Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre Avanture

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre parkiranja

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Ratne igre

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

Facebook


27.04.2016., srijeda

Stare ljubavi

 photo raspukline_zpsqdt8auw6.jpg
Huc u suradnji sa Sylvijom Kristel

Rijetko se dogodi da ispijajući piće za šankom neke birtijetine čujete dobru priču. Ova nije bog zna što no svejedno ću je ispričati (što bi rek'o Balaš: pesmica jes' malo čudna al' vremena oskudna, daj šta daš). Čuo sa je od jednog tipa u «Enter The Void». Drinkali smo za šankom već jedno sat vremena kada se iznenada okrenuo s riječima: ispričat ću ti priču. Rekoh: samo ako je vrhunska. Ne brini, vrhunska je. Započeo je:


Mjesec dana prije no što je Marija rodila Andreja preselili smo se u novi stan. Odmah smo se skompali s većinom stanara u novoj zgradi. Slučaj nas je dodatno povezao s Romeom i Julijom, oni su naime u isto vrijeme postali djed i baka. Ne moraš mi reći, znam, već zvuči kao vic, ali nije; tako su se naprosto zvali, život ih je spojio glede i unatoč Shakespearu. Povremeni susreti iz parka pretvorili su se u učestala kućna druženja. Ispijali su se sokovi, kave, pića, pohodile rođendanske proslave i sl.

Julija je u mladosti bila prava ljepotica, slutio sam. Zapravo, i sada je, u svojoj 59 godini bila lijepa žena. Starjela je na način na koji stare Francuskinje te je svojom pojavom, kretnjama i licem podsjećala na Françoise Hardy u poznoj dobi.

Romeo je bio krupan čovjek, 190cm visine, 150kg žive vage. Po struci pravnik, penzioniran. Čitav svoj radni vijek proveo je na istom radnom mjestu što upućuje, povrh fizičke, i na psihičku tromost. Tu i tamo ispalio bi koju smiješnu primjedbu. I to je sve što o njemu treba reći. U ovoj priči on je sporedan lik.

Julija i ja odmah smo, štono se veli, kliknuli. Dijelili smo isti glazbeni ukus, voljeli iste pisce, iste slikare, općenito gajili smo ljubav prema umjetnosti. Bila je to elegantna, visoko obrazovana žena koja je vidjela svijeta. Ali ipak ne dovoljno. Jednom prilikom rekla je:
- Nagovaram Romea da uplatimo neki aranžman, no on uporno odbija sve moje prijedloge pod izgovorom: muči me križoblja, ne mogu ja to. Što sam vidio, vidio sam.
- Pa, mogli bi zajedno poći negdje – predložio sam.
Pogledala me u čudu. Blag osmijeh ocrtao joj se na licu. I sam sam ostao zatečen izrečenim. Otuda li sam samo to ispukao?
Vrijeme je pokazalo otkud: zaljubljivao sam se! To je bilo naprosto nevjerojatno! Zazirao sam od ljubavnika gdje je dobna razlika bila poveća, da ne velim - drastična. U pozadini takvog odnosa debeli je edipovski kompleks, smatrao sam. I sada se to dogodilo meni. Život te zbilja zaskoči! Nikada ne smiješ uprijeti prstom i reći – ja to ne! Nikako!
Pa dobro, prepustio sam se. Mislim, prepustio sam se na način vjerujući kako će to biti i ostati jedna tiha platonska ljubav. Ali avaj! Počeo sam žudjeti Julijino tijelo, njezine dodire, buditi se s tvrdom erekcijom, mokrih gaća. Snovi su postajali sve slobodniji i slobodniji.

Jednog jutra pokucao sam na njena vrata.
- Trebam šećer za kavu – rekao sam.
- Uđi.
Činilo se da je sama.
- Gdje je Romeo – upitao sam.
- Kod zubara, radi most.
U kuhinji sam je promatrao dok presipa šećer iz svoje posudice u moju. U meni se nešto prelomilo. Prišao sam joj s leđa, obgrlio i poljubio u vrat. Protrnula je.
- Što to radiš – prošaptala je.
- Volim te – odvratio sam.
Izmigoljila se iz zagrljaja.
- Ne voliš. Eventualno si zaljubljen, a to nije isto – rekla je mršteći se.
- Dovoljno te poznajem da mogu reći da te volim. I da sam zaljubljen, dakako – dodao sam.
- Pa čak da je to istina, što da ja radim s time?
- Znam da i ti mene voliš!
Šutjela je neko vrijeme zamišljeno gledajući u pod.
- To je neprihvatljivo – rekla je napokon. – Stara sam, a ti mlad.
- Pa šta! Jaz, ukoliko to uopće tako nazvati, jest između naših godina, ali ne i naših duša. One su povezane poput združenog para elektrona. Zasigurno smo bili zajedno u prošlom životu – rekao sam nadahnuto.
- Jakobe, prestani molim te.
Ali ja nisam želio prestati.
- Strahuješ od osude, zar ne? No moraš znati da je ona je neizbježna i pratit će nas u bilo kojem kutku ove zatucane zemlje. Predlažem, pobjegnimo u Paris, u Francuskoj je drugačije kulturno nasljeđe, tamo ima mjesta za pedere, lezbijke, biseksualce, transvestite, stare i mlade ljubavnike poput nas... Možemo i u Nicu, Montpellier, Toulouse, Nantes... Ili Berlin, Hamburg, Frankfurt... Možemo i u Amerku, New York, L.A... Whatever...
- A, Andrej?
- Nije niti prvo niti zadnje dijete koje će odrastati bez oca.
- Učinio bi to? Zbilja bi to učinio svom djetetu?
- Za tebe bih sve učinio.
- Ali ja ne tražim takvu žrtvu!
- To nije žrtva, to je usud.
Zašutjela je.
Pokušao sam ju još jednom poljubiti. Ustuknula je.
- Molim te, otiđi sada...
Stajao sam nijemo.
- Idi...
- U redu, idem, ali obećaj mi da ćeš razmisliti.
- Samo idi...

Julija me je počela izbjegavati. Nisam navaljivao, smatrao sam da joj treba još vremena. A onda mi je jednog dana u prolazu pružila žutu kovertu.
- Pogledaj to kada budeš na samu – rekla je.
Pred ulaznim vratima skrio sam kovertu pod majicu.

- Bok – rekla je Marija. – Što ima?
- Ne mnogo – odvratio sam.
Raskomotio sam se i pošao u badecimer. Zaključao sam se izgarajući od želje da pročitam pismo. Tu je pristanak, plan bijega, lokacija, ponadao sam se. Na moje iznenađenje u koverti su se nalazile Julijine golišave fotografije iz mladosti i sasvim mala notica: ovo je najdalje što sam spremna otići. Fotografije su bile izvrsne, vidjelo se da ih je načinio profesionalac. Oćutio sam dašak ljubomore. Taj mora da ju je prasnuo, progunđao sam u sebi. Julija je doista nekoć bila prava ljepotica. Međutim, lako je biti lijep u mladosti. U mladosti su svi više-manje lijepi. Svježina tijela zanosna je sama po sebi. No ostati lijep u starosti, to mogu samo rijetki. Duh postaje vidljiviji kada konstrukcija popusti.
Poredao sam slike po vešmašini, izvadio kur, na dlan istisnuo tekući sapun i počeo drkati.
Taman sam bio pred tim da svršim, kada je zakucalo na vratima.
- Jakove, jesi li dobro – interesirala se Marija.
Zastao sam, pritajio se, prigušio dahtanje i šljapkavi zvuk.
- Dobro sam – odgovorio sam.
Srce mi je snažno tuklo u ušima.
- Sigurno?
U tom sam trenutku mnome je prohujao strašan val mržnje spram Marije. Poželio sam da je nema. Da krepa. Da je zgazi auto ili pokosi neka boleština. Suludo. Ne želim lagati ali upravo to je bilo ono što sam osjetio.
- Kažem ti: sve je ok.
- U redu onda.
Udaljila se.
Nastavio sam...

***
Sjeo sam na balkon i pripalio cigaretu. Uvukao dim. Otpuhnuo.
Marija mi se pridružila
- Andrej je zaspao – reče.
- Aha – otpovrnuh udaljenih misli.
I ona pripali cigaretu.
Pušili smo u tišini.
U daljini se čula sirena. Zvuk je bivao sve bliži i bliži. Na kraju se vozilo zaustavio pred našom zgradom. Ustao sam da bacim pogled preko ruba.
- Što se zbiva – upita Marija.
- Hitna. Bit će da je nekome pozlilo – obavijestih je.
Ubrzo zatim, na bolničkim nosilima iznijeli su Julijino besvjesno tijelo. Problijedio sam kao kreč. Požurio sam do Romea.
- Što se dogodilo – upitao sam.
Glas mi je pobjegao u viši registar.
- Infarkt – reče on potišteno.
- Infarkt?!!!
- Da, Julija je već neko vrijeme imala srčanih tegoba.
- Ništa mi nije rekla o tome!
Pogledao me u čudu, kao ono, mali, a zašto bi uopće tebi govorila te stvari?
On ništa nije znao. Ništa nije naslućivao. Bože kakav bedak!

Julija nije uspjela. Umrla je u vozilu hitne pomoći, saznali smo kasnije.
Na sprovodu sam bio najtužniji čovjek na svijetu. Ridao sam i glasno jecao. Marija me je u jednom trenutku podbola laktom u rebra. Saberi se čovječe, sramotiš me, prosiktala je bijesno.
Mnogi su bili zatečeni koliko me potresla Julijna smrt. Dok se Romeo držao stojički – to su godine, to je život, tako to ide – ja sam se raspadao. Vrhunac se zbio u trenutku kada je lijes spušten u raku, a ja skočio za njim. Opirao sam se, izmjenjivao udarce dok su me čupali iznutra. Napravio sam kaos. Totalni kaos.
On je posve pomutio pameću, konstatirali su neke žene.
Doista, u tom trenutku bio sam krajnje dezorijentiran.

Mjesec dana kasnije napustio Mariju i dijete.

Otpio je velik gutljaj.
- Sada pijem s tobom, u ovoj rupi, luzeru. Eto što ja radim…
- Štaš, život je takav čupav i dlakav – konstatirao sam.
Čuo je pejorativan ton u mom glasu. To ga je zasmetalo. Umanjivalo je njegovu bremeniti fatum.
- Ti si kao neki pametnjaković, a? – nakostriješio se.
Slegnuo sam ramenima.
- 'Oćeš da ti razbijem zube?
- Ne bih – rekao sam mirno.
- Samo seri i razbit ću ti zube… kičmu ću ti polomiti, jel' jasno … - pjenio se.
Nisam ništa rekao. Bio je to tek još jedan moron u moru morona.
Dovršio sam piće i pošao kući.

muzika za ugođaj: Tereza Kesovija, Stare ljubavi

- 14:22 - Vox popljuvi (21) - Printaj me nježno - #

12.04.2016., utorak

Bibliotekarska priča

 photo knjiznica_zpslo58uup2.jpg

Probudio sam se, zijevnuo i oćutio narkomansku želju da čitam nešto od Henri Michauxa. Zašto sam baš poželio čitati njega, a ne Karla Krausa ili nekog drugog autora, ne znam. Kako na policama nemam niti jednu njegovu knjigu zaputio sam se u knjižnicu. Priopćio sam mladoj knjižničarki skladnog tijela i pekinezerske njuškice kako želim da mi pronađe dvije Michauxove knjige: Moji posedi i Poezija.
Nakon što je neko vrijeme prčkala po računalu, reče:
- Te su knjige u depou. Moram se spustiti dolje, u podrum. Pričekat ćete desetak minuta.
- Sve za Michauxa - odvratio sam frajerski.
Dok sam se muvao između polica zapazio sam novu knjigu Meistera Huca, Priče iz septičke jame. Posegnuo sam za njom, te računajući na reputaciju starog gada napreskokce čitao, tražeći sočne dijelove. Primjerice:

... zadigao sam joj suknju i čvrsto zgrabio za guzove. Nije imala gaćice. Malo sam ih promijesio, pa ruku zavukao u međunožje. Bila je spremna! Vlažna! Mokra! Saftna! Napipao sam klitić i malo ga prođarao. Trznula se, jednom, dvaput, triput. Gurnuo sam prst u procjep. Imala je lijepu uzanu, svilenkastu pizdu. Otkopčao sam šlic, izvadio kur i natakao je na nj. Počela se nabijati ubrzavajući ritam. Brzo je svršila. I ja sam brzo svršio, no kur mi je i dalje stršao sve do neba. Spuznula je s mene i počela mi pušiti. Činila je to fino, nježno, gotovo s ljubavlju, prekidajući kadikad da bi izrazila divljenje - oh, kakav lijep, dug, kur! Srušio sam je na leđa, zabacio noge iza mojih ramena, uklizao i počeo žestoko pumpati. Ponovo smo dosegli vrhunac. Sada sam već bio poprilično umoran! Ali kur je i dalje bio kameno čvrst. Stajao je tamo, u gluvoj noći, i urlao – 'oću još!!!

Iznenada me prenuo glas:
- Žao mi je, knjige koje ste tražili predviđene su za otpis – priopćila je knjižničarka.
- Kako molim?!
Slegnula je ramenima dodavši:
- Već su pohranjene u kutije.
- I kamo ćete s njima? U spalionicu? – podigao sam glas.
- Tako nekako – promrsila je posramljeno.
- O boga mu, zar je i to dio nove kulturne politike? Pa znate li vi koga otpisujete? Borges ga je uvrstio u svoju Osobnu biblioteku, Kapor mu je u svom Sentimentalnom vaspitanju odao dužno priznanje za vlastito literarno oblikovanje, Ginsberg opisuje običan kraći susret s njim u Parizu, na mnoge je autore izvršio snažan utjecaj, a vi ga otpisujete kao da je u najmanju ruku Ilija Garašanin!
Svakom rečenicom bivao sam sve glasniji.
- Ukoliko na taj način postupate s Michauxom kako li tek onda postupate s jednim Albertom Saviniom, Julien Gracqom, Leonorom Carringtonom, René Charom!
Uzeo sam zraka i nastavio: Michel Leirisom, Artaudom, Jean Arpom, Robert Desnosom, Francis Picabiaom, Benjamin Péretom, Marcel Mariëneom, Philippe Soupaultom, Raymond Rousselom! Sram vas bilo!
- Nisam ja kriva – ustuknula je korak dva. – Takva je politika kuće.
- Nisam ja kriva, to je najlakše reći! U toj rečenici očituje se sva banalnost zla!
Činilo se kao da će se raspasti, da će međumolekularne veze naprosto popustiti, kao vedro suza da će se razliti po parketu knjižnice. Zapravo imala je potrebu povjeriti se nekome, osjećao sam.
- Pođimo u dugu noćnu šetnju – predložio sam pomirljivo. – Sve ćete mi ispričati.
- Ali tek je deset izjutra! – razrogačila je oči.
- To i kažem, šetnja će biti duga!
Spustili smo se valovitim stepeništem u raskošno predvorje, potom izišli na ulicu i krenuli u smjeru zapada.
- Izvolite, imate riječ - rekao sam.

///

Oko tri sata počelo se mračiti.
- Noć se prikrada poput tata - rekao sam ispod glasa. Bila je to tek usputna primjedba koja nije omela mladu knjižničarku. Već satima, bez i jedne jedine interpunkcije, pred moje je noge podastirala sav očaj svog ljubavnog života.
Zastali smo kod usamljenog prozora na nekoj pustopoljini. Zapuhao je snažan vjetar.
- Izgleda da će oluja. Vrijeme je da se sklonimo – napomenuo sam.

///

Ušli smo u zaparenu provincijsku birtiju punu p'janih, razgalamljenih tijela. Smjestili smo se u kut, za stol sa prljavim kariranim stolnjakom. Osmotrio sam prostoriju: po zidovima su visile glave šumskih zvijeri. Iznad šanka nalazio se i portret prvog hrvatskog predsjednika. Tu je bilo i nekoliko nacionalnih zastava, kao i zastava prve-i-druge-i-treće bojne. Narodni melos treštao je iz radio-aparata.
Pristupilo nam je krupno, dlakavo tijelo.
- Šta će te? – negostoljubivo je prozborilo.
Smatralo nas je uljezima, stranim tijelom, špijunima u kući domoljublja, bez sumnje.
- Ćemo, ćete, će – otpovrno sam. - Pivo.
– A ti dušice – obratilo se knjižničarki.
– Vruću čokoladu, lijepo molim - rekla je dodatno utanjivši tanak glasić.
Tijelo je posegnulo za bukarom na susjednom stolu, skinulo gaće i iz dupeta ispustilo snažan mlaz. Drvenu kriglu tresnulo je na stol. Malo proljeva izlilo se na stolnjak.
– Na usluzi milostiva – priopćilo je drsko.
Ostala tijela u prostoriji prasnula su u grohotan smijeh. Smatrala su to prvoklasnom šalom.
– A pivo – prkosno sam upitao.
(Netko je pojačao svirku. - Oće de-da malo me-da...)
– Naravski – reklo je tijelo, dohvatilo drugu bukaru, podmetnulo je ispod svoje kratke no debele karine i olakšalo se. Ponovo je tresnulo drvenom kriglom o stol. Malo mokraće prolio se po stolnjaku.
– Na usluzi milostiva – reklo je.
Ostala tijela ponovo su prasnula u grohotan smijeh.
– Multipraktik – prokomentirao sam.
– Multipraktik – odvratilo je ono cereći se zlobno.
– Ne sviđa mi se u kom smjeru idu događaji – rekao sam.
– Živo me se jebe – odvratilo je tijelo.
U tom sam se trenutku odlučio za transtekstualni skok, natrag do trenutka kad su stvari krenule naloše.

///

- Ukoliko na taj način postupate s Michauxom kako li onda tek postupate s jednim Albertom Saviniom, Julien Gracqom, Leonorom Carringtonom, René Charom!
Uzeo sam zraka i nastavio: Michel Leirisom, Artaudom, Jean Arpom, Robert Desnosom, Francis Picabiaom, Benjamin Péretom, Marcel Mariëneom, Philippe Soupaultom, Raymond Rousselom! Sram vas bilo!
- Nisam ja kriva – ustuknula je korak dva. – To je politika kuće.
- Nisi maco. Imaš lijepe duge nožice na tim visokim petama. Snatriš li o ljubavi u tim strečastim trapkama?
Prečula je moje komplimente.
- Oduvijek sam dvojila između aeronautike i spisateljice popularne znanosti, no otac je želio da postanem knjižničarka – rekla je duboko zamišljeno.
- Život je počesto nesklon finim dušama. Možeš li mi pokazati sisice? Ne boj se, ja sam samo seksualno opterećen, nisam manijak. Uvijek lijepo pitam.
Uzdahnula je.
- Pokazat ću ti ih. Barem to mogu kada nema Mišoa. Inače to su sisice od Branke Vlašić. Ona mi ih je poklonila. Mi smo dobre frendice.
- U životu je najvažnije imati dobre prijatelje, one koji će uskočiti kada vremena postanu hrskavo rđasta i sisice just cant be found…
- Dođi – primila me je za ruku i odvela u prostor za zaposlenike.
Skriveni međ' knjigama, daleko od očiju svijeta, podigla je pulover. Srce mi je zaigralo.
- Bože kako su divne – rekao sam. – Mogu li ih dotaći?
- Slobodno, domaće su.
Dohvatio sam ih vršcima prstiju i počeo gnječkati.
Uzbudila se. Prešao sam na lickanje, činilo se kao logičan korak. Nije se bunila. Zavukao sam ruku u njezino međunožje. Mhhhhhnula je. Sada sam culao dojčice. Bile su sočne, baš ono, poput sočnog opisa seksa, ili tako nešto.
Spustila se na koljena, zabacila kosu, posegnula za kurom i počela pušiti. Radila je to na pornografski način, previše ubrzano i previše grubo za moj ukus. Moram priznati, zavrtjelo mi se u glavi od takvog tretmana. Tada sam primijetio kako među policama virkaju književni kritičari. Presvetili nisu odobravali ovaj čin, kao niti seksplotaciju knjižničarki na radnom mjestu. U međutku pušenje je postalo nešto senzualnije. Spustio sam pogled i ugledao zanosnu mulatkinju, Tahićanku s genima slavnog slikara kako me obrađuje. Moja knjižničarka izvela je davidcopperfiledovski trik. Kako joj je to pošlo za rukom? Nisam se pitao dokle god je pušenje bilo vrhunsko. Do mojih ušiju doprli su prvi taktovi Aloha Oe. Blag vjetar zapuhao je s mora.Uživao sam. Naprosto uživao!
Onda sam je zgrabio, obrnuo, stisnuo uza zid i opalio kako priliči starom jebaču.
Pogledi knjiških moljaca umnažali su se eksponencijalno, kao bakterije. Ćutio sam njihovu zavist na svojoj koži. Njihovo kolektivno svjesno ponavljalo je rečenicu iz popularnog filma:
I TATA BI SINE!
Kada sam svršio svijet je zgasnuo. Nastupio je najgušći mogući mrak. Ipak, na 2000 tisuće milja pod morem, konkretnije na 10,994 metara Marijanske brazde, u ekstremnim uvjetima, pri tlaku od 1,086 bara postojao je život bez svijetla.
«Bili su tu neki ljudi, spustili su se sa svojom deep sea tehnologijom i pokušali nam uvaliti elektrifikaciju podmorja, javnu rasvjetu, štedne žarulje i ostalo», obavijestilo me je morsko biće po imenu Bali. «Bez svjetlosti nema života, nema fotosinteze, nema informacije, nema promatrača niti kolapsa valne funkcije svjetlosti, nema ičega», tvrdili su.
Mi smo jasno dali do znanja: Živimo ovdje, u potpunoj mrakači već čitave eone, i sada dolazite vi, govorite: bez svjetlosti nema ovog nema onog... Odjebite! Ne treba nama ništa. Razumijete? Ništa!


Glazba za ugođaj: Harry Partch: And On The Seventh Day Petals Fell In Petaluma (Harry Partch)

- 14:31 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

07.04.2016., četvrtak

Dijaloški okvir

 photo she_and_him_zpsptudzeig.jpg

Sjede u kuhinji. Samuel smračeno ispija vino. Atmosfera je mučna.
Naomi: I reci, zašto me voliš?
Samuel bulji u čašu.
Naomi (napadački): Želim da mi navedeš barem nekoliko razloga zbog kojih me voliš?
Tajac.
Naomi: koje su to moje osobine, svojstva, značajke, karakteristike, što su te privukle k meni?

_____________________________________

Samuel zna: noćašnja tortura posljedica je Naominih posjeta psihiću. Jasno može čuti njegov glas: važnost dijaloga je presudna, na njemu valja insistirati. Kada se stvari izreknu tada je sve jasno, nema pogrešnih tumačenja. Zna se točno tko nastupa sa kakvih pozicija…

No to je čista iznuda, suludo i nepotrebno tranširanje koje razara odnos. Ljubavnici bi se trebali poznavati na način na koji roditelj pozna dijete, i dijete nedvojbeno pozna roditelja, smatra Samuel. Intuitivno, bez suvišnih riječi, bez napornih i mučnih dijaloga. Bliskost nije nešto što se može uspostaviti, nešto za što je potrebno vrijeme, razgovor. Bliskost je iznad verbalne komunikacije, iznad transakcije poruka, dijaloških analiza. Ona je čak iznad intuicije, nadvremenska i nadčulna korelacija, quantum entanglement i spooky action at a distance. Dovoljan je treptaj oka pri susretu da znaš možeš li s nekom osobom uspostaviti dublji odnos. Treptaj oka! Recimo, kada je Samuel prvi put ugledao Naomi prožeo ga je snažan osjećaj da su već jednom dijelili jedan ili više života. Rekao je u sebi, ja poznam ovu ženu!
_____________________________________

Naomi (ljutito): No, ja čekam!
Neumorna i nasrtljiva poput razdražene pčele, pomisli Sam.
- Ne mogu – progovori on napose.
- Ne možeš – graknu ona. – Ne možeš navesti niti jednu stvar zbog koje me voliš. Zar to nije suludo?!
Sam iskapi čašu.
- Zašto recimo ne voliš Rominu? Ljepša je, ima veće sise, može zadovoljiti većinu tvojih intelektualnih potreba. Čak i vražje kolače radi bolje od mene. Dakle, čemu svi ti planovi? Lažeš me, od samog početka me lažeš!
Glas joj zadrhta, oči joj se ispune suzama.
- Ne lažem...
- Lažeš!
- Ne mogu izreći jer duboko je neizrecivo – posluži se Sam Wittgensteinom ne bi li pojasnio svoju poziciju.
- Duboko je neizrecivo? Baš krasno. Smislio si elegantan način da se izvučeš...
- Slično je i Popper poručio Wittgensteinu – promrmlja on.
- Što?
- Ništa, zaboravi.
- Oh, možeš li na trenutak sići s tog intelektualnog pijedestala i odgovoriti na jednostavno pitanje: zašto me voliš?
Sam naglo ustane i zafitilji čašu u zid.
- Začepi! – drekne. - Začepi već jednom! Zar ne možeš sa zahvalnošću prihvatit jednostavnu činjenicu da te volim, radovati se darovima koje ti donosim, zadovoljno se osmjehivati načinu na koji se rasplićem pred tvojim nogama! Bože, kako si glupa! Neopisivo glupa! Prepusti se i uživaj. Ne seri neprestano!

_____________________________________

U tom trenutku u prostoriju upala je jedna od mnogobrojnih teroristička skupina te kišom metaka zasula dvojac čime završava i ova prozna crtica.


glazba za ugođaj: Iannis Xenakis _ "Jonchaies" for 109 musicians

- 11:06 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #