Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre Avanture

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre parkiranja

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Ratne igre

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

Facebook


26.10.2016., srijeda

Zbogom iz Nazorove

 photo odlazak1_zpstqmnusdn.jpg

… željela sam abortirati ali mi nisu dali. stalno su me držali na oku. niti do pletaćih igli nisam mogla doći. stoga sam te – kako to oni vole reći – devet mjeseci nosila pod srcem. dala sam ti život. tvojim rođenjem ispunila sam svoju društvenu dužnost biološkog inkubatora, nositeljice života, majke koja na svijet donosi male Hrvate. i tu moja uloga (podčinjenog bića) prestaje. jer ti si dijete plod želje mog tijela, no ne i želje mog srca, ili ako ćemo baš – duše. tako čest plod mladosti, svrbeži među nogama. u ostalom, ja tvog oca ne volim. on mi je naprosto te noći bio zgodan, i to je sve. ovo što pišem zvuči hladno i grubo, ali nemoj nikada očajavati zbog istine. dobio si život i pokušaj napraviti nešto s njim. ljudi koji će te usvojiti zasigurno će ti pružiti dobre osnove za daljnji život, u svakom slučaju pružiti će ti više ljubavi no što bi to mogli ja i tvoj otac. i zapamti, nemoj nikada osuđivati jer nisu svi ljudi isti, niti su sve žene rođene da budu dobre i brižne majke. neke su tu da gledaju zvijezde, snatre otvorenih očiju, pišu pjesme … neke žele pripomoći čovječanstvu novim prolascima… neke se bore za pravednije i snošljivije društvo… neke su ljubavnice i kurve...a neke naprosto žele udisati život punim plućima… ja sam jedna od njih. večeras napuštam ovu balkansku kloaku, ovu vatikansku džamahiriju, odlazim u bijeli svijet koji je pun obećanja. od tebe tražim samo jednu stvar: nemoj nikada podleći iskušenju da me tražiš, motriš iz prikrajka, u sjeni visokih zgrada prikupljaš hrabrost da zakucaš na moja vrata. ti ćeš za mene – onog trenutka kada pređem granicu i kada prevlada optimizam – prestati postojati, i bilo bi dobro da isto tako ja ne postojim za tebe.

muzika za ugođaj: John Lennon - Mother (Live)

- 15:09 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

23.10.2016., nedjelja

The Baba

 photo the_baba_zpsanyqckni.jpg

Izišli su iz unutrašnjosti kafića na terasu, veselo društvance, oraspoloženi alkoholom, trojica tridesetogodišnjaka i jedna djevojka te sjeli stol tik do mog. Ispijaju pivo iz uskih dugačkih čaša. Njihov govor je glasan, prekidan povremenim provalama umjetnog «televizijskog smijeha» koji slijedi nakon svake banalne šale-dosjetke.

To me živcira, ometa u čitanju knjige.

Riječ je o prosječnim ljudima: izgledaju prosječno, prosječno misle, njihove su asocijacije opća mjesta; njihovi snovi ekvivalentni njihovim životima, bezlični-sivi; njihov odjevni stil je trendovski, iz Burde ili nekog drugog modnog časopisa; u poslovnom svijetu se ne ističu; drže se svakodnevnih rutina; nikada ne kasne; racionalni, ne riskiraju; ne konfrontiraju se, znatiželja im je krepana mačka; njihovi seksualni dnevnici plaše bjelinom... oni su šutljiva većina kriva za sve pogrome i holokauste svijeta...

Djevojka nosi boksačke pletenice. Lako bih mogao zamisliti kako je vučem za njih dok je natežem straga kao kočijaš uzde, pobadam-probadam, tjeram dalje, gore – up-up to the sky – ka seksualnom Vrhuncu, ali neću. Ne da mi se. Radije čitam knjigu. Baš snobovski od mene, zar ne? No, koja to knjiga toliko privlači moju pažnju, pitate se. Bit ću susretljiv i udovoljiti vašoj znatiželji: Milan Kangrga, Šverceri vlastitog života.
I tako ja čitam, a oni piju-pričaju-klibere se, i poslijepodne lijeno prolazi.
U nekom trenutku djevojka cima svog muža dječačkog izgleda.
- Bruno idemo, moramo do babe – veli.
- Baba je zakon – smije se on i pojašnjava ostatku društva – ima 90 godina. Čitav dan visi na Facebooku i otvara lažne profile na kojima se predstavlja kao profesorica Mitzi (27), Ponoćna kaubojka (21), Proljetni Cvijetak (18), Asepsoleta Vaginalis (22), GrosPička (25), Usnaša (21), InAss (21), Yusmina (18), MonoLizaljka (22), Charlesa Jebowski (22), Željka Uguzović (23) itd., uspaljenica željna seksa. Muškarci se lijepe kao muhe, zavode ju, šepure se, razmeću ovim-onim, u private box dostavljaju podatke o duljini kite, obećavaju urnebesan, neviđen seks te nastoje ugovoriti susret. Ona katkad pristane pa se nađu u lokalnom bircu. Naravno stara dođe inkognito, sjedne postrance pa promatra jadnika gdje se vrpolji, grize nokte, maramicom briše znoj s čela, iščekujući ljepoticu u utegnom kožnom minjaku.

Ha-ha-ha, podrugljivo se podsmjehuje se društvo. Ipak, na licu im bojazan: krije li se iza profila njihovih virtualnih prijateljica prema kojima gaje određenu naklonost (i u svom imaginarijumu kreiraju možebitne zaplete, možebitan odnos, u konačnici – brak, zašto ne?) također neka pokvarena, zlurada BABA! zlica koja se izruguje muškoj polnoj želji, seksualnom nagonu, seksualnom samopotvrđivanju, potenciji, nasušnoj potrebi tijela i uma...

Nakon što bračni par pođe staroj vještici, ubrzo će otići i ostatak društva te će nastupit željeni mir. Mir u kojem ću donijeti odluku da ovu zgodu – ukoliko je ikada stavim na papir - defokusiram isječkom iz knjige koju čitam, a dotiče se politike. Ah, politika naša svakodnevna! Neizbježna! Intoksicirani smo i uprošćeni politikom. Navučeni na nju poput heroinskih ovisnika. Ubrizgali su nam je jednom nasilno, kao Popaju u Francuskoj vezi 2 i otad ona neprestano kola našim žilama. Traži još. Gura nas u provaliju. Ništa ne može proći bez politike, bez političkih korelacija, političkih analiza, političkih pozicija. Čak niti ovaj banalan tekst.

(…)

Prvi dio: Nekada smo po raznim poslovima (sastanci Odbora Jugoslavenskog udruženja za filozofiju, razgovori o problemima Praxisa, razni simpozijima predavanja i sl.) dolazeći u Beograd večerali u «čuvenoj» Francuskoj 7, tj. Klubu književnika Srbije. Tako smo nas nekolicina za stolom u restoranu Kluba, gdje se uvijek dobro jelo i pilo, sudjelovali u jednoj specifičnoj «diskusiji». Usputno rečeno, kada je riječ o dobrom vinu, nabavljao ga je osobno poznati filozof i klasični filolog Miloš N. Đurić, legenda Beograda, pa kad sam ga jednom pitao o tome, on mi je odgovorio: «Milenko (zvao me tako), ja sam ti ovdje svaku večer, a volim dobro pojesti, i još bolje popiti, pa neću da pijem kojekakvo đubre od vina, zato ga nabavljam sam! Eto, to ti je!»
Za susjednim stolom od našeg te je večeri sjedio i mirno pijuckao poznati muslimanski književnik i putopisac (za televiziju je radio interesantne putopise) – Zuko Džuhmur, koji je inače živio u Beogradu. Nešto dalje za stolom pokraj nas bilo je oveće društvo srpskih pisaca. U jednom je trenutku jedan od njih povišenim glasom da ga čuje čitava dvorana reče:»Pa dokle će nam ti Turci sjediti u našem restoranu i zagađivati okolinu po Beogradu i Srbiji!? – Zuko Džumhur tada podigne glavu i mirno, ali glasno odgovori na tu bezobraznu provokaciju: «Pet stotina godina mi smo Turci jebavali vaše Srpske majke, pa sad pitam, što ste vi Srbi onda u stvari?!»
Za srpskim stolom nastao je tajac, i nije se čuo ni glasa s toga stola! «Svi junaci nikom ponikoše!»
Zašto sad to pričam? Prije svega to mi se usjeklo u pamćenje kao jedan opći problem ovog našeg balkanskog tla i svega što odiše tim mentalitetom, a u ovom slučaju još i toliko dubokom i do ekstrema izraženom netrpeljivošću, dakako nacionalnom i etničkom (Srbi-Muslimani), tla, na kojem je kroz stoljeća, da ne kažem i tisućljeća bilo toliko etničkog miješanja, od ilirskih vremena sve do naših dana, tako da je gotovo nedopustivo postavljati poput ovog od strane (očito nacionalistički obojena) srpskog pisca, ali ne i njega samog. Drugo pak moglo bi se to isto (u Džumhurovo odgovoru) odnositi i na Hercegovce, i ne samo na njih, kojima su ti isti Turci kroz pet stotina godina radili te iste stvari s njihovim majkama, pri čemu su im pomagali susjedni Srbi, s kojima su živjeli na istom tlu i miješali se s njima. To se sad prije svega odnosi na poznatu suvremenu hercegovačku uzrečicu, često ponavljanu kao «najjači argument», kako Hrvati u Hrvatskoj moraju biti zahvalni Hercegovcima iz BIH, jer im oni «poboljšavaju svojim masovnim dolaskom i naseljenjem u Hrvatsku njihovu krvnu sliku!» A- kada je već o tome riječ – bilo bi bolje da nam ne poboljšavaju krv ovi tursko-srpsko-hrvatski mješanci, koji su bili i ostali kao takvi rodovsko-plemska bića sa svojim zemljačko-rodijačkim vezama po Hrvatskoj. O tome je još prije Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj instruktivno i znalački pisao poznati sociolog i demograf Dinko Tomašić, pa je uvijek iznova vrijedno konzultirati ta njegova znanstvena istraživanja.

Drugi dio: U staroj kraljevskoj Jugoslaviji država je imala monopol na sol, šećer, šibice (čak i na upaljače za cigarete, pa ako je detektiv negdje opazio da palite cigaretu upaljačem koji nije prijavljen i posebno plaćen porez na nj, onda ste odmah zaslužili novčanu kaznu!), kao i monopol na duhan i cigarete, kavu i sl. Najbolji duhan sadili su i uzgajali su Hercegovci iz BIH, pa je bila čuvena njihova «škija». To je hercegovačko tlo siromašno, te je jedino duhan bila kultura koja je tamo mogla najbolje uspijevati, i na kojoj su mogli nešto zaraditi. Duhan se dakako morao prodavati samo državi, i to naravno kao i uvijek za manje novaca, nego što se mogao prodavati ilegalno, to jest u – švercu, pa su Hercegovci tako i švercali duhanom na sve moguće načine (čak i pomoću vlastite djece, kojoj su u gaćice i košuljice trpali duhan da ga raznose na određena mjesta za plasiranje na tržište). E, sad, žandari su po svojoj dužnosti, i to im je bio jedan od poslova na tim terenima, hvatali švercere duhanom gdje god su stigli. To se dakako odnosilo i na Muslimane i Srbe koji su u Hercegovini uzgajali duhan i švercali njime. Ali – i tu sad počinje «hrvatska argumentacija i interpretacija» - tako da je ispalo kako srpski žandari hvataju Hercegovce pri švercu duhanom samo zato što su oni – Hrvati! I to je ostala ne samo svakidašnja parola s hercegovačke strane, nego i osnovni ili gotovo jedini motiv i poticaj za mržnju protiv Srba. Dakle, nisu oni bili (i ostali) šverceri, nego – Hrvati! Hercegovci su tako stali Hrvati, a ne šverceri, sve dok ih nisu u Hrvatsku masovno nisu počeli dovoziti Tuđman i njegov «najbolji ministar» Šušak. Posljednjih su godina prestali švercati samo duhanom, nego su prošvercali i okupirali čitavu Hrvatsku (tako da u njoj sada više «ni trava ne raste») i postali njezini gospodarski, politički i kulturno-duhovni vlasnici. Tako su onda zajedno s Tuđmanom i njegovom familijom s pravom mogli pobjedonosno objaviti: «Imamo Hrvatsku!», pa je doista i imaju. I sada dolazimo na naš glavni

Treći dio: Prije svega želio bih savjetovati naše sociologe i demografe, kako bi bilo ne samo dobro, nego politički i znanstveno potrebno i instruktivno da se pozabave jednim pitanjem (ukoliko to popis stanovništva Hrvatske godine 2001. ne bi uspio prikazati?!): Da istraže, jer je to moguće, koliko je ključnih gospodarskih, političkih vojnih, bankarskih, školskih, prosvjetnih, znanstvenih itd. mjesta u Hrvatskoj danas u svojim rukama drže upravo pridošlice iz Herceg-Bosne? Postoje neki pokazatelji – koji bi prethodno trebali svakako biti provjereni, da stvar bude autentična – da ti ljudi zaposjedaju većinu ključnih mjesta u Republici Hrvatskoj, a to je podatak koji, ako je i približno točan, govori o pravoj okupaciji Hrvatske od strane Hercegovaca. Ako se pak ima u vidu i onaj podatak (koji je već poznat i maloj djeci u Hrvatskoj), da su Hrvatsku opljačkali upravo ti naši «zemljaci-rodijaci», pa sad to slušamo i čitamo dokazano i s ovih tuđmanovskih transkripata, onda se može i mora postaviti pitanje, koje je u posljednje vrijeme postalo «pravi hit», te se o tome vode «mudre» poelmike i diskusije...

Napomena: Knjiga Šverceri vlastitog života objavljena je prvi put 2002. godine u izdanju Feral Tribuna.

muzika za ugođaj: David Byrne - Psycho Killer - Sessions at West 54th Street

- 10:53 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

21.10.2016., petak

PISMO

 photo paris_most_zpswljgxhcc.jpg

cité de ręve
sasvim dovoljno za kratkotrajan ushit

mansardni stan
u centru grada, 25 kvadrata

na zidu
plijesan, Bogorodica i dijete
reprodukcija slike manje poznatog renesansnog slikara*

zid nasuprot
sv. Juraj ubija zmaja

a između mnoštvo nevidljivih bitaka

u prizemlju
klaonica

raščerečeni vol
(prije Soutineov no Rembrandtov)

konjska glava
(prije Gaspara Noe no Coppolina)

svinjski mozak
(prije Milasov no Babeov)

pileće iznutrice
(prije ljudske no ptičje)

krv
sliva se niz rešetke zarđalog sifona

gazda
zabada nož u živo meso
dok njegova gospoja
u potkrovlju skviči u polnoj ekstazi
jebe ju dugokuri Arapin iz Maroka

na stubištu
susretnem katkad tog Arapina
simpa momak, muška kurva
vječno nasmijan od uha do uha
raširi baloner i pita:
hoćeš?
taj se razumije u ekonomiju libida

kiši
voda nadire već sedmi dan

odraz
u napuklom ogledalu

cigareta
ponestaje

tanjur
i nešto crvljivih trešanja

novine
na jeziku koji slabo poznam

naslov
tumačim prema lirskom nahođenju:

«U meni dozrijeva čovjek
koji će me napokon doći glave.»


------
*Francesko Napoletano


glazba za ugođaj: Yves Montand - Sous Le Ciel De Paris

- 13:06 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

19.10.2016., srijeda

ĆASKANJE

 photo sahara_zpsbf9pyswm.jpg
Čaj u Sahari

- Otežao sam.
- Hoćeš reći udebljao si se?
- Ne otežao, velim, volumen mi je isti kao i prije.
- Hm, što bi mogao tome biti razlog?
- Pojma nemam.
- Jesi li možda pojeo mini-crnu rupu?
- Baš, pa znaš da sam ja ortodoksni vegan.
- Oprosti.
- Ništa, oprošteno.
- Ima li to kakve veze s gravitonima?
- Pa vjerojatno.
- Ili crnom materijom?
- Nemoj širiti priču, držimo se mi gravitona.
- Imaš pravo, tko zna kamo bi nas to moglo odvesti!
- U Siriju.
- Doista, ukoliko si neoprezan možeš lako završiti u Siriji. Legneš ovdje, probudiš se u Siriji.
- Općenito uzevš, lijeganje u krevet je opasno: nikada ne znaš s kojim ćeš se hendikepom probuditi. Primjerice: Juraj se jednog jutra probudio slijep; Egon gluh k'o top u mirnodobju; Lepa s potpunim zaboravom; Sopta bez nacionalnog identiteta; Gugi je počeo navijati za neprijateljski klub; Slave se preobratila na Islam, Mehmed pak na budizam; Božislav je naumio da izgradi dom usred kaljuže; Ozren je ustao spreman za selidbu; Julijana se probudila s pimpekom; Joža se, eno, srastao sa onim svojim krevetom na kat; Domaćinski se pak u krevetu udavio; Šimiću se reaktivirala mononukleoza; Joško je počeo da govori latinskim, premda ga nikada nije učio; Simka se raspukla k'o suvo drvo; Suljo rastrojen i bez tri prsta – sve preko noći, kao začarani.
- I tko ih tako unesreći?
- Ne zna se.
- Gladna bića iz mraka.
- Bogami, grdna ih muka snašla!
- Kad si baksuz, baksuz si!
- A jesi čuo ono: Debsa došao na šank, popio pet piva. Pita konobara:
«Jesl ti Mefisto?»
Ovaj veli: «Jesam.».
«Ok, nisam Faust, al' prodajem dušu...»
Mefisto će: «Nisam zainteresiran.»
«Mislim, kako nisi?!!! Pa ti si čovječe, Mefisto! Ej, MEFISTO!!!»
«Nisam zainteresiran. Tržište je prepuno duša, a neke su više na cijeni od drugih. Ti si, mileni, mekodušac, a mekodušci nisu na cijeni.
- Eh, da to se zove obezvrijeđen... sveden na nulu... tržišno nerazmjenjiv...
- Tužno, doista. Znaš da smo dotjerali do kraja kad dušu neće da ti kupi čak niti trećerazredni demon.
- Bogami!
Izvadi iz džepa pijesak.
- Znaš što je ovo?
- Pijesak.
- Jest ali kakav?
- Pojma nemam.
- Pustinjski pijesak.
- Koje pustinje?
- Sahare.
- Pa dobro, ali što to znači?
- Nemam pojma. Znam samo da ne mogu dočekati ljeto.

glazba za ugođaj: The Sheltering Sky Theme

- 12:56 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

11.10.2016., utorak

IZMENJEN

 photo andrej_pejic_zpskvznwvqh.jpg
Andrej Pejić

Danas je međunarodni dan djevojčica. Pa, u to ime...


scena 1
(spavaća soba s psihom...)

GOSPOĐA STRAVINSKI: Vidi Val, mama ti je kupila lepu haljinicu.
Sviđa ti se?
Meni je divna!
Sad će mamica da te dotera! Da te iz fundamenta izmeni! Više nećeš da budeš Valentin, sad ćeš da postaneš Valentina. Moja mila, lepa ćerkica. O, da! Dečaci su rđavi! Zli! Izistinski. Vidi samo što nam je učinio tvoj otac. Napustio nas je. Stari je kurviš otrčao za prvom kujom što se tera! E, Andrija, crni Andrija! Dabog da ti se kita sasušila k'o drenovo drvo! Strašno, zar ne? Al' što da kukamo, ko neki davljenik, to je tako bez stila.
No, eto ga!
Stoji ti kao saliveno.
Priđi bliže da ti stavim malo ruža i rumenilo na lice.
Takooooc! Lepo, baš lepo...
Mnogo si lepa devojčica, Val!
Pođimo napolje, malo ćemo da udahnemo svežeg vazduha i demonstriramo svoju lepotu. Lepota valja da se izloži, ona ne sme da trune u mračnim kutevima buđavih stanova. Njome ćeš da zamutiš pamet muškarcima, a potom da je uskratiš kao redak dragulj. Razumeš? Neka pate! Nedostižna! Sve za lepotu, lepotu nizašta!

scena 2
(botanički park)

STARIJA GOSPOĐA (sa pepeljastim cvikerima) u prolazu: Oprostite gospođo, ne mogu a da ne primetim: imate prekrasnu devojčicu, poput lutkice je. Čovjek se zapita je li uopće živa?
GOSPOĐA STRAVINSKI: Hvala vam. Jesi li čula Val? Ti si prekrasna devojčica. I drugi mogu da posvedoče. Ne misli to samo tvoja mama.


- 18:24 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

07.10.2016., petak

Novo, novo, novo vrijeme

 photo naocale_zpse5cjsfmk.jpg

Danas, za vrijeme pauze-ručka Franjo Sopta, moj radni kolega reče mi zamišljeno:
- Kupio sam jučer dvadeset nadzornih kamera te ih dao postaviti svugdje po stanu. Nazor se vrši dvadeset i četiri sata na dan. Sve se bilježi na udaljenom računalu, na drugom kraju svijeta.
Iznenadio sam se, za takvim čim doista nije bilo potrebe. Sopta, naime, živi u naselju zatvorenog tipa. Do njega se može samo preko glavne kapije, tek kada čovjek prođe sigurnosnu provjeru krupnih, nabildanih čuvara. Sve vrijednosti Sopta je manje-više pohranio u banke, tako da nema bojazni da bi ga netko doista mogao ozbiljnije oštetiti. To je naznaka obiteljskog ludila, pomislio sam.
- Ka-e, poltergeist te želi zguziti – upitao sam.
- Ništa takovo – odvratio je bez smiješka.
- U čemu je onda kvaka?
- Znaš, shvatio sam da živim samo u svojoj glavi. Samo prevrćem koncepte. Treba mi novi kut gledanja. Tja, ja jedva da poznajem svoje tijelo, lik, obličje.
To je bilo baš ono filozofski. Složio sam se s njim. Mi ljudi živimo tek neke ideje. Obično tuđe. Naš život nije naš. Naš život je tuđ. To je život neke tuđe ideje. Čak i ono što smatramo vlastitom sebeidejom – tuđa je ideja. Dakle, ako je naš identitet tabula rasa, pa što se ispiše ispiše se, tko smo mi zapravo, što smo mi? Gdje je naše pravo Ja, naše Jastvo? U ostalom naša Duša. Kako do nje? To su pitanja koja traže odgovor!
Sinkronicitet: par sati kasnije nazvao me Lucijan. Rekao je kako su on i Petra investirali u najnovije “špijunske” Googlove naočale sa ugrađenom HD kamerom, i da je to baš cool.
- Sve će se snimiti – rekao je.
- Što to sve – interesirao sam se.
- Sve, od jutra do mraka!
- Čemu to?
U razgovor se uključila Petra.
- Sjećanje je nepouzdano – rekla je.
- Sjećanje je varljivo – dodao je Lucijan.
- Sjećanje je smiješna lupa... – rekla Petra.
- ... koja sitne stvari preuveličava – dovršio je Lucijan stihove ljubavne balade.
- Dobro, jest ali te izvitoperene slike daju barem malo čara goloj egzistenciji – rekao sam.
- Dolje s krivim predodžbama! Dolje s distorziranim i krivotvorenim sjećanjima! U Pakao s interpretacijama! Dolje hermeneutika! – počeo je izvikivati parole Lucijan.
- Naprijed sirovi fakti – pridružila se Petra.
- Na barikade, na barikade – prizivao je Lucijan.
- Na barikade – bodrila ga je Petra.
A onda su smanjili doživljaj.
- Zamisli – reče Lucijan – uvečer legneš u krevet, upališ TV, pustiš snimku i gledaš kako ti je prošao dan; dosadne stvari ubrzaš, preskočiš, zanimljive nekoliko puta ponoviš, uvećaš, iščitaš mikroekspresije lica ljudi s kojima se susrećeš, zamijetiš prijetvornost, skrivene namjere, hipokriziju, zamijetiš propuštene detalje u pozadini, uočiš obrazac, greške –glitch - u Matrixu... ludilo brale...
Petra se nadovezala:
- Ili recimo razmijenimo fajlove, pa tako ja gledam povijest Lucijanovog dana, a on mog. Na taj način možemo prevladati odvojenost uzrokovanu silom i nužnošću egzistencije te se povezati na drugačiji, pa čak – usudila bi se reći - dublji način nego da smo neprestano zajedno i držimo se za ruke. Mogućnost snimke je mogućnost spoznaje ponašanja u našoj odvojenosti. To je uvid u interakciju s drugim ljudima. Spoznajući drugoga, spoznajemo sebe. Radi se o značajnom i kvalitativnom napretku u međuljudskim odnosima.
Sada je opet govorio Lucijan:
- Uskoro se na memorijsku karticu neće bilježiti tek zvuk i slika iz osobne vizure, bilježit će se 3D slika od 360 stupnjeva poput one kakvu omogućuje Google Maps. Ne samo da ćemo moći vratiti snimku unazad i vidjeti što se u nekom trenutku zbivalo pred nama, već i ono što se zbivalo postrance, lijevo-desno i iza nas, pa čak i to što se zbivalo gore, u visini! Također, u nekom trenutku bit će riješen problem konstrukcije kvantnog računala. Ono će bilježiti kompletnu moždanu aktivnost ljudskog bića od trenutka rođenja do trenutka njegove smrti. Svatko će s jednim običnim usadkom moći biti prožet drugim ljudskim bićem, čak i onim davno iščezlim što naspram nas stoji kao ledeni čovjek Ötzi, s njegovim emocijama, sviješću, iskustvom života...
- Dosta priče, djeco. Moram raditi – prekinuo sam ga.
- Važi starče, samo ti delaj – rekli su uglas.
Prekinuo sam vezu.

Nakon posla zaputio sam se na pivo. Hodajući ulicama djetinjstva razmišljao sam o tome kako me je vrijeme pregazilo. Bio sam mastodont u tehničko-tehnološkom svijetu. Moje priče bile su drugačije. Posve drugačije.

Na vratima jedne oronule veže bila istaknuta obavijest: SVE PIVE DESET KUNA! To me oraspoložilo. Prošao sam mračnim prolazom do blijedo-ljubičaste dvorišne zgrade što je podsjećala na Lapin Agille, čuveno okupljalište pariških umjetnika s početka devetnaestog stoljeća. Ponad vrata stajao je rđom nagrizen natpis U slavu Raškajeve. E je visilo na vijku, naopako. Ušao sam. Na moje iznenađenje prostorija je bila dupkom puna, no bješe tiho - pretiho. Smjestio sam se za slobodan stolić, kraj prozora. Ubrzo sam uvidio razlog tišini – svi su se sporazumijevali znakovnim jezikom. Bilo je očito, zabasao sam u klub gluhonijemih osoba!

Meni nasuprot sjedila su dva tipa i lijepa crvenokosa žena. Ta dvojca o nečem su žustro raspravljala. Crvenokosa se, činilo se, dosađuje. Pogledala me u oči, diskretno stavila ruku preko usta i zijevnula.
Prišao je konobar. Naručio sam pivo polako, naglašavajući riječi kako bi ih ovaj bez greške uspio iščitati s usana.
- Nisam gluh – rekao je osorno – a bogami niti nijem nisam.
- Kako god, samo mi dofuraj to pivce, lafe!
Crvenokosa je i dalje pogledavala na me s radoznalošću. Njezini pogledi postajali su sve značajniji. Pomislio sam: biti gluhonijem za ženu ne predstavlja nužno hendikep, pače, upravo suprotno. Glavom su mi prostrujale sve one svađe sa ljubavnicama koje nisu umjele začepiti kada je stvarno bilo vrijeme da se začepi, već su, poput p'janog kočijaša što bičem tjera iscrpljenu trojku, tjerale dalje, žudeći pljuske, fizički obračun, neviđeno nasilje. Njihovo ludilo zahtijevalo je moje ludilo, no ja nisam želio sudjelovati u tome. Rekao sam im – odjebi! naprosto nisam takav čovjek! i izjurio van tresnuvši vratima. Poslije su, načuo bih, doista našle nekoga tko bi ih pošteno nalemao.

“Razgovor” među dvojicom tipova u društvu crvenokose sve se više zaoštravao. O čemu raspravljaju, čudio sam se, jer za njezinu naklonost se nisu borili. Vjerojatno su se konfrontirali po političkim pitanjima. Sukob na ljevici? Sukob na desnici? Centralno? A onda je u jednom trenu Desni planuo i ščepao Lijevog za vrat. Lijevi se nekako oslobodio čeličnog stiska i Desnom uputio kroše. Desni je odletio na susjedni stol. Društvo za stolom nije to dobro primilo. Zgrabilo ga je kao vreću govana i odbacilo nekoliko metara dalje. Već sljedeći tren kavana je postala poprište obračuna kakav se može usporediti sa sukobom zaraćenih navijačkih skupina. Bezumlje! U mahnitoj gomili svatko je tukao svakoga. Uz to, da stvar bude surealnija, izostalo je ono uobičajeno primordijalno kričanje, oni živinski urlici, one bijesne prijetnje, degutantne i grube psovke. Makljaža se odvijala bez ljudskih glasova. Čula se lomljava stakla, razvaljivanje namještaja, škriput stolova, stolaca no najviše od svega ono pljeskanje, sraz šake i lica, zvuk natučenog mesa.

Probio sam se do crvenokose, primio je za ruku. – Pođimo – rekao sam. Probili smo se do izlaza. Podijelio sam par odmjerenih udaraca tipovima koji su nam pokušali zapriječiti put.

Na ulici je pljusak osvježio dan. Bilo je sparno, ali mirisno. Uz rub zgrade primijetio sam stari bicikl. Nije bio vezan lancem. Uzeo sam ga, na prečku posjeo crvenokosu, pa smo se odvezli u sumrak izbjegavajući lokve. Bili smo kao dvije polovice jednog oštećenog bića. Činilo se da imamo neke šanse.

muzika za ugođaj: All I Need, Air

- 10:34 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

01.10.2016., subota

Lista za odjeb

 photo tudman_kukoc_zpskzb9vbnq.jpg

Još nisam našao dobar bend – razlog tome je što ne želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve – no, našao sam dobru ekipu, pa svakog utorka i četvrtka, u kasnim večernjim satima igramo košarku u jednoj zagrebačkoj osnovnoškolskoj dvorani. Isprva me nije išlo, kao da je čitavo moje negdašnje umijeće bilo spužvicom izbrisano. Bio sam frustriran. Trebalo mi je neko vrijeme da se ubacim u šemicu, da počnem driblati kako spada, da se postotak šuta podigne s bijednih 10 posto na 50-70 posto, da ne promašujem zicere… Prošli četvrtak moj košarkaški kolega (30), informatičar R., prilično se iznenadio na spomen mojih godina. „Znači, ipak ima nade“, uskliknuo je dodavši: „uvijek sam mislio sam da su četrdesete kraj!“. Njegove su riječi godile.

U smislu obnovljenog interesa za košarku poželio sam oživjeti uspomene, iznova pogledati slavne utakmice Cibone, reprezentacije ex. Jugoslavije, reprezentacije Hrvatske… Naravno, nisam propustio baciti pogled i na legendarne poteze majstora NBA košarke, air Jordana, Rodmana, Pippena, Reggie Millera… Nekoć je košarka uistinu bila lijep, atraktivan, dinamičan sport, pravi užitak za oko. Danas je, poput teškaškog boksa, dosadna do ibera. U moru video isječaka, gdje se našlo i strateških uputa, a bogami i njih valja pogledati, jer kao što onomad reče babo Atif, u rijetkim trenutcima kad je bio trijezan: „'ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom "Vratniku““, sasvim slučajno naišao sam na Stankovićev intervju s Kukočem. Razgovor je vođen 2006. godine u improviziranom studiju u Splitu i jedan je od rijetko korektno odrađenih Stankovićevih intervjua.

U emisiji među inim saznajemo da Kukoč, unatoč tome što je s Chicago Bullsima osvojio 3 naslova prvaka NBA (što do tada nije pošlo za rukom niti jednom Europljaninu!); unatoč tome što je u ex. Jugoslaviji 3 puta proglašen sportašem godine; unatoč tome što je 3 puta osvojio prvenstvo Europe s Jugoplastikom (liga prvaka); unatoč tome što je nosioc dvaju olimpijskih odličja; dakle, unatoč svim vrhunskim uspjesima Kukoč je u lijepoj našoj redovito ignoriran za sportaša godine.
Pa kako to?
Slutite već – politika, onaj odurni diskurs suženog i pakosnog uma što se služi u paklu isklesanom maksimom – tko nije s nama, taj je protiv nas!
Naime, negdje između 92-95, u jeku-ili-pred same izbore, osvanula je lista sportaša koji podržavaju HDZ. Na listi se, bez da ga se prethodno kontaktiralo, a kamo li da je dao suglasnost našlo i Kukočevo ime. Revoltiran takvim nepoštivanjem, inače miran, povučen i gotovo apolitičan čovjek, Kukoč je u tipičnoj dalmatinskoj maniri izjavio: „Jebem ga 'ko me god stavija na listu.“.
Tuđman je te riječi doživio osobno. Ne bez razloga, jer kao čovjek koji se petljao-u-sve-i-svašta, bio je u najmanju ruku koautor, ako ne autor spomenute liste.
I tako je Kukoč postao persona non grata u hrvatskom sportu.

U tom smislu postoji još jedna zgoda koja upotpunjuje sličicu ondašnje političke situacije, ali i psihoprofil prvog hrvatskog predsjednika.
Godine 1992. u Barceloni su održane XXV Olimpijske igre. Košarka je na tom sportskom događaju bila najpraćeniji sport zbog činjenice da je Ameriku predstavljao famozni Dream Team sastavljen od najboljih NBA igrača. Nekom prilikom, nakon utakmice u svlačionicu je banuo Tuđman. Čestitao je igračima na zasluženoj pobjedi, rekavši da se nada finalu s Amerikancima, na što je Kukoč uzvratio:
„Mi igramo s Amerikancima, a vi Predsjedniče častite janjetinom u Kninu.“
„Važi“, prihvatio je Tuđman.
To je se zbilo prije pomente liste i pomenutog Kukočevog komentara. Janjetina, iz Tuđmanove perspektive više nije dolazila u obzir, barem ne za Kukoča.

I doista, u jeku vojno-redarstvene operacije Oluja Dini Rađi je zazvonio telefon. Poziv je stigao iz Ureda Predsjednika Republike. Priopćeno mu je da u najstrožoj tajnosti sutra, u pet izjutra bude na aerodromu. Letjet će predsjedničkim avionom u Knin!
Slučaj je htio da baš u tom trenutku kraj njega bude njegov vjenčani kum – Kukoč.
Rađa se ispričao Kukoču rekavši da hitno mora poći. Nije rekao kamo ide. Nije ni smio, dobio je naputak – u najstrožoj tajnosti!
Sutradan, u tek oslobođenom Kninu, Rađa je uz Stojka Vrankovića osvanuo u Tuđmanovom društvu. Na pitanja znatiželjnika zašto na kninskoj tvrđavi nema Kukoča stigao je nemušt odgovor da do njega, eto, nisu uspjeli doći.
Kukoč se pak sedam dana kasnije, sa suprugom, prijateljem i njegovom suprugom, osobnim automobilom odvezao se u Knin.

Proslavljeni igrač danas je u zasluženoj mirovini. Živi mirnim obiteljskim životom u Chichagu. Strastveni je igrač golfa. Jednom godišnje, za ljetne praznike, posjeti obitelj u Splitu. Tada plovi brodom po Jadranu i riba. I dalje je persona non grata u hrvatskom sportu. I dalje ga se jebe za kojekakve liste.

- 14:22 - Vox popljuvi (9) - Printaj me nježno - #