon što se okrenula, on je potrčao i lupio je nogom u stražnjicu”.

Na ovaj se navod javio snimatelj Jirija Menzela u Hrvatskoj Dragan Ruljančić. U svojoj izjavi naglašava da “nije imao nikakav fizički incident sa suprugom gostioničara u Dubrovniku na Stradunu”.

No, je li onda sve izmišljeno? Nije, na mjestu snimanja bila su, zapravo, dvojica snimatelja - Ruljančić, jedan od vodećih hrvatskih snimatelja i drugi, koji se našao na Stradunu kako bi snimao dokumentarac o Menzelovu snimanju dvaju dokumentaraca pod nazivom “Volim Hrvatsku”.

- Taj sporni trenutak snimio je drugi snimatelj koji radi reportažu o našem snimanju. U snimci se vidi se da više nismo u prolazu ispred restorana, ja snimam, a Menzel stoji pokraj mene, leđima okrenut gostioničaru koji i dalje prostački vrijeđa našu ekipu. Iznenada u kadar ulazi šaka i udara u kameru. Vidio sam da se taj snimatelj povukao i nogom branio od sljedećih udaraca, rekao je Ruljančić.

Dakle, Ruljančić nije sudjelovao u incidentu. Ali, rekao je: “Nakon toga incidenta svi smo se povukli i napad na redatelja J. Menzela nije snimljen. On je napadnut s leđa, a napao ga je sin gostioničara. Naš organizator odmah je stao između napadača i redatelja Menzela kako bi spriječio goru situaciju”.

- 10:37 - # Komentari (0) - Isprintaj -

ponedjeljak, 10.08.2009.

Mama, mama, je l' mogu u dvorište sa decom?

Alo, bre, mali , pa to što ja živim s tvojim tatom ne znači da treba da me zoveš mama!

Mali se snuždi, stane i, onako, kroz suze, pita:

A kako da te zovem?

Pa, zovi me kao i svi ostali - čika Rade!

- 09:21 - # Komentari (0) - Isprintaj -

petak, 07.08.2009.

Pismeni zadatak gimnazijalca...

(stiglo s mail-om...)

U prilogu je pismeni zadatak jednog beogradskog gimnazijalca!


*Napomena pošiljaoca pre nego počnete da čitate ovaj pismeni zadatak

Vladimira Ševe (pisan 12.10.1997.) - teme na pismenom su bile:

- "Koštana"

- "Svetlosti nesta, prestadoh da čitam i tuga me obli: opet živim"

Ševa je izabrao ovu drugu...



Gledam, al' oči su mi sklopljene.

Osećam miris sveže lakiranog drveta.Pomislih kako je moj mrtvački sanduk prilično dobar za pare koje sam dao. Da, konačno sam umro.

Slusam popa koji nariče i decu koja se deru: "Kuku! Strikooo!" Odlučih da se malo prošetam, da vidim je l' mi baba Bosa došla na sahranu. Začudio sam se kad sam shvatio koliko se lako krećem. Moram priznati da sam zadovoljan.

Sahrana je prilično dobro uradjena. Mile, prvi gučevački trubač sa svojim pleh orkestrom dobro je obavljao posao. Svinja se okretala na ražnju, dok se moj pijani zet valjao u blatu. Baba Stana je sa dedom Milojicom zamišljeno gledala u moj grob i uzdisala.

Počeh da vičem: "Šta kukaš stara, nije Omoljica mrtav, opet živim", ali se setih da ne može da me čuje. Pogledah jos jednom moje sirote unučiće i pomislih: "E deco, deco, ko je vas poznavao ni pakao mu neće teško pasti."

Osetih u tom trenutku kako me nešto vuče na gore: "E pa dodje vreme da se rastajemo". Putovao sam, mogu vam reći, dobrih pet sati. Na vratima raja stajao je Sveti Petar. "Zdravo Petre, pa dodje vreme da se i mi ispričamo".

Petar me je mrko gledao, ali konačno prozbori: "Ne piše ti se dobro, Omoljice, puno si grešio. Bog te čeka." Priznajem, malo sam se uplasio, jer ovo mi je, znate, bio prvi susret sa Bogom, a to nije mala stvar.

Ćutim ja, ćuti on. I tako ćutimo mi jedno pola sata i konačno se odvažih pa

rekoh:

"Dobar dan, Bože!". Opet ćutimo, a mene već počele i noge da izdaju. Znate, ne umire čovek svaki dan.

Konacno Bog popravi kravatu, promeškolji se malo na svom oblaku i rece: "Kazi Omoljice."

Ovaj govor sam prilicno dugo spremao pa sam rešio da mu kažem sve od prve do posledje reči:

"O Boze, vladaru carstva nebeskog, Ti koji nebom hodaš, Tvorcu mog psa Marka, sinova Mirka i Žuje, baba Bose i deda Radovana, mog kuma Spasoja i izvinjavam se ako sam nekoga u svoj brzopletosti zaboravio da spomenem..."

Tu stadoh i primetih da se zbunio. Zamislite - Bog tako veliki, ja tako mali, pa se zbunio preda mnom. Medjutim, našao je nekako prave reci, pa rece:

- Jesi li ti Omoljice pročitao "Koštanu"?

- Nisam - velim ja.

- A jesi li, Omoljice, primetio da svetlosti nesta?

- Nisam - opet ću ja zbunjeno.

- Da li te tuga obli, Omoljice?

- Ne Gospode - rekoh - a zašto?

- Zato što je to, Omoljice, tema ovog pismenog zadatka, i bojim se da si promašio temu.

Bog je moćan - pomislih u sebi...





**Dobio je 5!!!**

- 13:28 - # Komentari (0) - Isprintaj -

četvrtak, 06.08.2009.

IT expert...


Image Hosted by ImageShack.us

- 13:54 - # Komentari (0) - Isprintaj -

Ovakve funove nema niko

Image Hosted by ImageShack.us

- 01:16 - # Komentari (0) - Isprintaj -

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< kolovoz, 2009 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Eko-stranica za uzdizanje humanitarno-religioznih vrijednosti

    Image Hosted by ImageShack.us

online
Online Dating

Linkin park:

  • Opizdi Mujo s 30 kata, skupi se rulja, a on se digne kao da se ništa nije dogodilo. Pitaju ga: "Šta je to bilo?"
    Kaže Mujo: "Nemam pojma, i ja sam tek došao."

    Na jednoj grani visi grupa šišmiša, ali jedan stoji uspravno. Jedan od onih koji vise pita susjeda:
    - Ma što je ovome?
    - Pojma nemam. Do prije pet minuta je izgledao u redu, a onda se onesvijestio.

    Prošo rat, i sastali se Suljo i Mujo.
    "Đe si ti bio Mujo dok je rat trajo?"
    "Ja sam ti bio u Žljebovima."
    "Đe ti je to?"
    "Ma jedno selo, jedno dva'es kilometara od Sarajeva. A đe si ti bio?"
    "U Londonu!
    "A đe ti je to bolan?"
    "Pa jedno, tri hiljade kilometara od Sarajeva."
    "Auuu vukojebineee"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se