Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre Avanture

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre parkiranja

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Ratne igre

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

Facebook


15.12.2014., ponedjeljak

Weltschmerz gonna get you

 photo 9ef4d1f8-5f7e-4c54-875c-78e1b5cee6dd_zps08445528.jpg
Caspar David Friedrich


Friedrich je imao je apsolutan sluh. Svaki put kada su vodili ljubav začuo bi glazbu. To joj je i rekao.
Znaš, svaki put dok vodimo ljubav ja čujem glazbu. Čuješ li je i ti, zanimalo ga je.
Ja čujem zvona, odvratila je ona kolebljivo.
On se osmjehnuo, vjerujući da se radi o vjenčanim zvonima.
Slušaj, odsvirat ću ti. Sjeo je za klavir.
Zvuci pod njegovim prstima bili su nježni i prožeti nekom tugom.
Divno, šmrcnula je, iskreno dirnuta nakon što je završio.
Ti si moj muza, prišapnuo je i nježno ju poljubio u čelo.
Sada bi joj, svaki put nakon ljubavnog čina, odsvirao novi stavak.
Istovremeno, njezina zvona bivala su sve glasnija.
Jednog dana zatekao ju je u vrtu, kraj plavih hortenzija, mrtvu.
Vjerojatno je umrla je od zatajenja srca, pretpostavio je dr. Schultz. Obdukcija je potvrdila njegove slutnje.
Nikada poslije Friedrich nije začuo glazbu, niti jedan jedini ton, bez obzira sa koliko je žena spavao. No to nije smatrao hendikepom: bio običan pravnik, a ne skladatelj i ta je zgoda u njegovom životu predstavljala tek kuriozitet, nešto o čemu je u društvu mogao pričati, a katkad i potvrditi na klaviru ukoliko je bio od volje.

glazba za ugođaj: Chopin's Raindrops

- 06:00 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

10.12.2014., srijeda

Bugsy

 photo 954811_412912048823350_1070438689_n_zpse91a29e3.jpg
Ilustracija: - autor nepoznat -


Ostavio sam vrata odškrinuta. Bugsy se užurbanim koracima uspinjao stubištem fićukajući pritom neku veselu melodijicu. Banuo je unutra.
- Kaži dragička!
Oči su mu čudno sjale. Mora da je čvaknuo ekstazi, pomislio sam.
- O čemu je riječ?
- Napokon je krepala!
- Tko je krepao, Bugsy?
- Moja stara, napokon je krepala!
Čekao je učinak svojih riječi.
- Raskoljnikove, nisi je valja raskolio - upitao sam prilično ravnodušno.
- Ma neeeeee… - odmahnuo je rukom.
- A kako onda?
- Aneurizma.
- Kada?
- Jučer.
Pogledao sam vino. Château Siaurac.
- Fino si vino donio.
- Pa jasno, ne umire ti majka svaki dan.
Otišao sam do kuhinje, izvadio nešto pršuta, paškog sira, slane inćune, maslac, crne masline, kruh. Bili su to ostatci gozbe od prije nekoliko dana kada sam nakon dužeg perioda, napokon uspio prodati nekoliko slika. Bugsy je vršljao po mojoj fonoteci.
- Hej, zar ti nemaš ništa veselo - doviknuo je.
- Priče iz bečke šume najveselije je što imam - viknuo sam natrag.
- Njaaaaaaa - čulo se nazalno negodovanje.
Uključio je radio i surfao šumom UK valova sve dok nije naišao na Spinning Around, Kylie Minogue.
Otvorio sam bocu i omirisao čep. Pridružio mi se u kuhinji.
- Prvo što ću učiniti je to da ću rasprodati onu bidermajersku ropotarnicu, a potom kupiti neko modernije zdanje s pogledom na grad. I napokon živjeti! - rekao je značajno.
- Važno je imati plan - složio sam se, neki način.
Sjeli smo objedovati.
- Pravo je čudo da nisam postao peder. Pored takve matere dečki obično postanu pederi - zaključio je.
- Već si nekoliko puta iznio tu misao - podsjetio sam ga. No bilo je neke istine u tome.
Tada je započeo tiradu o edipovskom kompleksu, pozivao se na Freuda, no nisam ga slušao. Na poleđini boce je pisalo:

Rubinske boje s granatnom crtom, miris je u tercijarnoj fazi, polako se otvaraju arome sušenog lišća, zemljane crte i u nastavku koža, fino drvo, marmeladaste note crnog bobičastog voća, cassis, duhana, tamne čokolade. Iznimno kompleksno, u okusu je zaokruženo, tanini su glatke teksture, elegantnog tijela, ugodnih kiselina, preslikavaju se mirisi percipirani na nosu, vrlo dugo finale.

Zvučalo je kao promašena poezija.
Počeo sam razmišljati o Claire i kako da izgladimo stvar. Sve te svađe, svo to ludilo, sav taj nepotrebni dramoleto i emocionalne eskapade, sve nam to nije trebalo. Voljeli smo se, barem sam ja tako mislio, no ona je uporno, ne želeći krljaštiti život, odbijala prestati udovoljavati svojim hirovima. To je uključivalo i dodatne ljubavnike.

Ispili smo vino i prebacili se dnevnu sobu. U ladici radnog stola našao sam džin. Presjekli smo vino njime. Bugsy je opet frazirao edipovski kompleks u sniženom misaonom registru. Ja sam nastavio razmišljati o Claire.
Na zidnom satu mala i velika kazaljka su se preklopile. Ponoć.
- Muka mi je, rigat ću - prostenjao je Bugsy.
- Samo ne po tepihu - rekao sam i gurnuo mu pred noge lavor koji je stajao sred sobe jer je krov počeo prokišnjavati prije neki dan.
Bugsy se presavio u trbuhu, pao na koljena i povratio pokraj lavora. Nastavio je povraćati, međutim ono što je izbacivao iz želudca nije bila hrana, već neka vrst bijelog šlaga što se počeo izvijati sred sobe. Ubrzo se u gornjim slojevima sobnog cumulusa počeo formirati ljudski lik.

„ I sada, dame i gospodo, želio bih vam predstaviti legendu naše industrije. Ona je najuspješnija predsjednica u povijesti naše mreže i posljednjih pet godina drži nas na vrhu svih rang lista. Ona je naša inspiracija, naše odvažno lavlje srce i danas će nas odvesti ravno do samog ruba. Molim vas, pozdravite genijalnu i najpožrtvovniju osobu našeg posla, gospođu … „

- BUGSY!!! - kriknula je stara vještica, Bugsijeva svekontrolirajuća mater - OPET LOČEŠ, NESREĆO!
Bugsy je stajao četveronoške prožet užasom od glave do pete. U nevjerici je zurio u zajapureno lice svoje tlačiteljice. Usta su mu bila puna ektoplazme, nije bio u stanju riječ izustiti.
- OSTAVIM TE PET MINUTA SAMOG, A TI SE ODMAH ODAŠ POROKU, NEZAHVALNIČE! - kreštala je ta ženturača.
Okrenula se prema meni i ošinula me pogledom.
- ZA SVE SI TI KRIV, HUC PROKLETNIČE! LOŠE SI DRUŠTVO MOM BUGSYJU!
Nije to bio prvi put da sam se našao u nemilosti majki dovijeka zbrinutih pizdeka bez smjelosti i petlje.
- Hej, stani malo - pobunio sam se - pa on neprestano kuca na moja vrata, a ne ja na njegova.
- I POSLAO SI MU ONE KURVE, VANESSU I CHLOE …
To je već bila istina. Te dvije male seksi platinaste guščice, pozamašnih grudi i dugih nogu iscrpile su me fizički i novčano pa sam ih proslijedio Bugsyju, koji je zadnji put ševio u drugom svjetskom ratu. Bio je radostan kao malo dijete.
- Te mlade dame znaju svoj posao - obavijestio sam dotičnu.
Bugsy je na podu potvrdno kimao glavom.
- AHHHHHHHH - prsnula je - da nisam mrtva, takvu bih ti frku složila. Skucala bi ti jedno lažno silovanje pa bi dovijeka ćubio u zatvoru, a ne kvario mog Bugsyja.
- Srećom pa si krepala, stara - odvratio sam nonšalantno.
- AHHHHHHHH, prokletniče, još nije gotovo, povući ću sve veze u Paklu da ti smjestim, gnjido - prijetila se u jadu nemoćnom.
- Bla - bla - bla…
Polako je počela gubiti obličje, šlagasti oblak povukao se natrag u jadnog Bugsyja.
- Oprosti - progovorio je napokon plačnim glasom.
Odmahnuo sam rukom.- Nema ti biti zašto. Nisi ti kriv.
- Nikada me neće ostaviti na miru!
U očima su mu se skupljale suze.
- Čini se da je tako.
Iznenada se trgao i pojurio prema prozoru. Skočio sam i u zadnji tren oborio ga na pod.
- A ne, ne ovdje- rekao sam dašćući mu za uhom.
Ustali smo.
- Mislim da je vrijeme da pođeš - rekao sam.
- Da – složio se.
Otišao je pokunjen. Sjeo sam za računalo, pripalio cigaretu i počeo tipkati noćašnju zgodu. Tipkao sam hitro i brzo došao do kraja. Nije to bila neka priča, pa ipak bila je bolja od većine suvremene domaće proze. Pripalio sam sljedeću cigaretu. Plavičasti dim uzdizao se zavodljivo njišući bokovima poput kakve striptizete. Radio je svirao Sultan's of Swing. Još jedna vlažna, ljepljiva, ljetna noć migoljila je niz Aleju Bolonje. Svijet je bio beznadežan, no to je bila sasvim normalna stvar.

- 11:04 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

01.12.2014., ponedjeljak

Priče iz života

 photo miki_color_zpsd51a7318.jpg

Nismo mogli imati djece.
Problem je bio u meni.
Razgovarali smo.
"Žao mi je", rekao sam
"ukoliko želiš vlastito dijete
slobodna si otići."
"U redu je, volim te, usvojit ćemo neko."

Pošli smo u nadležnu instituciju,
razgovarali sa osobljem,
objasnili su nam kako to ide.
Na kraju razgovora jedna me odgajateljica
nježno primila za nadlakticu i prijateljskim glasom rekla:
"Ukoliko želite, učinite to, ali prethodno pokušajte sve
ne bi li dobili vlastito dijete."

Prešutio sam da je sve već učinjeno.

"Radim ovdje već dvadeset i pet godina", nastavila je ispod glasa
"nagledala sam se sveg i svačeg
i velim vam u povjerenju:
sve je to loše sjeme."

No, djeca su bila divna,
poput kerubinčića.
Moja se supruga na prvi pogled zaljubila u
djevojčicu tamne kose
i krupnih kestenjastih očiju.
"Kako ti je ime djevojčice?"
"Romana."

Međutim, riječi stare žene
svile su gnijezdo u mojoj glavi i
kada je došao dan da potpišemo ugovor
rekao sam:
"Žao mi je, ne mogu."

Otišli smo kući.
Žena je sjedila na terasi i bijesno pušila cigaretu za cigaretom.
Ležao sam omlitavljen i beznadežan na bračnom krevetu.

Prošli su mjeseci. Udaljili smo se, moja žena i ja.
Sjećam se, čitao sam znanstvenu rubriku New York Timesa,
podugačak članak
o kloniranju.
Sukus svega bio je da se radi o jednostavnom i rutinskom postupku.
Klonira se sve osim ljudi,
to naravno nije etično.

Počeo sam zamišljati kako bi bilo
promatrati kako ponovo rastem, na određen način iznova proživljavati
vlastito djetinjstvo...
I oduševio se.
Također, razmišljao sam, mogao bih mališanu pomoći da se razvije
na način za koji sam ja bio zakinut.
Mogao sam mu od samog početak pružiti
neupitnu emocionalnu i psihičku potporu,
o materijalnoj sigurnosti da i ne govorimo.
Bio sam svjestan potencijala. Točno sam znao
sa kim imam posla.

Iznio sam prijedlog supruzi.
"To je posve uvrnuta ideja", rekla je uzbuđeno " ali mi se sviđa. Zamisli, dvije osobe koje najviše volim na svijetu, biti će jedna!"

Postupak kloniranja učinili smo ilegalno, u klinici doktora T. , na jednom od
mnogih indonezijskih otočića.

"Nije to tako rijedak slučaj", rekao je dr. T. osjetivši našu nelagodu zbog sumnje da činimo nešto pogrešno, dodavši
"iako većina klonira stradalu djecu,
a ponekad i vlastite roditelje."

Dobro pamtim te trenutke sreće, ležali smo pred kaminom u staroj kući u Francuskoj i listali
pretpotopni obiteljski album,
Podno njenih rebara rastao je meni identičan genetski fetus, naša beba.
"Baš si bio dražestan klinjo", rekla je supruga "zbilja se veselim. "
"I ja", dodao sam.
"Hej, pomakao se!"
Podigla je majicu i stavila mi dlan na trbuh.
"Mislim da ovdje imamo nogometaša",
Nasmijali smo se uglas.

Dijete je trebalo stići na svijet 8.8.
"Osmica je moj sretan broj", rekla je supruga.
Nisam imao ništa protiv osmice. To je lijepa okrugla brojka, ukoliko se zarotira za devedeset stupnjeva, podsjeća na znak za beskonačno.
Tako se i zbilo.
Dijete je rođeno 8.8. 2008., u osam sati izjutra.

I to vam je priča.
Dijete stasa zdravo i sretno,
obasuto poljupcima,
nježnošću,
pažnjom.

"Hej juniore, dođi ovamo,
pokaži čika Hucu svoje crteže.

Zar nisu prva liga, a?"

- 11:52 - Vox popljuvi (10) - Printaj me nježno - #