Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre Avanture

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre parkiranja

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Ratne igre

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

Facebook


31.07.2017., ponedjeljak

Working Class Hero


Ilija bješe ponikao sa sela i bio formiran u socijalizmu te je poput svog skoro–pa–imenjaka Alije Sirotanovića, rudara u rudniku mrkog uglja koji je sa osam drugova u jednom danu iskopao 152 tone uglja i tim činom zaslužio da njegov lik krasi jugoslavensku novčanicu od 200 000 dinara, i sam bio radnik–udarnik. Ilijino danas bi rekli radoholičarstvo ( riječ koja se prije izriče kao dijagnoza nego oznaka za vrlinu) te želja da se takmiči sam sa sobom učinila ga je omraženim u kolektivu jer je ukazivala i upućivala na nerad onih što su se što lakše i bezbolnije nastojali provući kroz život.

Ilijine ruke nikada nisu mirovale, bijahu vječito zaokupljene nečim, pa je tako u slobodno vrijeme – a vikendi su bili to slobodno vrijeme – izgradio dvije ogromne trokatnice, jednu u Zagrebačkoj Dubravi, a drugu na Rabu, na području koji će kasnije postati elitno turističko naselje. I kao što je budističkim svećenicima putovanje, a ne odredište cilj, tako je Iliji sam rad sam po sebi bio smisao, a materijalna dobra, stečevine, tek posljedica, nešto što mu u krajnjem slučaju, ukoliko ga izda tijelo, a vjerovao je da se to neće dogoditi, omogućava bezbrižnu starost.

Dakle, Ilija kao takav nikako nije mogao shvatiti poriv sina Ratka da se s naprtnjačom potuca ulicama europskih gradova poput kakvog klošara! U tog je malog kolala skitalačka krv, neprestano je bio u pokretu, žudio nove horizonte, nova prostranstva, živio od danas do sutra, bez plana - život oblikovan slučajnostima! Ilija se katkad, klešući građevne blokove od kamena znao zapitati je li Ratko doista njegovo meso, njegova krv, no bio je dovoljan jedan pogled na mladića – isto dugo konjsko lice, isti bijeli zubi, izraženi očnjaci – pa da u trenu otprhnu sve sumnje i da stari Ilija uzdahne: valjda će ga proći! To je mladenačka pobuna, input generacije – prokleta hipičija!

Isto tako iz te svoje paradigme Ilija nije razumio pripadnike radničke klase što ljeti hitaju na Jadran da se ondje, poput nasukanih kitova po čitav dan prže na jarkom suncu i tek povremeno spuštaju u more ne bi li se rashladili; nije razumio planinare, penjače, alpiniste što se veru po stijenama, nije razumio letače zmajem, kanuiste, posjetitelje muzeja, razgledatelje gradskih znamenitosti, uživatelje dobre hrane i kapljice u skupim restoranima, romantičare što bulje u zalaske sunca, mladost što se kaltari i drmusa u diskaćima, gutače lijepe književnosti … – sve je to bilo prolito mlijeko, razbijeni krčag, zalud traćeno vrijeme.

Kada mu je sin Ratko s još svježom prašinom talijanskih drumova na postolama pokušao prenijeti dojmove o zemlji koju je osjećao kao svoj nesuđen zavičaj, o zemlji koja je čitava jedan muzej na otvorenom, Ilija, i inače slab slušač, grubo ga je prekinuo.
– Ja sam, u roku dva mjeseca, koliko si se ti skitao, podigao čitav treći kat – rekao je samozadovoljno.
Ratko je oćutio navalu bijesa. Uvijek ti– ti– ti, kipio je u sebi. Bio je spreman ustati i otići da se nikada više ne vrati u obiteljski dom. A onda se sjetio da pred njim sjedi tvrdokorni, grubi, despotski Ilija, Ilija kojeg je nemoguće omekšati, rafinirati, preobraziti u emotivnu zvijer. Udahnuo je duboko, rekavši:
– Dobro, posložimo te cjepanice u drvarnicu pa da pođem, imam obaveza.
– Pih, ti i obaveze – podrugljivo je rekao Ilija - ti nemaš obaveza, ti si anarhišt!
Dok su redali drva Ratku se nametnula slika oca koji u podrumu kleše vlastiti sarkofag. Nasmijao se.
– Šta se smiješ k'o lud na brašno – graknuo je Ilija.
– Ništa, odpovrnuo je Ratko kezeći se.

Eh, ta vječna kompeticija, Freud bi rekao taj Edipov kompleks, to neprekidno podbadanje, oponiranje, sukobljavanje, nadmudrivanje, prkošenje, zadirkivanje, prebacivanje, prekoravanje, neslaganje, obezvrjeđivanje, otežavanje, agresivnost, međusobni prezir otkako je svijeta i vijeka zaista je teško shvatljiv tim više što očevi i sinovi, poput svih članova obitelji po muškoj liniji, dijele identičan Y kromosom, kromosom koji ih određuje kao muškarce, a počesto se dogodi da udaljenijih muškaraca od očeva i sinova, ili braće nema. Tja, zar ne bi, već samo zbog te činjenice trebala postojati jedna divna konfučijanska suradnja, želja da «sebičan» gen opstane, nastavi se, razmišljao je Ratko koračajući prema gradu. Tragao je za svijetlim primjerom, no nije se uspio prisjetiti baš nikoga tko ima korektan, a kamo li idiličan odnos s vlastitim ocem. Sinovi su se bolje slagali s potpunim strancima, u jednosmjernoj komunikaciji poštovali pisce, u njihovima djelima nalazili srodnike, u ašramima duhovnih vodiča nalazili pripadnost, psihoterapeutima odavali najtajnije želje… sve to prije nego s očevima, a to je, u najmanju ruku, bilo tužno.

Od ranog djetinjstva Ratko je žudio oca koji bi bio prisutan, a potom posvećen poput vrijednog baštovana što brine o osjetljivim biljčicama u svom vrtu, oca s kojim bi mogao dijeliti interese i osjećaje bez autocenzure, oca koji čini sve potrebno da se mladić formira i izbrusi kao muškarac, oca koji će ga pripremiti i osposobiti za život – ne oca koji će svojim ponašanjem i postupcima minimalizirat juniorove šanse za opstanak. Možda ratna siročad i posmrča nisu nužno deprivirana pred dječacima koji imaju oca, prostruji Ratku glavom. Oni su pošteđeni neprestanih konflikata te ne nasljeđuju loš model ponašanja, i kao što su prisiljeni postati self–made ljudi, tako su prisiljeni postati self–made očevi. S druge strane, počesto su pre-meki prema potomcima. Oh, progovara li to u njemu crni Ilija, ustrašio se. U svakom slučaju je teško biti otac. Dragi Bogo, smiluj se nama očevima, budućim i grješnim!

- 10:00 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

17.07.2017., ponedjeljak

Nikada ispričana priča o Sarah i Tesli (reloaded)

(Povodom nacionalnog dana Nikole Tesle)

Kroz istraživački laboratorij Nikole Tesle prošli su mnogi znameniti ljudi ondašnjeg doba, razni kraljevi, prinčevi, bankari, poslovni ljudi, multimilijunaši, ali i ljudi iz kulturnog života, pisci, glazbenici, slikari... Među njima našla se i francuska glumica svjetskog glasa Sarah Bernhardt.
Tesla i Bernhardt prvi put su se susreli 1892. godine. Tesla, tada 37-godišnji pronalazač na vrhuncu slave održao je seriju predavanja na starom kontinentu. Jednog dana, šećući lijepim Place des Vosges, Bernhardt je ugledavši Teslu ispustila uzdah, a potom i maramicu. Pronalazač je prišao, podigao maramicu, rekavši – izvolite madam. Započeli su razgovor i tako se začelo njihovo poznanstvo. Tesla se po povratku u Ameriku nemalo iznenadio kada je na predavanju A New System of Alternate Current Motors and Transformers u New Yorku, u prvom redu, ugledao glumicu u društvu zajedničkog prijatelja Swami Vivekanande kako ga udivljeno promatra.

Sarah se zbilja nakačila. U šetnjama New Yorkom grčevito je stiskala pronalazačevu mišicu, navaljujući: „Tesla, nas dvoje bili bi baš lijep par, zar ne?"
Mhhhhm, da... – odvratio bi on obliven hladnim znojem.
Nekako baš u to vrijeme Tesline su fobije uzele maha. Posebno fobija od klica. Fizički dodir predstavljao je paklenu muku, francuski poljubac ili polni čin, postali su nemoguća misija.
Jedne večeri odlučio je biti iskren.
– Gospođo Bernhardt, moramo prekinuti ovu stvar – rekao je odlučno.
– Koju točno stvar – upitala je ona.
– Naše druženje... iscrpljuje me... Vi imate stanovita očekivanja koja ja ne mogu ispuniti.
– Na što ciljate?
– Brak, djecu, obiteljski život...
Gumica vješto prikri razočarenje.
– Tesla – uzdahne teatralno – pretjerujete. Pa ja vas želim u krevetu. Ja vas želim samo poševiti!
– Hm, nekako vam vjerujem – odvrati pronalazač dodavši – u ostalom, to je tek nemoguće.
– Zašto? Ne diže vam se Tesla? Tako veliki znanstvenik, a mališa mu se ne diže – drsko je izazivala Bernhardt.
– O diže se, itekako se diže, ali vi morate znati da raspolažem velikom moći samokontrole. U većini slučajeva držim ga zauzdanim.
Glumica priđe i stavi dlan na Teslino spolovilo. Ono poče bubriti.
– A sada?
– Oh, Bernhardt imate moć vještice – reče pronalazač progutavši knedlu.
Glumica stane petljati po šlicu.
Ne–ne, pođimo ovamo...
Odoše u radnu sobu.
– Želio bih vas promatrati dok se dirate – reče on nesigurno zatvarajući vrata – možete li to učiniti za mene?
– Naravno dragoviću, navikla sam na razno-razne uloge – odvrati Sarah vragolasto se smiješeći.
Tesla priguši svijeta i stavi neku ploču da svira. Nije osjećao netrpeljivost prema Emilu Berlineru koji je nekoliko godina ranije izumio gramofon, iako je taj uređaj u osnovi bio Edisonovo dijete.
Sarah se poče razodijevati.
– Pomozite mi sa korzetom – reče okrenuvši leđa.
Tesla raspetlja vezice, polako. Sarah odbaci i posljednji komad odjeće, pa se opruži na otomanu u položaju koji je u pamćenje prizivao Goyinu Golu Maju. Njen venerin brežuljak također nije bio šumovit. Tesla odahne. Nije podnosio dlake. Još jedna u nizu fobija. Kako li ću dovraga, sa svim tim izaći na kraj, pitao se.
– Sviđa li vam što vidite – upita glumica grizući donju usnu.
– Aha – odvrati on, priđe sekreteru te izvadi bijele rukavice.
– Jako?
– Neopisivo, draga moja Sarah!
Tesla navuče rukavice te izvadi spolovilo.
Opla! Ne samo da imate briljantan um, već i dobru alatku, Tesla! – klikne glumica ugodno iznenađena.
– To je dobar stari kur – odvrati on nonšalantno.
– Oh Bože, tako sam uspaljena, gorim od želje da mi ga metnete!
Bernhard raširi bedra te u rasplamsano grotlo požude turne srednji prst. Tesla se poče samozadovoljavati u kutu sobe. Glumica prasne na francuskom:
Mhhhmmm, je veux ta bite bandante!*
Pronalazač je u tom smislu bio poput svih: napaljivao ga je francuski. Poče žešće, kako bi rekli u njegovom kraju, šetati kožicu, udarati majmuna, sapunati mačora...
Oh, oui, baisez– moi!** – prostenje Sarah. – Plus fort, plus fort, chéri*** – mumljala je izvijajući se kao opsjednuta - plus fort...
Pronalazaču sijevne u glavi. Jednom. Još jednom. Velike kugle svijetla.
Je jouis!**** – vrisne glumica.
U to ime i Tesla ispali par počasnih plotuna.

***
Sutradan Bernhardt pokuca na pronalazačeva vrata. Posluga ju obavijesti da je gospodin otputovao.
Otputovao – začudi se u nevjerici.
– Da.
– Kamo?
– Nije rekao.
– Kada se vraća?
– Nije rekao.

***
Tesla je promatrao slapove. Masa nabujale vode u dramatičnom padu strmoglavljivala se u 50 metara duboko grotlo u izmaglici.
Voda što grmi******, doista prikladan naziv, pomisli Tesla. Sunce se probi kroz golublje–sive oblake i iznad vodopada osvane duga.
Još četiri godine rada i prva hidroelektrana na svijetu biti će puštena u pogon. 6 ogromnih turbina proizvodit će 4 milijuna kilovata, 55 posto na američkoj i 45 na kanadskoj strani. Dvadeset godina morao je čekati da se izgradi elektrana zasnovana na njegovom principu. Ipak, zauvijek će ostati zahvalan Westinghousu, tom moržu dobroćudnog izgleda, što mu je omogućio da realizira ideju koji je skicirao u ranoj mladosti. Bila je to doista neka vrst čuda.
Zatim se okrene i zaputi na visoravan Pikes Peak. Imao je ideju.

***
Sarah je bila zbunjena jer si je utvarla kako se one noći njihov odnos produbio. Uz pomoć društvenih pipaka pokušala je ući u trag pronalazaču. Zalud, nitko nije imao pojma kamo je nestao Tesla. Kao da je u zemlju propao!

Šest mjeseci kasnije na adresu luksuznog hotela u Lexington Avenue 2, stiglo je pismo i paket za gđu Bernhardt. U pismu je stajalo:

Draga Sarah,

Duboko se ispričavam što sam netragom nestao, ali trebao sam vremena da u miru porazmislim o svemu. Smatram da se čovjek sa istraživačkim talentom nikada ne bi trebao ženiti niti bi trebao stupati u intimne veze bilo koje vrste. To samo smućuje njegov oštar i napregnut um usmjeren na rješenje problema. Samoća je izumiteljeva nužnost. Samo u samoći on može cvasti. Ako se posveti ženi, učiniti će to sa jednakom pažnjom, ozbiljnošću i strašću s kojom se posvećuje nekom tehničkom ili znanstvenom problemu. Žena će s radošću primiti taj dar. No postupajući na taj način pronalazač će obogaljiti svoj um. Mjesto na kojem se rađaju ideje postat će hladno, ogoljeno i jalovo. Čovječanstvo će ostati uskraćeno za izume koji mogu unaprijediti ljudsku vrstu. Nastaviti će gacati u blatu i mraku još stoljeće–dva, sve do pojave novog briljantnog, iskričavog uma. Povrh toga, bolujem od raznih fobija, pa tako i fobije tjelesnog dodira, u tom sam smislu depriviran u odnosu na druge ljude. Osim što mi predstavlja poteškoće u svakodnevnoj komunikaciji, u potpunosti me onemogućuje da ostvarim fizičko prožimanje s voljenom osobom. Nadam se da shvaćate, Vi ste iznimna žena, najslavnija žena planete, na vaš mig pali su mnogi, no ja ne mogu drugačije. Žao mi je. Usrdno Vas molim da više ne kucate na moja vrata.

Srdačno Vaš
Nikola

P.S. Šaljem Vam moj posljednji izum. Načinio sam ga za vas osobno, kao izraz mog dubokog poštovanja i naklonosti. Nadam se da će Vam pružiti užitak koji ja nisam mogao.


Glumica odmota bijeli paket sa bijelom mašnom te ugleda spravu nalik na veliko zlatno tane. Preleti kroz upute:
... uključiti u utičnicu... uređaj namazati kremom za intimne dijelove... klitoris stimulirati sve dok se vagina ne ovlaži... uređaj polagano gurnuti u vaginu... postepeno povećavati vibracije... nakon uporabe premazati uređaj antibakterijskim sredstvom...
Shvativši o čemu se radi, ona se oglasi jezovitim urlikom odbijene žene:
– O, SVINJO BOLESNA!!!
Potom se dotjera i požuri u hotel Baronese da potraži društvo lorda Warwicka. Te se večeri duboko zagledala u čašu.

***
Prošlo je stanovito vrijeme dok se gospođa Bernhardt ohladila i pomislila da bi –na kraju krajeva što ne? - mogla upotrijebit uređaj. Tesla jest bio čudak, no točno je znao što radi. Svi njegovi uređaji besprijekorno su radili. Ipak, proći će još 5 mjeseci dok ne posegne za njim.

***
Bila je blistava kolovoška noć u Parizu. Sarah je ležala naga na velikom krevetu sa baldahinom i razmišljala o ćaknutom pronalazaču s nježnošću. Zapravo ga je razumjela. On je bio neka vrst svetca. Doista, svetca! Čuo je poziv, onako kako ga čuju svećenici i više nije mogao natrag.
Ustala je, navukla kućni ogrtač i potražila vibrator na dnu ormara. Pažljivo ga je promotrila. Bio je načinjen od čistog zlata, nesumnjivo. Na poleđini je bilo ugravirano: For Sarah With Love, T. Uključila ga je u utičnicu kraj kreveta i pritisla dugme. Uređaj je zazujao. Odahnula je. Radi! Opružila se na svilenim plahtama te u mislima oživjela onu noć. Tesla je stajao kraj sekretara sa svojim dugačkim, uskim kurom u bijelim rukavicama.
Uključila je aparat. Aparat je zazujao.
– Dođi dragi – rekla je.
Tesla priđe.
– Skini rukavice.
On poslušno skine rukavice.
– Uđi u me, dragi...
Tesla se uspe na glumicu i nježno je poljubi. Zatim prodre u nju, polagano.
Comme la vague****** – uzdahne ona i pojača vibracije.

Dodatak

Sarah Bernhardt preminula je 1923. u Parizu od posljedica zatajenja bubrega.
Nikola Tesla umro je u New Yorku, 7. siječnja 1943., na pravoslavni Božić.
Uređaj koji je Tesla poklonio Bernhardt izgubio se u vihoru drugog svjetskog rata.
Danas su pak vibratori zamijenili dijamante i postali ženi najbolji prijatelji.

Napomena: Zli jezici nastojat će osporiti okosnicu priče tvrdeći da Tesla nije otac prvog električnog vibratora na svijetu, već je to Mortimer Granville koji ga je konstruirao davne 1880 godine, dakle 13-14 godina prije Tesle. Kolokvijalno zvan Granvillov čekić, uređaj su naručivali psihoanalitičari da bi liječili vagine u histeričnom stanju. Međutim, to je laž. Tesla je jednostavno Bog iz našeg predgrađa!
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –

* Želim taj tvoj tvrdi kurac!
** Da, da kreši me!
*** Jače, jače, srce
**** Svršavam!
***** Voda Što Grmi indijanski je naziv za Niagarine slapove
****** Poput vala


muzika za ugođaj: Je t'aime... moi non plus

- 14:30 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

13.07.2017., četvrtak

SNOTVORI

sv.Franjo


običavamo jutrom prije škole
prepričavati snove, ja i djeca
pa veli T(7):
sanjala sam da na plaži svi prde
prde i kad uđu u more
prdac ih otprdi sve do bova...
smijemo se...

a onda nastavlja

san drugi:

bila je Nova godina
i nismo imali love da kupimo rakete za vatromet
a, ja jako volim vatromet pa sam bila tužna
teta u dućanu se sažalila
ponudila nam je pirotehniku po povlaštenoj cijeni
no mi smo bili totalno suhi
nula kunića u novčaniku
i zabrinuti što ćemo i kako ćemo
počela sam od sve te brige plakati
i jedna je suzica kliznula niz lice u otvoren novčanik
i novčanik je poče rasti-rasti-rasti
bivati sve veći
dok se nije rasprsnuo
i novac se razletio po čitavoj sobi
poput snijega
neprestano je padao-padao-padao
a ti tajo, što si sanjao?

ja?

ja sam snio potopljene gradove
i skulpture umrlih polubogova obrasle morskom florom
kao poluraspadnuti gubavci ležahu na morskom dnu

rat je...
čuje se majski pjev militantnog pjesnika iz Kiseljaka (ili možda Dervente?)
deklamira unjkavim glasom o našoj slavnoj prošlosti
iz usta mu se krugovalno širi kužni zadah smrti, ucrvalih leševa
što ogoljeni otiču rijekom poput crknute ribe izvrnute na bok

netko je radio protiv mene!
definitivno je netko radio protiv mene!
moji dvojnici hodali su po čitavom gradu
u želji da me obezvrijede
morao sam ih smaknuti, jednog po jednog

tapšanje po ramenu, herr druže...
okrenem se
čovjek u vojnoj uniformi
sjećaš li me se
ne
mi smo vezani idejom i zločinom
partijska je veza iznad ljudske, jer ako sve ovo pođe
u pizdu materinu, kao što će i poći
najebali smo
dovijeka ćemo se pržiti u Paklu

oprostite, ali ja vas ne poznam, bit će da ste me zamijenili s nekim
e, moj supartijče
prelako zaboravljaš!
zar si zaboravio kako smo palili žitna polja
dok je u pozadini svirao Bach
samo da uništimo ideju o plemenitosti ljudskog roda
naslađivali smo se tuđom patnjom
bili smo nemilosrdni borci, ali za što?
razbojnici i banditi!
prevaranti i hoštapleri!
drznici!
slavili smo podlost, osrednjost
i sami smo bili slavni
a, sada nam je slava u septičkoj jami
definitivno ste me zamijenili s nekim
ja sam borac Shaolina, mani me se čovječe...

odlazim u ravnicu
meditiram pod stoljetnim hrastom
sunce tone iza brda
spušta se noć
budim se...

dopune i izmjene Zakona o životu

krećem se četveronoške, bez cilja
izbacujem riječ pobjeda iz svog rječnika
zamjenjujem je riječju igra
zavidan
također izlazi i rječnika
riječi s kratkim rokom upotrebe
neupotrebljive riječi
2000 godina krivih predodžbi!
budim se
predamnom naga žena
s glavom nekom bradatog tipa na pladnju
budim se
predamnom obješenik, visi na konopcu, namiguje mi
budim se
gubavci upiru prstom
iskusti ćeš bijes Božji
budim se
zašto si me napustio, oče
budim se
budim
prate me nemile slike...

još jednom
se budim

tu sam...
napokon...
---

i kako da sad na taj nevini prostodušni dječji svijet
nasrnem noćnom morom

na brzinu sam izmislio nešto smiješno

- 16:07 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

10.07.2017., ponedjeljak

Absolut zero

sv.Franjo

U predvečerje sam izašao prošetati. Na Tomislavcu me presreo hendikepirani čovjek trgnuvši me iz razmišljanja o Bose–Einstein kondenzatu, novoj vrsti materije stvorenoj na najhladnijem mjestu u kozmosu – u laboratoriju MIT. Na mjestu gdje inače stoje ruke stršala su dva jadna patrljka, dva zakržljala izdanka nikad doraslih ruku. Prišao je tako duguljast i trupast sa zahtjevom da mu novčano pomognem. Međutim, ja nisam imao ni kune u džepu, a bogami niti na računu. Žao mi je, rekoh, nemam, ali nije mi povjerovao. Pokušao je još jednom klibereći se izazvati sućut. Nema potrebe za tim, nemam love, podviknuo sam. Ošinuo me bijesnim pogledom, pljunuo bi me da je mogao. Zapravo, budimo iskreni i politički nekorektni, tip je bio odvratan, imao je nešto duboko-kvarno u sebi, baš kao da je zaslužio nesreću što ga je sustigla u maternici. Dakako, postoje invalidi-prosci, njegova braća po gadost i patetici, što izazivaju suprotan učinak od hinjenog te umjesto da se čovjek sažali nad njima, naprosto ih prezre. Katkad ih -oni odvažniji poput S.Dalija- pokradu ili šutnu nogom, kao šugavo pseto. No, ostati bez udova, na ovaj ili onaj način, to svakako smanjuje kakvoću življenja, ograničava aktivnost i broj poslova kojima čovjek može zaraditi za život. (Ovdje ubaciti reklame za Moj posao i Grupu Selectio – savjetovanje i potraga za kadrovima!)

Nastavio sam dalje u namjeri da svoje misli vratim put najhladnijeg mjesta u kosmosu, no njegov se formaldehidični miris i groteskan lik, poput dosadne muhe, neprestano vraćao u glavu. Posred Trga kočoperila se velika bijela štara, Bandelijin spomenik vječnom sajmenom danu! Oćutio sam prezir i gađenje, pa prošao Harmicom, uspeo se na Dolac i nastavio Opatičkom. Pročelje crkve sv. Franje krasi plitak reljef što prikazuje dvije velike, kao odsječene, prekrižene ruke meni nepoznatog svetca*. U tom me trenutku tresnula umjetnička vizija: Krleža se kupao u turskoj kupelji, kada je ušao Andrić. Fric je rekao: «Ivo, ti si jebena gospođica! I kurac ti je mali! (izvor: P. Matvejević). Andrić se samo odobravajuće osmjehnuo.
Lažem, vizija nije bila ni približno smiješna:

