Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre Avanture

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre parkiranja

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Ratne igre

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

Facebook


29.01.2017., nedjelja

Pokušaj biografije

 photo portret_zpssqtozb3u.jpg


Meister Huc

u pokušaju biografije piše: «Rodio sam se 1.1. 1973. s određenim predznanjem o životu. Prve tri godine proveo sam na dvorištu, u opservatoriju, pažljivo gradeći vlastiti imaginarium.
Naučivši prva slova pomislio sam: gdje ima teksta ima i vatre. Svejedno, literatura me nije obuzela sve do 1997. godine.»
1987. Meister provaljuje tajne svijeta te ih pušta u javni prostor kao neukroćene vjetrove. To izaziva društvene potrese diljem planeta i podiže svjesnost čovječanstva za 0,5 posto.
Sada, kada je sve napokon obznanjeno, Povijest, ta učiteljica mudrosti, napokon može uzeti predah. Uzima godišnji te odlazi na Sejšeli. Najzadrtije hvata njihov najveći strah – Što ćemo sad? Kako živjeti bez Povijesti?! Vrijeme vakuma. Iščekivanja.
1988. postaje ovisnik o idejama. Noge su mu od olova. Svako jutro nakon buđenja poseže za knjigom. I čita. Do iznemoglosti. Do obamrlosti.
Za period od 1991.-2000. kaže: «Nalazio sam se pod silnim društvenim pritiskom da se ozbiljim, da postanem društveno komunikabilan, da zaronim u svijet poduzetništva, kapitaliziram talent, nadasve da budem tržišno isplativ....»
2016. nakon mnogih ideoloških, umjetničkih i inih zabluda, cijepa društveni ugovor i ponovo postaje Samosvrhovit. «Više se nisam trudio ispuniti očekivanja, ostaviti dojam. Apstrahirao sam svoj izraz do neprepoznatljivosti, moja pjevanja postaju šum valova, pjesma zeba u borovici, suho lišće, miris otave...»
«Stil, dakako, to je odlika prosječnih.»
«A umjetnik, to je vazda nedovršen čovjek...»
2017. Nalazi se na 13 levelu vlastitog života. «Te sam godine osnažio svoje biće u svakom pogledu.»
Iste godine piše Nekoliko praktičnih uputa za život, dovršava zbirku eseja Zamke umjetnosti, Hrvatski mimezis ili oponašatelj protiv oponašatelja, zbirku priča U čaši vode Čajkovski, Stari mijeh i novovjekovni nonkonformisti, odabrane pjesme.
«Da nije bilo određenih nadahnjujućih književnih uzora vjerujem da bih živio ustrašenije živote», na kraja izlaganja naglasio je i dvaput podvukao četrdesetčetverogodišniji umjetnik.

muzika za ugođaj: Steve Reich - New York Counterpoint, Pt. 3

- 22:53 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

24.01.2017., utorak

Have I told you...

 photo papucica_zpsgyhebpj8.jpg

probudio sam se
i neki prozirni stvor
poput mnogostruko uvećane papučice (Paramecium aurelia)
lebdio je metar iznad mene mrdajući lažnim nožicama.
znao sam:
taj se multidimenzionalni sroljo prikačio na moju auru i
sada crpi životnu energiju.
- dovraga s njim!

brzo sam sklopio oči.
kada sam ih ponovo otvorio
3 vještice iz Bugojna smijale su se kreštavim smijehom
i naizmjence mi pišale u pivo.

jasno, brzo sam sklopio oči,
opet ih otvorio:
moja radna kolegica u kutu sobe ječala je pod tijelom belgijskog ovčara koji je pak uzbuđeno dahtao.

vragovi pakla!!!
stavio sam ruku na oči da zakrilim tu mučnu sliku.
trudio sam se što duže držati oči prekrivenim.
no prije ili kasnije morao sam odustati. otvorio sam oči.
ovog puta
sused-samoubojica s 3 trećeg kata, blijed kao krpa
ljuljao se ovješen o luster
i namigivao mi:
- sada je tvoj red, lafe!

- jebi se mileni - poručio sam mu i naravno sklopio oči.

probudio sam se u sudnici baš u trenutku kada je sudac ustavnog suda izricao presudu:
«Meister Huc, optuženi ste za rastakanje tradicionalnih vrijednosti pod krinkom umjetničkog djelovanja
te neistomišljeništvo.
također osuđeni ste jer ste
svojim intelektualnim radom potpomagali destruktivne snage u našem društvu
višekratno u pitanje doveli ovlasti predsjednika republike
naš ste slavni narod proglasili zaostalim
pišali ste na grob utemeljitelja države
članove akademije nazvali ste propalicama, intelektualnim ološem, prepisivačima koji jedino imaju doktorat iz prevare
premijera, prvog među jednakima, častohlepnom pozerom, lopužom i zlotvorom
a ministra financija lakrdijašem i trećerazrednim opsjenarom kužnog daha
ismijavali ste vjeru
pozivali na polno općenje na mjestu ukazanja...»

popis liste grijehova bio je dugačak...

zaspao sam, naravno
i budio se

prepun stigmi u proljeće
kao duša pridodana tijelu
kao bog bez iskustva
puki subjekt bez objekta
zapisničar tuđih pogrešaka
osporavatelj ljubavnog zanosa
grešnik-pokajnik velikog apetita
sahranitelj svih Strasti, Ideala, Povijesti i Čovječanstva
onaj koji razdire, ujedno i onaj koji pati
religijski fanatik u gostima kod Hegela
čovjek slagalica u šlag torti
puki sažvakatelj događaja
monarh s noćnom posudom na glavi
čuvar potencijala u zimskom periodu
tvorac nedovršenih slika u 18 st.
zanesenjak zanosom
vjernik u Apsolutno Ništa raspet na rubovima Carstva
plesač između krajnosti u ludnicama Aljaske
vulgarni žderač bogatuna slabih nerava
vlasnik riječi i pojmova u plemenu Angari
kontrakulturalni radnik s prdcem u šaci obavijen purpurnom izmaglicom u spektakularnom mjehurastom pejzažu
glasnogovornik Ništavila, ljubitelj Šupljine
bestidni osporavatelj samog sebe, svakog dana, u točno podne
ratnik spolova, proklamator Velikog praskanja u labirintu ljudskih crijeva
protuhar svih protuhara
supermigrant iz sazviježđa Alfa Centauri
pohlepni tvorničar happy-endova
bestidni eksploatator djevojaka bez udova
tvorac maksime: slabijem-nabijem
skladištar empirizma

san za snom
buđenje za buđenjem
snoviđenje za snoviđenjem
sve dok napokon nisam otvorio oči
i zatekao te da sniš kraj mene blago se smiješeći.
znao sam: napokon sam na sigurnom!
i bogami, laknulo mi…

have i told you lately that i love you?

- 10:48 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

12.01.2017., četvrtak

KAKO PREMA ŽIVINAMA TAKO I PREMA LJUDIMA

“Hrvati su ubili dijete u sebi”, veli Ameikanka, odvjetnica, mulatkinja Tamiko koja u Hrvatskoj živi posljednjih 12 godina.
Ali draga Tamiko, misliš li da drugi nisu?
Ander Breton rečekako je djetinjstvo najbliže pravom životu. Bezpogovorno se slažem s tom tvrdnjom.

Pa kakav si bio kao dijete, Meisteru?
Evo, ovakav…

 photo macak_zps8dyxfdyd.jpg

KAKO PREMA ŽIVINAMA TAKO I PREMA LJUDIMA

Preselili smo se u Zadar kada sam bio trogodišnjak. Moj prvi izlazak na dvorište izgledao je tako da mi je vršnjakinja odmah, ničim izazvana, u znak dobrodošlice rekla:
- Mali razbit ću ti glavu kamenom!
To me šokiralo. Zar glavu? Zar meni?? Zar kamenom??? Sa takvom se brutalom dotad još nisam susreo.
Kao vizualan tip umah sam si predočio upućenu mi prijetnju: vidio sam djevojčicu kako poseže za kamenom na crvenoj zemlji, zabacuje ruku, potom izbačaj, kamen pristiže na moje čelo, puf!, padam na tlo, krv lipti, slijeva se preko lica; ona prilazi dovlačeći sa sobom ogromnu kamenčugu, plan joj je dokrajčiti me njome; onesvješćujem se prije no što me zgromi.
Udario sam u plač i pojurio kući.
- Ubit će me – priopćio sam roditeljima s vrata.
- Ma tko će te ubiti – upitaše sumnjičavo.
- Ona mala luđakinja. Kamenom će mi razbiti glavu!
- Ma neće, ona to samo tako... – rekoše kroz smijeh.

«Djevojčica s prijetnjom na ustima» ubrzo je smrtno stradala u saobraćajnoj nesreći koju će jednog kasnog nedjeljnog poslijepodneva, pri povratku sa sela, skriviti njezin otac, te će tako nestati iz priče.

No zato je tu bio Zed. To mu naravno nije pravo ime jer imena su promijenjena da bi se zaštitili nevini. Međutim, pošto nevinih nema, čovjek se zapita čemu svo to cifranje.

Zeda sam prvi put susreo dok je žurio prema trećem katu bile (čitaj: bijele) zgrade da odozgor baci dvomjesečno mače. Oko njega skakutala su djeca. Bio je barem za dvije-tri glave viši od sviju, mršav, uska lica, ošišan na teču, u nekoj ispranoj podrtini, bos.
- Hej, što se događa – upitao sam Zoka.
- Zed će baciti mačku s vrha bile zgrade – obavijestio me ushićeno.
Zgrozio sam se. Zar mače? Zar baciti?? Zar sa vrha bile zgrade???
Požurio sam na čelo skupine i primio Zeda za podlakticu.
- Slušaj Zed, ne bi smio baciti to mače! Ono ti ništa nije skrivilo – rekoh.
Zed je zastao, pogledao me onim svojim sitnim očima. Dobro da mi s obzirom na dvorišnu reputaciju istog trena nije opalio trisketinu! Samo je istrgao ruku iz moje i nastavio kamo je naumio.
Sustigao sam ga na stepeništu.
- Zed, stvarno bi trebao pustiti to mače…
Moje riječi nisu dopirale do njega.
Uspeli smo na vrh.
Dječurlija se nakon prvotnog naguravanja i po prirodnom zakonu jačeg poredala po ogradi. Zed je ispružio ruku preko ograde. Nastupio je tajac. Živinu je od smrti dijelio tek stisak palca i kažiprsta.
- Zed, sada je stvarno dosta, pusti tu mačku – nastupio sam krajnje odlučno.
Moja želja za pozitivnim raspletom u tom je trenutku bila toliko snažna i željena čitavim bićem, da je, vjerovao sam, mogla slomiti kauzalnu linearnu stvarnost, napraviti crack u izvjesnosti, na prostorno-vremensku crtu pelcovati još jednu granu alternativne stvarnosti u kojoj mače ipak preživljava.
I doista - misterij želje! - Zed je spustio mače na pod. Publikum je bio vidno razočaran, no nitko nije htio tjerati stvar do kraja, preuzeti na sebe ulogu egzekutora. Društvo se rasulo, a ja sam ostao likovati na vrhu bile zgrade. Ne iz ega, on još nije bio probuđen, već jednostavno zato što je životinja bila spašena…

Zed i ja ubuduće ćemo se susretali na dvorištu. Bio je majstor pakosti, tamanitelj voćnjaka, acetonski spalitelj mravinjaka, mitraljez psovki i pogrda, prvoklasni silnik, tlačitelj bez premca, samoživi ugnjetač, dvorišni despot... Međutim, mene nikada nije napadao, vrijeđao, izazivao, dražio… Samo me je na određen način, s prizvukom sjete, rekao bih, gledao iz daljine. Pripadali smo različitim duševnim svjetovima. U dubini je, pretpostavljam, želio biti bolji čovjek, ali isto tako bio je svjestan svoje naravi, u njemu je bila utjelovljena druga svrha.

Sredinom osamdesetih moja se obitelj ponovo selila. Ovaj put pošli smo za Zagreb. Neko vrijeme nakon odlaska dopisivao sam se s zadarskim prijateljima, a onda je korespondencija zamrla. Minuo je svaki kontakt. Preobrazio sam se u purgera.

Kasnog jesenjeg poslijepodneva, 1992. godine, zazvonio je telefon. Iz prošlosti je izronio Ante I. Došao je u Zagreb studirati strojarstvo i poželio da se nađemo te osvježimo grlo i uspomene. Predložio sam «Ispičuturu», underground točionicu na Gornjem gradu. Našli smo se i tom mi je prilikom ispripovijedao neke stvari što su se u međuvremenu zbile na dvorištu. Također dotakao se i Zeda.

Kada je počeo rat Zed nije gubio vrijeme, preko noći osnovao je Crne tvorove, zloglasnu paravojnu jedinicu sastavljenu od najgoreg šljama, koja je operirala u zadarskom zaleđu.
Nekog dana na benzinskoj stanici dohvatili su F.N.
- Šta je F., čujem da šuruješ s neprijateljem – rekao je Zed.
F. nije ništa odgovorio, samo je nijemo gledao u pod.
- Šutiš ka pizda prika moj, a sve se zna...
Zed je razmišljao što da učini s zarobljenikom kad li mu je pogled pao na zračni kompresor za pumpanje guma. Prisjetio se kako je kao dječak na Vranskom jezeru lovio žabe, u anus im turao cjevčice pa pumpom za bicikl upuhivao zrak u utrobu dok se ne bi rasprsle...
- Odvedite ga tamo – zapovjedio je.
Zgrabili su F.N-a i odnijeli ga do kompresora.
- Na zemlju s njim, trbuhom dolje i čvrsto ga držite...
Posegnuo je za bowie nožem i rasjekao čovjeku hlače, potom dograbio držak kompresora.
- Malo ćemo da te propušemo, prijatelju...


muzika za ugođaj: Tomislav Ivčić - Kalelarga

- 12:33 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #