srijeda , 30.07.2008.

DVIJE PRICE



Danas sam sa Vama odlucio podijeliti dvije price. Jednu onako malo “losiju“ i jednu „ljepsu“. Naravno prvo cu krenut sa ovom malo „losijom“.

U svojem dugogodisnjem humanitarnom radu susretao sam svakakve ljude, no uvijek su me fascinirali ljudi koji i kad vide da ne zelis kumunicirati sa njima uporno pokusavaju kontaktirati sa Vama. Prekjucer sam naime dobio mail od jedne „doticne gospodje“ koju sam upoznao jos na indeks forumu. No doticna nezna ocito kad treba stati i stalno se negdje „gura“. No da krenem ispocetka. U pocetku nisam imao velikih dodirnih tocaka sa njom, sve do prije nekih godinu dvije kad sam i doticnu u zivo i upoznao. Svi mi imamo svojih „musica“ i nitko nije savrsen ali sto je previse previse je. Doticnoj sam pomogao koliko sam mogao (mozda nije bilo puno ali je bilo od srca), bila je tri dana moj gost u mojoj kuci u Puli kad je bio humanitaran izlet na Brijune koje je organizirala udruga „Pomoc i ljubav“ iz Pule uz moju potporu. Provela je krajem 8 mjeseca prosle godine godisnji u mojojoj kuci u Puli, nisam niti „a“ rekao a kamoli joj ista naplatio. Ono sto dam i obecam to je to. Svaki put kada bi dolazio u Hrvatsku i njoj bi nesto donio. Takodjer nikad ni kad je bila moj gost u Puli nije otisla praznih ruku. Meni naravno nikada nije zao sto nesto dam jer kad dam onda dam od srca. No doticna je pred kraj prosle godine jako povrijedila moje prijatelje. Odmah sam dao do znanja „doticnoj“ da joj to nije bilo u redu te joj rekao da ko povrijedi moje prijatelje taj kao da je povrijedio i mene. No ipak sam preko toga prosao samo zato jer su me Ti moji prijatelji uvjerili da se je stanje sa doticnom popravilo. No ocito „doticna“ nezna koje su joj granice i ona je svako malo imala neki „gaf“ i da stvar bude gora kada smo je moji prijatelji i ja zvali ne bi se javljala na mobitel, ne bi odgovarala na mailove i slicno. Iako su me prijatelji uvjeravali da ce se sve izgladiti ja sam odmah htio sa takvom osobom raskrstiti.
Pocetkom proljeca kada sam poslovno dolazio u Hrvatsku imala je ponovo jedan od svojih „gafova“. Tada sam prijateljima rekao klonite se takve osobe, nije ona za Vas. No oni su joj uporno oprastali. No i moji prijatelji imaju granicu strpljenja. Zadnji moj dolazak u Hrvatsku na Humanitarnu rostiljadu koju je pripremila Humanitarna udruga „Mala Anja“ prelila je i moje a i bogme i strpljenje mojih prijatelja. Moji prijatelji lijepo su joj objasnili da ne zele vise komunicirati sa njom. Takodjer i ja sam joj dao do znanja da vise ne mogu tolerirati njezine „gafove“, pogotovo nakon sto je poslal mom prijatelju u Puli jedan meil kojeg je on naravno procitao i meni i mojim prijateljima. Od tog trenutka ona za mene vise nije postojala.
No ona uporno zeli komunicirati samnom i sa mojim prijateljima. Kaze da ima neku „zabranu“ da mi se obraca ali da mi je morala napisati mail. Kaze da prati moj blog i slicno.
No tu se ne radi o nikakvoj „zabrani“ vec ja ne zelim komunicirati sa njom. Ne znam kako toj „doticnoj“ to nije jasno. U vise navrata povrijedila je moje prijatelje, povrijedila je i mene pa kako da onda ja nastavim s njom komunikaciju? Na zalost ali sa takvom osobom ja vise jednostavno ne mogu komunicirati, valjda ce i to „doticnoj“ jednom biti JASNO.

A sad o onoj „lijepsoj“ prici. U nazad par postova rekao sam Vam da cu pisati kako sam upoznao malu Anju i njezine hrabre i neumorne roditelje. Ovo je prica o meni i njima.
Za malu Anju i njezine roditelje saznao sam lani u prvom mjesecu kad su otvorili svoj blog.
Ja neznam a vijerovatno nikad ni necu sznati zasto seta mala princeza uvukla ispod moje koze i zasto sam je ja toliko zavolio, ma ne samo nju vec i njene roditelje. Kao sto sam rekao, sve je pocelo kad su roditelji male Anje otvorili blog. Cjeli zivot sam cekao „ono nesto“ i kad sam vidio njihov blog, kad sam vidio te male nasmijane male plave okice, znao sam da je to to.
U vise navrata u pojedinim postovima znao sam Vam reci da se kraj moje skoro 40 godina duge humanitarne karijere blizi kraju. Cekao sam „ono nesto“ i to mi se dogodilo kad sam prvi put cuo za malu Anju. Znao sam da su te plave male okice ono sto sam cekao cjelu svoju dugogodisnju humanitarnu karijeru. Odlucio sam da je ona sad na prvom mjestu i da si necu dati mira dok ne uspijem u svojem naumu. A moj naum je da anji i njezinim roditeljima pomognem maksimalno koliko mogu. Za pocetak, ukljucio sam se u humanitarnu akciju „Aukcija za malu Anju“, te stupio u kontakt sa njezinim roditeljima. Odmah mi je upalo u oci njihova hrabrost, njihova odlucnost da se bore svim raspolozivim sredstvima za ozdravljenje svog malog andjela. Nasi razgovori prvo su bili naravno telefonski a kasnije preko skypa i ti razgovori su bili sve cesci i cesci dok nisu dosli do te faze da smo se culi svaki dan.
Svakim danom, svakim razgovorom ti ljudi u meni su izazivali veliko divljenje i jednostavno htio sam te hrabre i odlucne ljude i u zivo upoznati. To se i dogodilo pocetkom lipnja prosle godine kada je mala Anja i njezini roditelji bili gosti u mojoj kuci u Puli a povodom humanitarnog izleta na Brijune koje je organizirala udruga „Pomoc i ljubav“ iz Pule.
Taj nas prvi susret nikada necu zaboraviti. Nisam covjek koji ce se na prvu rasplakati ali kada sam vidio i zagrlio Anjicu i njezine roditelje jednostavno suze su mi same klizile niz obraze. to se jednostavno ne moze nikako opisati. Nako tog susreta, kad god bi dosao u Hrvatsku bilo privatno ili poslovno da ja na par dana ne dodjem u Zagreb do njih ili oni dodju do mene u mojem trosku u Pulu. I upravo iz jednog tog naseg zajednickog susreta izrodila se ideja izmedju mene i Tomislava (tate od male Anje) da se osnuje udruga koja bi radila malo drugacije od ostalih, odnosno da ta udruga medju prvima u Hrvatskoj radi po principu pro Europske unije. Sto znaci da svi rade sve, svi zajednicki odlucuju u svemu a bit udruge je da se skuplja pomoc sto materijalan sto savjetodavna sto novcana za djecu s poteskocama u razvoju u udruzi. U ove dvije godine naseg poznanstva i skoro pa jednu godinu postajanja Humanitarne udruge "Mala Anja" bilo je dosta raznih podmetanja sto meni a sto Tomislavu a sve u cilju da se stvori neki jaz izmedju nas dvojice. No ja tim istim porucujem, da sto nas vise zelite unistiti mi iz svake borbe izlazimo jos jaci a nase dozivotno prijateljstvo ne moze nitko razdvojiti.
Znam da je put jako tezak i trnovit i da se na putu uspjeha covjek jako mora dobro oznojit, no znam i to da mene i moju do smrti nerazdvojnu obitelj Kostanjevecki te Humanitarnu udrugu „Mala Anja“ na putu ka sreci zaustavit nikad nece.

Do novog posta kada cu Vam pisati malo i o humanitarnoj udruzi „Pomoc i ljubav“ iz Pule veliki pozdrav wave od humanitarca niskozemaca.




  • 00:30* Komentara (10) * print * link posta
  • srijeda , 23.07.2008.

    Manje priče više rada



    Oni koji me godinama znaju, zanju da sam covjek bez „dlake“ na jeziku. Uvijek volim kazati sve u lice a tako volim da se i meni govori. Takodjer oni koji me poznaju godinama, znaju da nisam covjek koji voli previse price vec kod mene stoji ona stara :“manje price vise rada“.
    Jednostavno takav sam se rodio i takav sam cijeli moj zivot. Ono sto obecam to volim ispuniti. Ne volim ljude koji puno obecavaju a jako malo toga ispune.
    Ne volim ni one kako moj prijatelj đus zna reci „tapsace ramena“, koji ce ti dati podrsku a kad trebaju nesto konkretno uciniti onda ih nema nigdje.Pitate se zasto Vam to sve govorim?
    Ovih dana na blogu male anje koje vode njezini roditelji i moji dozivotni prijatelji, pokrenuta je humanitarna akcija „Podarimo Anji osmjeh na lice“ za skupljanje potrebitih invalidskih pomagala u koju sam se ja isti tren ukljucio. Ono sto me jako smeta i jako ljuti je ta indoletost nasih ljudi u Hrvatskoj. Toliko podrske u komentarima na tom blogu a kad treba nesto konkretno onda nema nikoga. Sramota je da se u pet dana skupilo samo 150,00 kuna.
    Nitko od Vas ne ocekuje da morate dati cjelu svoju platu ali i jedna kuna koju date od srca puno znaci u maloj karici koja posle nastaje lanac. Takodjer na blogu male anje osvanuo je post kakav je talijanski odnos spram osoba s poteskocama u razvoju.
    Mogu Vam kazati da ono sto sam procitao da je jako vrlo slican kao i ovdje u Nizozemskoj.
    Nizozemci su jako osjetljiv narod kad su u pitanju osobe sa invaliditetom. Jako su senzibilni i vrlo rado pomazu osobama s invaliditetom. Drzava jako puno izdvaja sredstva za pomoc tim osobama a i Nizozemci su puno vise senzibilni od Hrvata. Da je kojim slucajem ova humanitarna akcija za malu Anju pokrenuta u Amsterdamu za pet dana bi sukupili pet tisuca evra. No to je Nizozemska. No evo Vam jedna tipicna nizozemska prica, koju ja nisam izmislio vec je stvarnost, to je prica o mojim susjedima sa kojima sa ja tako reci svakodnevno u kontaktu. Normalno svako od vas ima susjede tako imam i ja, samo moji susjedi su invalidi.Ne nije mi cilj pisati o njihovom privatnom zivotu vec ;sto ih kao invalide slijeduje i koja prava imaju.O pravima neznam puno ali koliko sam upoznat imaju velika prava.Sta se tice sta ih slijeduje tu cvrsto mogu da kazem; SVE!!!!! Nije bitno od cega moja susijeda boluje vec je bitno da sam ja sa svojim ocima cijeli tok renovacije njenog stana pratio.Stan je renoviran po njihovim potrebama u rekordnom vremenu.Sedan dana.Ali od A do Z Poceli su od prvog kata na kojem se nalaze dvije spavace sobe kupaona wc pa do prizemlja gdije se nalazi primaca soba kuhinja i wc .Vjerovali ili ne sve ma ba sve je sruseno i po njihovim potrebama renovirano.Poceli su od kuhinje koja je kostala17.000 evrica .Vjerovatno ce mnogi od vas misliti da je to zlatna kuhinja, ne to je kuhinja prilagodena osobama u invalidskim kolicima! Necu da Vam nabrajam sve i necu da ulazim u detalje samo Vam zelim kazati da je cijeli ma bas cijeli stan prilagoden njihovom invaliditetu.A da ne zaboravim da Vam napomenem sva vrata otvaraju se na daljinski upravljac.Totalna renovacija plus invalidska pomagala kostala su oko 50.000 tisuca ma ne kuna vec evrica a mozda i vise!! Totalna suma koju su oni trebali platiti je NULA evra! Naravno da kod nas u Hrvatskoj to jos nije moguce ali me cudi da drzava Hrvatska nije u mogucnosti da osobama s invaliditetom barem omoguci ono sto ih minimalno slijeduje a to su invalidska pomagala, potrebiti lijekovi i svakodnevne vjezbe a ne da to ljudi sami moraju placati.
    Cesto sam u mojoj domovini, sto privatno a sto poslovno i jako sam dobro upznat sa cjelokupnim stanjem i problemima s kojima se ljudi s invaliditetom susrecu i mogu Vam reci da se u velikoj vecini nisu stvari pomaknule sa mrtve tocke. Ako se vec drzava oglusuje na vapaje tih ljudi zasto se oglusuju ljudi koji bi svojom donacijom i jedne jedine kune nekome pomogli. Cesto sam znao reci da od 4 milijuna stanovnika 2 milijuna stanovnika da jednu kunu na mjesec to je 2 milijuna kuna na mjesec.
    A sa 2 milijuna kuna moze se jako puno osoba s invaliditetom pomoci. Nije dosta samo tapsati po ramenu vec treba i konkretno djelovati.

    Do slijedeceg posta kada cu Vam konacno pisati kako sam upoznao obitelj male anje srdacno Vas pozdravlja wave humanitarac niskozemac.



  • 00:40* Komentara (4) * print * link posta
  • srijeda , 16.07.2008.

    Iskažite se ljudi dobre volje



    Novi post je trebao biti nesto sasvim drugo, no ova humanitarna akcija je nesto ipak hitnije.
    Ja sam se odmah odazvao ovoj humanitarnoj akciji i donirao 2.000,00 kuna.
    Dakle ja sam se iskazao, SAD STE VI NA REDU!

    A da znate o cemu se radi, kopirao sam cjeli post sa bloga male Anje:

    HUMANITARNA AKCIJA : "PODARIMO ANJI OSMIJEH NA LICE" ZA TEŠKO
    BOLESNU DJEVOJČICU ANJU KOSTANJEVEČKI

    Zovem se Teo Topolovec. Imam 21 godinu. Rođen sam u Zagrebu, gdje živim i
    radim dan danas. No ovo nije priča o meni, već o jednoj djevojčici Anji
    Kostanjevečki koja je od rođenja stopostotni invalid. Naime Anja Kostanjevečki je
    petogodišnja djevojčica koja od rođenja ima cerebralnu paralizu i epilepsiju. Anja
    ne može ništa samostalno obavljati i ovisna je 24 satno brigom svojih roditelja.
    Anjini roditelji mjesečno za njezino liječenje izdvajaju oko 6.000,00 tisuća kuna
    (privatne fizioterapeutske vježbe, lijekovi za epilepsiju, logopedske vježbe, razne
    rehabilitacije i dr). Također roditelji izdvajaju jako veliki dio novca na kupnju
    invalidskih pomagala bez kojih Anja ne može normalno funkcionirati (invalidska
    kolica, invalidska sjedalica, invalidska auto sjedalica, stajalica, pomagalo za
    kupanje&.) koje dođu svaki od 15 do 20 tisuća kuna. Hzzo pokriva samo
    invalidska kolica i to u iznosu od 8 tisuća kuna (ostatak roditelji snose sami) a sav
    ostali trošak za ostala pomagala, roditelji snose sami.
    Nažalost kao u svakoj ovakvoj tužnoj prići i u ovoj roditelji nisu u velikoj financijskoj
    mogućnosti i ovisni su o pomoći drugih ljudi koji su voljni pomoći.
    Pitate se svi kakve ja veze imam sa ovom malom ali hrabrom djevojčicom Anjom i
    njezinim hrabrim roditeljima Jasminom i Tomislavom.
    Naime ja sam nećak Jasmine i Tomislava , bratić male Anje i živim sa njima u istoj
    kući. Svakodnevno gledam njihovu konstantnu borbu za ozdravljenje teško
    bolesne Anje i neznam na koji bi im način pomogao. Zadnjih dana stalno slušam
    svog ujaka Tomislava kako govori da u narednom periodu moraju skupiti dovoljno
    novaca za kupnju invalidskih kolica, invalidske auto sjedalice, te da Anji omoguće
    što kvalitetnije vježbe a koje naravno koštaju. Iako sam zaposlen, nisam u nekoj
    velikoj materijalnoj i financijskoj moći, te sam odlučio da im pomognem na ovaj
    način. Da upoznam i senzibiliziram širu javnost o njihovim problemima. Odnosno,
    da javnost zainteresiram o njihovom slučaju kako bi im se koja dobra duša
    smilovala i pomogla.
    Mala Anja ima svoju Internet stranicu http://malanja.blog.hr koju vode njezini
    roditelji i tamo možete saznati kakvu 24 satnu borbu vode njezini roditelji za njezino
    zdravlje.
    Ovu humanitarnu akciju sam nazvao : "PODARIMO ANJI OSMIJEH NA LICE" koja
    će trajati od 14 srpnja 2008 do 14 rujna 2008 godine. Nadam se da ce se u tom
    periodu skupiti dovoljno novaca, kako bi se maloj Anji mogla kupiti invalidska kolica
    (18.000,00 kuna), invalidska auto sjedalica (18.000,00 kuna) te da joj se donekle
    osiguraju privatne fizioterapeutske vježbe koje roditelji plaćaju oko 500,00 kuna
    tjedno.

    Što od Vas konkretno očekujem? Očekujem da prije svega ovaj e-mail proslijedite
    na što više mjesta kako bi se što više ljudi upoznalo sa situacijom teško bolesnog
    djeteta kojem je itekako pomoć potrebna. Proslijedite ovaj e-mail svojim prijateljima,
    rođacima a oni neka taj e-mail proslijede dalje. Također bi Vas zamolio da uplatite
    koju kunu ili koji euro na Anjin žiro ili devizni račun, jer svaka kuna i svaki euro
    dobro je došao kako bi se ta karika povezala u jedan veliki lanac.

    Anjin žiro račun : br.žiro računa u Zagrebačkoj banci
    2360000-1000000013
    pod poziv na broj upisati:
    3113728810
    model plaćanja: 00

    Anjin devizni račun (kod uplate iz inozemstva): br.žiro računa u Zagrebačkoj
    banci
    2360000-1000000013
    broj deviznog računa
    2435841613
    Iban broj:
    HR323600003226926047
    Swift Code:
    ZABAHR2X
    Av.Dubrava 43
    10040 Zagreb
    Poslovnica 016407

    Na kraju akcije "PODARIMO ANJI OSMIJEH NA LICE" na Internet stranici male Anje
    http://malaanja.blog.hr objavit ću kompletan sakupljeni iznos, te poimence svaku
    osobu ponaosob koja je sudjelovala u ovoj humanitarnoj akciji.

    Još jednom apeliram na sve Vas da se uključite u ovu humanitarnu
    akciju "PODARIMO ANJI OSMIJEH NA LICE" i pokažimo još jednom svu našu
    veličinu kad su u pitanju teško bolesna djeca i njihovi hrabri roditelji.

    U nadi da će odaziv biti veliki unaprijed se svima od srca zahvaljujem.

    U privitku možete pogledat malog ali hrabrog borca

    Otvorena je i grupa na Faceeboku, pa tako možete i tamo dati svoju podršku
    humanitarnoj akciji za malu Anju.

    Kontakt osoba za ovu humanitarnu akciju:
    Teo Topolovec Prugovečka 4, 10040 Zagreb
    Tel. 01-2994-402
    091-723-9560


    Dakle kao sto uvijek kazem :“manje price vise rada“, iskazite se sad dragi ljudi i pomozimo skupiti sto vise novaca kako bi ovom malom andjelu kupili potrebito pomagalo.
    Pozdrav wave od humanitarca niskozemca.

  • 21:45* Komentara (4) * print * link posta
  • ponedjeljak , 14.07.2008.

    ONO "NESTO"


    Nije proslo dugo vremena otkada sam blog otvorio.Stvarno preko svih ocekivanja ja sam pre zadovoljan sa posijetom moga bloga i kolicinom komentara.Ovim putem zelim se od srca zahvaliti svim onima koji moj blog redovito posijecu i nadam se da ce te ga i u buduce posijecivati.Vi svi znate da je ovo moj humanitaran blog i vecina mojih postova svoditi ce se na moj humanitarni rad. Ali to ne znaci da ponekad necu ubaciti koju drugu temu kao u proslom postu, kada sam Vas htio malo poblize upoznati sa gradom Amsterdamom, gradom gdje ja vec eto boravim i radim skoro pa cetiri desetljeca. Cisto tako da vas malo probudim iz zimskog sna i da vas odmorim od humanitarnog rada. Ali ujedno Vas molim da me shvatite, da ja humanitarni rad volim i da zelim pomoci ali ne mogu svakome pomoci.Od kad sam blog otvorio, svakavih zamolbi za pomoc sam dobio .Ne zamijeravam ali zelim samo od Vas koji ste mi pomoc zatrazili razumijevanje da stvarno nisam bas svakome u stanju pomoci.Moja pomoc a bilo ih je stvarno jako mnogo isla je stvarno sa ciljem. Necu da se hvalim ali da sam sve ono sacuvao koliko sam do sada donirao nije bitno materjalno ili finaciski danas bi bio jedan od bogatijih ljudi na svijetu, no to me nikad ne bi usrecilo kao kad mogu nekome nesto pomoci.
    To me jednostavno cini sretnim i zadovoljnim i to se ne moze mjeriti ni sa ni jednim bogatstvom ovog svijeta. No ono sto me jako zalosti a to je da ponekad one osobe kojima sam stvarno puno pomogao nikad se nisu posle ni telefonski javile. Meni ne treba samohvala, ja ne zivim od toga ali ponekad lijepa rijec znaci vise od svega. Ponekad pokusav doci do tih osoba ali mi je jako zao sto do njih ne mogu doci. Ovih dana pokusavam da dodjem u kontakt sa roditeljima malog Filipa Dobrica Image and video hosting by TinyPic iz Osijeka, kojemu sam prije par godina pomogao. Htio bi znati kako je danas taj malisan, kojem sam ja dao startni „hitac“, organizirao veliku humanitarnu akciju, donirao elektricni krevet. Humanitarna akcija koju sam pokrenuo stvarno je daleko otisla i zbog toga sam neizmjerno ponosan.
    Jednostavno zeleo bi da saznam gdje kako je mali Filip,a sta je najbitnije kako je sa zdravljem.Stvarno mi je zao zasto se obitelj maloga Filipa nikad nije javila,ali nazalost ocito je tako moralo da bude. No duboko u sebi, jos se uvijek nadam da cu jednog dana cuti glas tog malog borca Filipa na kojeg cesto mislim.Eto to je jedna mala epizoda koju nikako ne mogu niti dan danas izbiti iz glave.

    U zadnje vrijeme dosta sam umoran, dosta radim ali taj umor nije od rada vec nekako polako kao da u sebi mislim da polako moram zatvoriti knjigu. Sesdeset godina je na plecima. Cetrdeset godina humanitarnog rada je iza mene. Preko mene je proslo humanitarnih akcija i akcija ali nekako sam svih ovih cetrdeset godina humanitarnog rada cekao ono „NESTO“.
    Kao sto svi Vi imate jednu zacrtanu crtu u zivotu tako je imam i ja. Cijeli zivot sam cekao to „NESTO“ i to nesto mi treba biti moj kraj humanitarnog rada. U zadnje vrijeme ljudi me pitaju :“zasto vise ne mozes svima pomoci, a tolike godine si svakome pomagao?“
    Moje misljenje je da sam ono „NESTO“ konacno nasao i da se kraj mog humanitarnog rada priblizava.
    To „NESTO“ je zapravo doslo prije dvije godine kada sam ugledao jedne male nasmijane plave okice, koje su me svojim osmijehom odmah osvojile. Tog trenutka sam shvatio da sam docekao ono „NESTO“ sto sam cekao skoro cetrdeset godina. To „NESTO“ je doslo u liku malog andjela u liku male princeze po imenu Anja Kostanjevecki. Image and video hosting by TinyPic "Svima“ je polako svrseno proslo vrijeme a „sadasnje“ je obitelj male Anje, obitelj Kostanjevecki. Ta hrabra obitelj i njihova prekrasna kcerkica Anja su moji andjeli snova oni su moji ono „NESTO“!
    Oni su ti koji od sada pa sve do moje smrti mogu racunati na moju pomoc.
    Kako sam se povezao sa obitelji Kostanjevecki, kako sam u malom andjelu Anji pronasao ono „NESTO“ koje sam cekao skoro cetrdest godina citajte u mom sljedecem postu.

    Do novog posta lijepi pozdrav wave od Vaseg humanitarca niskozemca.

  • 23:56* Komentara (12) * print * link posta
  • utorak , 08.07.2008.

    Amsterdam - taj ludi grad


    Eh konacno da i ja malo dodjem do daha.Kao sto sam rekao u proslom postu, radim od jutra do sutra i subote i nedjelje no nasao sam malo vremena da Vas danas malo poblize upoznam sa Amsterdamom glavnim gradom Nizozemske, grad u kojem ja zivim vec 37 ljeta ili kako ga stari ljudi jos nazivaju „LUDI GRAD“.
    Image and video hosting by TinyPic
    Amsterdam kao glavni grad i i vazno gospodarsko i kulturno srediste Nizozemske smjesten je na uscu rijeke Amstel u IJsselmeer.
    Image and video hosting by TinyPic
    Stari dio grada isprescjepan je kanalima na kojima su brojne stare gradjevinske kuce. Cesto amsterdam zovu jos i „Venecija zapadne Europe“ jer ima 160 kanala koji grad djele na oko 90 otocica.
    Image and video hosting by TinyPic
    Srediste grada je trg Dam (niz. brana), na kojem je klasicistička kraljevska palača iz 17. stoljeca. (inače druga rezidencija kraljevske obitelji), reformistička Nieuwe Kerk iz 15. stoljeca i trgovačka ulica Kalverstraat. U istocnom dijelu grada nalazi se nekadasnja zidovska četvrt s Rembrandtovom kućom (danas muzej). Amsterdam je pun muzeja i galerija, poput Državnog muzeja (Rijksmuseum) s najvećom zbirkom nizozemske umjetnosti, Gradskog muzeja, van Goghova muzeja, Tropskog muzeja i dr. Amsterdam je smješten na više od 100 plovnih kanala. On je također i jedna od većih Nizozemskih luka.Oko grada i danas su ocuvani neki djelovi obrambenih gradjevina a te zidine su 1996 godine uvrstene u UNESCOV popis mjesta svjetske bastine u Europi. Grad koji je poznat i po svojoj sportskoj kulturi a prije svega nogometnoj. Nema covjeka valjda tko ne zna tko je Ajax te tko nezna za njegov prekrasan stadion ARENA. Naravno grad koji je svijetu NAZALOST poznat i po drogi a bogami i po crvenoj ulici.
    Zadnji popis stanovnistva (01.04.2008) govori da Amsterdam broji 750 tisuca stanovnika.
    Od 2007 godine Amsterdam je na 25 mjestu najistaknutijih gradova na svijetu. Vijerovali ili ne u Amsterdamu momentalno zivi 177 razlicitih nacionalnosti.A od kuda su dosli ja nemam pojma, samo znam da sam i ja jedan medu njima!
    Sloboda, tolerancija, zivot, dijamanti, tulipani, klompe, sport to je ono sta Amsterdam cini svijetskim gradom. Ja ovdje zivim vec jako dugo (37 godina) i stvarno ponekad izgleda kao ludi grad ali za mene ipak prekrasan.
    Eto, to je otprilike u kratkim crtama Amsterdam onako kako ga ja vidim a sad pitam Vas : „da li ste Vi ikad bili u Amsterdamu i kakvo je zapravo Vase misljenje pri samom spomenu imena grada Amsterdama?“.

    U iscekivanju Vasih odgovora sve Vas srdacno pozdravlja wave humanitarac niskozemac iz vec tjedan dana kisovitog tuzan Amsterdama!

    P.S. U sljedecem postu se ponovo malo vracamo u humanitarne vode te ce te moc procitat post o jednoj sponi izmedju jednog predivnog ali tesko bolesnog djecaka Filipa Dobrica i mene.

  • 00:10* Komentara (19) * print * link posta
  • nedjelja , 06.07.2008.

    POZDRAV


    Evo samo da Vas nakratko pozdravim iz kisovitog Amsterdama.
    Momentalno sam u velikoj guzvi i radim i subote i nedijelje, tako da na vecer dodjem umoran ko pas i za nista nisam. To ne znaci da ne mislim na Vas i cim uspijem naci malo vremena evo mene sa novim postom.
    Do tada veliki wave pozdrav od Vaseg humanitarca niskozemca iz daleka Amsterdama.

    Image and video hosting by TinyPic

  • 16:20* Komentara (9) * print * link posta
  • Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se