vidio sam ogromnu oronulu polumračnu tvorničku halu u kojoj nepomično, poput zakočenih strojeva, stoje radnici odjeveni u plave mandure i bijele majice kratkih rukava. Svi bez gornjih udova, osakaćeni. Stoje nijemi i zure u te dvije ruke s pročelja crkve. Ruke svetca mogu bi biti ruke bilo koga od njih! Njihova je budućnost ukradena drskom privatizacijskom pljačkom (ovdje prikačiti portret prvog hr. predsjednika). Ispod reljefa netko je uklesao listu uništenih tvornica s pripadajućim brojem otpuštenih radnika. To izaziva mučninu i sućut kakvu čovjek osjeća pred spomen-pločama žrtvama holokausta i fašističkog terora.


Pojurio sam u atelijer i započeo raditi skice kao da sam se nagutao speeda. Ma ne znam koliko sam ih točno načinio, no kada sam napokon bio zadovoljan kompozicijom, fizionomijama radnika, njihovima tupim i beznadnim pogledima primio sam se kista. Slikao sam dvanaest sati u nizu, platno veličine 2x1,5m. Detalje sam brusio još tjedan dana. Sliku sam potom uokvirio debelom, cifrastom, baroknom pozlaćenom ramom koju sam imao od ranije. U rujnu sam izložio sliku u Galeriji Forum, zajedno sa kolegicom Antonijom Čačić koja je izlagala portrete pripadnika političke elite s ocijeđenim ejakulatom na usnama, te pripadajućim, okolnim kurčevima koji su izvršili tu nepriličnu –fuj! -radnju. Šesti dan izložbe ušao sam u galeriju s kantom crnog katrana i premazao platno. Na slici sam ostavio noticu – Ovdje je i Bog rekao good night!, te se zaputio u Italiju brati jabuke. Na zidu galerije ostala je visiti crna slika u masivnom, kičastom pozlaćenom okviru, jasan prikaz tragičnosti nekoć prosperitetne zemlje koja je ostala bez sadržaja, zemlja koja je postala sinonim za ono što su nekoć bile zemlje poput Bugarske, Rumunjske, Ukrajine... – mala korumpirana balkanska državica bez budućnosti na duži rok! Bon apetit!

---------------
*radi se zapravo o prikazu utiskivanja rana svetom ocu Franji

- 14:32 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

23.06.2017., petak

Hazerbaba

Hazerbaba – Turkish Delight
(užitak tradicionalnih okusa)

zlatotiskom optočena kutija hazer babe
prazna na polici još od prošle godine stoji
unutra tek mrvice šećera
crveni listići ružinog cvijeta
zeleni komadić pisatcija

zabadam nos u kutiju
preplavljuju me slike Istoka

preplivavam Bospor s jednom rukom

Alah je velik!

Hazer je velik!

Hazarova baba jošte je veća!

Ona ima recept
how to...
rahat al-hulqum
bajram-bujrum-bajram
ćirim-birim-ba!
đe si ba!?
ti?

o, sunce ti delightano!



Efemerno

do posljednjeg detalja
razradio sam stvar

sada bi trebalo opredmetiti ideju
mogao bih dobro zaraditi na njoj

ali neću

čin stvaranja
počinje i završava u mojoj glavi

ne treba mi priznanje
pljesak
čak niti novac

život je kratak
a svijet moj dom

ommmmm


Stihovanje Filipinke

imam osjećaj kao da će mi oči eksplodirati
od pogleda na tvoje nabrekle obline u rano proljeće
tvoga proljeća
plućni me endem muči
zbog uzvisine na koju su se vinuli moji osjećaji
dah mi je plitak
zajedljiv sam prema drugima
jer me odbijaš kao šugavo ulično pseto
Kratkonogi, obavještajac pod krinkom kurve babilonske
podstiče me da govorim protiv države
i ja govorim protiv države
da ne bih govorio
protiv tebe
pijan na tlu
pokušavam locirati točan trenutak
kraja djetinjstva
ali sve je to u nekom maglovenju
samoniklog artista na ratnim zgarištima
mitomanskih domoljubnih mamojeba
šef globalne ludnice, dakako nevidljiv
s kužnim dahom upire prstom u me
zauvijek ćeš ostati zagonetka sebi samom, kaže


- 18:38 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #