Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre Avanture

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre parkiranja

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Ratne igre

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

Facebook


29.11.2017., srijeda

PRAVO NA BESMISLICU

(ili đemajući đem s Anais Nin, Anne le Brun, Mihailom Bakunjinom)

«... ali gospodine Sažimatelju znanstvenih radova ovog puta niste u pravu», reče francusko-američki pisac, esejist, književni kritičar i filozof. Na kavi nam se pridružio i Majstor ljubavi. U ruci je držao Anthologie historique des lectures érotiques, Jean-Jacques Pauverta. On predloži da pođemo u Bordel muza. A možemo i u Mouline Rouge, nadoda. U bordelu sam odabrao onu koju su jedni zvali Amalgamka, drugi pak Marija Anđeoska, a treći Herkulina Milonska. Izgledala je kao genski križanac Dick Tracyja tj. Warrena Beattyja i Elizabeth McGovern. Zapravo, nalikovala je na Anais Nin. U sobi, umjesto snošaja insistirao sam – pošto bi pljunuta Anais - da mi pripovijeda o incestu koji je imala s ocem na dan kada je oslobođen Krim. Ili Knin? Ne sjećam se baš najbolje. Ona se zgrozi, reče da nikada nije imala polni odnos s srodnikom, a kamo li na Dan oslobođenja Krima. Tj. Knina! Rekoh da ću platiti duplo. Troduplo! Pristade na pogodbu, pa poče prepričavati zgodu iz hotela Astorija u Zaragozi gdje su to prvi puta učinili:

«...Sinoć je bila fešta San Juana. Prekrasna noć za našu sjedinjenost. Sagorjeli smo sve predrasude. Zapalili smo novu strast. Nikad, nikad nisam osjetio nešto tako apsolutno. Kako sam se predao tebi! Svi drugi trenutci ljubavi, sada to shvaćam, bili su nepotpuni – tek igra. Sinoć sam shvatio što ljubav jest. Izlio sam čitavo svoje biće u tebe.»
«...Noću-milovanja. Moli me da se skinem i legnem uz njega.»
«... Na trenutke sam imala osjećaj da je tu doista Don Juan, Don Juan koji je posjedovao više od tisuću žena, i ja sam tu ležala učeći od njega, a on mi je govorio kako sam talentirana, kao posjedujem nevjerojatnu ljubavnu senzibilnost, kao sam prekrasno usklađena i primljiva. Zapanjen bogatstvom mog meda. «Hodaš poput kurtizane iz Grčke. Kad hodaš, izgledaš kao da nudiš seks.»
«... Dok sam hodala niz mračni hodnik do svoje sobe - s maramicom među nogama jer mu je sperma bila preobilna...»
«... Iduće noći, kada je bio slobodniji u pokretima i kada je legao na mene, bila je to orgija, i penetrirao je u mene tri, četiri puta bez stanke i povlačenja – njegova nova snaga, nova želja, novi mlaz, dolazili su poput valova jedan iza drugog...»
«... Rekao je: Je n'a ai plus de Dieu! – Izgubio sam Boga.»


