Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

Facebook


18.05.2018., petak

Viktor u službi ljubavi




Veliko Trnovo, Bugarska

Sjedimo u kolodvorskoj birtiji. To je strašna rupa s lijepom konobarica koja s određenim interesom povremeno pogledava u mom smjeru. Viktor me obavještava da mu curi ulje na Ladi.
– Pazi da ti ne zariba motor – kažem mu ja.
Pokazuje mi sinoćnji uradak, mali džep za ključeve načinjen od crnog skaja, grubo izrezan, nevješto zašitih rubova. Potom ga stisne i iz njega ispadnu ključeve koji se ostaju ljuljati na kratkoj crnoj uzici, vjerojatno ostatak stare vezice za cipele. Bulgarian made veli smijući se dok se ključevi njišu. Zamišljam ga u nekoj poluraspadnutoj straćari kakvih sam se ovdje nagledao, kako pri svjetlosti petrolejke (to je već pretjerana slika, ali što ne) šiva taj jadni džepić i neka me tuga uštipne za srce.
Potom iz hlača vadi kovanice i pruža ih na dlanu.
Communist money. Take it, it's for you!
Odbijam uzeti novac. Ne zanima me. Također bojim se da će tražiti nadoknadu za darak. Neki dan mi je pokušao povoljno uvaliti «pravi» rimski novčić. U ostalom švorc sam, imam 14 leva što je dovoljno tek za posljednji obrok u Bugarskoj. Ali on insistira.
– It,s a gift, from me to you, to remember me, to tell other tourists about Victor, to tell your friends too. Victor will take them to Gabrovo, it's a very very nice place, a lot of girls to marriage...
Traži me olovku i papir. Iz džepova vojnih hlača vadim notes i olovku. Zapisuje Gabrovo, na latinici i ćirilici. Spremam notes u džep skupa sa novcem koji mi je dao.
– Ceausescuo money, you say – kažem tek toliko da nešto kažem.
– Yes, yes...
Imam loš osjećaj spram tog bezvrijednog novca. Nisam praznovjeran no slutim da će mi donijeti neprilike. Namjera je riješiti ga se čim prije. Evo, bacit ću ga kroz prozor vlaka čim krene, pomišljam, ali zaboravljam to učiniti i idući će me dan zbog toga sustići nevolja. Dva besprizornika opelješti će me za 40 eura, no srećom ostat ću čitave glave i nerasparanog trbuha.

Nastaje metež na peronu. Vlak dolazi. Na brzinu dovršavamo piće.
Lažna uzbuna. Vlak ne dolazi. Vlak kasni.

Stojimo na peronu. Smrklo se. Puše hladan vjetar. Nebo je prijeteće indigo plave boje. Sprema se jedna od onih kratkotrajnih ali burnih ljetnih oluja. Odjednom imam potrebu Viktoru dati nešto para, no kako rekoh, nemam ništa osim tih jadnih 14 leva koje čuvam za večeru. Od jutra nisam ništa pojeo, a čeka me naporan put. Kažem to Viktoru i dodajem:
– Mogu ti da ti 2 leva, ali to je ništa, zbilja ništa!
– Pa daj – veli on – popit ću kavu u tvoje zdarovje.
– Radije pivo, Viktor, radije pivo...

Napokon dolazi vlak i Viktor se u sekundi od lokalnog luzera preobražava u iskušanog lovca na turiste. Njegovo držanje postaje odvažno, pažnja usmjerena, pogled oštar, uho naćuljeno, nozdrve raširene.

Mene kopka jedna stvar. Moram ga pitati. Stavljam mu ruku na rame.
– Slušaj Viktor, to tvoje Gabrovo, je li to prostitucija?
– No, just girls to marriage – rezolutan je on.
– Ok Viktor. Zbogom Viktor – kažem i ulazim u vlak.
Ali Viktor ne čuje. Za njega sam već prestao postojati.
Krupne kapi kiše obrušuju se na krajinu.

---

Petnaest godina kasnije nekoliko klikova po Netu otkiva mi da Gabrovo nije tolika selendara – ljubio sam snašu na salašu - kakvu sam si predočio u trenutku kada mi ga je Viktor spominjao. Mjesto je to koje se proteže dvadeset i pet kilometara duž rijeke Jantre, dok u širinu seže svega jedan kilometar. Na površini od 233.817 km2 živi 58,950 ljudi. Kuriozitet je da u Gabrovu postoji Muzej humora i satire, zamišljen istovremeno kao muzej i galerija. Postav sadržava primjere tradicionalnog i vrlo specifičnog lokanog humora (što god to značilo) uključujući stripove, fotografije, slike, skulpture i tekstualne zapise. Gabrovo je samoproglašena svjetska prijestolnica humora. Njegov je moto: Svijet istrajava zato što se smije. Najznamenitiji Gabrovčanin je Hristo Javašev.

Hristo i njegova žena Jeanne-Claude (rođeni na isti datum iste godine) bili su poznati avangardni bračno-umjetnički tandem koji je izrađivao projekte epskih razmjera. Uz njih se vežu termini landscape art tj. pejzažna umjetnost, izložbe na otvorenom, instalacije i sl. Sjećam se kada sam prvi put ugledao fotografiju Reichstaga pod suknom. Ostavilo je to na mene snažan dojam iako se u mojoj realnosti taj kulturni događaj zbio barem deset godina ranije. Te sam godine provodio ljetne ferje u našoj ladanjskoj kući. Djed bi svakog jutra odlazio do obližnjeg mjesta po dnevne novine, obično dva komada, neki politički tjednik i križaljke za baku. Tog sam jutra prelistavao novine koje su divno mirisale po tiskarskoj boji. Svako malo prinio bi ih nosu, a potom nastavio čitati. Okrenuo sam stranicu i u rubrici kulture ugledao Reichstag pod suknom. Momentalno sam bio zadivljen. Kakvo kolosalno djelo! Kakva divna anomalija u svakodnevici! Istovremeno estetično i posve besmisleno! Jasno, mogla se tu iskonstruirati određena metafora na tragu ponovnog ujedinjenja dvije Njemačke,

(New York Times piše da je upakirani Reichstag spomenik demokracije i da se čini kao da su umjetnici tako previli rane Istoka i Zapada)

moglo se interpretirati na razne načine, davati određeni kritički sud, no sve je to bilo posve nepotrebno i suvišno, u konačnici pogrešno.



1995. godine umjetnici Hristo i Jeanne-Claude prekrili su Reichstag sa 100,000 kvadratnih metara srebrno-sive polipropilenske tkanine pričvršćene sa petnaest kilometara plavog konopca – i to samo na dva tjedna. Hristo je usporedio privremeni karakter izloška sa šatorima nomadski plemena, brzo postavljenih i jednako tako brzo razmontiranih, kao i na privremenost života samog. «Bila bi neka vrst naivnosti i arogancije», komentirao je «čak i pomisliti da bi ovakva stvar mogla ostati zauvijek, za vječnost. Svi ti projekti imaju vrlo jaku dimenziju nestajanja, samobrisanja... oni će nestati, poput našeg djetinjstva, naših života. Izazivaju vrlo intenzivne osjećaje kada znamo da su ovdje svega nekoliko dana.



Vlatko Stefanovski, Teodosij Spasov, Miroslav Tadić - Treta Maika



- 13:58 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #