Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre Avanture

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre parkiranja

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Ratne igre

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

Facebook


18.05.2018., petak

Viktor u službi ljubavi




Veliko Trnovo, Bugarska

Sjedimo u kolodvorskoj birtiji. To je strašna rupa s lijepom konobarica koja s određenim interesom povremeno pogledava u mom smjeru. Viktor me obavještava da mu curi ulje na Ladi.
– Pazi da ti ne zariba motor – kažem mu ja.
Pokazuje mi sinoćnji uradak, mali džep za ključeve načinjen od crnog skaja, grubo izrezan, nevješto zašitih rubova. Potom ga stisne i iz njega ispadnu ključeve koji se ostaju ljuljati na kratkoj crnoj uzici, vjerojatno ostatak stare vezice za cipele. Bulgarian made veli smijući se dok se ključevi njišu. Zamišljam ga u nekoj poluraspadnutoj straćari kakvih sam se ovdje nagledao, kako pri svjetlosti petrolejke (to je već pretjerana slika, ali što ne) šiva taj jadni džepić i neka me tuga uštipne za srce.
Potom iz hlača vadi kovanice i pruža ih na dlanu.
Communist money. Take it, it's for you!
Odbijam uzeti novac. Ne zanima me. Također bojim se da će tražiti nadoknadu za darak. Neki dan mi je pokušao povoljno uvaliti «pravi» rimski novčić. U ostalom švorc sam, imam 14 leva što je dovoljno tek za posljednji obrok u Bugarskoj. Ali on insistira.
– It,s a gift, from me to you, to remember me, to tell other tourists about Victor, to tell your friends too. Victor will take them to Gabrovo, it's a very very nice place, a lot of girls to marriage...
Traži me olovku i papir. Iz džepova vojnih hlača vadim notes i olovku. Zapisuje Gabrovo, na latinici i ćirilici. Spremam notes u džep skupa sa novcem koji mi je dao.
– Ceausescuo money, you say – kažem tek toliko da nešto kažem.
– Yes, yes...
Imam loš osjećaj spram tog bezvrijednog novca. Nisam praznovjeran no slutim da će mi donijeti neprilike. Namjera je riješiti ga se čim prije. Evo, bacit ću ga kroz prozor vlaka čim krene, pomišljam, ali zaboravljam to učiniti i idući će me dan zbog toga sustići nevolja. Dva besprizornika opelješti će me za 40 eura, no srećom ostat ću čitave glave i nerasparanog trbuha.

Nastaje metež na peronu. Vlak dolazi. Na brzinu dovršavamo piće.
Lažna uzbuna. Vlak ne dolazi. Vlak kasni.

Stojimo na peronu. Smrklo se. Puše hladan vjetar. Nebo je prijeteće indigo plave boje. Sprema se jedna od onih kratkotrajnih ali burnih ljetnih oluja. Odjednom imam potrebu Viktoru dati nešto para, no kako rekoh, nemam ništa osim tih jadnih 14 leva koje čuvam za večeru. Od jutra nisam ništa pojeo, a čeka me naporan put. Kažem to Viktoru i dodajem:
– Mogu ti da ti 2 leva, ali to je ništa, zbilja ništa!
– Pa daj – veli on – popit ću kavu u tvoje zdarovje.
– Radije pivo, Viktor, radije pivo...

Napokon dolazi vlak i Viktor se u sekundi od lokalnog luzera preobražava u iskušanog lovca na turiste. Njegovo držanje postaje odvažno, pažnja usmjerena, pogled oštar, uho naćuljeno, nozdrve raširene.

Mene kopka jedna stvar. Moram ga pitati. Stavljam mu ruku na rame.
– Slušaj Viktor, to tvoje Gabrovo, je li to prostitucija?
– No, just girls to marriage – rezolutan je on.
– Ok Viktor. Zbogom Viktor – kažem i ulazim u vlak.
Ali Viktor ne čuje. Za njega sam već prestao postojati.
Krupne kapi kiše obrušuju se na krajinu.

---

Petnaest godina kasnije nekoliko klikova po Netu otkiva mi da Gabrovo nije tolika selendara – ljubio sam snašu na salašu - kakvu sam si predočio u trenutku kada mi ga je Viktor spominjao. Mjesto je to koje se proteže dvadeset i pet kilometara duž rijeke Jantre, dok u širinu seže svega jedan kilometar. Na površini od 233.817 km2 živi 58,950 ljudi. Kuriozitet je da u Gabrovu postoji Muzej humora i satire, zamišljen istovremeno kao muzej i galerija. Postav sadržava primjere tradicionalnog i vrlo specifičnog lokanog humora (što god to značilo) uključujući stripove, fotografije, slike, skulpture i tekstualne zapise. Gabrovo je samoproglašena svjetska prijestolnica humora. Njegov je moto: Svijet istrajava zato što se smije. Najznamenitiji Gabrovčanin je Hristo Javašev.

Hristo i njegova žena Jeanne-Claude (rođeni na isti datum iste godine) bili su poznati avangardni bračno-umjetnički tandem koji je izrađivao projekte epskih razmjera. Uz njih se vežu termini landscape art tj. pejzažna umjetnost, izložbe na otvorenom, instalacije i sl. Sjećam se kada sam prvi put ugledao fotografiju Reichstaga pod suknom. Ostavilo je to na mene snažan dojam iako se u mojoj realnosti taj kulturni događaj zbio barem deset godina ranije. Te sam godine provodio ljetne ferje u našoj ladanjskoj kući. Djed bi svakog jutra odlazio do obližnjeg mjesta po dnevne novine, obično dva komada, neki politički tjednik i križaljke za baku. Tog sam jutra prelistavao novine koje su divno mirisale po tiskarskoj boji. Svako malo prinio bi ih nosu, a potom nastavio čitati. Okrenuo sam stranicu i u rubrici kulture ugledao Reichstag pod suknom. Momentalno sam bio zadivljen. Kakvo kolosalno djelo! Kakva divna anomalija u svakodnevici! Istovremeno estetično i posve besmisleno! Jasno, mogla se tu iskonstruirati određena metafora na tragu ponovnog ujedinjenja dvije Njemačke,

(New York Times piše da je upakirani Reichstag spomenik demokracije i da se čini kao da su umjetnici tako previli rane Istoka i Zapada)

moglo se interpretirati na razne načine, davati određeni kritički sud, no sve je to bilo posve nepotrebno i suvišno, u konačnici pogrešno.



1995. godine umjetnici Hristo i Jeanne-Claude prekrili su Reichstag sa 100,000 kvadratnih metara srebrno-sive polipropilenske tkanine pričvršćene sa petnaest kilometara plavog konopca – i to samo na dva tjedna. Hristo je usporedio privremeni karakter izloška sa šatorima nomadski plemena, brzo postavljenih i jednako tako brzo razmontiranih, kao i na privremenost života samog. «Bila bi neka vrst naivnosti i arogancije», komentirao je «čak i pomisliti da bi ovakva stvar mogla ostati zauvijek, za vječnost. Svi ti projekti imaju vrlo jaku dimenziju nestajanja, samobrisanja... oni će nestati, poput našeg djetinjstva, naših života. Izazivaju vrlo intenzivne osjećaje kada znamo da su ovdje svega nekoliko dana.



Vlatko Stefanovski, Teodosij Spasov, Miroslav Tadić - Treta Maika



- 13:58 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

23.04.2018., ponedjeljak

Melting Pot On The Hot Spot Na Piazza Della Signoria



Usporavam vrijeme u zoni
promatram kapljicu vode
kao se nakon pada izdiže iz jezera misli
svakodnevica otupljuje oštricu doživljaja
dok pišem molbu za pomilovanje
u meni još rezonira Firenca
i pitomi Toskanski krajolici




to je David vs. Spiderman na karoseriji autobusa



to su znojni trkači maratona na ulicama renesansnog grada
to su plesačice Hare Krishne što mrdaju bokovima oko golog bijelog Davida na Piazza Della Signoria
to je mladi anarhist s električnom gitarom i njegova djevojka na prostirici; on svira, ona čita, ja ih milujem pogledom punim odobravanja
to je uličica puna kineskih dućana u kolijevci Renesanse
to je uličica puna arapskih dućana u kolijevci Renesanse
to su ugljeno-crni Senegalci sa umnoženim «umjetničkim» slikama grada koje nalet vjetra otpuhuje i raznosi niz ulicu kao suho jesenje lišće
to su neki drugi Afrikanci, s prigušenim bijesom i škrgutom bijelih zubi promatraju prolaznike nudeći šešire, selfie stickove, spinere, tu imbecilnu novotariju; povremeno tresnu želatinastu kuglicu zelene boje o priručnu dasku, loptica se ljigavo rastoči, potom skuplja u prvobitan oblik
to je nekolicina mladića što su raspalili mjuzu i akrobatski densaju na Michael Jacksona ispred Cattedrale di Santa Maria del Fiore i Rajskim vratima dragog mi Ghibertija
to je bezizražajan Filipinac koji mi otključava vrata apartmana pri dolasku
to su Filipinke s neznanim smiješkom, ravnodušno otresaju kuglicu gelata u konet
to su polugoli mladi usnuli cigani na klupama šetnice uz Arno, u sjeni visokih palatana uzimaju predah od krađe
to su visoke namibijke Leni Riefenstahl, gracilnih kretnji prelaze slabo iscrtane pješačke prijelaze, miris sandalovine ostaje za njima
to su vanbračne kćeri Rafaela Santija; mlade tamnopute, crnokose firentinke zuje na vespama onkraj Armanijevih trgovina
to je najbolji sladoledi na svijetu u slastičarnici Vivoli
to su američki jenki-dudeki, stari bračni parovi srednje klase u galeriji Uffizi, bez imalo griže savjesti žive život kada je već kasno za sve
to je mlada rumunjska ekonomistica iz Bukurešta, nudi mi kartu i vodiča za Uffizi



to su kurve u MonteCarli, svetištu seksa



to je student američke ALU, plavokosi mladić kovrčave kose, žutokljunac koji također čeka red za Uffizi; u očima mu isti onaj zanos kakav sam ja imao prije 30-tak godina; nasjeo je na mit o umjetnosti i spremno ga puši. jadnik ne shvaća da je ta avantura opasnija od uspona na GrossGlockner. kada uđemo smjestit će se kod prve antičke skulpture, baš kao da je u nekoj usranoj pljesnivoj gliptoteci i započeti skicu olovkom
koračam galerijom: ređaju se imena kojima sam se nekoć klanjao, nedostižni bogovi, sada tek vrijedni zanatlije
ipak, još uvijek mogu izazvati poštovanje, iako ne i divljenje
turističke grupe limitirane vremenom kreću se u skupinama kao krdo, pučani su željni upiti što više informacija koje neće preživjeti večer
usporavam vrijeme i promatram ih iz daljine

iznenadna vizija: Krist s milijun sićušnih usta i urlika na svom torzu

ali back to Piazza Della Signoria
tu je Hare Krishna Ivan iz Moskve, na čelu mu zlatni znamen pomiješan s prahom iz Gangesa.
U masi lica nalazi moje lice intrigantnim.Prilazi i započinje razgovor, potom uručuje brošuru Easy Journey To Other palanets te mirisni štapić.
- Dođi sutra na naš Festival! – veli.
- Možda - odvratim i stisnem mu ruku.
Od njegovog stiska bridi mi dlan čitav sat vremena.
Ima li taj susret dublje značenje, pitam se dok otvaram knjižicu nasumice:

2. When the student has chosen a bona fide spiritual master, he must take the proper initnation from him. This marks the beguinning of spiritual training.

Minutu kasnije, na istom tom Piazza Della Signoria, puritanci, štovatelji dominikanca Savonarole, onog što je držao frenetične govore pa preuzeo vlast 1432. godine i potom organizirao Lomaču taštine
vidim
bande bosonogih dječaka jure uskim ulicama, provaljuju u bogataške kuće, kradu umjetnine i nose ih na trg da budu spaljene
derane prožima osjećaj važnosti zbog datog im zadatka
prožima ih osjećaj pobjede nad bogatunima, nad nepravdom
prožima ih osjećaj zadovoljstva kada bukne vatra
zadovoljstvo će potrajati barem jedan dan
koliko i provarena hrana
zdipljena iz bogataške smočnice
revolucija ždere svoju djecu
a vatra traži svoju hranu
i godinu dana kasnije
(execution on May 23, 1498.)
Savonarola biva obješen, a potom spaljen
na istom mjestu

- Fra Savonarola je preteča reformacije i Martin Luthera - veli mi jedan od sudionika skupa, brat Domenico, dok polaže cvijeće na spomen obilježje udaljeno svega par metara od Neptunove fontane.
- Možda, ne znam – kažem - no nezadovoljstvo Borgijama dugo je trajalo.
- Još mogu oćutiti miris spaljenog mesa - veli on zamišljeno dok mu tiha suza nalazi put prema središtu gravitacije - ali, umro je za našu stvar!
- Kršćanskih mučenika nikad dosta - domećem na brzinu prerušen u dominikanca
majstor socijalne mimikrije
mimikrije općenito
ja sam
Bond
James Bond
na balkanski način
premazan svinjskom masti
i reš pečen

Blast to the past:

7.2. vrijeme Pepelnice (Čista srijeda)
Fra Savonarola grmi s propovjedaonice:

Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris

spomeni se čovječe: prah si bio i prah ćeš postati!


Grješni građani Firence početak je korizme štono će reći vrijeme je pokore, molitve i posta, vrijeme kada obnavljamo našu kršćansku vjeru, razvijamo duh poniznosti i žrtve, te se podsjećamo da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna i mirna srca.
Žene!
hodte kućama po raskošne halje, ogledala, pomadice i skupocjene parfeme, češljeve i ini pribor za uljepšavanje, donesite ih na Signoriju, neka večeras Sotonine zamke gore na lomači
Djevojke!
o djevojke, odijevajte se skromno, ne razmećite se ljepotom ili bogatstvom, budite jednostavne!
Umjetnici!
slavohlepni slikari, kipari, pjesnici i ini, nek' se vaša djela pridruže noćašnjoj vatri!
Muškarci!
što tratite život kockajući po opskurnim trovačnicama, vamo s igraćim kartama, vamo s kockama, vamo s igrama – neka gori...
Bogataši!
uništite simbole moći!
Muzikaši, svirači, trubaduri!
previše je bilo dvorske glazbe, predugo su vaši glasovi pojili, a ruke udarale u strune vladinim dužnosnicima, plemićima, vojskovođama umjesto da slave oca Nebeskog... Amo doneste svoj instrumentarij, svoje frulice i flaute, lutnje i gambe, harfe, doboše i druga svirala... neka sagore u buktinji jer u vatri je obećanje, u vatri je novi početak, u vatri je spas!

gospodi pomiiiiluj!

razbuktava se lomača taštine uz vesele povike rulje, kao preludij za buduće vatre
kao atak na modernu umjetnost
kao spaljivanje degenerične umjetnosti u nacističkoj Njemačkoj
gore ploče Beatlesa u Americi
Prilaze Michelangelo i Botticelli... bacaju svoje uratke, skice... slike baca Botticelli... plameni jezičci oblizuju skladna tijela riječnih bogova – no uvijek su to ista tijela muškaraca i žena, (nemo''š iz svoje sheme uteći)
umjetničke prakse tu su nepoznanica, s produktom se ovdje računa, sa zlatnom mjerom se ovdje računa, sa savršenstvom se računa
ja dramatično iz druge dimenzije uzvikujem:
pa neka gori
ništa ne ostaje
ništa
prah si bio i prah ćeš postati
Pepelnica je danas
i Parnas će pojesti vatra, ako ne vatra, onda vrijeme zasigurno
jer je Kanye (koji je oženio Kim na ovom mjestu) popularniji od Beatlesa
ma koliko se nekoć moćile gaćice i bila zaglušljiva vriska curica

rulja ne zna o čem pričam, ali odobrava

(...)

Umno zdrav čovjek teško će se bondati sa Savonarolom

fanatik je fanatik
ma bio on fanatični pop
fanatični artist
fanatični znanstvenik
fanatični sportaš
fanatični fašist

ipak Lomača taštine hvalevrijedan je performans

ima već neko vrijeme da sam kriknuo u noći:

odbijam konzumirati narcističku umjetnost!
umjetnost mora biti transcendentalna ili je ne treba ni biti!

transcedentalni proces jedino je bitan
umjetničko djelo kao njegov derivat može a i ne mora postojati
moguće ga je odmah po završetku uništiti
kao što budistički svećenici uništavaju ogromnu mandalu
na kojoj su danima posvećeno radili

Signorija je pista za nadrealizam i sulude se slike nižu kao na pokretnoj traci

pa eto, došlo vrijeme da se i Azijati žene



(Getting Married in Florence – What You Need to Know)

«Are you thinking about getting married in Florence, Italy? If so, you’ll be in good company. It’s a firm favourite with celebrities and a popular choice for weddings due to the beautiful scenery and architecture.»

mlada i mladoženja, kosoki, probijaju se kroz gužvu
za njima kaska kosoka fotografkinja malo pognutih ramena, tipičan karakter žrtve
napravit će seriju fotografija mladenaca pred zelenim mramorom galerije Uffizi
dok škljoca
nekoliko metara dalje na saxu pojačanom razglasom netko započinje svirati
ne me quitte pas
ne ostavljaj me sad, ne ostavljaj me sad

dvije djevojčice prilaze sviračici
ubacuju par eura u škatulju
ja velim: play it again Sam!
play it again Sam, ali nešto s moje play liste
kreirane ad hoc - za ovu firenitnsku priliku – čist NLP-jevski
kad nastupe teški dani sivila i depre na kontinentu
kada cvate mahovina u dahovini
pritisnut ću play
da izazovem pozitivne osjećaje spram života i svijeta
play it again Sam, play it Caruso
for the way we where


(milady)

Chitarra romana
Con un bacio piccolissimo
Un Giudice
Ciao, ciao, bambina
Come Prima Piů Di Prima
Piove
Nel Blu Dipinto di blu (Volare)
Sono Solo Canzonette
Piů Bella Cosa
Cose Della Vita
Andrea
Via del campo
Felicitá
Bello e Impossibile
Sapore di sale
La canzone di Marinella
La Veritŕ
L'italiano ( l asciatemi cantare )
Un Piccolo Aiuto
Core ´ngrato (Catari, Catari)
Maledetta primavera
Parole Parole
Tintarella di luna
Lamore Verrŕ
Per Sempre
Una Notte
Boogie
Come Di
Via con me
Azzurro
Una notte a Napoli
Come Te Non C'e' Nessuno
Senza Fine
Dicitencello Vuie
Bambina, bambina
Ti dirň
Quando quando quando
L'Italiano
Ti Amo
Un bacio a mezzanotte
Va Pensiero
Nel blu dipinto di blu
Baila Morena
Mamma Maria
4000 Baci
A far lamore comincia tu
Susanna
Ragazzo della via gluck
Ci Sara
Sharazan
Tu Soltanto Tu (Mi Hai Fatto Innamorare)
Felicita
Amore che vieni amore che vai
Una Lacrima Sul Viso


Uzimam kratak predah u Loggia dei Lanzi i pripaljujem cigaretu u tom kasnogotičkom zdanju. Lođa je kao neki error u prostoru. Izdvojen kutak ludila trga. Buonarotti je predlagao da se lukovi na korintskim stupovima nastave uokolo čitavog trga. No kako pomiriti ovo grozno srednjovjekovno zdanje, ovaj monolitni bunker Palazzo Vecchio s čipkastim korintskim lukovima?

Na ovom je mjestu tjelesna straža Cosima I čekala gazdu da iziđe iz vijećnice; odavde su prinčipese Medici promatrale svetkovine; odavde me bona fide gleda Perzejevo dupe dok otpuhujem dimove i razmišljam o prenapuhancu i lažljivcu Celliniju; lavovi kuće Medici mi namiguju, desni još od rimskog doba
potom stižu plesači sa zastavicama uz ratničke bubnjeve
pa nogometaši i svi ostali
usred te vreve pronalazim skrivene i prazne uličice, tajne hodnike i odaje
u vasarijem koridoru
ja sam veliki majstor samoće

(...)

sjedam na zidić klaustra u nekom samostanu
u Bargellu, sudnici, ispijam Chianti
na poleđini fotoaparata listam snimke koje sam načinio
zumiram na pozadinske likove, promatram ih, kažem:
izradit ću vaše portrete, pridodati ću vam imaginarne sudbine, potom programom za prepoznavanje lica pronaći na Face-u i usporediti rezultat
centar grada polako se prazni, ulice opušćuju
oko ponoći na Mercato Nuovo netko pere kitu u ustima vepra (Porcellino)

liježem na krevet kraj otvorenog prozora i osluškujem
ulica vrvi životom do kasno u noć
muzika uličnih svirača, larma, dovikivanje, zvuci motorina, vespi, piaggia
ravnodušan sam prema vlastitim nastojanjima
umjetnička stremljenja odložena su na stranu
sklapam oči

u vrtovima Boboli događa se nevidljivi polni čin… prilazim ti straga, zadižem suknju… ja satir ti nimfa… zahtijevam od Vasarija da i to upiše u svoju bilježnicu – sudbine velikih renesansnih umjetnika ... Rečeno, učinjeno...
srce moje poskakuje po brdašcima Toskane, čak i u snu



Azzuro - Adriano Celentato

- 13:05 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

06.04.2018., petak

Za šaku spermića




Osjetio sam da me netko cima za rame.
- Hej, di si? O čemu sanjaš – začuo sam ženski glas.
- Ha?
- Ajmo, brzo o čemu sanjaš – insistirao je glas.
Otvorio sam oči. Maja mi je pod nos gurnula diktafon.
- Koji vrag?
- No, idemo, pričaj!
- U redu, evo:


Gledao sam kako mi ga zdušno siše, ta mala, tek pristigla brucošica iz selendre gdje je i Bog rekao laku noć. Gledao i mislio, jebo te, studentica mi pljuga! Imala je lijepe debele usne baš za fafanje. Svršio sam, grunuo bez upozorenja, direkt u njezino grlo, vodeći računa samo o vlastitom užitku. Na moje zaprepaštenje ona je spremno gutnula sjeme. Potom smo sjeli i zapalili đoju. Smračila se. - Što je - upitao sam. - Ovo je prvi put da sam prevarila dečka, rekla je. – Gle lutko, nemoj da se ždereš, to je sasvim OK. Mali je kreten. Prije neki dan se toliko ušlagirao da je umalo riknuo, sat vremena si ga vraćala u život, sama si mi to rekla. No nije željela riječi utjehe. Željela je patiti zbog osvete i dakako, uživati u njoj. Počeo sam je obljubljivati, sisati bradavice, milovati s unutrašnje strane bedara. Malo sam prođarao klit. Sokovi su briznuli. Natakao sam je na moj prekaljeni umjetnički kurac i karao dok joj nisam iz glave izbio narkomanskog slabića, dok na svijetu nije ostalo ništa osim žestoke jebačine i tjelesnog užitka. Svršila je žestoko, ali ja još nisam bio gotov. Postavio sam ju četveronoške. – Sada ću te vulgarizirati analno – rekao sam. Nije se pobunila. Štoviše, rukama je susretljivo razmaknula guzove da lakše uđem. Hračnuo sam na kitu, dobro podmazao, a zatim pažljivo uklizao. Postepeno sam pojačavao ritam. Jebemti, jebem jebenu studenticu u jebeno dupe, jebeni tango u Parizu, urlao sam pun sebe u sebi. Potražila je podsobom moja jaja, zgrbila ih, stisnula-otpustila. Pa opet...stisnula-otpustila... Ona me muze, pomislio sam. Seoske navike. Svejedno. Svršio sam. Brizgao kao gejzir toplu spermu u njezinu utrobu. Na nju je također prešao val svršavanja. Eh, razvratna čeljad! Ponovo smo zapalili đoju. - Ovo je kuća užitka u gradu zabave i seksa, a ja sam tvoja mala droljica, pedofilčino jedna - rekla je samozadovoljno. Nasmijao sam se. Otkrivala je svoju spolnost. Uskoro će postati svjesna snage seksa, moći svoje pičkice... Pogledala je na sat i shvatila da kasni na sat Filozofije. Odbacila je pokrivač, poskočila s ležaja i žurno počela skupljati razbacanu odjeću s poda. Dok se odijevala zamijetio sam da ona, s tom svojom kratkom kovrčavom kosom, s tim svojim uskim strukom, tankim i dugačkim trupom bez sisa, guzičicom ala Donatelov brončani David, izgleda kao adolescent prije no djevojka. Želim li ja to, kao neka iskusna i izraubama starogrčka vojničina, biti u stvari proteže kakvom muškiću? jebati zgodnog dečka u dupence? pitanje se samonametnulo. Međutim, žensko tijelo dječaka koje je završilo u mom krevetu, završilo je tu pukim slučajem. Nisam ga tražio na ulicama grada. No sve je bilo moguće, baš sve...


- Eto, to ti to – završio sam.
- Uuuuuuuu čovječe, sva sam se ovlažila - rekla je Maja - popipaj!
Uzela mi je ruku i prinijela je na mokru picu.
- Sviđa li ti se to?
- Aha.

Opkoračila me, gurnula moj već ustobočeni jutarnji kur u sebe, stisla butine i – IHAAAAAaa! Jahala me je frenetično. Njen pelvis je kružio, poskakivao, trzao se kao lud. Osjetio sam stisak i otpuštanje vaginalnih mišića. Good-good-good! Bližila se vrhuncu i kontrakcije su postajale sve snažnije. Uhvatio me strah od penis captivus, kite u klopci, te neugodne situacije koja će potom uslijediti. (– Halo Hitna, imamo ovdje situaciju!) No Maja je bila na dobrom putu da postigne grčevit i buran orgazam i ja sam to poštovao jer sa ženama nikada ne znaš svršavaju li uistinu ili fingiraju orgazam, što iz pristojnosti, što iz želje da čim prije dokrajče stvar i pojedu par slasnih kolačića. Njena obujmljujuća, kružnih kontrakcija puna vagina jednostavno nije muljala!
Prepustio se sudbini, ma kako završilo.

***

- Bija si sjajan mačore – rekla je Maja pripalivši cigaretu. Uvukla je dim.
- Samo sam ležao – odvratio sam.
- Skužaj ća san te zbudila. Ma činin to već nekoliko godin.
- Činiš točno što?
- Budim jude izsna, reči ćemo iz dubokog sna, iz REM faze. To ti je ono kada se očne jabučice trzaju ka da su poludile. Znan, dođe ka teroristički upad usan, ali nemoreš drugačije, judi ne pamte snove. Moraš ih zaskočit...
- Pa i nije ti neki hobi, draga...
- A ni hobi. Pišen knjigu o hipnopagogičkim slikama, radnog naslova Artemidorova bilježnica 2. Tvoju ću priču naslovit Za šaku spermića. Ha-ha-ha!

Ustali smo. Ispekao sam jaja sa šunkom, a potom je Maja odjurila napraviti intervju s Aba Buba Fukajom za neki web portal.

Fukaju pamtim još iz doba socijalističke Jugoslavije. Ratko Ljubić Fukaja rođen je u Ljubuškom davne 1944. godine. Još kao student, točnije, 4. veljače 1962. godine, negdje između 14-15 sati, baš kada je započinjalo Novo doba Vodenjaka, u studentskoj sobi doma na Savi Ratko je osjetio duhovni zov, napustio studij prava i zaputio se u južnu Indiju. U toku 60 dana obišao je energetska mjesta visoke svijesti: Dolinu piramida, Puttaparthy, Tiruvannamalai - Arunachala, Auroville i na kraju završio u malom seocetu Banga-Baura, gdje je pod vodstvom Swamija Rumbate Shri Akakaja Gatamurta Sidarte – koje su svi zvali Rabinsky - dovršio proces samospoznaje te u svoje kršćansko nasljeđe (kozmičkog Krista!) uspješno ukomponirao znanja i umijeća drevnog Istoka. 1973.godine vratio se u Zagreb te osnovao Marakarajanu, komunu za ljubavno-erotsku poduku i spoznaju Boga seksualnim putem. S obzirom da su Bealesi, nekoliko godina ranije trasirali put istočnjačke filozofije i budizma na Zapad Fukaji je posao cvjetao. A onda je propala Juga, nekoliko godina bjesnio je rat, Hrvatska se osamostalila, proveden je proces provedbe društvenog vlasništva u privatno, na vlasti su se smjenjivali Kurta i Murta, pola države je - što posredno što neposredno- živjelo od politike, psi su lajali, karavane prolazile, a Fukaja je – nomen est omen – neumorno fukao! I dok su tajkuni odbačeni od politike preko noći propali, Fukaja je preživio bespoštednu kapitalističku utakmicu, pojavu trećerazrednih kultova i sekti, samoproglašene seksualne iscjelitelje, seks edukatore, seksualne jogine, nedozrele tantričke budiste, superseksualiste, infraseksualiste, ekspanziju salona za tajlandsku masažu te u konačnici revival crkve i trijumf represivnog ćudoređa. Štoviše, uspio je proširiti biznis u nekoliko srednjoeuropskih prijestolnica gdje je, naravno, također vršio svetu dužnost profukavanja.

Nekom prilikom – mislim da su to bili Dani Indije - upoznao sam članicu Fukajine sljedbe, visoko rangiranu sestru Rahelu, Židovku iz Izraela. Naelektrizirane guste crne kose, bakrenoputa, velikih crnih očiju, pozamašnih grudi, s dubokim glasom delfskih proročica bila je egzotično zavodljiva. Te večeri upotrijebio sam čitavo svoje umijeće zavođenja ne bi li dopro do nje, barem sa svojih 18,5 cm, međutim sestra Rahela – ta frigidna svećenica ljubavi - ostala je imuna na moj šarm. Otišao sam toliko daleko da sam priznao kako u svojoj familiji imam Židova. Baruh im je prezime, Baruh kao Spinoza, kao prosvijetljeni. To joj je na trenutak podiglo budnost. – Ti si Židov – upitala je. – Nažalost ne – odvratio sam. Ponovo je utonula u dosadu. Ispričao sam se i pošao na WC. Ondje sam, vršeći veliku nuždu, pogledao Fukajin promotivni video na YouTubeu.

«… if you are very sweet your sex is very sweet, and the partners over the time will be more and more free... you will have more and more higher vibration... positivethoughtspositivefeelings, pozitive will intentions...», poručivao je Fukaja veselim glasom svojim učenicama.

Pri povratku pokušao sam Rahelu pridobiti varijacijom na temu, no ona je ostala vjerna svom guruu iako nisam siguran da je to izričito tražio od nje.

***

Maja se javila nakon tjedan dana.
- Jel te prosvijetlio Fukaj-kan – upitao sam posprdno.
- Ti si ljubomoran – nasmijala se.
- Samo utoliko što mu prolaze te pizdarije, a meni ne – brzo sam uzvratio.
- Došla bi u te večeras. Iman bocu Dom Perignona iz 2000-te – rekla je pomirljivo.
- Sjajno, dođi, rado ću te prosvijetliti. No bez jutarnjih prepada jer ću te izbaciti iz kuće. Meni je dobar, čvrst i dosanjan san veoma važan.
- Ne brigaj majstore. Neću te zaskočit, hi-hi-hi...

Dokoturala na rolama držeći na povodcu svog pahuljastog maltezera Čupka. Pijuckali smo stari šampanjac i čavrljali. Maja mi je pričala o Fukaji, njegovim komunama, čitavom tom sranju i ja sam još jednom morao izreći:
- ... jebote, kako mu to prolazi, kako to prolazi onom luđaku dr. Anti Pavloviću, kako to prolazi Braci sa Srebrnjaka, a nije čak niti originalan*, kako to prolazi vidovitom Milanu, kako prolazi ponoćnim gatarama, proricateljima sudbine iz kristalne kugle, kako je to prošlo doktoru Dabiću, C. Mansonu, kako to uopće prolazi bilo kome?
- Ne znan – rekla je Maja.
- Ja sam luzer – ustvrdio sam ogorčeno nadvladan posvemašnjom glupošću.
- Nisi mačak, ti si vrhunski jebač!
- Možda bih se trebao odreći pisanja i slikanja i postati žigolo?
- Svakako bi treba promislit o toj opciji. Mogu te zamisliti ka Perfect master of sex!
- Da, baš, jebač baba iz osiguravajućeg društva...

Zagrlio sam je – silno mi je trebao taj zagrljaj - te nježno poljubio. Vodili smo ljubav tanrički - very sweet – kao što to čini Sting ili Fukaja. Suze su mi nadošle na oči od ganuća. Od jada sam se zaljubljivao, bilo je evidentno. No sviđao mi se osjećaj zaljubljenosti. Mogao sam razumjeti sve one lako zaljubljive što lete od cvijeta do cvijeta. To je neka vrst droge. Znanstvenici su dokazali da je to neka vrst droge.
Proželi smo se, sparili, svijet je uzdrhtao. Stropoštali smo se na ležaj. Maja ja položila glavu na moja prsa. Zaspali smo. Usnuli.

U snu se sve ispreplelo:

... hodao sam na prstima kroz labirnt u Knososu strahujući od Minotaura sve dok napokon nisam našao masivna bijela vrata. Otvorio sam ih i zakoračio u luksuznu hotelsku sobu.
- Dobro došli – reče batler u fraku servilno se naklonivši.
- Još bolje vas našao – odvratih odahnuvši.
Za stolom su tri negdašnje holivudske zvijezde – Liza Minelli, Kim Novak i Goldie Hawn - igrale Bridge. Njihova lica bila su unakažena prvenstveno željom za vječnom mladošću, a potom estetskom kirurgijom. Groteskni dojam bio je pojačan kilom pudera, prenaglašenom šminkom, kričavom bojom kose i ekstravagantnim postapokaliptičkim haljinama. Tek tada sam spazio da u ruci stišćem književnu nagradu Fric. Odložio sam ju na ormarić do vrata. Dlan mi je bio znojan.
Liza se pridigla sa stolca, uprla kažiprstom u mene i polupijanim hrapavim glasom prošuškala:
- Gošššpon, šve šžnamo o vama!
- Da – okrenula se Kim– baš sve! Dokaži! dokaži da si tako dobar!
- Uistinu, dokaži – podržala ju je Goldie.
- Ja sad idem – rekao je Batler i šmugnuo iz sobe.
Tri su ocvale dame ustale, zapjevale i zaplesale

I wanna be loved by you, just you/ And nobody else but you...

pri čemu su svako malo podizale suknju i pokazivale mi svoja sijeda međunožja.
Lude kuje pune su šuta doktora Feelgooda**, pomislio sam.
- Ajde, pokaži im što sam te naučio – do mene je dopro Fukajin glas. Stajao je postrance i smješkao se. Oči su mu sjale luđačkim sjajem.
- Ajde, sad ili nikada – dražio me.
Srce mi je tuklo kao ludo. U redu, učinit ću to jer u svojim tekstovima moram pokazati slobodoumnost i društvenu odgovornost, seks u trećoj dobi nije i ne smije biti tabu tema! Dohvatio sam Kim i strasno je kušnuo. Pažljivo sam ju polegao na krevet s baldahinom.
For the good times, za onda dobra, dobra stara vremena - rekao sam.
- Help me make it trough the night - rekla je ona. – Znaš, jednom sam poševila Krisa Kristoffersona – dodala je.
- Zaboravi sad na Krisa...
Spustio sam se dolje i zabio njušku u njenu ogromnu vulvu. Kim je zaječila. Zarekao sam se, dotjerat ću je do vrhunca, makar mi to bilo zadnje što ću učiniti! Odlučno sam zabijao jezik u njenu picu. Klit joj se digao kao mali penis, pa sam ga krenuo grickati i cuclati. Zagušljivi miris ishlapljele Chanel petice miješao se s mirisom i okusom srednjovjekovne kuhinje. Bilo je užasno, no svatko nosi teret koji može ponijeti. Sve za umjetnost, umjetnost nije za sve! Liza i Goldie su me bodrile pljeskajući kao dva tuljana. Odjednom sam začuo prijeteći glas iz nebesa: SEKS JE PREVIŠE MOĆNA SILA DA BI SE OVAKO ZAJEBAVAO S NJOM! U blizini je tresnuo grom. Osjetio sam kako mi maltezer šnjofa jaja. Boratov glas je rekao: – Hej, what are you doing? Podigao sam pogled. Osuđujućim pogledom streljala me vlastita majka.
Spasonosan Majin glas probijao se kroz noćnu moru:

- Mačak, budi se! Tako slasno mljackaš, o čemu sanjaš...


----------------------------

* liječenje pogledom zapravo izmišljotina Brune Gröninga, njemačkog iscjelitelja narodnih masa iz pedesetih godina prošlog stoljeća
** miks amfetamina, životinjskih hormona, koštane srži, enzima, ljudske placente, pain killera, steroida i multivitamina...



- 10:10 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

09.03.2018., petak

NAJVEĆI ljubavnik iz ormara



kada su seksi scene u pitanju već duže vrijeme
koristim dublera
iziđem, zavedem neku ljepoticu
vratimo se mojoj kući s pogledom na Malibu Beach
natočim šampanjac, pustim lagani jazz, prigušim svijetla
raskomoti se, velim, odmah ću
u redu, ona će
potom iz ormara u spavaćoj sobi izvadim nagog dublera
- sad ti! kažem mu
on veli: nema frke šefe!
i pođe u sobu
djevojke nikada ne primijete zamjenu
redovito, iz pokrajnje sobe
iza ogledala promatram
seksualne vratolomije znojnih tijela
mali se zbilja strastveno daje
jebe bolje nego što sam ja ikada jebao!
ne pali me to
samo zabavlja
ipak
katkad dođem u napast
da ustrijelim ljubavnike
dok se trzaju
na Erosovoj pecaljki
ta me pomisao uzbuđuje
uvijek mi se digne
inače ne


- 10:31 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

07.03.2018., srijeda

Otac


otac je vječito bio natmuren i ljutit
ljutit je lijegao i ljutit se budio
nekako se udomaćio u ljutnji
ili bolje reći ljutnja se udomaćila u njemu

ni u čemu nije uspijevao pronaći radost

kada je sadio ovaj voćnjak
bio je ljutit kao bijesan pas
kad nas je pravio
svih svojih šestero potomaka
bio je bijesan kao ris
možda i pijan
kada je tesao drvo za križeve
proklinjao je Boga i sve svetce
ljutit je bio kada je odlazio u šumu
da lovi divljač

ljutit
jer je bio bačen u svijet
u datost kakvu nije želio
u obitelj koja je kuburila jedva spajajući kraj s krajem
otac alkoholičar rijetko se trijeznio
majka bogomoljka skrbila je samo za Krista i njegove potrebe
troje slaboumne braće jako su voljela koze
za Božić bi pristigao velečasni Strikan i umjesto poklona
zavukao mu ruku u gaćice
suseljani su bili podrugljivi zluradi grubijani
radnja se odvijala u škrtom krajoliku
idealnom za tucanje kamena
i kažnjeničku bojnu
u toj zabiti, u osamljenim kućama na brdu
fojbama i napuštenim rudnicima mrkog uglja
povremeno su se događale
zbiljske strahote i okrutnosti

ljutit
jer nije imao snage nadmašiti svoju sudbinu
nego je uz škrgut zuba živio
osamljen
promatrajući ponekad oštricu
sječiva sa žudnjom
kakvu nikada nije osjećao prema
Ženi

da mi je netko ikada ponudio život pod ovakvim uvjetima
nikada ga ne bih prihvatio, znao je reći s vremena na vrijeme

mnogo godina kasnije, nakon što je zakiselio zemlju
u kojoj je počivao
našao sam da su to riječi Dostojevskog

međutim, oca nikada nisam vidio
da drži knjigu u rukama


- 15:01 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #