Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre Avanture

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre parkiranja

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Ratne igre

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

Facebook


28.01.2014., utorak

NEVOLJE SA ZELENIM ISUSOM

 photo christ_tattoo_zps0160c827.jpg


Svako je pisanje svinjarija.
- Antonin Artaud


Upoznao sam tu malu u fitness klubu, pozvao sam ju van pa smo pijuckali piće, smijuckali se, bilo je neke kemije i na kraju smo završili u mom stanu.
Tu smo se nastavili smijati, pijuckati piće, a onda smo krenuli u akciju.
- Najviše volim doggy-style – pripomenula je dok sam petljao oko kopče push up grudnjaka koji, znate već, otkriva mnogo ali ipak ne dovoljno.
- I meni se to sviđa – rekao sam i dalje se boreći sa prokletim patentom.
Liznula mi je uvce.
- Molim te, nemoj me dekoncentrirat!
Posegnula je za kopčom i sama riješila stvar.
Na svijetlost dana izronile su dvije sočne bijele dojke. Istog sam trena zaronio u njih. Valjao sam se u milini tih jastuka pokušavajući doći do mlijeka – mama!
Skinula je crne čipkaste gaćice ostavši tek u crnim samostojećim najlonkama koje su kontrirale njezinoj bijeloj puti. Napalio sam se.
- Popipaj me dolje – šapnula je senzualnim glasom – sva sam se navlažila.
Prošao sam prstima kroz kratko podšišane dlake. Doista, bila je mokra kao da je već netko svršio u nju.
- Zbiči mi ga – uzviknula je zadigavši dupe baš onako kako treba.
- Nema frke seko, ćelavi osvetnik prihaja!
Taman sam se spremao uklizati kada sam ga spazio! Isusa! Mislim ne njega osobno, već njegovo lice istetovirano na desnoj lopatici moje nove prijateljice. Srećom izraz lica nije bio golgotno patnički, već nekako neodređen, kao da je zagledan u daljinu na pramcu čamca koji isplovljava na pučinu u Čudesnom ulovu riba. U stvari učinilo mi se da ispod brkova i brade nazirem blag, odobravajuć osmijeh.
Okej, malo Isusa ne bi trebao biti neki problem, pomislio sam prevaljujući kožicu preko glavića.
Uklizao sam i počeo zdušno pumpati.
Isprva je išlo dobro, a onda sam postepeno počeo osjećati nelagodu pred sinom božjim. Onemoćao mi je, sasvim.
- O Kriste – uzviknuo sam nervozno – ovo mi se nikada nije dogodilo!
- Što je, što se događa – upitala je Marita zabrinuto.
- Ništa mala, hajde da popijemo još jedno piće.
Natočio sam Chardonnay iz 1987, zeksali smo i vratili se na posao.
- Zbiči ga pastuše!
- Stiže dobrih 20 cm!
Ugurao sam ga onako gumastog, neodlučnog, kolebljivg i delao dajući sve od sebe. No zeleni Isus i dalje je bio tu, promatrao me je svojim kritičkim okom. Nastojao sam ga ignorirati usredotočivši se na plafon, ali u plafonu nije bilo ničeg seksi. Znam, postoji ljudi koje seksualno privlači Berlinski zid, tj. ono što je ostalo od njega; znam, neke ljude napaljuju nekretnine - ja naprosto nisam jedan od njih. Počeo mi je ponovo padati. Hotimice sam spustio pogled na njenu lopaticu. Ovog puta sin čovječji se podsmjehivao!
Posegnuo sam za pićem.
- Nešto nije u redu sa mnom – upitala je uznemireno.
- Sa tobom je sve u najboljem redu, mala – odvratio sam otpivši dug gutljaj.
Daj da ti pomognem, rekla je i spustila se u podnožje. Osjetio sam kako... Preskočit ću opis oralne opačine i pripomenuti tek da je radila poput krajnje profesionalke. Ponovo mi je skočio do neba.
Hitro se naguzila.
- Stavi mi ga tatice – rekla je.
- A ne, ovog puta nećemo tako – rekao sam svalivši je na desni bok.
Pripio sam se uz nju, zadigao joj nogu, prstima pronašao rasporak, raširio nabrekle usmine te ga zbičio do balčaka.
- Mmmmmmhhh – zadovoljno je zaječala.
Krenulo nas je, zbilja nas je krenulo! Slobodnom rukom mijesio sam joj grudi i čupkao kuglaste vrhove nabreklih bradavica ljubeći pritom divotan gracilni vrat i grickajući slatko majušno uvce. Dolje sam mijenjao ritam izvodeći povremeno one magične kružne pokrete koje žene bacaju u ekstazu. Mumlala je izbezumljeno kao opsjednuta. Sigurnim putem vozio sam ju ka vrhuncu.
- Dođi – rekao sam sjevši na rub kreveta.
Opkoračila me je, zatakao sam ga gledajući je ravno u oči.
Tijela su nam bila usklađena jedno sa drugim i sa čitavim svemirom. Čvrsto sam ju stisnuo i pojačao ritam.
Soba se ispunila mirisom seksa.
Podigao sam ju, pritisnuo uza zid i dovršio posao.
Svršili smo istovremeno. Od eksplozije užitka zatresli su se prozori.


Sjedili smo u slatkoj obmrlosti i zurili u daljinu pušeći cigarete.
- Tko bi rekao - iznenada je progovorila - a imaš tako malen nos!
- Imam malen nos – začudio sam se.
- Mislim imaš normalan nos i vandredno veliku kitu. To je rijetkost.
- To je mit.
- Nije mit već iskustvo.
- Kako god ti veliš.
- Koliko ti je uopće dugačak?
- Ne znam, nikada ga nisam mjerio. U ostalom kako se to mjeri? Čujem da ga neki mjere od šupka.
Prasnula je u smijeh.
- Mnogi!
Pušili smo još malo.
- Jesi li za još jednu vožnju?
- Uvijek, mačak, uvijek!

Poslijepodne je prošlo upravo onako kako je i trebalo proći.


muzika za ugođaj: Edwin Hawkins Singers - Oh Happy Day

- 13:41 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

22.01.2014., srijeda

TUGA ĆE TRAJATI VJEČNO

 photo vincent_zpsbac730d2.jpg
Vincent Van Gogh: Žitno polje sa vranama



Tuga će trajati vječno
("La tristesse durera toujours")


«I kako je seko», upita Andries Bonger srknuvši čaj od mente.
«Ništa ne pitaj, Vincent nas iscrpljuje financijski, fizički i osjećajno. Ukoliko ovo stanje potraje, sve će poći u vražju mater.»
« Što je ovog puta učinio? Odrezao si penis», reče Andries Bonger smješkajući se.
«Ništa takovo... on je... naprosto Vincent... Theovo breme.“
« Ne shvaćam tu privrženost bratu. Zašto ga Theo jednostavno ne skine s grbače?»
„Mislim da to ima veze sa vedrim danima djetinjstva u Groot-Zundertu.“
Johanna van Gogh-Bonger zamišljeno se zagleda u daljinu.
„Iskreno, voljela bih kada bi jednostavno preko noći nestao, iščezao, ili posegao za britvom i umjesto uha zasjekao si vrat. Bila bi to velikodušna gesta s njegove strane. Skratio bi muku sebi i drugima.“
«Gdje li se on uopće nalazi u ovom trenutku?»
«Sada je na brizi doktora Paula Gacheta, u Auvers-sur-Oise, mjestu 27 km udaljenom od Pariza. Prema Vincentovim riječima, taj Gachet je još luđi od njega.»
«Je li riječ o sanatoriju zatvorenog tipa, poput onog u Saint-Rémyju, u Provansi?“
«Uopće se ne radi o sanatoriju, živi u sobi iznad neke kavane koju najmi je za tri i pol franka na dan. Gacheta posjećuje povremeno, prema dogovoru.»
«Pretpostavljam da u tom slučaju i dalje odlazi u krajolik, slika polja, čemprese, jorgovane... što već...»
«Dakako, i dalje opsesivno troši platna i boje, zna se na čiji račun!»
Johanna van Gogh-Bonger ljutito otpuhne.
«Znaš, voljela bih imati još djece, Vincent Willem je divno dijete, ali jedno k'o ni jedno. Nedavno je obolio, no srećom se uspio izvući. Previše je prijetnji na svijetu, brate. Drugo dijete morat će pričekati sve dok nam je njegov stric na grbači.»
«Seko, poznajem neke ljude koji bi mogli pomoći Vincentu», reče Andries Bonger upućujući znakovit pogled.
«Nema toga tko bi njemu mogao pomoći. On je naprosto lud. Fou-rou
«Mislim, pomoći da nestane“, pripomene Andries Bonger.
«Dries pripazi što govoriš“, upozori ga sestra “Vincent je možda samo takav luđak, ali nisam sigurna da mogu nositi breme odgovornosti za njegovu smrt.»
«Ništa ne brini, ukoliko će se kome pojavljivati u snovima i optuživački podizati prst – j'accuse - onda ću to biti ja», zacereka se glupavo. «Pobrinuti ću se za to.»

***
Na prozor je kucao nov, vedar dan. Vincent je ležao na leđima i promatrao zelenu mrlju od vlage na plafonu. Nije mu se ustajalo, osjećao je neki životni zamor i razmišljao da jutro protrati u krevetu.
Jedno naslikano platno vrijedi više od praznog, nekoć je pisao bratu.
Napokon, uspravi se u krevetu. Zatim ustade, umi lice vodom iz lavora i posegne za britvom. Sa britvom samo oprezno, pomisli dok ju je povlačio nadolje, prema grkljanu. Kada je završio u ogledalu pažljivo promotri svoje izborano lice. Buran život, rekli bi neki. Pa ipak, oni rudari iz Borinagea prošli su i gore, pomisli.
Začešlja gustu riđu kosu unatrag, odjene se, natovari torbu sa slikarskim priborom i nogarama na leđa pa napusti sobu. Dolje, u neuglednoj kavani Ravoux ispije jutarnju kavu i pojede dvopek. U posljednjih deset godina, otkako je zapao financijske nevolje, to je bio uobičajen jutarnji objed. Nekoliko ljudi, seljaka i radnika što su nadničarili u okolici Auvresa sjedilo je za kavanskim stolovima. Nisu obraćali pažnju na njega.
Vincent duboko udahne, pljesne rukama i promrmlja ustajući – na posao!

Pješačio je oko 25 minuta do mjesta koje je želio naslikati: bilo je to račvište tri pri puta u žitnom polju. Već je ranije načinio kroki.
Razapne nogare, uglavi platno, izvadi krpe, ulje, kistove, izgnječi boje na paletu i prihvati se slikanja.

Međutim, slikao je bez žara, bez strasti, bez onog silovitog uzbuđenja koje ga je nekoć tjeralo da grozničavo juri u naručaj nove slike kao u naručaj nove ljubavnice; slikao je iz navike i potrebe da se opravda pred sobom, Theom i naposlje pred Bogom; slikao je poput seljaka koji po stoti put ore zemlju: glupo, tupo i ravnodušno.

Nanosio je boju lijeno, kratkim potezima podrezanog kista.
Nebo je bilo modro plavo, bez oblačka. Sunce je grijalo taman da uljuljka čovjeka u drijemež. Sve je utonulo u neku podnevnu obamrlost. Čak je i zrak mirovao, ni daška vjetra!
A onda se u dubini pejzaža počelo oblačiti.
Vincent posegne za prusko plavom i zamrači nebo.
Iznenada iz žitnog polja, glasno grakćući uzleti jato vrana te mu pohrli u susret kao neko zloguko snoviđenje.
On hitrim potezima zabilježi uznemirene ptice na slici.
Tada zamijeti kako putem pristižu dva mladića, nije im bilo više od dvadeset i pet godina. Jedan mršavi dugonja konjskog lica; drugi oniži, nabijen, gotovo bez šije, s ovalnom lupeškom njuškom i širokom donjom čeljusti. Kretao se nezgrapno, gegajući se kao nabusita gorila. Njihova pojava u prljavim bijelim hlačama krojenim od platna za jedra, iznošenih sakoa i poderanih kačketa pozivala je na oprez. Koračali su žurno kao da čim prije žele zgotoviti neki posao.
Ukoliko ga smjeraju opljačkati loše će se provesti, u džepu ima samo nekoliko sua, dovoljno tek za jedan apsint, pomisli Vincent.
«Dobar dan», rekoše pridošlice gotovo u glas.
«Dobar dan», otpozdravi Vincent.
«Jesi li ti Vincent Van Gogh», upita oniži nervozno.
Vincent potvrdi kimnuvši glavom.
«Nosimo ti pozdrave od Driesa.»
«Driesa
«Driesa Bongera.»
«André?»
«Želi ti spretan put!»
Mladić hitro posegne za revolverom skrivenim iza leđa, nacilja u vincentovu glavu i povuče okidač. Krajolikom odjekne pucanj. Vincent se sruši na tlo. Ubojica odbaci pištolj. Dugonja pretraži slikareve džepove, grubo opsuje ne našavši ništa, a zatim se dadoše u bijeg.

***

Kada dođe svijesti Vincent instinktivno potraži ranu. Pod prstima je osjećao zgrušanu krv, a potom napipa i vrlo duboku rupu. Unutra se zaglavilo zrno. Pridigne se, razdere košulju te njome omota glavu. Zatim se osovi na onemoćale noge i terurajući zaputi u mjesto.
Na vratima gostionice stajala je gđa Ravoux. Ugledavši ga sa krvavim turbanom na glavi ona ispusti prigušen krik.
„Što vam se pobogu dogodilo gospodine Gogh“, upita zabrinuto.
Vincent odmahne rukom i stade se uspinjati uskim stubištem, sapličući se. Nekako se domogao kreveta, svali se na nj i istog trena izgubi svijest.
U bunilu je bio satima.
Kada se povratio, kraj njega je sjedio Theo. Vidjevši ga Vincent se blago osmjehnu. Theo skoči.
„Što se dogodilo Vincente?“
Vincent uloži svu svoju snagu ne bi li se pridigao u krevetu.
„Moraš mirovati!“
Theo skoči i pomogne bratu.
U polusjedećem položaju, Vincent polaganom kretnjom ocrta u zraku lulu.
„Ne dolazi u obzir“, usprotivi se Theo.
Vincent ponovi kretnju.
„Ne dolazi u obzir, škodit će ti.“
Vincent nije odustajao i Theo napokon popusti.
Sjedio je na stolcu skrhan i palcem desne ruke nabijao duhan u lulu, svako malo pogledavajući brata.
Pripali je i pruži Vincentu.
Ah, tako prija, pomisli Vincent uvlačeći dim. – Duhan, toliko puta mu je bio jedini drug u hladnim i pustim noćima.
Pućkao je u tišini pod budnim okom brata.
Tada na isti način – govorom ruku - zatraži olovku i papir.
Theo ustane, nađe grafit i list skicen papira pa ga pruži Vincentu.
Vincent nešto ispiše pa ga vrati natrag bratu.
„Divnih smo slika naslikali nas dvojca!“, pročita Theo.
Nastojao je zatajiti suze, no one kao tiha bujica pojuriše niz njegovo lice.
Vincent ponovo zatraži papir i dopiše:
„Tuga će trajati vječno.“
Potom se surva u bunilo iz kojeg se više nije povratio. Umro je 29. svibanja 1890. godine, u jutarnjim satima od infekcije rane, 29 sati nakon što je na njega pucano.

Pokopan je na 30. srpnja na lokalnom groblju u Auvers-sur-Oiseu. Sprovodu su nazočili Theo van Gogh, Andries Bonger, Charles Laval, Lucien Pissarro, Émile Bernard, Julien Tanguy i Dr. Gachet uz dvadesetak članova obitelji i prijatelja, te ponešto lokalnih ljudi.
Theo Van Gogh preminuo šest mjeseci kasnije, u Den Dolderu, od sifilisa. Gubitak brata samo je ubrzao u to vrijeme neizlječivu bolesti.

Johanna van Gogh-Bonger osjećajući grižu savjesti zbog riječi što su dovele do tragičnih posljedica, ostatak je života posvetila afirmaciji Vincentovog lika i djela. 1914. godine objavila je prvu od tri knjige Vincentovih pisama. Iste je godine prenijela muževo tijelo iz Utrechta da počiva kraj brata. „Ni u smrti nisu bili razdvojeni.“

Sa Andriesom Bongerom nikada više nije prozborila niti riječ!



muzička numera za antiugođa: Don McLean - Vincent


- 10:24 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

12.01.2014., nedjelja

300-ti post

 photo 6_1_2014_zpseb9394fc.jpg


Hard days night

Vratio se u sitne sate s usranog posla na kojem je crnčio za sinu paru.
Razodjenuo se u kupaonici i odložio stvari na stolac u kuhinji.
Potom se uvukao u krevet, kraj nje.
Oči su mu se polako privikavale na mrak.
Kroz sitne pore roleta uvlačila se svijetlost ulične rasvjete.
Čuo je kako vani prolazi automobil.
Zatim je opet nastupila tišina.
Osluškivao je kako diše.
Polako je počeo nazirati obrise pokućstva.
Okrenuo se na bok i u polumraku pokušao razabrati njezino lice,
no ono mu je neprestano izmicalo.
Što se više naprezao da fiksira njezin lik to je on sve više i više titrao
sve brže mijenjao oblik,
pretapao se iz slike u sliku
kao kakav nestabilan hologram.
Pomisli da je ona sinteza svih žena sa kojima je ikada bio.
Baš luckasta pomisao! Pripisao je to svom umoru.
Kada ju je poljubio u čelo ponovo je postala ona. Samo ona. Njegova žena. Eva.
Okrenuo se na stranu i zaspao.
Bolio ga je svaki prokleti mišić.


Spremnost za nemoral
ili volja za moć prosječnog grabežljivca kroz povijest

nema to nikakve veze s izvrsnošću
sa talentom, genijalnošću, okretnošću,
poduzetništvom, poslovnom intuicijom, mudrom strategijom,
odvažnošću, borbenošću, žilavošću,
zakonom slobodnog tržišta, ponudom i potražnjom,
tehničkom inteligencijom, praktičnom inteligencijom,
uopćeno uzevši – pameću

zlatne poluge u trezoru
i debeli konto na računu
uvijek je obrnuto proporcionalan
količini uloženog nemorala.


Dudl-dudl, mama (fol) nema mlijeka

posljednja istraživanja koja sam proveo sa svojim timom
upućuju na to da djeca
dojena
zamjenskim mlijekom
(na bočicu)
u kasnijoj dobi imaju veću šansu
(oko 63 posto)
da postanu ovisnici o
alkoholu.

Fjodor ili književna utvaranja

ne treba mi Hem
da mi kaže
kako Fitzgerald nije imao pojma o
pisanju
to vidim i sam

no besramno bogati dosita zaslužuju svog Dostojevskog
insajdera, a ne UN promatrača
nadmoćnog Izroda dubokih uvida
koji će ih kirurški precizno
secirati
sloj po
sloj

i zapravo je ironično
/ne zaboravimo: ironija je (uvijek) u očima (izjebanog) promatrača/
što ga uz svu tu silnu lovu
ne mogu kupiti
što ga uz svu tu silnu lovu
ne mogu izmisliti

svog Dostojevskog

bogati.


Osmijeh

kada su okolnosti izuzetno teške
isprintam svoj najbolji osmijeh
sa fotke iz boljih dana
pa ga prelijepim preko usta.

na taj način sprječavam
facijalni grč
i usjeknuće
bora osmijehulja.

u doba površnosti
nitko ne kuži da je lažan.

uglavnom se živi požderu od zavisiti.

ja – pobjednik!


Esencije

i krv i suze i sperma i pljuvačka i znoj pomiješan sa zemljom
bačen kao smrznuta gruda snijega
u moj grob


Prvi zakon menadžera

Tko te gura – taj ti trpa!


Drugi zakon menadžera

Ako želiš pobijediti moraš plesati sa govnarima.


režimi

p
r
o
p
a
d
a
j
u

gnjile kao prezrelo voće na zaboravljenom tlu

mi opstajemo

u pokušaju
da usrećimo
jedno drugo.


Otkiće

U sjeni katedrale
ispisujem najljepše
erotske stihove


Utihnuće

zora je moj mučitelj!
udaljujem se od čovječanstva.
već u pet su ovdje,
čujem ih kroz zidove
mokre, seru
puštaju vodu
hodaju amo-tamo
pristavljaju kafu
tuširaju se
navlače odjeću
uniforme
njihove potpetice odzvanjaju pred mojim vratima
uključuju uređaje
mašine brundaju, bruje, štekću, zuje, brekću...
sve je spremno za taj glup i vulgaran život.

moja rečenica ostaje nedovršena.

gasim kompjuter.
gutam tabletu za smirenje.

probudit ću se oko jedan, u najboljem slučaju u tri poslijepodne.

kvragu, sve je teže dočekati ponoć.

- 17:20 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

07.01.2014., utorak

Malo pečene guzetine

 photo tram11_zpsf6b1b840.jpg


Uvijek kada sjednem na pregrijan stolac starog češkog tramvaja sjetim se tog starca.
«Moramo biti zahvalni ZET-u što nam povrh usluge javnog prijevoza nudi i malo pečene guzetine», ustvrdio je namigujući upržen na užarenom sjedalu za invalide.
Kurtoazno smo se nasmiješili, Nadežda i ja. To je bilo dovoljno: osokoljen smiješkom počeo je nizati šalu za šalom, pošalicu za pošalicom, doskočicu za doskočicom, vic za vicem; nizao ih je kao bamije na konac, kao ješku na udice parangala, kao na ne znam što... Bio je jebeni Vojo Šiljak na kokainu! Stvarno mi je išao na jetru.
„Ohoho imam ja tih umotvorina po bilježnicama koliko hoćeš, samo nikoga tko bi pretipkao», pojadao se i dodao „pemzijica malena, kućica šarena.“
Duboko je uzdahnuo.
„Zapravo živim u domu“, priznao je skrušeno.
Nadežda, onako naivna i suosjećajna kakvom ju je Bog dao, a još k tome u duhu novogodišnjih blagdana bila je na rubu da izusti pogrešne riječi. Na vrijeme sam zamijetio što smjera. Stavio sam joj ruku na usta i povukao van doviknuvši starcu:
„Ovdje silazimo, sretan ostatak života.“
„Htjela sam mu pretipkati te viceve“, rekla je Nadažda, u glasu joj se osjećao prijekor.
„Znam srećo, u posljednji tren sam te spriječio da učiniš taj nepromišljeni potez.“
„Zašto to veliš“, začudila se.
„Ma neka se nosi u vražju mater“, prasnuo sam gnušajući se „taj idiot ne zavrjeđuje tri sekunde ičije pažnje.“
„Ju što si đubre bešćutno“, graknula je i bubnula me šakom u rebra.
„Seko, mnogo si gruba“, procvilio sam trljajući mjesto udarca.
„Taj starac je usamljenik koje žudi za malo ljudske pažnje!“
„Taj starac je potrošeni udbaški kurton, Smor, Ivan Smor, ubojica sa dozvolom za ubijanje u pojam; davež, pijavica, napast, emocionalni vampir, štreber koji papagajski repetira plitke prostačke viceve maloumnika; izdanak loze homosapiensa koji se pario sa neandertalcima.“
Pogledala me je u nevjerici.
„Ti to doista misliš?“
„Naravno.“
Fiksirala me onim svojim zelenim očima.
„ Zao si!“
„Nisam uopće“, usprotivio sam se.
„Stvarno ne znam što radim sa tobom“, počela se ozbiljno ljutiti.
Stvar je bila na rubu da sklizne u nepotrebnu svađu. Ukoliko ljudi žele ustrajati u svojim zabludama, to je sasvim u redu sa mnom.
„Ma samo se zekam. Tja, naravno da je on jadan usamljeni starac koji vapi za malo pažnje“, rekao sam pomirljivo sa smiješkom i zagrlio je.
„Ali kada smo već kod toga...“
Skrenuo sam u polumračni haustor, raskopčao kaput i stavio joj ruku na moje usnulo spolovilo
„... ovdje imamo PRAVOG usamljenika koji žudi za malo pažnje.“
Spremno mi je protrljala međunožje. Promeškoljio se.
„Jadničak mali, hoće pusu?“
„Hoce“, rekao sam dječjim glasom.
Raskopčala je šlic, zavukla ruku u gaće i izvadila polutvrdi ud.
„Sad će mama.“, šapnula je i spuznula u podnožje.
Osjetio sam kako mi stišće jaja, oblizuje glavić i potom ga stavlja u topla studenska usta.
Jingle bells, jingle bells, na ulici je projurio božićni tramvaj. Iz njega je treštalo kao iz Pakla.
Radila je znalački, kao prava pravcata profesionalka. Iznova sam se čudio: izgledala je tako milo, nevino, anđeoski, a jednako tako se i ponašala, međutim kada je seks bio u pitanju preobražavala se u pohotnu, nezasitnu ženku što je zbog užitka spremna ići preko svih seksualnih granica društva.
«Siluj me», unijela mi se u lice i ugrizla me za obraz.
Grubo sam ju okrenuo i pritisnuo uza zid. Jednom sam joj rukom začepio usta, a drugom zadigao suknju.
Niz noge joj je curilo kao da je već netko svršio u nju.
«To želiš kučko, ha?»
«Mhmmmm...», otimala se.
Bože, kakvu to idiotsku igru igramo, pomislio sam. To nisam ja.
Odjednom je iz mraka izronio moj dvojnik. Pogledavali smo se dok sam penetrirao.
«Kada se više ne možeš poistovjetiti sa drugim, preostaje ti samo patnja i – okrutnost», izrekao je rečenicu koju ću tek godinama kasnije pročitati u jednoj knjizi.
«Želiš da je ubijem, zar ne?» upitao sam.
«Nije bitno što ja želim, već što ti želiš.»
«Ne sviđa mi se svijet u kojem živimo.»
«Onda je ubij», rekao je dvojnik.
«Možda bih radije da ubijem tebe ušljiva protuho.»
«Pokušaj», nacerio se izazivački.
Navukao sam hlače i nasrnuo na nj s isukanim nožem.
Uhvatio mi je ruku u polugu i vrat dotakao šokerom.
Srušio sam na pod.

Kada sam došao k svijesti iznad sebe sam ugledao zabrinuto Nadeždino lice i reklamu za optičarsku radnju Vidikovac. Teško sam disao.
Pokušao sam izgovoriti rečenicu.
«Sve je u redu, miruj, doživio si grand mal, hitna je na putu», pojasnila mi je što se zbilo.
Bio je to moj prvi grand mal. U proširenom obliku moj um iznova je sabotirao vlastitu sreću.

- 13:10 - Vox popljuvi (7) - Printaj me nježno - #

05.01.2014., nedjelja

Umjetnik u gladovanju


na domak cilju photo na_domak_cilju_zps3d652d85.jpg




Umjetnik u gladovanju

vratite mi
Ivu
vratite mi
Nadana
vratite mi ljude
koji kuže spiku

jer

Todi i Tedi
jednostavno ne haju za
umjetnost

a galeristi su bijedna frustrirana prilično beskintna
izrabljujuća sorta od koje mi je više no sartrovski mučno

vratite mi
Ivu
vratite mi
Nadana
ne mogu (i neću) više da kuburim

želudac mi krulji
i muti mi se pred očima

zar da poput Modigliania crknem u sobi
okružen limenkama srdela?

prokleti udbaški stvorovi /gadovi/
dabog da vam potomstvo
do kraja svijeta
untraške
hodalo!

- 23:27 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #