Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre Avanture

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre parkiranja

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Ratne igre

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

Facebook


25.02.2016., četvrtak

Fildžan manjka

 photo david_magritte_zpsnpgrquyh.jpg

Sjedim pod trijemom i ispijam prvu šalicu jutarnju kave. Tiho je. Brežuljkasti krajolik predamom ozelenjuje. Iznenada začujem glasanje jastreba škanjca. Ubrzo ga i vidim. Leti visoko gore, u krugovima, potom nestaje. Bit će da je ulovio plijen. Okrećem šalicu tri puta u smjeru kazaljke na satu, potom tanjurićem prekrivam vrh i sve skupa okrećem naopako. Čekam neko vrijeme, potom vraćam šalicu u normalan položaj. Zavirim u nju. Ne razaznajem ništa, niti leptira, niti lica, niti dimova niti divova, niti fenjera niti fijakera, niti gnijezda niti goluba, niti harfe niti hrasta, niti jele niti jelena …
---
Moja baka, očeva majka, umjela je gatati iz kave. Svako jutro virnula bi u šoljicu da vidi što ima. To je znanje pak baštinila od svoje bake. Grosa (od njemačkog großmutter), kako ju je zvala, bila je rođena Peštanka. U nekom trenutku svog života, prije nezgodom no zgodom, grosa je završila u Sarajevu. U tom negdašnjem Damasku balkana dugo je sanjala mitteleuropske peštanske ulice i pogled na Budim. Živeći ondje savladala je zaguljasti miks slavenskih jezika prožet mnogim turcizmima, no zadržala je mađarski naglasak, te je poput većine stranaca povremeno brkala padeže. S „Došlo ti meni milo moje“, dočekala bi djevojčicu koja je svakog ljeta dolazila u posjet iz Zagreba. Tih davnih tridesetih godina devetnaestog stoljeća, unučica i baka kratile su sparna sarajevska poslijepodneva bacajući grah i proričući sudbinu iz taloga kave. Ne sumnjam, djetetu je ta igra bila zabavna.

Sarajevski dani, rekli bi, prošli su k'o začas. Djevojčica se probrazila u djevojku, a djevojka je upisala fakultet. Na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, prva generacija psihologa slušala je predavanja velikog Ramira Bujasa i njegovog nešto manje velikog sina Zorana. Po završetka studija profesorica psihologije odlučila se izboriti za stipendiju na pariškoj Sorboni, a potom i na londonskom sveučilištu. Mjeseci stručnog usavršavanja u europskim metropolama, potom povratak u domovinu i početak profesionalne karijere. Područje interesa: tjelesno invalidna i cerebralno oštećena djeca. Pišu se i objavljuju znanstveni radovi u stručnim publikacijama.

A što je sa gatanjem? Gata li se tijekom tih profesionalnih dana? Ne znam. Ukoliko da, to je slutim, pitanje psihičke ravnoteže: krutom, racionalnom pristupu valja suprotstavit maštu i intuiciju.
No, gata se u poznoj dobi, to svakako. Češće iz kave no iz graha. Mir poslijepodnevnih sati, ugodno društvo, topao, okrijepljujuć napitak, potom eroditivni kafeni pejzaž pun skrivenih simbola sasušenih na stjenkama šoljice, naravno to je daleko privlačnija metoda od 42 dosadnjikava zrna bijelog graha.
U šoljici se iščitavaju smjernice budućnosti dokazanim prijateljicama, kolegicama u penziji, raznim znanicama, susjedama, katkad i kućnim pomoćnicama. No, nikada užoj rodbini, to je pravilo koje se ne krši. Stare gospođe, korisnice sibilijanskih usluga, sve redom oduševljene su točnošću predikcija te uvijek s nestrpljenjem čekaju idući susret. Na tragu njihovih eksklamacija neostvareni obiteljski poduzetnici s vremena na vrijeme sugeriraju:
«Baka, Vi biste trebali dati oglas u novine! Šteta da vaš dar trune. Malo ekstra zarade ne bi škodilo, zar ne?».
Ona, nezainteresirana, samo odmahne rukom. «Kajgod.»

Sumnjam da su predikcije doista bile toliko precizne koliko su ustvrđivale te žene, no kadar sam zamisliti i to da jesu. Tada me obuzme nelagoda. Predočim si trenutak kada moja baka u rano jutro, na svom balkončiću, posljednji put gleda u šoljicu. Ono što zatiče unutra je jezovito: vidi svoj kraj! Naravno, nije strašno to što vidi kraj – jedna pura, dva pandura, dva pandura, svakom dojde smrtna vura! – već što je to kraj od kojeg istinski strahuje, kraj kakav se nadala da će izbjeći.

Nakon moždanog dani agonije: tijelo prikovano za bolnički krevet, smetnje pri disanju, nerazgovijetan govor, ispucale usne, suho ždrijelo, otežano gutanje, opasnost od dekubitusa, postepeno otkazivanje unutarnjih organa, emfizem, prijetnje od novih krvnih ugrušaka, košmarni snovi, stenjanje, jauci, polusvijesna bulažnjenja, zazivanje nepoznatih imena, zazivanje imena umrlih te rijetki povratci u stvarnost gdje čekaju zabrinuti pogledi i utučena lica bližnjih.

Izbjeći bol, umrijeti spokojno, u snu, to je rijetkost. Rađamo se u bolovima i umiremo u njima.
Bol: učitelj tijela, test duha, priprema za smrt.

Ostaje još sprovod, ta administrativna i organizacijska muka za preživjele koji ne mogu dočekati da sve to čim prije svrši. Previše smo ozbiljni, previše kruti, dostojanstveni u tim završni činovima. Pod izgovorom da poštujemo dragog nam pokojnika/pokojnicu krećemo se linijom manjeg otpora. Pristajemo čak i na religijske obrede do kojih ne držimo. Slijedeći uhodane društvene obrasce nismo ni svjesni da činimo grijeh iz lijenosti. Predugo smo na toj trasi ne-činjenja, bez pobune, organ otpora nam je poput štitnjače izjedene Hashimoto sindromom, mašta svedena na zigotu, a humor doslovno ishlapio poput jučerašnjeg piva, od nas je ostalo samo tijelo. A naši dragi pokojnici – sada kada znaju kako stvari stoje – htjeli bi da se više smijemo. Napravite žešću psinu, poručuju s oblaka, izvedite neku apsurdnu monty pythonosvku scenu, izvrgnite ruglu sav taj uniformirani tradicionalizam, naše posmrtne ostatke pospremite u luckasti lijes i pokopajte nas okomito. Ili kako je rekao A. Breton: «Htio bih da me sahrane uspravno u zidnom satu», a potom dometnuo : «grobar će se dobrano nagnjaviti kada bude kopao tako usku i duboku rupu».

muzika za ugođaj: Philip Glass - The Hours

- 02:34 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

15.02.2016., ponedjeljak

Literaran pristup

keira photo keira_knightley_zpsyxnrxybd.jpg

Sjeli su na piće. Pružio joj je nekoliko zaklamanih papira.
- Što je to – iznenađeno je upitala.
- Čitaj.
- Sada?
- Da, upravo sada - rekao je nestrpljivo.
- Oh, zar moram – pobunila se.
- Vrlo je važno – rekao je znakovito.
Uzdahnula je.
- Ah, dobro...
Namrgođena lica počela je čitati tekst. Činilo se kao da se dosađuje. Međutim, retci su je uvukli u priču, izraz joj je postao blaži. Uskoro se počela rumenjeti, nesvjesno gristi donju usnu, igrati se s pramenom, češkati nos, doticati uho, meškoljiti se na stolcu, prebacivati noge preko noge...
Čitavo vrijeme promatrao ju je u neizvjesnosti.
Napokon je odložila papire na stol.
- Što je ovo – upitala je suzdržano.
- To bih ti radio – odgovorio je.
Nastupio je tajac. Lice joj je bilo bezizražajno.
- O tome maštam. O tome snatrim svakodnevno.
Ustala je bez riječi, obukla kaput, uzela torbicu.
Njegovo pogled bio je bolno molećiv.
- Hajde, idemo – rekla je.
Pošao je za njom poput zahvalna i odana psa.

- 10:53 - Vox popljuvi (14) - Printaj me nježno - #

13.02.2016., subota

Krik

 photo krik_zpszwxewrc5.jpg

Izbili su mu neki prištići na obrazima. Odvezao je djecu kod matere i pošao k doktoru. Mater mu je na odlasku spočitnula da je iskorištava. Bio ju je sit. Najradije bi je primio za gušu i zadavio. Čitav život mu je nešto prebacivala i kvocala.
Doktor opće prakse promrmljao je kako ta boljka na licu nije u njegovoj nadležnosti i uputio ga dermatologu. Idući dan, nakon posla, djecu je ostavio kod punice. Niti ona nije imala lijepih riječi za njega, ukorila ga je: ne privređuješ dovoljno! Valja ti potražiti dodatan posao u slobodno vrijeme, ne znam, tržište nekretninama, import– export, zastupstvo strane firme namještaja, bilo što... Ugledaj se na Lukinog malog, vidi kako li je samo uspio s tim palicama za golf!
Koje vražje slobodno vrijeme, pa ja samo razvozim djecu naokolo: engleski, francuski, karate, akrobatski ples, ritmika, violina, klavir, pomislio je. I kakav vražji Lukin mali, kakve palice za golf! Kakvi bakrači!

Dermatologinja Spasić bila je komad i pol. Sredovječna, stamena plavuša, bujnih grudi, široka stasa, dobar milf, rekli bi narodskim žargonom. Kad je ustala iz svoje fotelje i prišla da izbliza promotri njegovo lice, ugledao je jake, no lijepo oblikovane noge koje su virile iz minjaka. Kao vječno napaljeni tinejđer snatrio je o tome da ga ševe zrele žene, po mogućnosti u uniformi. Medicinske sestre, policajke, časne sestre, farmaceutkinje, stjuardese, korporativne radnice, sekretarice... bilo je nešto u njima što mu je raspaljivalo maštu. No nikada nije naišao na odvažnu bestidnicu koja bi iskoristila mlađeg adolescenta. Što se njega ticalo, sada kada je zašao u četrdesete, nimfomanke su bile puka mitska bića.
Doktorica Spasić nadvila se nad njim. Pomno je razgledala prištiće. Zurio je u njezin dekolte.
– Vi se nalazite pod velikim stresom, zar ne – upitala je ona.
– Da samo znate – priznao je, a potom posramljeno dodao – kredit u švicarcima. Plus problemi na poslu. Šef me neprestano omalovažava, draži...
I ta prokleta rutina, ta monotonost bračnog života, rado bih da me pojebete, dodao je u glavi.
– Znam sve o tome – odvratila je hladnokrvno – to je samo takva pljačka. A šefovi znaju biti prave svinje. Pozicija moći omogućuje nam da činimo ispravne stvari, no mi radije biramo ugnjetavanje podređenih. Strašno! Treba mijenjati paradigmu. Svijet se mijenja počev od sebe samog...
Sjela je natrag za stol.
– Neću vam dati nikakve mazalice – rekla je odlučno.
Iznenadio se.
– One neće ništa pomoći – pojasnila je.
– Ali što onda da radim?
– Vozite li auto?
– Da.
– Odlično. Onda vičite.
– Da vičem? Gdje pobogu da vičem?
– U autu – odvratila je mirno.
– U autu?
– Da, dok se vozite na posao. Urlajte iz sveg glasa.
Gledao ju je u nevjerici.
– Urlajte i kada idete natrag s posla. Urlajte u svakoj prilici kada ste u vozilu sami.
Zastala je.
– Znam, moje su metode nekima začuđujuće ali pristup je holistički. Morate urlati. To oslobađa. Pokušajte. Hajde.
– Gdje? Ovdje? Sada?
– Jasno, nemojte se ustručavati.
Da ne povjeruješ, pomislio je. Otvorio je usta i uzviknuo. Izišao je strašan, izvještačen, kreštav zvuk.
– Vidite, banalna stvar, no većina ljudi toliko je zakopčana da nije u stanju proizvesti običan krik. Pokušajmo ponovo. Ne iz grla. Iz dijafragme. Trbuha. Idemo.
Drugi put bilo je još gore, kao žalopoj babe narikače. Doktorica Spasić bila je odlučna da ga ne pusti iz ordinacije dok ne uspije.
– Ustanite – zapovjedila je.
Prišla mu je s leđa, obujmila oko struka. Osjetio je njene grudi, zavodljivi miris mimoze. Promeškljio mu se u gaćama.
– Idemo.
Aaaaaaaa…
– Ne valja, ponovo!
Aaaaaaaa…
– Ponovo, odvažnije...
– Aaaaaaaaa...
– Raspirite svoj gnjev, opravdan je...
– Aaaaaa....
Sasvim nenadano stisla ga je hrvačkim zahvatom. Zaboljelo je, no krik koji se probio bio je barem djelomično uvjerljiv.
– To je već bolje. Idite sad i pokušajte nešto slično postići u autu. Doviđenja. Sljedeći.
– Hvala – rekao je zatečen ekspresnom otpravom.
Spuštajući se stepeništem pomislio je, žena je luda, no ima nešto u tome...
Okrenuo je ključ, stisnuo glas i požurio po djecu. Na Slavonskoj aveniji upao je u neopisivu gužvu. Zarobljen među automobilima odlučio je pokušati. Duboko je udahnuo zrak.
– AaaaaaaAAAaaaaaaaAAAAaaaaaaaa…
Nije valjalo. Ponovio je stvar.
– AaaAaaAAAAAaaaaaaAaaaaaaAAAAaaaaaaaa…
Iznova.
– AaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaAAAaAAAAAAAAAAAAAA….
Stekao je dojam da napreduje. Tada je spazio da ga vozač iz suprotne trake gleda u čudu. To ga nije omelo. Širom je razjapio usta.
– AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA…
Napokon odvažan, eksplozivan urlik frustriranog čovjeka prelomio se vozilom. Kao da mu je iz grudi izletjelo dugo zatočeno jato divljih ptica!
Nakon što se iskobeljao iz prometnog čepa odlučio je poći u dužu vožnju. Krstario je gradom uzduž i poprijeko derući se kao lud.
Tri sata kasnije parkirao je pred kuću svoje punice. Osjećao se rasterećenim.
– Gdje si toliko dugo – prijekorno ga je na vratima dočekala stara žena. – Djeci je vrijeme za spavanje!
Nasmiješio se i stavio joj ruku na rame.
– Majko, znate li vi tko je Krik Naglas?
– Nikad čula – osorno odvrati ona.
– E, to je to… Energija jednako Mc na kvadrat.

Jednostavne, a djelotvorne formule.

muzika za ugođaj: Iron Maiden - Women In Uniform

- 22:50 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

02.02.2016., utorak

Povratnik

 photo ograda_povratnik_zpsgxqxhnek.jpg

Čovjek stoji na raskršću, promatra obiteljsku dvokatnicu i pripaljuje treću cigaretu. Potom iznenada odbacuje cigaretu, produži korak, zađe u dvorište, priđe kućnim vratima i pritisne zvonce. Otvori mu postarija žena. Čovjek zuri u nju, traži riječ kojom bi započeo dijalog. Ona primjećuje njegovu zbunjenost.
– Izvolite, mogu li vam kako pomoći – uljudno će.
– Nekoć sam živio ovdje – napokon izusti čovjek.
– Gdje ovdje, ne mogu reći da vas se sjećam…
– Ovdje, u ovoj kući, bilo je to davno…
– Ah, tako...
– Da, još kao student – pojasni.
Stara žena kime glavom.
– Je li gospodin Weiss još živ?
– Umro je, ima već dosta, od njegovih smo sinova kupili kuću.
– Tako znači.
– Da.
Suhonjava ženica ispitivačkim okom promatra sredovječnog čovjeka u finom lanenom odijelu. Vitka je tijela, dubokih očiju i pomalo melankoličnog izraza lica. Doima se bezazleno.
– Možda bi željeli pogledati kuću – predloži.
– To bi bilo naprosto sjajno – oduševi se on.
Dok se uspinju stubištem na prvi kat, ona progovara:
– Kuća je bila u lošem stanju kada smo je kupili. Mnogo smo uložili u nju...
Doista, nekada škripavo drveno stubište sada je mramorno, zidovi su izravnati, nježno–roza boje, na prozoru je asparagus i ukrasna kopriva.
U dnevnom boravku, utonuo u baršunasto–zeleni naslonjač, starac u bijeloj potkošulji i kratkim hlačama sjedi pred televizijskim ekranom i promatra nogometnu utakmicu.
– Gospodin je tu nekoć živio – priopći mu žena pojasnivši – kao student. Pokazujem mu kako smo uredili kuću.
– A, neka–neka, ja gledam ove pacere… – odvraća u trenutku kada mu se pogled susretne sa pogledom neznanca.
Iznenadni gost misli: kuća malih obrtnika pristiglih iz provincije, štih zavičaja sparen s estetikom meksičkih sapunica.
– Lijepo ste to uredili – primijeti kurtoazno.
– Jelda da jesmo. Kuća je bila u jako, jako lošem stanju – ponovi se stara žena – Morali smo sve promijeniti: krov, podove, prozore... Jeste li možda za kavu?
– Vrlo rado – prihvati čovjek.
– Smjestite se na terasi dok stavim vodu da uzavrije.
On sporim korakom iziđe na terasu… promatra žardinjere s ukrasnim cvijećem, borićima, kovanu ogradu, ljuljačku, vrtne patuljke i labudove… U njegovom sjećanju ta je terasa prekrivena tek ter papirom koji se za vrelih dana lijepi za poplate kao žvaka. Sjedne pod tendu, u platneni naslonjač. Žena se vrati noseći šalice i čajne kolačiće na poslužavniku.
– Oprostite, nisam se predstavio – reče – moje je ime Filip Stipančić.
– Kata – jednostavno otpovrne ona. – U glasu vam se osjeća jak naglasak, dolazite li iz inozemstva – zanima ju.
– Jučer sam stigao iz Amerike...
– Amerike?
Čovjek kimne.
– Koliko ste vremena proveli ondje?
– Dvadeset i pet godina.
– Previše – zaključi ona. – A bavili ste se s čim, ako smijem pitati?
– Ispočetka svim i svačim, a onda opet svim i svačim, na kraju sam završio sa Zinfandelom. To je vino… naše, u neku ruku. Zinfandel je, naime, direktni potomak crljenka, autohtone hrvatske sorte vina.
– Oprostite, samo da zgotovim kavu…
Starica ponovo nestane u unutrašnjosti kuće.
– Napravila sam je zercu jačom – ubrzo nastavlja razgovor stavljajući džezvu na okrugli stolić.
– To je u redu, volim jaču…
– Imate li djece – priupita.
– Nikada se nisam ženio.
– Što ne?
– Jednostavno, biznis me je cijelog uzeo. Tako vam je to u Americi.
Na terasu pristigne starac iz dnevnog boravka: trbušast je, ruke i noge su mu tanke, lice okruglo, nos krumpirast, crven, prožet ljubičastim žilicama. Sa sobom je donio starački miris. Prosijedu žutu kosu češlja unatrag. Na nogama mu smeđe, demode plastične natikače.
– Izgubili su! Ponovo su izgubili! Bože kakvi paceri – ljuti se. – Nikada to neće u ligu šampiona! Pratite li vi nogomet … – zastane.
Čovjek ustane i pruži ruku.
– Filip Stipančić.
– Vide – starac čvrsto prodrma ruku gosta. – Dakle, pratite li vi nogomet gospodine Stipančiću?
– Gospodin je jučer stigao iz Amerike, ne zna on naše prilike – obavijesti ga žena.
– Amerike – začudi se starac.
Čovjek kimne.
– Gospodin se ondje bavio vinom – požuri objasniti starica.
– E, to je već posao koji mi se sviđa. Jeste zaradili dobar novac?
– Moglo bi se reći da jesam.
– Sjajno, volim kada naši ljudi uspiju vani.
U tom trenutku, nevezano za dijalog, Filip Stipančić doživljava svojevrstan trenutak epifanije. Odjednom mu bljesne zašto se vratio. Dok je kretao na put nije bio siguran zašto to čini, je li posjet – prvi nakon 25 godina – neka vrst pritajene nostalgije ili je riječ o nečem drugom.
– Želio bih kupiti vašu kuću – izrekne.
Starci izmjene blago začuđene poglede.
– Kuća nije za prodaju – nezainteresirano odvrati Vide.
– Dat ću vam dobru ponudu.
– Ne dolazi u obzir – odmahne starac rukom.
– Za taj novac moći će te kupiti dvije kuće, jednu u Zagrebu i jednu na moru!
U starčevom uhu riječ more zvuči poput pjeva sirene. Oduvijek je priželjkivao apartman na dalmatinskoj rivijeri. Sada mu se nudi prilika, ali tvrdoglavo odbija:
– Mi ovdje živimo, ovo je naš dom!
– U redu, poštujem to. Ponuda je došla kao grom iz vedra neba. Vjerujte, i ja sam zatečen. Kada sam pozvonio na vaša vrata nisam imao namjeru kupovati kuću. Ostavit ću vas da porazmislite u miru nekoliko dana. Ipak, naglašavam: ovakva se prilika rijetko pruža!
– Ha, ne moraš se truditi – zajedljivo dobaci starac.
– Gospođo, zahvaljujem na kavi – ustajući reče Filip, pa se zaputi do stepenica u kutu terase kojima siđe u dvorište te nastavi niz ulicu prema hotelu u kojem je odsjeo.

***

Dvadeset i drugog svibnja dvije– tisuće– trinaeste, u ranu zoru, Filip Stipančić parkirao je kamionet u dvorište obiteljske kuće u S– skoj 46; izišao je iz vozila u radnoj manduri, uzeo macolu, pajser, pneumatsku bušilicu, zakoračio u kuću i počeo uništavati sve redom. Razbijao je mramorne stepenice, trgao hrastov parket prve kategorije, čupao pvc stolariju, skidao drvene obloge, radijatore, obijao ukrasnu štukaturu... Susjedstvo je bilo u nevjerici: kog to vraga čini novi vlasnik? Iznutra su dopirale potmule eksplozije, a oblaci bijele prašine izlijetali su kroz prozore poput dimnih signala. Psi su lajali do iznemoglosti.
Tri mjeseca, iz dana u dan, neumorno, mukotrpno, u znoju lica svoga Filip se trsio da uredi interijer na način kako je izgledao u kasnim osamdesetima. Nedjeljom je posjećivao buvljake, odlazio na Britanac, Hrelić, ondje tragao za određenim tipom gramofona; za velikim radio–uređajem iz 60–tih; za Schneiderovom linijom iz osamdesetih; Rizovim televizorom, također iz osamdesetih; kuhinjskim lusterom na povlačenje; zidnim satom s kukavicom i mnoge druge detalje. Uspio je naći goblen Da Vincija, Posljednja večera, identičan onom što je nekoć resio kuhinjski zid, te pejzaž nepoznatog autora s motivom vodenice, također ručni rad. Dijelove starinskog pokućstva prikupio je po antikvarnicama i gradskim tavanima; uzorak tapeta najsličniji onima iz spavaće sobe pronašao je na Istocku, kupio ga i dao tiskati; kuhinjski pod prekrio je linoleumom; u sobama je postavio jeftini lamel parket od bukve; ponovo je sazidao kaljeve peći; prostim, tankim bijelim keramičkim pločicama oblijepio je kupaonu; montirao je stare pipe; vanjsku žbuku pokrečio je u blijedo–zelenu boju; kovanu ogradu zamijenio običnim bijelim lajsnama; na terasu vratio ter papir…

***

Napokon mogu odahnuti, pomisli Filip. Nije to do kraja to, ali dovoljno je slično! Upali džepni radio, sjede za klimavi kuhinjski stol i pripali cigaretu. Otpuhne savršen krug dima. Ćutio se ispunjenim. To je bila dobro poznata kuhinja. I dobro poznata čaša. I dobro poznato vino. Vrijeme lutanja je svršilo. Nalazio se tamo gdje se trebao nalaziti – u vlastitom domu. U toj rupi, tom nekoć unajmljenom stanu započeo je život odraslog muškarca. Njegovo najsretnije doba!
Misli mu odlutaše k Aleksandri. Prostruji mu glavom kako će i ona jednog dana možda stajati na tom raskršću, promatrati kuću, oklijevati, a onda se napokon odvažiti, prići i pozvoniti. Vraški će se iznenaditi kada joj otvori. Pozvat će ju da uđe, naravno. Ispijmo jednu, reći će. Dok će koračati unutrašnjošću ona će se čuditi kako ovdje vrijeme stoji. Sjest će na terasu i pretresti stvar. Vrijeme će odmicati. Sunce će tonuti iza brda. U ljubičastom sutonu upalit će se ulične svjetiljke i susret će se bližiti kraju. U nekom trenutku posegnuti će u torbicu i iz novčanika izvaditi fotografije svoje djece. Poimence će ih predstaviti. Spomenut će mu nešto o njihovim karakterima. On će se osmjehnuti. Bit će mu drago ukoliko je imala dobar život, ukoliko je imala dobrog muža. Svi mi što smo na ovaj ili onaj način morali napustiti ovaj grad, ovo podneblje, zaslužili smo komad sreće, smatrao je Filip. Potom će reći da je kasno i da se mora vratiti. Otprati će je do vrata i time će ona davnašnja naprasno završena priča dobiti svoj kraj. A možda iz novčanika neće izvadi fotografije, možda će ustvrditi : pogriješili smo. Trebali smo imati više povjerenja jedno u drugo…
Takav scenarij nudi mogućnost daljnjeg zapleta, ali što će biti, ukoliko uopće bude, Filipa u ovom trenu ne zamara. On je pomiren sa sudbinom. Jedino što želi je spokojno otpočinuti u prošlosti, izležavati se u nekoj vrsti osobnog muzeja, u spomeniku negdašnje sreće. I to mu polazi za rukom.

Zadovoljno otpuhne još jedan savršen krug dima.


muzika za ugođaj: Ketty Lester - Love Letters

- 23:52 - Vox popljuvi (13) - Printaj me nježno - #