Njezino pripovijedanje probudilo je moj libido što se počivao u komi posljednjih nekoliko mjeseci. Želja je navirala u eksponencijalnim valovima. Napokon sam je grubo stisnuo uza zid i učinio ono što se čini u bordelima.
No to nije bilo dovoljno! Naša vesela družina, kao čopor divljih vukova, željela je još Zbilje. Zbilje! Predugo smo sažvakavali glupe knjige i živjeli u svijetu koncepata, hraneći ego, tijelo i vjeru naših profesora-mediokriteta u vlastitu velevrijednost e! da bih pristali na išta manje od 24satne izloženosti topničkoj vatri Zbilje.
U ulici Jevgenij Aleksejevič Preobraženskog susreli smo Lucasa R., znanog kao Crveny Dandy, istaknutog člana Situacionističke internacionale – on je ujedno bio neformalni duhovni vođa naše skupine. Neki su ga nazivali Učiteljem stvarnosti.
«Pa kamo ćete jebači», upita veselo.
«Još zbilje! tražimo još Zbilje!», uzviknu Majstor ljubavi.
«Zbilje, zbilje nam dajte, jer utjehe nema u Ideji!», povikasmo uglas.
«Imam nešto benigno za vas pošto smatram da još niste spremni za suočavanjem s pravom, nazovimo to tako, bakunjinovskom istinom. Dakle: Reality Tours u režiji Global Exchangea specijalizirana je agencija za putovanja na mjesta bijede i eksploatacije. Na meniju su obilasci i čitanje poezije u maloljetničkim zatvorima; susreti s eksploatiranim radnicima u zemljama trećeg svijeta; Bingo ili izvuci Zelenu kartu u Meksiku; nogomet s odrubljenom glavom u jednom od mnogobrojnih afričkih salmova; prezentacija džeparenja u romskom naselju; koktel party - konzumacija benzodiazepina tj. trankvilizanta tj. anksiolitika, tj. hipnotika tj. diazepama tj. alprazolama tj. lorazepama tj. oksazepama tj. klonazepama pod liječničkom kontrolom u psihijatrijskoj ustanovi; predstava Life is life u centru za podršku suicidalnim ljudima; ručak u pučkoj kuhinji; noćenje u prihvatilištu Sweet Dreams; vježba nasilja – Bulling za svakog! - s invalidnim osobama kao i osobama s posebnim potrebama; deratizacija narkomansko-političkog gnijezda, pučka veselica/dernek u visokom nacionalnom domu i još štošta...»
Dandy na papiriću ispiše adresu putničke agencije te reče da neće s nama jer ide na antiglutenski protest. Dignut će u zrak pseudo-događaj! najavio je iskezivši lijepe bijele zube taj visoki, naočiti muškarac srednjih godina s luđačkim sjajem u očima.
U Reality Toursu kategorički smo zahtijevali: «STVARNOST SAD I ODMAH!»
Službenica nas je pokušala urazumiti.
«Budite realni, tražite nemoguće, morate pričekati nekoliko dana», opetovano je ponavljala.
«MAINTENANT!», ustrajavali smo u našim željama.
Napokon je prekopala papire i pronašla tri slobodna mjesta na putu za Slavensku Federaciju #3.
«Imamo dojavu da se sutra u Varšavi sprema ustanak. A za cijeli taj pothvat zaslužna je notorna ruska "farma trolova" iz Sankt Peterburga!»
«To nam se sviđa, uzimamo!»
«Autobus polazi za pet minuta. Požurite.»
U zadnji tren uskočili smo u bus. Vozač se predstavio kao kralj Ubu, oficir kralja Venceslasa, odlikovan ordenom Crvenog zmaja Poljske, bivši kralj Aragona i grof Sandomira!
«A sada via Poland, ihaaaaaa», uzviknuo je i pritisnuo papučicu gasa do daske.
Njegova žena u ruke nam turnu nekoliko knjiga anarhističke biblioteke. Mene je dopala Baknunjinova Bog i država. Otvorio sam je nasumice i počeo čitati:

«Jedna legenda orijentalne crkve priča da su se dva pustinjaka svojevoljno povukla na nekoliko desetaka godina na pusti otok, i odvojivši se čak jedan od drugoga, provodili su noć i dan u razmišljanju i molitvi, i s vremenom zaboravili govoriti; od čitavog rječnika pamtili su još samo nekoliko riječi koje zajedno nisu imale nikakav smisao, ali su ipak pred Bogom izražavale najuzvišenije težnje njihovih duša. Naravno da su živjeli od korijenja kao biljožderi. S ljudskog su gledišta to bila dva slaboumnika, dvije lude, ali s božjeg, koje pretpostavlja besmrtnost duše, pokazali su se kao bolji račundžije od Galileja i Newtona. Žrtvovavši nekoliko desetaka godina ovozemaljskog uživanja, stekli su pravo na vječno blaženstvo i božji duh.»

«Koji kur???», začudio sam se i nezadovoljno sklopio knjigu.
Dok smo prolazili kroz Dresden iz kuta tolerancije snajperom je usmrćena kritička misao – but hey it's ok! Sve je to orkestrirani kaos, unaprijed smišljen proces višedimenzionalnih kozmičkih Elita udobno smještenih u trećem kvadrantu Galaktike koje imaju neometan pristup higgsovom polju i visokim pećima za proizvodnju elementarnih čestica.
U jednom trenutku Majstora ljubavi, tog nedozrelog pobunjenika, obuzela je malodušnost.
«Dosta mi je svega, iscrpljen sam, zaželio sam se dobrog starog Ništavila, čovječe!», uzviknuo je poprilično antirevolucionarno.
Na papirnatoj maramici naškrabao je srcedrapateljnu oproštajnu poruku majci od koje mi se, kada sam je kasnije pročitao, povraćalo. Potom je skočio u Vltavu.

«Draga mamam, ova će ti vijest doći kao grom iz vedra neba, razorit će ti srce! Ali nemoj ubiti glasnika. on nipošto nije kriv. Moraš znati, ja se sada nalazim na mnogo boljem i pravednijem mjestu. Neko vrijeme bit će ti teško, ali neka ti upravo ova misao pomogne da prebrodiš tugu. Jedina žena i trajno sunce u mom životu bila si ti. Ostale žene nisu ti bile niti do polovice nožnog palca. Jako te volim. Tvoj Miško

Osobno, kada su u pitanju oproštajna pisma, preferiram i preporučujem minimalizam. Recimo, stanoviti si je nadrealist na rever okačio tek noticu «Zgađen». Potom si je pucao u glavu. No, to se zove Stil!
«Pažnja!», upozori vozač Ubu «ulazimo u područje pravne nesigurnosti, ovdje ima vrlo opasnih paragrafa i vrlo dobro skrivenih članaka, građanin kao pravni subjekt ovdje ne postoji! Naravno, sve se odvija pod krinkom smrtne ozbiljnosti!»
«Gdje smo», upitah.
«Hrvatska», šaptom će Ubu.

(...)


- 12:12 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

04.11.2017., subota

PapaGuy

Osjećao sam se usamljenim. Poželio sam kupiti neko živo biće da mi pravi društvo. Pas se činio kao prevelika obaveza iako je njegova ljubav neupitna. Mačke zaudaraju. Hrčci isto. Možda gušter, kameleon, tarantula... razmišljao sam. Na kraju sam uzeo kakadua. Stavio sam ga u dnevni boravak i pošao pripremiti objed. Kako je boravak spojen s kuhinjom mogao sam svog novog ljubimca držati na oku. Stavio sam u mikrovalnu lazanje iz Lidla. Brzo su bile gotove. Sjeo sam za stol i tek što sam prinjeo vilicu k ustima ptica započe:

Dragi Bože!
Hvala ti za tvoju žetvu i kruh svagdašnji što nam pružaš,
hvala Ti na najmanjem zrnu koje raste da bi nas nahranilo,
hvala Ti na toliko okusa i tekstura, boja i aroma.
Mi ostajem mali i ponizni nad svim tim čudima i poklonima što nam pružaš!
Amen!


Počeo je zobati zrnje.
Vilica mi se objesila od čuda. Je li on to upravo izrecitirao molitvu ili sanjam? Bit će da sanjam, uvjeravao sam se.
Pojeli smo hranu, svaki svoju, i više se nije oglasio.
Poslijepodne sam proveo uz televizor. Zatim sam otišao prošetati gradom, ništa zanimljivo, vratio se doma, ponovo gledao tv, dremuckao. Bilo je bliže ponoći kada sam se odlučio preseliti sa tvrdog kauča u spavaću sobu. Plahtom sam prekrio krletku. Od ispod se začuo tanušni dječji glas:

Sanak meki sada me zove,
neka Bog dragi čuva zidove ove,
nek' me zakrili i sačuva milošću svojom,
nek' me vodi kroz snove i kroz mrak
kad zora zarudi da budem jak!
Ukipio sam se od straha.


- Ovo neće ići – procijedio sam.


Sutradan sam se zaputio u Pet centar.
- Izvolite – reče prodavač vedrog raspoloženja.
- Prodali ste mi rabljenog papagaja – rekoh ljutito.
- Kako to mislite?
- Pa lijepo, prodali ste mi papagaja koji se moli svaki put kada pođem jesti ili kada pođem na počinak...
- A vi ne želite takvog papagaja – upita u prodavač čudu.
- Ne, nipošto, ja sam ateist - rekoh ponosno.
- Oh, trebali ste to napomenuti pri kupnji. Naime, kršćanske papigice pravi su hit. Nije u pitanju greška, mi ih proizvodimo, kao u ostalom i papige za sve druge potrebe. Zar niste čuli za najnoviji trend?
- Nemam pojma o čemu govorite.
- Dođite, pokazat ću vam.
Prodavač preko razglasa pozva zaposlenicu po imenu Ljerka da ga zamijeni na pultu, a mi prođosmo kroz vrata u dnu prostorije te se počesmo spuštati dugim, uskim hodnikom u podzemne prostorije. Ostao sam iskreno impresioniran. U podnožju zgrade nalazilo se prostrano postrojenje (veličine dva nogometna igrališta) za proizvodnju i dresing papiga. U pomno tempiranim inkubatorima uzgajala su se jaja, dok su u staklenim boxevima dreseri u bijelim kutama kondicionirali papige da se služe određenim frazama, parolama, stihovima...
- Imate li kakvih preferencija - upita me prodavač.
- Na što točno mislite – upitah sumnjičavo.
- Mislim, imate li kakav određen svjetonazor, nešto što vam je religijski ili kulturološki blisko...
- Paa... volim Beatlese... - rekoh ne mogavši se sjetiti ničeg pametnijeg u tom trenutku.
- Odlično, imamo Beatlese - uzvikne prodavač. – Pođimo!
Dok smo se kretali prema Boxu 66 jedna su vrata bila odškrinuta i ja začuh zbor od desetak papigica kako kao mujezin s minareta arlauču, pa potom kliču ALAH AKBAR!!!
Također, iz drugog boksa začuo sam papigice da pjevuše:
You can't always get what you want...
- Oh, imate i Stonse - prokomentirao sam.
Prodavač se osmjehne.
- Da, Beatlesi ili Stonesi, vječno pitanje. Kao i gdje si bio 91.?
Na trećem mjestu papigice su pjevale:
vjetre s Dinare hej zaustavi se...
Na četvrtom:
evo zore evo dana, evo Jure i Bobana...
Na petom:
ay Carmela...
Napokon smo pristigli do Boxa 66. Kada smo stupili unutra papigice zapjevaše:
Let me take you down/ 'cause I'm going to/ Strawberry Fields/ Nothing is real/ and nothing to get hung about...
- Dobre su, zbilja dobre – obradovah se iskreno.
Njihov dreser ponosno reče:
- Ove majušna bića u stanju su otpjevati šezdeset i šest najvećih hitova legendarnih Beatlesa, u notu, bez greške!
- Zar doista?
- Jamčim vam - reče dreser.
- Sjajno, uzet ću dvije da pjevaju dvoglasno, po mogućnosti u terci, kao John i Paul.
- Možda da uzmete i Georga – pripomene dreser – on može pripomoći s kvintakordima.
- Koji je George?
- Ima ih više. Ovi s bijelim ovratnikom, oni su George.
- U ostalom na tri dobivate dvadeset posto popusta – pridoda prodavač sa strane.
Pa to je sjajno, naprosto sjajno, rekoh i uzeh sve tri, i Johna i Paula i Georga.

Living is easy with eyes closed, misunderstanding all you see...


- 14:48 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

02.11.2017., četvrtak

Srozavanje

Zakon tržišta

Sve do nedavno na su mom katu
dvije gospođe pružale jezičnu poduku i prevodile s
francuskog, ruskog, engleskog i vice versa
da bi naglo, gotovo preko noći, nestale
bez pozdrava, bez doviđenja druže, doviđenja
na svijetu ima mnogo zla, svaki korak prati nova prijetnja
na ovom svijetu sreće nemam ja.
zatim se pojavio zet vlasnice stana.
stariji gospodin koji se predstavio kao gospodin Von Tzschmar reče da namjeravaju ponovo iznajmiti prostorije
te da će dati sve od sebe kako bi pronašli nekog jednako tihog i pristojnog
poput tih krasnih prevoditeljica.
bravo, rekoh u dobroj vjeri.
idući tjedan pridošle su tri mlade žene.
snažan muškarac pomogao im je s useljenjem. iznio je iz kombija vešmašinu,
konstrukciju za sušenje veša i ostale stvari.
poduzetnice nisu gubile vrijeme, već sutradan su počele s radom.
muškarci raznih dobnih skupina,
raznih naroda i narodnosti,
pa čak Arapi, crnci i Azijati počeli su zabunom kucati na moja vrata
tražeći masažu sa sretnim završetkom.
gospodo to vam je na kraju hodnika, ovdje možete dobiti samo masažu šakama
s nesretnim završetkom, rekoh
dok su se iza mene, obasjane suncem
blještale dvije divne kromirane štange utega za bench.
ah, sorry, sorry….
sorry!
sorry!
napokon sam i sam pokucao na vrata Salona.
prenaglašeno našminkanoj dvadesetogodišnjakinji rekoh:
slušaj sladkore, krajnje je trenutak da nakačite jasno uočljiv putokaz ka Armidinim vrtovima
vaši me jebežljivci prekidaju u kontemplacijama o Smislu života
to me čini nervoznim
ne želimo da se u hrvatskoj ponovi nedavni slučaj iz Las Vegasa
sh-boom sh-boom taga-daga-da
life could be a dream
sh-boom sh-boom
you know what I mean
da, da, gospodine, učinit ćemo to, svakako ćemo to učiniti
rekla je ustrašeno.
i doista, postupile su po upozorenju te isti dan označile pristup do svojih internacionalno-prostitucionalnih odaja.

time problem bi riješen. zakratko.


Rastu deca

iz đačkog doma Franje Bučara na Krugama
u rukama polugolog srednjoškolca
- razigrana harmonika!

ori se lokalni napjev!

kasno ljeto 2017. godine
nešto bliže 22h.

«zemlja koja ima ovakvu mladost
ne mora brinuti za svoju budućnost.
»



Schumannova druga simfonija ili ako predugo gledaš u ponor, ponor se zagleda u tebe – pomračenja

Schumann je povratio muzičke znakove
opet si jeo note, ukori ga Clara, koliko smo puta rekli da nema toga
prvo Vincent jede boje
otruje se onim prokletim molibdenom
odreže si uho, potom
Nietzsche iz Torina piše mladom Kaiseru
dragi moj gospodine, izvo'te doći u Rim i osobno me ustrijeliti
uostalom, smatram da Njemačku treba strpati u luđačku košulju
u potpisu Antikrist
Raspeti
Neman
Dinamitni
Dioniz
Holderlinu se također smračilo
zatvorio se u svoju kulu bjelokosnu i neće van
velim ja, ne idu teologija i helenizam ruka pod ruku
sanja sunce juga, grčki mu junaci na raport pristižu
kada je pjesnik ujedno i mislilac-erudit redovito šene umom, to je tako
Kleist /još jedan zatrovan Grcima!/ eno upuca svoju družicu Henriette Voge, potom sebi prosvira glavu
Andreas vadi džepni nožić i bode se u srce pred Loue
Salome kuca na vrata susjeda u potrazi za liječnikom
Strindberg piše Okultni dnevnik
Hugo priziva duhove
Artaud zavija kao gladan vuk u ludari
Heidegger, Hamsun, Zweig
briju na Hitlera u ampedeklu
Pound
na fašizam
a sada i ti Roberte jedeš note
ja stvarno ne znam što ću s vama dečki
brate, k'o djeca ste!
jedino je Bhramas od svih vas donekle normalan
osim što gaji sklonost prema starijim ženama

- 12:44 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

19.10.2017., četvrtak

JA ĆU TI PRESUDITI, GNJIDO! (Reloaded)

Zbog aktualnosti ponavljam ponešto prilagođen tekst koji sam objavio 26.10.2015., inspiriran razgovorom sa Živcem i člankom «Vještak je potpuno okrenuo pravila plovidbe u korist Tome Horvatinčića» nakon čega mi je blog redovito posjećivao netko sa MUP-ove IP adrese, a tako će, slutim, biti i ovaj put.

JA ĆU TI PRESUDITI, GNJIDO!!!

Telefon je zazvonio i ja sam se, naravno, javio. Živko je bio sav uzrujan oko suđenja Horvatinčiću. Psovao je i proklinjao sve redom, Tuđmana, državu, pravosuđe, Šupe, Prodanovića, Slokovičku... kao da je on osobno involviran u tu priču, kao da je njemu sinkopirani poduzetnik raskasapio roditelje pentom!
- Farsa, frarsa, frarsa – grmio je.
- Ma de ohani človek, naj se uzrujavati... Radije mi ispričaj što ima u tebe.
Uzdahnuo je.
- Umire mi stric...
.. od raka – dodao je.
- Žao mi je – rekoh kurtuazno.
- Ma ništa. Ionako nismo imali neki odnos. On je u životu bio, pa recimo, blaziran, tako da tu njegovu nezainteresiranost za mene ne doživljavam osobno.
- Nešto mu se dogodilo pa je postao takav ili... – interesirao sam se.
- Ne, naprosto se rodio takav – nezainteresiran.
A onda je Živac nekako povezao stvari s udaljenih područja, mislim taj rak, tu terminalnu fazu svog strica i Horvatinčića. Upalila mu se lampica iznad glave.
- Znam – kriknuo je u slušalicu.
- Što znaš?
- Probat ću ga nagovoriti!
- Koga i što?
- Strica! Da ubije Horvatinčića! I Šupe!
- Zašto bi to učinio?
- Zato što nema što izgubiti i zato što bi svatko u terminalnoj fazi trebao učiniti društveno koristan čin, recimo krknuti korumpiranog sudca, odurnog prevrtljivog političara, bešćutnog tajkuna, nezajažljivog bankara, nasilnog policajca, pohotnog svećenika, pedofila, neurokirurga s kupljenom diplomom, potkupljivog pomorskog vještaka, farmaceuta koji uskraćuju info o nuspojavama, sadistički raspoloženog sveučilišnog profu, histeričnu učiteljicu, bilo koju neodgovornu i opasnu društvenu štetočinu!
- Ne ide to tako, stari moj. Naši ljudi vjeruju u Boga. Vjera im dodatno osnaži kada im je duša na jeziku...
- Ok, onda računam na svakog poštenog ateista u ovoj državi u terminalnoj fazi. Ti su ljudi ionako prikazani intrinzično zlima u osnovnoškolskim udžbenicima iz vjeronauka. To što 90% Islanđna - ateista živi u miru s najmanjom stopom kriminaliteta na svijetu, to nema veze. Zar ne?
Tada sam se prisjetio britanskog filma Parting Shots. Upitao sam ga je li ikada čuo za taj film.
- Ne - spremno je odgovorio.
- U njemu Chris Rea glumi osobu koja je saznala da mu je preostao šest tjedana i odlučuje se osvetiti svima koji su mu napakostili u životu. Vidiš, scenaristi su nadošli na sličnu ideju kao i ti – rekoh.
- Živimo u zadanosti i sve što još nije mišljeno ima-da-bude-mišljeno. Čovjek se ne treba previše opterećivati karijerom i copyrightom. S tim da je moj koncept ipak širi. Motivi Chris Rea su zapravo osvetničko-sebični dočim je moj potencijalni terminalac zapravo idealist, humanistički nastrojena jedinka, neka vrst naglo probuđenog revolucionara, osoba koja je spremna mijenjati svijet u trenutku kada ga sustav više ne može dohvati! On je naprosto paradoksalno zaštićen Smrću!
- Dobro Živac, onda znaš što ti je činiti ukoliko ikada oboliš od raka – našalio sam se.
- Bogami znam – rekao je krajnje ozbiljno.
- Ipak, nadam se da se to neće dogoditi.
- Možda bolje da se dogodi – zarežao je.
I tu smo završili razgovor. Imao sam nekog posla u gradu.

- 12:00 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

18.10.2017., srijeda

Opasan život

hey Joe, živim opasan život
misli
neprestano balansiram na oštrici
noža

mogao bih
poginuti
mogao bih se lako
samoozlijediti
u ruci mi
ljubav traje dvije godine
u pothodniku susretnem punicu
prijekornim glasom upita
zašto čitam tu-i-takvu literaturu
razumijem njezinu zabrinutost
ona je žena sa sela
sila u nje je jaka
a ovaj je brak tek startao
i već je na skliskom području
ne mogu si pomoći, odvraćam
batak ili bitak
imati ili biti
autentična ili neautentična ličnost


na proslavu Dana neovisnosti
pristižem s
o koristi i šteti povijesti za život
prijekorni pogledi upućeni su iz lože
živim opasan život
ipak ne oštrim žilete pod piramidom
pažljivo ih brusim na nulerici
dok se ne utanje do neuporabivosti
činim baš sve u dlaku isto kao što je radio moj djed
u poratnim godinama drugog sv. rata

živim opasan život
prečesto sam u knjižnicama
iako vozim Uber
u rukama mi eksplozivne knjige
noću, umjesto da se prepustim snu
preispitujem postupke seciram dan
analiziram međuljudske odnose
izrađujem psihološke profile
promišljam egzistenciju Jastvo
introspekcije su redovne, kao u ostalom i stolica
vidim sebe-dječaka na obali kako se igra kamionom
prilazim i pitam ga o genezi morala
on se smiješi, majmunče malo

nakon toga mi se obično riga
ali činim to istim onim porivom kojim manekenka
gura prst u ždrijelo nakon svakog dobrog obroka
u mraku oko mene nervozno trepću diode električnih uređaja
moj osobni disko-klub

živim opasan život
na rubu sam svijesti
ulazim u bijelu svijetlost na kraju tunela
prolazim kroz prizmu i raslojavam se
na osam obojadisanih ja
svaki od nas kreće svojim putem
spreman da i dalje živi
vraški opasan život

- 09:01 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #