Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

06.03.2017., ponedjeljak

Otok

photo zalazak_zpszqlfgi1a.jpg

postoji otok osunčan
nekima od nas od davnina znan
o njem od djetinjstva razmišljam
a sad je stigao i taj dan...

Kasnog poslijepodneva u mjesecu maju 2017. godine Ivan Goran donio je čvrstu odluku da će sutradan dati otkaz. Potom je u vrlo kratkom roku rasprodao čitav svoj imetak, svoje pokretnine i nekretnine, skupocjeni automobil, motorkotač, rodnu kuću, veliku kamenu kuću za odmor na dalmatinskoj obali koju je vlastitim rukama izgradio njegov otac... Riješivši se vlasništva odvezao je brod i krenuo u stanovitu potragu. Naime, neki se ljudi rađaju s određenim predznanjem o životu; oni, poput Nostradamusa znaju točan datum i vrijeme svoje smrti. Drugi pak, poput Ivana Gorana oduvijek imaju jasnu predodžbu o mjestu na kojem će skončati.
Godinama su trajala Ivan Goranova brođenja, godinama je on plovio morima, uplovljavao u stare lučke gradove, sidrio u ribarskim selima, zaštitničkim zaljevima ne bi li napokon doplovio do svog svršetka.
A sada je napokon bio tu, na zlatno-žutoj plaži zaboravljenog otoka u indonezijskom arhipelagu.
Još iz daljine prepoznao je mjesto; kada se približio slika pred očima u detalj se preklopila sa slikom koju je vazda imao u glavi.
Uzeo je ranac s nekoliko stvari i potopio brod.

Potom se kupao. Sunčao. Kupao. Sunčao...


U predvečerje je zapuhao hladnjikav vjetar. Obukao je toplu odjeću i na plinskom kuhalu pripremio čaj. Topla tekućina djelovala je okrepljujuće. S nogama u vodi do gležnja, bez naročitih misli, promatrao je crveni sunčani krug kako dotiče horizont, utapa se u moru...

Podmetnuvši ranac pod glavu, opružio na još uvijek toplom pijesku. Iz čiste znatiželje potražio je mrežu. Začudo, za-pravo-čudo! postojao je signal u ovoj nigdini, prilično jak. Pogledao je najnovije vijesti; ništa od važnosti, uobičajena sranja, jad i bijeda suvremenog čovjeka. Potom je otvorio adresar i skrolao imena. Zastao je kod jednog, dugo zurio u nj, naposlje stisnuo tipku Zovi. Negdje daleko mobilni je uređaj dosađivao vlasniku. Odazvao se pospani ženski glas:
- Halo...
- Zdravo Marijo!
- Tko je to?
- Ivan.
- Koji Ivan?
- Ivan Goran.
Tajac.
Potom:
- Što želiš?
- Želio sam još jednom čuti tvoj glas...
- Oh, bože kakav kliše – zgrozi se ona.
- Imali smo lijepih trenutaka, nas dvoje, zar ne – nije se dao smesti njezinom primjedbom.
- Ne mogu reći da se sjećam – odvrati ona zajedljivo.
- O da, itekako – ustraje on.
- ...
- Mare...
- ...
- Mare?
- Šta je?
- Jesi li sretna – upita.
- Možeš se okladiti da jesam!
- To je dobro. Želim da budeš sretna.
- Nije važno što ti želiš, zar ne?
- Udana? Djece? – Ivan Goran je bio uporan.
- Naravno, dvoje divne djece, velika kuća s travnatom okućnicom, suprug – ugledan član društva...
- To je sjajno Mare... Baš sjajno...
Ivan Goran stavi otrov pod jezik. Imao je gorak okus.
- Drago mi je da sam te čuo...
Smrt je bila trenutna, respiratorni i srčani arest.
Neko vrijeme Marija je osluškivala šum valova što zapljuskuju obalu.
- Ivane?
- ...
- Ivane, nemoj me zvati nikad više. Jesi čuo, NIKAD više!
Prekinula je vezu.
- OOOO JEBENA BUDALA!!! KOG VRAGA HOĆE?!!! – proderala se bijesno.
Nenadan poziv izbacio ju je iz takta. U kuhinji je smiksala seven up i vodtku te strusula piće naiskap. Ruke su joj tresle od uzbuđenja.
- PETNAEST DUGIH GODINA! A ON ZOVE! «ŽELIO BIH TI JOŠ JEDNOM ČUTI GLAS!». BOŽE, KAKVO SRANJE!
Vratila se u spavaću sobu i bacila na krevet. Nije tu bilo nikakvog uglednog muža, nikakve djece. Samo mala bijela pahuljica, živahan i nježan maltezer koji joj je doskakutao u krilo. Podragla je psića.
- Prošlost je prošlost! Valja je ostaviti na miru – rekla je tužno.
Psić je zalajao. Bila je uvjerena da je razumije.

muzika za ugođaj: Darko Rundek, Otok
- 13:21 - Vox popljuvi (9) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>