Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre Avanture

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre parkiranja

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Ratne igre

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

Facebook


30.05.2014., petak

Surealni treš

 photo tunisijada1_zps4096980b.jpg

Prolazio sam kraj bivše osnovne škole kada mi je prišao stanoviti vremešni gospodin. Moglo mu je biti 65 i nalikovao je na ostarjelog Hitlera.
«Oprostite, mogu li vas nešto zamoliti», upita.
«Naravno», rekoh susretljivo.
«Želio bih se ispovjediti.»
«Samo naprijed.»
«Ne razumijete, želim se ispovjediti Vama.»
«Meni»začudih se.
«Da, Vama.»
«Slušajte, ja nisam svećenik, iako sam jednoć koketirao sa tom idejom...»
«Nema veze.»
«Kako mislite nema veze
«Važno je samo da to budete Vi.»
«Zar tako? A zašto, molit ću lijepo?»
«Ne mogu sada ulaziti u potankosti, ali vjerujte da imam svoje razloge. Pravi ste čovjek za to.»
«Nisam siguran, jutros sam naguzio ovčicu iz Novog Zelanda.»
«Ah, Vi se šalite, naravno», reče sa širokim osmijehom na licu.
«A u guzici imam baričinu plavu pastrvu», napomenuo sam «nije da se hvastam.»
«A ona u sebi skriva zlatni prsten koji je pripadao Šlausu Von De Biliću, i koji ukoliko se 6 puta zavrti oko srednjeg prsta u smjeru sjevera, četiri puta u smjeru juga, potom 12 puta u smjeru istoka, i 22 puta u smjeru juga na dan svetog Duje, točno petnaest manje kvarat, ispuni nalazniku fleksibilne moralnosti tri želje. No, dakako, preduvjet je nositi plavojku barem tjedan dana u svojoj prdici», reče tip promijenjenim glasom.
Sada je zvučao kao kardinal Bozanić.
«Tako nekako.»
«Nego, gdje ćemo to učiniti», upita on pun entuzijazma.
«Neću vas ispovjediti», rekoh odlučno.
«Dobro ću vam platiti.»
«To je već druga priča. O kojoj cifri razgovaramo?»
«500 kunića», klikne.
«500 kunića? Bljutavo se šališ, mili», odbrusih smjesta prestavši sa persiranjem. Sa bolesnim ljudima si na ti ili na ništa. «Za 500 kuna neće ni manekenka iz kreveta, a kamo li ispovjednik. 5000 ili ćao đaci.»
«5000?!?!» sablazni se on.
«I nije previše s obzirom da jedino od mene želiš kupiti oprost.»
«Iskorištavate moj fatum gospodine, ali znajte da se i vama također tefteri u zlaćane karmičke apokrife. 2500 kuna prije i 2500 nakon obavljenog posla», progunđa.
«Dogovoreno. Učinit ćemo to u javnom zahodu.»
«Javnom zahodu? Ali tamo nema privatnosti.»
«Bez brige, za sve ću se pobrinuti.»
«Pođimo do bankomata.»

2.
Istjerao sam kenjatore iz preplaćene bandićeve sraonice i iznutra vezao drvenu lajsnu lancem za kvaku tako da se vrata ne mogu otvoriti. Odmjerenim udarcem šake napravio sam rupu na pregradnom zidu kabina.
«Što to radite?»ustrašio se ostarjeli Hitler koji je još uvijek govorio poput kardinala Bozanića.
«Ugođaj» pojasnio sam i na ajfonu potražio neku duhovnu glazbenu numeru.
«Tu re ate kare, đajne di đe je, amaaan krepak do je nica a hamas a zve že, amaše đi, mammama šanti, majnja me šanti ...», arlaukao je istočnjački duhovnjak.
«Pomalo podsjeća na Tagorea», ustvrdi on.
«Ne bih znao. Evo mileni, smjesti se na šolju, ja ću biti u drugoj kancelariji», pojasnih.
«Trebam li skinuti gaće?» upita bojažljivo.
«Kako želiš, ja svakako hoću» rekao sam i zamaknuo iza ugla.
Udobno sam se smjestio u očekivanju produkta moje peristaltike.
«Možeš početi», doviknuh kroz rupu na zidu.
«Ovo je neobično», promrsi on.
«Možda, ali sam si to tražio.»
«Znate, prvi put se ispovijedam.»
«Bez brige biti ću nježan poput Zeusa u obliku labuda dok plodi usnulu Ledu. Ili možda i nije bila tako snena, kurva mala, hm...»
Tada je to ponovo učinio, mislim promjeno glas. Iz sraonice kao da se oglasio sâm Nadan Vidošević onim svojim fakerskim, promuklim glasom mediteranskog epikurejca.
«U redu, počnimo...»

3.
Sjedili smo pod trijemom dustijeve dače, cugali i zajebavali se. Onda nam je ponestalo piva. Dusty me je pozvao da mu pomognem donijeti još jednu gajbu iz podruma.
Kada smo se vratili Geja je bila trudna. Trbuh joj je bio do zuba.
- Prestani sa neumjesnim šalama i izvadi taj jastuk – upozori je Dusty.
- U blaženom sam stanju – ponosno će Geja, zadigne majicu i pokaza veliki bijeli trbuh.
- Možda su vjetrovi ili neka bolest – promrmlja Dusty.
- A jok, trudna sam – veselo će ona.
- To ne možeš tvrditi sa stopostotnom sigurnošću – ustraja on.
- Naravno da mogu!
Geja izvadi test za trudnoću. – Vidi.
Dusty baci letimičan pogled, crtica se nesumnjivo nalazila u području plavog.
- Možda je nepouzdan – promrmlja odmahnuvši rukom.
Geja izvadi test za trudnoću dugog proizvođača, i taj se također nalazio u području plavog.
- *#%&*, još nisam spreman postati otac – opsuje Dusty.
Od pretjeranog uzbuđenja dobije napad tahikardije, pade ničice i pobljuje se.
- C-c-c-c, to je ipak moj posao – podrugljivo će Geja.
- Da, ali u prvom, možda drugom mjesecu trudnoće - progunđa Dusty smlavljen na podu.
- Uvijek postoje iznimke.
- A što ako dijete nije moje – optuživački će Dusty pridižući se i brišući slinu rukavom košulje.
- Ne budali, čije bi bilo – uzjoguni se Geja.
- Njegovo... – kimne u mom smjeru.
- Hej, samo nemoj mene petljati u ovo – pobunio sam se.
- Ukoliko sumnjaš načini DNK test – predloži Geja.
- Dobro znaš da sam prelijen za takovo što - odvrati Dusty i pljunu masan hračak između nogu.
- Kako god, vrijeme je – reče Geja.
U tom trenutku puče joj vodenjak i niz noge joj se sli plodna voda.
- Treba nam liječnik, no teško ćemo u ovoj zabiti i do veterinara – promrmljao sam.
- Tu sam! – začuo se glas.
Kroz zid je prošao doktor Đuro. Jednostavno je podrapao jeftinu filmsku papirnatu kulisu i ušao.
- Otkud ti ovdje – Dusty je razrogačio oči u nevjerici.
Đuro se osmjehnuo blistavim američkim osmijehom. Sudeći po znakovima prestiža i dobro oblikovanom, preplanulom atletskom tijelu, imao je love.
- Vi se znate – iznenadio sam se.
- Zajedno smo se borili u drugom svjetskom ratu za duhovnu preobrazbu i više stanje svijesti – pojasni doktor te nastavi evocirati – mmmh da, to su bila vremena. sjećaš li se kada smo onomad u Franje Tuđmana...
Dusty posegne za pištoljem i upuca doktora. Jadnik se složi na pod. Neko je vrijeme krkljao u agoniji, zatim utihne.
- AAAHHHHHH, jesi li ti normalan, ubio si doktora – vrisnu Geja.
- Duguje mi neku lovu... – hladno će Dusty.
- Gluperdo, tko će me sada poroditi?
- Zaboli me, odoh ja van počikati jednu. Javi kad si gotova.
Taj Dusty, pravi je bezdušni gad, pomislio sam.
Geja je bila izbezumljena.
- Jednom sam u Coloradu Springsu pomogao djedu oždrijebiti kobilu – priopćio sam oprezno.
- Onda učini to – zapovijedi ona.
- U redu, opusti se, raširi noge, diši duboko i tiskaj.
Iz purpurne rupe promatralo me oko. Spopala me jeza.
- Ništa ti ne brini, izvući ćemo te van, maleni – rekao sam drhtavim glasom.
- Nema šanse – oštro se usprotivio dječji glas.
- Oh, ta zar već govori – upita Geja crvena i znojna, između dva truda.
- Da, vrlo je napredan...
- Ideš...
- Samo tiskaj dušo...
- Vruće je…
Geja rastrga majicu i predamnom iskrsnuše dvije lijepe, nabrekle, znojne dojke. Osjetio sam leptiriće u mister Johnsonu. Ovdje smo drugim poslom, upozorih ga. Nastavio je bubriti protiv moje volje. Uložio sam silan napor da preoblikujem seksualni impuls u akciju spašavanja vojnika Ryana.
- Maleni zašto oklijevaš izaći? Vani je lijepo. I sunčan je dan. O sole mio – zapjevao sam u c-duru, prilično loše. Tko će da bigliše pod višetonskom tlačenicom stresa!
Doktor Đuro ponovo je zakrkljao u svom kutu. Krklj-krklj-krklj…
- Vani je Pakao, ne izlazim pod razno – ustrajao je mališa u odluci.
- Vani je super. Život je lijep. La vita e bella. Otac naprosto žudi da te upozna. Dođi.
- Moj kur...
- Mali, nemoj zajebavati, pivo mi se grije...
Iz utrobe je izmilila šačica sa uspravljenim srednjakom. Pokušao sam ga zgrabit ali mali gad je hitro povukao ručicu unutra.
- O, dio mio...
Iznerviran, pridigao sam se i skočio Geji na trbuh. Urliknula je kao ranjena zvijer. Životni novak bio je katapultiran u Stvarnost. Letio je ka zidu brzinom od 30km na sat da primi svoj prvi udarac Sudbine. No, Doktor Đuro je poskočio, uhvatio dijete uz zraku i prizemljio ga u slow motionu.
- Touchdown – bile su njegove posljednje riječi.

4.
Na ovom se mjestu pripovjedač zaustavio (nazovimo ga u za ovo priliku pripovjedačem iako je i dalje riječ o ostarjelom Hitleru sa glasom Nadana Vidoševića). Neko vrijeme vladao je tajac.
„To je tri Oče naš“, odriješio sam ga grijeha.
„Samo tri?“, začudio se.
„Dobro, četiri“, rekao sam milosrdno i ispustio drek u zahodsku školjku.
„Ali to nije sve.“
„U redu, nastavimo.“
Pripovjedač je iznova promijenio glas. Ovog puta zazvučao je kao Miljenko Kokot.

5.
Zakočio me u međuprostoru sna i jave.
- Hej rista, trebaš kaj? Imam faj robu.
Stao je nabrajati: Razguživanje ubijeba Steve, Rodoskrvni udarač treće kategorije, Poročni gospodari i seljančice gorskih krajeva, Blagoslovljeni poroci2, Jepstvo kao mit, 200 skarednih jebača C. Millet, Arapske pice i japanske žlice, Mokri snovi nacionalsocijalizma, Stramputicama do seksualnog oslobođenja, Grupna silovanja kao nacionalni ushit, Seksualni vrhunci poznatih, Povratak homoseksualca2, Sodomija kao transcendentalno iskustvo, Grupni seks kao put ka pročišćenju, Žestina jebačine kratkotrajnih susreta, Preljub kao egzorcizam svakodnevice“ itd.
- Ne boj se, ovdje nema policije, sve je legalno, nevin si dok sniš – dodao je.
- Ne zanima me, prezasićen sam seksom – rekoh nezainteresirano.
- A kaj bi gosponi šteli – upita izmilivši iz mračnog haustora, zeleni sluzavi šmrkalj, samo dno dna.
- Imaš kakav homicid?
Naravno, niti to me nije zanimalo, rekao sam to tek toliko da ga nasekiram.
- Euh, ja dilam seksom i svim vrstama seksualne izopačenosti – pravdao se cjedeći se – ali bacit ću u pogled u bazu podataka. Pričekaj.
Neko vrijeme prčkao je po tabletu.
- Evo ga, trovanje sarinom i antraksom u Japanu, može?
- Nedovoljno atraktivno… - zijevnuo sam.
- Drugo nemam.
- Onda ništa.
Bilo je vrijeme da se okonča razgovor. Počeo sam blijedjeti tonući sve dublje u san. Opsovao mi je buržoasku mater, čuo sam netom prije događajnog obzora.

***

Zatekao sam se na žutoj pješčanoj plaži. Oko mene bili su razbacani ribarski čamci poput dječjih igračaka. Promatrao sam pučinu i modro nebo bez oblaka. Ovdje sam već jednom bio, promrmljao sam i pogladio ćelenku. Mirisalo je na Tunis, na život kakav sam jednom želio živjeti.
- Taj'o vratio si se – rekao je dječji glas iza mene.
Okrenuo sam se.

6.
„To je 12 Zdravo Marijo milosti puna“, presudio sam.
„Sada bih izrecitirao jednu pjesmu“, reče Ljubljanović svečanim tonom (od sada pa do kraja pripovijesti zvat ću tog tipa Ljubljanovićem).
„Pjesmu? Pa hajde, kada smo već do ovdje došli...“
Nakašljao se.

7.
Kupi mi katkad cvijet
izvedi me u kino
pođimo na rock-koncert u kakav glazbeni bar
u grad na kavu
oženi me u crkvi
krstimo djecu
zaposli se u školi ili u restauratorskom zavodu
sa dvije prosječne plaće u hrvatskoj se može ugodno živjeti
pođimo na godišnji
hrvatsko more je najljepše na svijetu
ne razumijem, stvarno ne razumijem
zašto ne možemo biti sretni na taj način
ne tražim mnogo
- volim te.

Kristofor oborenih očiju i glave promatra tlo
u glavi mu kao epitaf uklesan u bijeli mramor, blješti rečenica ispisana na eufrazijskom latinskom dijalektu
«NAČIN NA KOJI TI ŽIVIŠ JE NAČIN NA KOJI JA UMIREM.»
ali ne može to izreći, ne na taj način.
a to je jedan od blažih načina da se kaže neizrecivo.
- o Kriste, pomozi...

8.
„Nije loše“, rekao sam „zavrjeđuje barem 22 Oče naš i 12 Zdravo Marijo.“
„Imam još jednu“, reče Ljubljanović.
Doista nisam želio da s ovo pretvori nekakav zagrebački dekameron.
„Dosta za danas, sutra ćemo nastaviti.“
„Ali nismo svršili“, tlačio me.
„Sutra.“
„Neću Vam isplatiti ostatak novaca dok ne svršimo“, prijetio se.
„Sutra.“
„Ne-ne-ne“, pomahnitao je.
Jedva sam ga primirio pod prijetnjom batina.

9.
Na izlasku iz javnog zahoda zabljesnulo me sunce. Nakon dvadeset dana kiše napokon se razvedrilo. Zrak je bio ljepljiv, vlažan i topao. U džepu sam imao 2500 kuna i osjetio sam nešto nalik zadovoljstvu. Zaputio sam do željezničkog kolodvora, kupio kartu za Istanbul, kupio six pack, sjeo u kupe, načeo pivo i čekao da se vlak zataljiga što dalje od ovog ušljivog grada.


- 12:13 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

03.05.2014., subota

Sinkronicitet

 photo bergman_zpsf1345bf7.jpg
Prizori iz bračnog života



Kada je Apolinar Josipović, pisac prostih priča za odrasle, toga kasnog svibanjskog poslijepodneva prošao pokraj srednjoškolca koji će iste večeri posegnuti za očevim pištoljem i oduzeti si život zbog nesretne ljubavi, baš poput mladog Werthera, Goetheovog antijunaka iz obavezne školske lektire koju je upravo pročitao, u očima mu nije zamijetio suicidalnu namjeru. Naravno, nije ga niti pogledao, mimoišli su se onako kako se mimoilaze ljudi u velikim gradovima, žurno i bez naročita interesa, mareći tek vlastite poslove i brige.

Osam sati kasnije, u trenutku kada je očajni mladac pritisnuo obarač i prosuo mozak po radnom stolu, Josipović je sjeo za računalo da napiše priču za erotski časopis Sise i guzice. Prsti su mu poletjeli tipkovnicom. Pisao je mahnito, žustro, kao u hipnotičkom transu. Nakon što je stavio zadnju točku i pročitao tekst neugodno se iznenadio – nije to bilo ni blizu dosadašnjim pisanijama, ni blizu onomu što se traži za Sise i guzice.
Zgužvao je papir, bacio ga u koš i iznova pokušao. Prsti su mu ponovo poletjeli kao ludi, ponovo je zapao u stanje transa i ponovo je iz njega izišao u riječ isti tekst.
Kriknuo od šoka i nevjerice! Ipak, treća sreća, zainatio se. Uložio je silan napor ne bi li fabulirao najjednostavniju soft-porn priču no i ovog puta su se na zaslonu monitora identičnim redoslijedom poslagale riječi kao u prethodnim pokušajima.
Odustao je, natočio viski, zapalio cigaretu i prišao prozoru. Smrdljivi, truli grad dahtao je pod njim svojim kiselim zadahom.

Život apatrida u postkoitalnom razdoblju
(isprint teksta gospodina Apolinera Josipovića koji su istražitelji Fouqet i Leko zatekli kraj računala)

Ležali smo na parketu od hrastovine, pušili cigarete i čavrljali opušteno nakon divljeg pomirbenog seksa. U pozadini je Billie Holiday glasom natopljenim u alkohol frazirala svoju tugu.
Iznenada, ničim izazvana Morana osjeti potrebu da sa mnom podjeli obiteljsku tajnu.
- Ujka Slavoljub se ubio – reče izmijenjenim, neutralnim glasom.
Ništa nisam rekao.
- To je zbog one kučke od svoje žene. Nije više mogao trpjeti njezinu tiraniju.... – dodala je – njenu nesnošljivost, prezir...
I dalje sam šutio.
- Jedne večeri, ojađen, stiješnjen i beznadežan bacio se sa petog kata neke socijalističke višekatnice.
Otpuhnula je dim. - Uopće ne sumnjam da mu je pritom pomogla...
Morana načini pokret što je sugerirao porinuće.
- Nije to trebalo biti grubo porinuće, tek blagi dašak večernjeg povjetarca – pripomenu.
Našao sam te optužbe i sumnje promašenim, čak pomalo smiješnim. Muškarci se ne ubijaju zbog žena. Pogotovo ne muškarci iz provincije. To su tvrdokorni momci, škrt krajolik ih je načinio takvima. Kad pate zbog ljubavnih nedaća, smrače se i povuku u neki skriveni kut vlastite nutrine, među apokrifne gnostičke spise, Judino i Tomino evanđelje, gdje škumle poput bolesna psa. Ako im se kojim slučajem od boli pomuti razum, vijugavom kaldrmom krenu u prekoocenaske krajeve. No u većini slučaja, kako i priliči, zatuku nesretnicu, taj blistavi nedostižni predmet želje. Samodestrukcija Moraninog strica, najvjerojatnije je bila kao u većini slučajeva, potaknuta suicidalnim genom.
Prešutio sam svoja razmatranja, čemu produbljivati temu? Umjesto mučnog razglabanja predložio sam:
- A da se još jedanput prasnemo ispod stabla spoznaje?
Ustala je i okrenula gramofonsku ploču.
Love me or leave me, or let me be lonley...
- Svakako mačak, svakako...

Prošlo je više od dvadeset i pet godina od tog lijenog svibanjskog poslijepodneva i naše uzavrele mladenačke krvi u najmljenoj zagrebačkoj mansardi. Ljubav, tek nalik na ljubav, sagorjela je nekoliko mjeseci kasnije. Sjećam se, u bilježnicu sam zabilježio:

--- neprekidan, nesnosan, potmuli brujež. Ne možeš naći utočište pred zvukovljem. Uvijek nešto pišti, lupa, struže, ciči, krklja, drenči, škripuće, pucketa, štropoće... Strasno se poželiš tišine, potpunog bezvuka u kakvoj dubokoj, napuštenoj podzemnoj vojnoj bazi, atomskom skloništu...
Promatram se u ogledalu, čekam što će se sljedeće zbiti. Čekam raspad na pojedinačne atome ili radikalan zaokret u razmišljanju.


Gotovo istodobno s našim raskidom započeo je rat, potom mučni prognanički dani: nizozemske, kanade, amerike... Pet debelih romana tiskanih sitnim slogom ne bi dostajalo da sažmem sve što se dogodilo. Život je, dakako, plodan autor.

Stojim kraj prozora, pušim, pijem viski i promatram opustjeli grad. Nisam siguran što slijedi, no osjećaj je loš. Vrlo loš. Mori me tjeskoba. Doista, postoje bistrooke žene nenapadne vanjštine, pogubnije su od ratnog vihora, razornije od orkana, okrutnije od serijskog ubojice, hladnije od gorskog vrhunca, ustrajnije od isljednika, netrpeljivije od antisemita, temeljitije od poreznih birokrata, nemilosrdnije od ovršitelja, pronicljivije od članova Mense, otrovnije od zmije ljutice, teške suputnice, u stanju su dotjerati čovjeka do ruba ludila i gurnuti ga preko nevidljivom rukom...

- 13:28 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #