Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

Facebook


17.07.2018., utorak

Proizvodnja života u prosječnoj noćnoj mori

U praskozorje, obasjana jantarnim svijetlom i nalakćena na prozor iza žute svilene zavjese samo u potkošulji, Alica zavodljivo njiše guzom, no Alenu je svejedno. Leži na bračnom krevetu hotelske sobe i promatra scenu više kao lijepu erotsku fotografiju no kao ljubavni poziv. Već je mjesecima bez želje. To je neobično jer njemu je seks oduvijek bio glavni motiv akcije. Da zavede i povali, za to živio. A sada mu se sve to tjelesno, sluzo-kožasto, epidermasto, znojavo, lojno-žljedavo, vonjavo, pirgavo, madežasto, prištavo, dlakavo i folikulasto, sva ta kožna flora i fauna, sav taj dermalni bakterijski, grinjasti, mikroskopski, organski svijet gadi. Ljudsko, isuviše ljudsko!

--------------------------

Ektogeneza je izvjesna budućnost.
Genetski korigirani embriji uzgajat će u umjetnim uterusima.
Emrbrio će se razvijati u posve kontroliranim uvjetima. Svako oštećenje uzrokovano ljudskim faktorom biti će anulirano.
Tijekom ontogeneze u umjetnom uterusu unos najznačajnijih nutrijenata bit će redovit i savršeno izbalansiran, također temperatura brižno regulirana, buka i prijeteći zvukovi isključeni. Možda malo lagane glazbe – koncert za harfu, flautu i orkestar u C duru, stavak drugi, Andantino, Mozart...
Isprava će ektogeneza biti stvar ekskluziviteta, tek će si bogati moći priuštiti poboljšano potomstvo, poslije to postati standard.
Već je danas moguće proizvesti kompletno novorođenče u umjetnom uterusu. Na putu proizvodnje djece priječi se bioetika. Trend surogat majki u suštini je vapaj za umjetnom maternicom.
Komplikacije i stres koje donosi tradicionalan porod kroz rodnicu biti će anuliran.
Specijalizirani roboti-babice brižno će podići novo biće.
Specijalizirani roboti-učitelji obrazovat će dijete.
Život ljudi sutrašnjice biti će od samog početka jedna bezstresna egzistencija.
Polna diferencijacija će nestati.
Roditeljska diferencijacija će nestati.
Koitus kao takav će iščeznuti.
Seksualni roboti ili diode zabijene direktno u mozak pobrinut će se za vrhunski seksualni užitak.
Nije isključeno da će pro-life udruge podržati ektogenezu prije no napredni intelektualci.

-------------------------------

Tako već neko vrijeme razmišlja Alen. Svoja transhumanistička zastranjenja pripisao je godinama i kemizmu tijela. U drugoj je polovici pedesetih i testosteron mu je drastično pao. Započeo je proces andropauze i uskoro će postati neka vrsta životno-iskusnog dječaka. Osjeća olakšanje zbog toga. Predugo je bio tlačen biološkom funkcijom i agresivnim polnim nagonom. Možda napokon postane majstor Zena!

Odjednom čuje kako netko u wc-u povlači vodu. Čudi se. Pretpostavljao je da su on i Alica ovdje sami. Osluškuje. Voda šišti iz slavine. Potom tišina.
Iz kupaonice izlazi mlad, nag ljepotan. Oko struka mu je bijeli ručnik s natpisom Astorija. Mokru gustu valovitu plavu kosu češlja unatrag. Podsjeća na Matthew McConaugheya u najboljim danima. Prilazi Alici straga. Podiže zavjesu i prebacuje je preko njenog struka. Potom joj mazi guzove, zavlači ruku u međunožje, igra se s njenom vulovm. Ubacuje prst u vaginu. Malo vrti. Ubacuje dva. Malo vrti. Alica je podatna, širi noge da sve to lakše ide. Jednom širokom gestom ljepotan odbacuje ručnik i Alen vidi dugačak, lijepo oblikovan, mesnati kurac. Opla, kaže u sebi. Ljepotan turne svoju alatku u Alicu i počne da se njiše, polako.
Thanks for the trouble you took from her eyes, Alenu nadođu Cohenovi stihovi na um. Kako glupo, pomišlja, tip mi kreše ženu, a ja ga blagosiljam stihovima kanadskog pjesnika.
Ali doista ne mari. Ne mari sve dok ljepotan ne pokuša da razgrne zavjesu i učini ovaj prizor javnim.
- Hej, što to radiš – pobuni se Alen.
No ljepotan ni da trepne.
- Hej! Nemam ništa protiv da ju karaš sve dok to ostaje unutar četiri zida!
Ljepotan se baš napenalio, želi da razgrne zavjesu koja zapinje, no čini se da su vodilice predebele za tu karnišu.
- Prestani!
Alen nastoji ustati. Paraliziran je dibidus, kao da ga je oborio žešći moždani. Ili je možda drogiran?
Ljepotan na kraju uspijeva u svojoj namjeri.

Alen se budi u svom krevetu.
Panično gleda oko sebe.
Gdje sam?
Soba je u polumraku.
Uviđa da je to ista ona hotelska soba koju je maloprije snio. Vidi Alicu sa svoje desne strane. Ona spava dubokim snom. Nježno prdne. Alen odahne. Dobro je! To je bio samo san.
Baca se natrag na ležaj.
Odjednom začuje povlačenje vode u wc-u.
Što?
Šištanje slavine i utihnuće.
Pogled mu je prikovan za vrata.
Nada se da će ugledati čistačicu.

Leonard Cohen: Faomous Blue Raincoat

- 13:09 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

16.06.2018., subota

Loš sin


Meat Fest - Owen Gibbons


Vratio sam se kući iz zatvora.
Mater je sjedila za stolom u kuhinji i gledala u prazno.
Pozdravio sam je.
Nije odzdravila.
- Što je – upitao sam.
Šutjela je.
- Dobro došao kući - napokon je rekla.
Natočio sam si rakiju i iskapio je.
- Još bolje te naš'o - odvratio sam sa zadrškom.
Sjeo sam za stol.
- Šta ima?
- Ništa.
- Kako ništa, mora da ima nešto. Mnogo je vremena prošlo.
- Nema.
Tajac. Tišina potraja neko vrijeme.
Mater se pridigne sa stolca.
- Pođi sa mnom, 'oću da ti pokažem nešto...
Ustao sam. Pošao za njom. Spustili smo se u podrum. Ne sjećam se kada sam zadnji put bio dolje. Moj se život uglavnom odvijao van kuće, na dvorištu, na ulici. Otključala je vrata i upalila svjetlo.
Nisam čovjek kojeg je moguće iznenaditi, ali ovaj put ostao sam zatečen. Svuda unaokolo bili su njeni uratci, neka vrst odvratnih nakaznih hiper-realističnih skulptura: tijela oskvrnuta sadističkim nasiljem, probijena mjedenim i kromiranim šipkama, zasječena bakrenim pločama... tijela koja kao da su, nakon prvotnog otpora i šoka prihvatila uljeza, agresivni invazioni metal i prijateljski se srasla s njim, saživjela se s njim, kao što se meso i sluzokoža saživi sa čeličnim protezama, zubnim i silikonskim implantima...
Čekao sam objašnjenje.
Majka je prišla jednoj skulpturi.
Svaki put kada napraviš neko sranje ja napravim ovo, rekla je.
Počela je nabrajati:
ovo je kada si u alkoholnoj izmaglici isprebijao susjeda Joška, kontuzije su bile strašne! Jadnik je tri tjedna ostao u bolnici
ovo je kada su te uhvatili zbog krijumčarenja ljudi
ovo je kada si slupao auto i kad je u nesreći pognula Klara
ovo je kada si se prvi put potukao s ocem i zario mu nož u nogu
ovo kada si se vratio propucan
ovo zbog razbojstva i prepada
ovo zbog krađe skupocjenih vozila
Nabrajala je u nedogled, kao da čita dosje ili presudu.
Napokon je završila.
- Pa, dobro, ipak neke koristi od mene, zar ne? Čini se da živimo u stanovitoj vrsti umjetničke simbioze - rekao sam ironično. – Ja sam tvoj mali cvijet zla, tvoja degenerirana muza, tvoj cjeloživotni horror, tvoja noćna mora...
Pogledala me prijekorno.
- Znaš stara, trebali bi naći načina da izvučemo koju kintu iz ovog, to je dobra priča, problematični i zapravo autodestruktivni sin te majka koja na svojim krhkim leđima nosi križ njegove krivnje, jer netko mora nositi križ, to zahtijeva svemir po svim točkama Zakona o Ravnoteži. Jasno vidim zamračen izložbeni prostor, tvoje jezive skulpture pod snopovima svjetla što se naizmjence pale; u pozadini bruji svemirski akord ispresijecan povremenim krikovima u noći, urlicima iz ludnice, jecanjem, plačem, cviležom, dahtanjem, škrgutom zubi, bijesnim psovkama... Što veliš majko? A majčice?
Odmahnula je rukom i krenula stubama natrag gore.

Vladimir Cosma - Valse D'Augustine

- 11:52 - Vox popljuvi (12) - Printaj me nježno - #

08.06.2018., petak

Hedy Lamarr, ekstaza, i ja



Želeo sam da razmišljam o velikim i moćnim stvarima ali jednostavno nije išlo, bioprognoza je bila loša. Spustio sam se u lokalnu birtiju i za šankom trut– traćio vreme. Birtija je bila pusta. Samo su deda Daba i deda Suvi ćutke sedeli zagledani u poluprazne čaše predsobom. Nisu izmenili niti reč. Kelner Rambo, mnogo mišićav dasa dofatio se Playboya. Nalakćen iza šanka čitao je članak o Zsa Zsa Gabor. Muve su letele unaokolo, sletale su nam na ruke, na ćelenku, nos, ali mi smo retko kad reagovali. Nismo želeli da igramo njihovu igru. Ponekad je najbolje odbiti sudelovati u bezvezariji. Na vratima birtije pojavio se stanoviti debeljko u sivom odelu. Žurnim je korakom prišao šanku. Umesto pozdrava zagrmio je – DUPLI VISKI! Rambo ga je besno odmerio, njegov je pogled govorio: idi bre sad si našo da me ometaš, zar ne vidiš da kulturno uzdižem? Frknuo je i nervoznim pokretima natočio viski debeljku. Tresnuo je čašu na šank. Debeljko je cimnuo piće i rekao – JOŠ JEDNU! Zatim se osvrnuo oko sebe, odmerio prostoriju, goste. Pogledi su nam se susreli. – I piće za mladiće – dodao je. Bio je odvratne spoljašnjosti: praseća njuška, sitne podle oči malo zakošene prema gore, izbrijana ćelenka svetlucala se kao masna pečenka pod neonskom rasvetom. Zapalio je cigaru, povukao dim. Izdahnuo. Ponovo me pogledao. – Upravo sam opalio nalepšu ženu sveta – obavestio me. Rambo je ponovo tresnuo čašu pred pridošlicu – A to bi bila... – upitao je radraženo.
– Hedy– fucking– Lamarr – uzvratio je debeli značajno.
– Idi bre, nama si došao da sereš – odvratio je Rambo.
– Ne bih se usudeo – rekao je debeli – ali fakat: upravo sam kresnuo Hedy.
– Kenjaš jajaro, kao ptica seralica – nije mu verovao Rambisimus.
– Kažem, ne bih se usudeo. Činite se kao opaki momci. Tvoje su mišice su tvrde i preteće. No ja sam noćas prcnuo Hedy i ispričat ću kako.

Tada je počeo da konstruiše. Rekao je da ima tog druga, zapravo poslovnog kolegu, Sam mu je ime, poznaje filmski svet kao svoj džep. Lako bi mogao biti i glumac jer je naočit, visok, markatnog lica, crnomanjast, šarmantan, otmen, kozer. No pomalo je ćaknut, mnogo voli da jebe i da jebe atipično. Također voli i da pripoveda o tome. Jednom je tako na nekom sampanu u honkongškoj luci umalo udavio neko devojče. Presamitio ju je preko ruba čamca, zagnjurio joj glavu u vodu i tucao dok se ova borila za zrak. Nazvao je to smrtnom borbom. Ali skrećem s teme, Sam je danas popodne rekao:

– Dođi večeras k meni, opalit ćeš najlepšu ženu na svetu!
Naravski, nisam mu verovao.
– Ti bi da me nasamariš. Pa nisam ja vesla sisao – uzvratio sam.
– Veruj mi – ubeđivao me Sam. – Najlepšu!
– Pa da i to vidimo.
Vijugavom cestom Mullholand Drivea dovezao sam se pred njegovu kuću na vrhu brda odakle je pucao lep pogled na grad. Bilo je devet navečer. Trubnuo sam u znak pozdrava. Ulazna vrata bila su odškrinuta. Ušao sam. Nigde nikoga. Smestio sam se u dnevni boravak, seo na sofu. Kresnuo daljinski i na tv– u gledao kako Dame Edna ćaska sa Seanom Conneryjem. Nije bila naročito smešna. Proteklo je neko vreme dok nisam začuo korake. Pojavio se Sam, k'o od majke rođen. Dođi za mnom, rekao je. Pošao sam za njim u drugo krilo kuće. Napokon smo ušli u spavaću sobu. Vezana i raskrečena na krevetu ležala je Hedy Lamarr. Imala je crni povez preko usta.
– Pripremio sam je za tebe, moraš samo da ukližeš – poručio je Sam.
Pogledao sam zabrinuto Hedy. Oči su joj bile iskolačene.
– O, ne brini, Hedy je pristala na ovo – rekao je Sam. – Je li tako Hedy?
Ona je lagano i pomalo posramljeno kimnula glavom.
– Hedy pristaje na sve što ja kažem, ili gotovo na sve... Uglavnom na posao. Ja ću da se smestim ovde...
Skljokao se na fotelju u kutu sobe.
Stajao sam tamo ne znajući što da radim. Milion misli jurilo mi je glavom.
– Ajde bre, skorit će se dok se ti odlučiš – požurivao me Sam.
Počeo sam se razodevati i ubrzo sam stajao nag pred Hedy. Kurac mi se mlitavio. Pokušao sam postići erekciju trljanjem, ali ništa od toga.
– A– ha– ha, dođavola imaš najlepšu ženu na svetu predsobom, a tebi neće da se ukruti, zbilja si baksuz, a– ha– ha– podrugivao se Sam.
Nisam želeo da se sramotim. Morao sam da okinem Hedy. Znao sam da to neće ići lako, bio sam praliziran njezinom lepotom i čitavom tom situacijom. Morao sam da smislim nešto. Tada mi je sinulo. Kod mene radi talijanka Marija, krupna, ogromnih sisurina, maljavog lica, retko kad brije noge, sve u svemu neugledna ženska ali me snažno seksualno privlači. U više navrata pokušao sam da je dovučem u krevet, no ona je ustrajala u vernosti svom mlitavom i bledunjavom mužu. – Sad ću da ti priuštim nezaboravnu jebačinu – saopćio sam Hedy. Zatvorio sam oči i predočio si Mariju kako kao bedni tuljan leži izvaljena na bračnom krevetu s baldahinom. – O da, izjebi me ti prokleti WASPovče – uzvratila je. – Jebi me dok ne iscediš iz mene i posljednju kap mog italijanskog znoja! U isti tren kurac mi je poskočio. Sklopljenih kapaka, tapkajući rukama kao slepac u večnom mraku, nalegao sam na Hedy, pronašao sam njen rasporak (još je bila skliska) i turnuo ga unutra. Zaječala je. – Sviđa ti se to kurvo jedna, ha – upitao sam Mariju. – Ti si jedna uspaljena svinja, Johne – konstatirala je. Počeo sam da pumpam. Postepeno sam ubrzavao ritam. Hedy je počela da cviljuka i ječi podamnom. Osećao sam kako joj pulsira pica. Njezino telo počelo je da se izvija, grči. Svršio sam. Marija je vrisnula. Otvorio sam oči. Hedy je bila isceđena. Ili napunjena, ako baš hoćete. Pogledao sam Sama. On se pak igrao sa svojom alatkom.
– Bogami nisam verovao da ćeš uspeti – rekao je zadovoljno – ali sada moraš da pođeš, Hedy i ja imamo nedovršenog posla.
– Da – rekao sam – i ja imam nekog posla.
Uzeo sam svoje prnje i odenuo se pred vratima. Još nisam verovao u ono što se zbilo. Kao u nekoj porno verziji Zone sumraka, pomislio sam. Seo sam u auto i osvestio da trebam piće. Duplo piće! U vožnji sam počeo mahnito da se smejem. Ne dešava se svaki dan da čovek opali najlepšu ženu na svetu!

Nastupio je dug neugodan muk. A onda – Pras! sletela je teška ćušketina. Debeli je završio na podu. Mora da je video sve zvezde i zvezdice.
– Rekao sam ti da ne sereš ovde – poručio je Rambo debelom iz visine.
Držeći se za obraz debeli je plačno izusteo – Ne serem... majke mi...
– Ajde tornjaj se odavde, ne mogu da te gledam…
Debeli se pridigao, pokunjeno pošao k izlazu.
– Ne serem – doviknuo je s vrata.
Rambo je dofatio njegovu čašu i zafitiljio je za njim. Čaša je promašila i razbila staklo na ulaznim vratima. Debeli je umakao.
– E jebeš ga – rekao je Rambo – što me ovaj isekira.
– Kakva kenjaža, debelom treba mnogo dobar psihijatar – rekao sam ja.

Prohujale su godine, svet se promenio otad, no u našoj četvrti sve je ostalo isto. Doduše, neko je drveće naraslo, neko je teško detinjstvo skončalo, jasno zamenio ga je težak život, neki su bolidi omatoreli i okrupneli (previše prženog krompira, slanine, kajmaka, gibanice, čvaraka, piva...), no još su živeli u uverenju da su dase premda su bili ništa drugo doli stari istrošeni kurtoni, suvo govno koje je mogao da prelomi svaki nadobudniji dečko.
Bio sam u potrazi za Tortilliom Flat od Steinbecka. Želeo sam da nanovo čitam tu knjigu. Čitao sam je davno i bila je smešna. Pomalo je govorila o našim životima u ovom susedstvu. Muvao sam se po antikvarnici. Knjigu nisam našao. Već sam bio na odlasku kada sam na jednoj polici video naslov Ekstaza i ja. Bila je to – već sam posedovao tu informaciju – autorizirana biografija Hedy Lamarr. Odmah mi je na um pao onaj poremećeni debeljko što nas je te sparne srpanjske večeri nastojao uveriti kako baš on prcnuo lepoticu sa silverskirna. Bacio sam oko na tekst i svidelo mi se što piše. Bila je jeftina. Rekoh, gazda uzet ću ovu. Antikvar, sušićavi birokrat uze knjigu da naplati. – Eh, Hedy beše vrhunska lutkica – reče namigujući ispod pepeljastih leća debelih socijalnih naočara crnih okvira. – Bogami beše – rekoh ja. – Šteta što je tako skončala – dometnu on. – Aha – otpovrnuo sam iako nisam znao kako je skončala. No brzo ću da popunim sve rupe, pomislio sam.

U trgovini sam uzeo četiri 'ladna piva i zaputio se kući. Smestio sam se u ležaljku na balkonu, otvorio bocu i počeo da čitam napreskokce, tražeći samo sočne delove. Jer Hedy beše odvažno svedočila o svojoj polnoj želji, seksualnim avanturama i avanturicama, ljubavnom iskustvu. Seks je, kako je saopštila na samom početku, bio važna stavka u njezinom životu. I meni je seks bio važna stavka u životu. Počeo sam da se uspaljujem. A zatim sam nabasao na stranicu 233 i – JAO! hitno sam trebao nešto žešće...

***

Brzim korakom prišao sam šanku.
– Dvostruki viski – rekao sam Rambu.
Rambo je čitao Playboy iza pulta. Ljutito me odmerio. Natočio. Tresnuo čašu. Trgnuo sam piće. – De još jednu – rekao sam. Ljutito me odmerio. Natočio. Tresnuo čašu. Trgnuo sam piće. Osvrnuo sam se oko sebe. Birtija je zjapila prazna. Muve su letele unaokolo.
– Sećaš li se onog debeljka što je onomad kenjao da je jebao Hedy Lamarr – zapitao sam Rambolina.
– Kako se ne bih sećao. Mnogo mi je dig'o živac! Dobro sam ga tresnuo, zar ne?
– Mnogo si ga dobro opandrčio, samo ispast će da debeli nije srao!
– Kako to misliš: nije srao. Srao je kao slon koji pati od mokrog proljeva!
– Ma nije. Sedi i sušaj. Al stvarno moraš prvo da sedneš jer ćeš da padneš i povrdiš dupe.
Podigao sam knjigu u zrak onako kako ulični propovednici podižu Bibliju na petoj aveniji.
– Vidiš, ovo je autorizirana biografija Hedy Lamarr i ja ću sada da pročitam jedan odesčak…
Otvorio sam obilježenu stranicu i počeo da čitam:

«Sam je bio toliko ljubomoran da je nastojao da mi stavi čelični pojas nevinosti. Kada sam se zaključala u kuću neke prijateljice koja nije želela da ga pustiti unutra, on se popeo na prozor i pokazao nam muški pojas nevinost kojeg je nabavio za sebe. Nisam znala da takvo što postoji. Htio mi je dokazati svoju vernost.
Kada sam se konačno vratila kući, napunio je moju novčarku, zatim me golu svezao za krevet,
vičući kako taj novac moram i zaraditi. Zadovoljio se, a zatim pozvao nekog svog debelog ružnog prijatelja. Urlao je od smeha dok je njegov prijatelj nastojao sve kako bi se i on zadovoljio. Što se Sam više smejao, to je njegovom prijatelju teže uspevalo ostvariti svoju nameru.
»

Zavladao je tajac. Rambo je stisno biceps i odmerio ga. Zatim si je natočio dupli viski.
– E da ga jebeš ja stvarno ne mogu da shvatim ovaj svet – duboko je uzdahnuo i cimnuo piće. – Mora da sam vrhunski mamlaz ili šta?
– To naprosto ne može da se shvati – rekao sam ja.
Ostali smo dugo vremena bez reči da blenemo u ulazna vrata pitajući se koje će sledeće govno da nam život servira za ručak.

Tom Waits - In The Neighborhood

- 11:00 - Vox popljuvi (10) - Printaj me nježno - #

18.05.2018., petak

Viktor u službi ljubavi




Veliko Trnovo, Bugarska

Sjedimo u kolodvorskoj birtiji. To je strašna rupa s lijepom konobarica koja s određenim interesom povremeno pogledava u mom smjeru. Viktor me obavještava da mu curi ulje na Ladi.
– Pazi da ti ne zariba motor – kažem mu ja.
Pokazuje mi sinoćnji uradak, mali džep za ključeve načinjen od crnog skaja, grubo izrezan, nevješto zašitih rubova. Potom ga stisne i iz njega ispadnu ključeve koji se ostaju ljuljati na kratkoj crnoj uzici, vjerojatno ostatak stare vezice za cipele. Bulgarian made veli smijući se dok se ključevi njišu. Zamišljam ga u nekoj poluraspadnutoj straćari kakvih sam se ovdje nagledao, kako pri svjetlosti petrolejke (to je već pretjerana slika, ali što ne) šiva taj jadni džepić i neka me tuga uštipne za srce.
Potom iz hlača vadi kovanice i pruža ih na dlanu.
Communist money. Take it, it's for you!
Odbijam uzeti novac. Ne zanima me. Također bojim se da će tražiti nadoknadu za darak. Neki dan mi je pokušao povoljno uvaliti «pravi» rimski novčić. U ostalom švorc sam, imam 14 leva što je dovoljno tek za posljednji obrok u Bugarskoj. Ali on insistira.
– It,s a gift, from me to you, to remember me, to tell other tourists about Victor, to tell your friends too. Victor will take them to Gabrovo, it's a very very nice place, a lot of girls to marriage...
Traži me olovku i papir. Iz džepova vojnih hlača vadim notes i olovku. Zapisuje Gabrovo, na latinici i ćirilici. Spremam notes u džep skupa sa novcem koji mi je dao.
– Ceausescuo money, you say – kažem tek toliko da nešto kažem.
– Yes, yes...
Imam loš osjećaj spram tog bezvrijednog novca. Nisam praznovjeran no slutim da će mi donijeti neprilike. Namjera je riješiti ga se čim prije. Evo, bacit ću ga kroz prozor vlaka čim krene, pomišljam, ali zaboravljam to učiniti i idući će me dan zbog toga sustići nevolja. Dva besprizornika opelješti će me za 40 eura, no srećom ostat ću čitave glave i nerasparanog trbuha.

Nastaje metež na peronu. Vlak dolazi. Na brzinu dovršavamo piće.
Lažna uzbuna. Vlak ne dolazi. Vlak kasni.

Stojimo na peronu. Smrklo se. Puše hladan vjetar. Nebo je prijeteće indigo plave boje. Sprema se jedna od onih kratkotrajnih ali burnih ljetnih oluja. Odjednom imam potrebu Viktoru dati nešto para, no kako rekoh, nemam ništa osim tih jadnih 14 leva koje čuvam za večeru. Od jutra nisam ništa pojeo, a čeka me naporan put. Kažem to Viktoru i dodajem:
– Mogu ti da ti 2 leva, ali to je ništa, zbilja ništa!
– Pa daj – veli on – popit ću kavu u tvoje zdarovje.
– Radije pivo, Viktor, radije pivo...

Napokon dolazi vlak i Viktor se u sekundi od lokalnog luzera preobražava u iskušanog lovca na turiste. Njegovo držanje postaje odvažno, pažnja usmjerena, pogled oštar, uho naćuljeno, nozdrve raširene.

Mene kopka jedna stvar. Moram ga pitati. Stavljam mu ruku na rame.
– Slušaj Viktor, to tvoje Gabrovo, je li to prostitucija?
– No, just girls to marriage – rezolutan je on.
– Ok Viktor. Zbogom Viktor – kažem i ulazim u vlak.
Ali Viktor ne čuje. Za njega sam već prestao postojati.
Krupne kapi kiše obrušuju se na krajinu.

---

Petnaest godina kasnije nekoliko klikova po Netu otkiva mi da Gabrovo nije tolika selendara – ljubio sam snašu na salašu - kakvu sam si predočio u trenutku kada mi ga je Viktor spominjao. Mjesto je to koje se proteže dvadeset i pet kilometara duž rijeke Jantre, dok u širinu seže svega jedan kilometar. Na površini od 233.817 km2 živi 58,950 ljudi. Kuriozitet je da u Gabrovu postoji Muzej humora i satire, zamišljen istovremeno kao muzej i galerija. Postav sadržava primjere tradicionalnog i vrlo specifičnog lokanog humora (što god to značilo) uključujući stripove, fotografije, slike, skulpture i tekstualne zapise. Gabrovo je samoproglašena svjetska prijestolnica humora. Njegov je moto: Svijet istrajava zato što se smije. Najznamenitiji Gabrovčanin je Hristo Javašev.

Hristo i njegova žena Jeanne-Claude (rođeni na isti datum iste godine) bili su poznati avangardni bračno-umjetnički tandem koji je izrađivao projekte epskih razmjera. Uz njih se vežu termini landscape art tj. pejzažna umjetnost, izložbe na otvorenom, instalacije i sl. Sjećam se kada sam prvi put ugledao fotografiju Reichstaga pod suknom. Ostavilo je to na mene snažan dojam iako se u mojoj realnosti taj kulturni događaj zbio barem deset godina ranije. Te sam godine provodio ljetne ferje u našoj ladanjskoj kući. Djed bi svakog jutra odlazio do obližnjeg mjesta po dnevne novine, obično dva komada, neki politički tjednik i križaljke za baku. Tog sam jutra prelistavao novine koje su divno mirisale po tiskarskoj boji. Svako malo prinio bi ih nosu, a potom nastavio čitati. Okrenuo sam stranicu i u rubrici kulture ugledao Reichstag pod suknom. Momentalno sam bio zadivljen. Kakvo kolosalno djelo! Kakva divna anomalija u svakodnevici! Istovremeno estetično i posve besmisleno! Jasno, mogla se tu iskonstruirati određena metafora na tragu ponovnog ujedinjenja dvije Njemačke,

(New York Times piše da je upakirani Reichstag spomenik demokracije i da se čini kao da su umjetnici tako previli rane Istoka i Zapada)

moglo se interpretirati na razne načine, davati određeni kritički sud, no sve je to bilo posve nepotrebno i suvišno, u konačnici pogrešno.



1995. godine umjetnici Hristo i Jeanne-Claude prekrili su Reichstag sa 100,000 kvadratnih metara srebrno-sive polipropilenske tkanine pričvršćene sa petnaest kilometara plavog konopca – i to samo na dva tjedna. Hristo je usporedio privremeni karakter izloška sa šatorima nomadski plemena, brzo postavljenih i jednako tako brzo razmontiranih, kao i na privremenost života samog. «Bila bi neka vrst naivnosti i arogancije», komentirao je «čak i pomisliti da bi ovakva stvar mogla ostati zauvijek, za vječnost. Svi ti projekti imaju vrlo jaku dimenziju nestajanja, samobrisanja... oni će nestati, poput našeg djetinjstva, naših života. Izazivaju vrlo intenzivne osjećaje kada znamo da su ovdje svega nekoliko dana.



Vlatko Stefanovski, Teodosij Spasov, Miroslav Tadić - Treta Maika



- 13:58 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

23.04.2018., ponedjeljak

Melting Pot On The Hot Spot Na Piazza Della Signoria



Usporavam vrijeme u zoni
promatram kapljicu vode
kao se nakon pada izdiže iz jezera misli
svakodnevica otupljuje oštricu doživljaja
dok pišem molbu za pomilovanje
u meni još rezonira Firenca
i pitomi Toskanski krajolici




to je David vs. Spiderman na karoseriji autobusa



to su znojni trkači maratona na ulicama renesansnog grada
to su plesačice Hare Krishne što mrdaju bokovima oko golog bijelog Davida na Piazza Della Signoria
to je mladi anarhist s električnom gitarom i njegova djevojka na prostirici; on svira, ona čita, ja ih milujem pogledom punim odobravanja
to je uličica puna kineskih dućana u kolijevci Renesanse
to je uličica puna arapskih dućana u kolijevci Renesanse
to su ugljeno-crni Senegalci sa umnoženim «umjetničkim» slikama grada koje nalet vjetra otpuhuje i raznosi niz ulicu kao suho jesenje lišće
to su neki drugi Afrikanci, s prigušenim bijesom i škrgutom bijelih zubi promatraju prolaznike nudeći šešire, selfie stickove, spinere, tu imbecilnu novotariju; povremeno tresnu želatinastu kuglicu zelene boje o priručnu dasku, loptica se ljigavo rastoči, potom skuplja u prvobitan oblik
to je nekolicina mladića što su raspalili mjuzu i akrobatski densaju na Michael Jacksona ispred Cattedrale di Santa Maria del Fiore i Rajskim vratima dragog mi Ghibertija
to je bezizražajan Filipinac koji mi otključava vrata apartmana pri dolasku
to su Filipinke s neznanim smiješkom, ravnodušno otresaju kuglicu gelata u konet
to su polugoli mladi usnuli cigani na klupama šetnice uz Arno, u sjeni visokih palatana uzimaju predah od krađe
to su visoke namibijke Leni Riefenstahl, gracilnih kretnji prelaze slabo iscrtane pješačke prijelaze, miris sandalovine ostaje za njima
to su vanbračne kćeri Rafaela Santija; mlade tamnopute, crnokose firentinke zuje na vespama onkraj Armanijevih trgovina
to je najbolji sladoledi na svijetu u slastičarnici Vivoli
to su američki jenki-dudeki, stari bračni parovi srednje klase u galeriji Uffizi, bez imalo griže savjesti žive život kada je već kasno za sve
to je mlada rumunjska ekonomistica iz Bukurešta, nudi mi kartu i vodiča za Uffizi



to su kurve u MonteCarli, svetištu seksa



to je student američke ALU, plavokosi mladić kovrčave kose, žutokljunac koji također čeka red za Uffizi; u očima mu isti onaj zanos kakav sam ja imao prije 30-tak godina; nasjeo je na mit o umjetnosti i spremno ga puši. jadnik ne shvaća da je ta avantura opasnija od uspona na GrossGlockner. kada uđemo smjestit će se kod prve antičke skulpture, baš kao da je u nekoj usranoj pljesnivoj gliptoteci i započeti skicu olovkom
koračam galerijom: ređaju se imena kojima sam se nekoć klanjao, nedostižni bogovi, sada tek vrijedni zanatlije
ipak, još uvijek mogu izazvati poštovanje, iako ne i divljenje
turističke grupe limitirane vremenom kreću se u skupinama kao krdo, pučani su željni upiti što više informacija koje neće preživjeti večer
usporavam vrijeme i promatram ih iz daljine

iznenadna vizija: Krist s milijun sićušnih usta i urlika na svom torzu

ali back to Piazza Della Signoria
tu je Hare Krishna Ivan iz Moskve, na čelu mu zlatni znamen pomiješan s prahom iz Gangesa.
U masi lica nalazi moje lice intrigantnim.Prilazi i započinje razgovor, potom uručuje brošuru Easy Journey To Other palanets te mirisni štapić.
- Dođi sutra na naš Festival! – veli.
- Možda - odvratim i stisnem mu ruku.
Od njegovog stiska bridi mi dlan čitav sat vremena.
Ima li taj susret dublje značenje, pitam se dok otvaram knjižicu nasumice:

2. When the student has chosen a bona fide spiritual master, he must take the proper initnation from him. This marks the beguinning of spiritual training.

Minutu kasnije, na istom tom Piazza Della Signoria, puritanci, štovatelji dominikanca Savonarole, onog što je držao frenetične govore pa preuzeo vlast 1432. godine i potom organizirao Lomaču taštine
vidim
bande bosonogih dječaka jure uskim ulicama, provaljuju u bogataške kuće, kradu umjetnine i nose ih na trg da budu spaljene
derane prožima osjećaj važnosti zbog datog im zadatka
prožima ih osjećaj pobjede nad bogatunima, nad nepravdom
prožima ih osjećaj zadovoljstva kada bukne vatra
zadovoljstvo će potrajati barem jedan dan
koliko i provarena hrana
zdipljena iz bogataške smočnice
revolucija ždere svoju djecu
a vatra traži svoju hranu
i godinu dana kasnije
(execution on May 23, 1498.)
Savonarola biva obješen, a potom spaljen
na istom mjestu

- Fra Savonarola je preteča reformacije i Martin Luthera - veli mi jedan od sudionika skupa, brat Domenico, dok polaže cvijeće na spomen obilježje udaljeno svega par metara od Neptunove fontane.
- Možda, ne znam – kažem - no nezadovoljstvo Borgijama dugo je trajalo.
- Još mogu oćutiti miris spaljenog mesa - veli on zamišljeno dok mu tiha suza nalazi put prema središtu gravitacije - ali, umro je za našu stvar!
- Kršćanskih mučenika nikad dosta - domećem na brzinu prerušen u dominikanca
majstor socijalne mimikrije
mimikrije općenito
ja sam
Bond
James Bond
na balkanski način
premazan svinjskom masti
i reš pečen

Blast to the past:

7.2. vrijeme Pepelnice (Čista srijeda)
Fra Savonarola grmi s propovjedaonice:

Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris

spomeni se čovječe: prah si bio i prah ćeš postati!


Grješni građani Firence početak je korizme štono će reći vrijeme je pokore, molitve i posta, vrijeme kada obnavljamo našu kršćansku vjeru, razvijamo duh poniznosti i žrtve, te se podsjećamo da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna i mirna srca.
Žene!
hodte kućama po raskošne halje, ogledala, pomadice i skupocjene parfeme, češljeve i ini pribor za uljepšavanje, donesite ih na Signoriju, neka večeras Sotonine zamke gore na lomači
Djevojke!
o djevojke, odijevajte se skromno, ne razmećite se ljepotom ili bogatstvom, budite jednostavne!
Umjetnici!
slavohlepni slikari, kipari, pjesnici i ini, nek' se vaša djela pridruže noćašnjoj vatri!
Muškarci!
što tratite život kockajući po opskurnim trovačnicama, vamo s igraćim kartama, vamo s kockama, vamo s igrama – neka gori...
Bogataši!
uništite simbole moći!
Muzikaši, svirači, trubaduri!
previše je bilo dvorske glazbe, predugo su vaši glasovi pojili, a ruke udarale u strune vladinim dužnosnicima, plemićima, vojskovođama umjesto da slave oca Nebeskog... Amo doneste svoj instrumentarij, svoje frulice i flaute, lutnje i gambe, harfe, doboše i druga svirala... neka sagore u buktinji jer u vatri je obećanje, u vatri je novi početak, u vatri je spas!

gospodi pomiiiiluj!

razbuktava se lomača taštine uz vesele povike rulje, kao preludij za buduće vatre
kao atak na modernu umjetnost
kao spaljivanje degenerične umjetnosti u nacističkoj Njemačkoj
gore ploče Beatlesa u Americi
Prilaze Michelangelo i Botticelli... bacaju svoje uratke, skice... slike baca Botticelli... plameni jezičci oblizuju skladna tijela riječnih bogova – no uvijek su to ista tijela muškaraca i žena, (nemo''š iz svoje sheme uteći)
umjetničke prakse tu su nepoznanica, s produktom se ovdje računa, sa zlatnom mjerom se ovdje računa, sa savršenstvom se računa
ja dramatično iz druge dimenzije uzvikujem:
pa neka gori
ništa ne ostaje
ništa
prah si bio i prah ćeš postati
Pepelnica je danas
i Parnas će pojesti vatra, ako ne vatra, onda vrijeme zasigurno
jer je Kanye (koji je oženio Kim na ovom mjestu) popularniji od Beatlesa
ma koliko se nekoć moćile gaćice i bila zaglušljiva vriska curica

rulja ne zna o čem pričam, ali odobrava

(...)

Umno zdrav čovjek teško će se bondati sa Savonarolom

fanatik je fanatik
ma bio on fanatični pop
fanatični artist
fanatični znanstvenik
fanatični sportaš
fanatični fašist

ipak Lomača taštine hvalevrijedan je performans

ima već neko vrijeme da sam kriknuo u noći:

odbijam konzumirati narcističku umjetnost!
umjetnost mora biti transcendentalna ili je ne treba ni biti!

transcedentalni proces jedino je bitan
umjetničko djelo kao njegov derivat može a i ne mora postojati
moguće ga je odmah po završetku uništiti
kao što budistički svećenici uništavaju ogromnu mandalu
na kojoj su danima posvećeno radili

Signorija je pista za nadrealizam i sulude se slike nižu kao na pokretnoj traci

pa eto, došlo vrijeme da se i Azijati žene



(Getting Married in Florence – What You Need to Know)

«Are you thinking about getting married in Florence, Italy? If so, you’ll be in good company. It’s a firm favourite with celebrities and a popular choice for weddings due to the beautiful scenery and architecture.»

mlada i mladoženja, kosoki, probijaju se kroz gužvu
za njima kaska kosoka fotografkinja malo pognutih ramena, tipičan karakter žrtve
napravit će seriju fotografija mladenaca pred zelenim mramorom galerije Uffizi
dok škljoca
nekoliko metara dalje na saxu pojačanom razglasom netko započinje svirati
ne me quitte pas
ne ostavljaj me sad, ne ostavljaj me sad

dvije djevojčice prilaze sviračici
ubacuju par eura u škatulju
ja velim: play it again Sam!
play it again Sam, ali nešto s moje play liste
kreirane ad hoc - za ovu firenitnsku priliku – čist NLP-jevski
kad nastupe teški dani sivila i depre na kontinentu
kada cvate mahovina u dahovini
pritisnut ću play
da izazovem pozitivne osjećaje spram života i svijeta
play it again Sam, play it Caruso
for the way we where


(milady)

Chitarra romana
Con un bacio piccolissimo
Un Giudice
Ciao, ciao, bambina
Come Prima Piů Di Prima
Piove
Nel Blu Dipinto di blu (Volare)
Sono Solo Canzonette
Piů Bella Cosa
Cose Della Vita
Andrea
Via del campo
Felicitá
Bello e Impossibile
Sapore di sale
La canzone di Marinella
La Veritŕ
L'italiano ( l asciatemi cantare )
Un Piccolo Aiuto
Core ´ngrato (Catari, Catari)
Maledetta primavera
Parole Parole
Tintarella di luna
Lamore Verrŕ
Per Sempre
Una Notte
Boogie
Come Di
Via con me
Azzurro
Una notte a Napoli
Come Te Non C'e' Nessuno
Senza Fine
Dicitencello Vuie
Bambina, bambina
Ti dirň
Quando quando quando
L'Italiano
Ti Amo
Un bacio a mezzanotte
Va Pensiero
Nel blu dipinto di blu
Baila Morena
Mamma Maria
4000 Baci
A far lamore comincia tu
Susanna
Ragazzo della via gluck
Ci Sara
Sharazan
Tu Soltanto Tu (Mi Hai Fatto Innamorare)
Felicita
Amore che vieni amore che vai
Una Lacrima Sul Viso


Uzimam kratak predah u Loggia dei Lanzi i pripaljujem cigaretu u tom kasnogotičkom zdanju. Lođa je kao neki error u prostoru. Izdvojen kutak ludila trga. Buonarotti je predlagao da se lukovi na korintskim stupovima nastave uokolo čitavog trga. No kako pomiriti ovo grozno srednjovjekovno zdanje, ovaj monolitni bunker Palazzo Vecchio s čipkastim korintskim lukovima?

Na ovom je mjestu tjelesna straža Cosima I čekala gazdu da iziđe iz vijećnice; odavde su prinčipese Medici promatrale svetkovine; odavde me bona fide gleda Perzejevo dupe dok otpuhujem dimove i razmišljam o prenapuhancu i lažljivcu Celliniju; lavovi kuće Medici mi namiguju, desni još od rimskog doba
potom stižu plesači sa zastavicama uz ratničke bubnjeve
pa nogometaši i svi ostali
usred te vreve pronalazim skrivene i prazne uličice, tajne hodnike i odaje
u vasarijem koridoru
ja sam veliki majstor samoće

(...)

sjedam na zidić klaustra u nekom samostanu
u Bargellu, sudnici, ispijam Chianti
na poleđini fotoaparata listam snimke koje sam načinio
zumiram na pozadinske likove, promatram ih, kažem:
izradit ću vaše portrete, pridodati ću vam imaginarne sudbine, potom programom za prepoznavanje lica pronaći na Face-u i usporediti rezultat
centar grada polako se prazni, ulice opušćuju
oko ponoći na Mercato Nuovo netko pere kitu u ustima vepra (Porcellino)

liježem na krevet kraj otvorenog prozora i osluškujem
ulica vrvi životom do kasno u noć
muzika uličnih svirača, larma, dovikivanje, zvuci motorina, vespi, piaggia
ravnodušan sam prema vlastitim nastojanjima
umjetnička stremljenja odložena su na stranu
sklapam oči

u vrtovima Boboli događa se nevidljivi polni čin… prilazim ti straga, zadižem suknju… ja satir ti nimfa… zahtijevam od Vasarija da i to upiše u svoju bilježnicu – sudbine velikih renesansnih umjetnika ... Rečeno, učinjeno...
srce moje poskakuje po brdašcima Toskane, čak i u snu



Azzuro - Adriano Celentato

- 13:05 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #