Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre Avanture

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Igre parkiranja

Super ti je blog! Navrati do mene.
- Ratne igre

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

Facebook


09.10.2017., ponedjeljak

Fejk

(mala škola socijalne mimikrije)

Izašao sam prošetati. Bio sam zaokupljen mislima o kraju povijesti i pustio nogama neka vode kamo god žele. U jednom trenutku zatekao se pred Katedralom. Dva klinca našutavala su se nogometnom loptom pred vratima bogomolje i samo mi je nadošlo: skočio sam, oduzeo im loptu te počeo sumanuto vikati da kakav je to način, ovo nije igralište, treba vam opaliti par vaspitnih, izudarati korbačem po golom dupetu pa da vidiš! Prišao je njihov otac. – What's the problem – pitao je tupson. Na savršenom engleskom s britanskim naglaskom objasnio sam toj američkoj seljačini u čemu je problem – hrvatska je katolička zemlja, 90 posto ljudi u hrvatskoj su katolici i ovo je najveća sakralna građevina te jedan od najvrjednijih spomenika hrvatske kulturne baštine! – dakle, show some respect, grmio sam. Povukli su se, mrzeći me. Ja sam odmarširao do prvog dvorišta, zašao iza ugla i počeo se previjati na tlu od smijeha. Suze su mi navrle na oči. Oh bože, kao je lako glumiti uvrijeđenost, glumiti snebivanje, glumiti bijes na rubu ekscesa i fizičkog obračuna, držati moralne prodike, popovati iz visine, zauzeti se za nešto do čega ti uopće nije stalo, za nešto prema čemu si gotovo pa ravnodušan ili na što gledaš podozrivo, omalovaživački, kao na glupost, nedozrelost, zaostalost, nazadnjaštvo, nižost. Ne mogu reći da nisam znao, živim dovoljno dugo da sam zapazio uzorak: upravo oni koji frenetično zastupaju određenu ideju, određeni agresivni svjetonazor koji podrazumijeva određeni moralni kod, sklop društvenih pravila koje žele nametnuti ostalima, upravo oni potajice žive kontra svega što javno zastupaju. Pa tako imamo razne kvazi nacionaliste, kvazi domoljube, kvazi komuniste, kvazi socijaliste, kvazi moraliste, kvazi dušobrižnike, kvazi poštenjake, kvazi komuniste, kvazi katolike sve kvazi-kvazi-kvazi fejk-fejk-fejk... fejk veći od kineskog bofla... čitav ovaj grad je fejk... država je fejk... ljudi su fejk, njihovi stavovi su fejk, osjećaji također - fejk, prevarant do prevaranta, varalica do varalice, prijetvornici, šibicari i preprodavači magle... Kažem, ne mogu reći da nisam znao, ali ono što me zbilja zaprepastilo jest da se zajapurenog pravednika može odglumiti kudikamo lakše no sa istom žestinom zauzeti se za ideju sa kojom si se saživio. Nevjerojatan samouvid na osnovu kojeg sam zauzeo novi smjer u životu – već sutradan sam se učlanio u Novu desnicu! Počeo sam igrati svoju ulogu ultradesničara. Tvrdim stavovima i žestokim javnim nastupima osvojio sam srca stranačkih kolega, pristaša i simpatizera te ubrzo završio na poziciji šefa stranke. Čitav taj moj politički angažman konačno je urodio time da je Nova desnica na izborima ove godine osvojila čak petnaest mjesta u Parlamentu. I to je tek početak. Ipak, valja napomenuti da je trend promjene započeo s njemačkim izborima za Bundestag u rujnu 2017. godine kada je krajnje desna, antiimigrantska Alternativa za Njemačku (AfD) osvojila čak 13 posto glasova. TV ankete pokazale su kako su milijuna glasova «ukrali» konzervativcima, pola milijuna SPD-u i 430,000 ljevici. Alice Weide, međunarodna bankarica, tada je vodila predizbornu kampanju umjesto predsjednice stranke Frauke Petry. Na Wikipediji se može pročitati da je Weidel u vezi s partnericom Sarah Brossard, švicarskom filmskom producenticom podrijetlom iz Šri Lanke; da ima dvojicu sinova i živi u Švicarskoj zbog nižih poreza; da se protivi seksualnom odgoju; da se protivi legalizaciji gay brakova; da se zalaže za tvrdu kontrolu granica; da se predstavlja zaštitnikom kršćanske Njemačke i Europe, poziva na jačanje vjerske svijesti u javnom obrazovanju te upozorava kako bi nestanak kršćanskog identiteta ugrozio ništa manje nego temelj njemačkog državnog sustava i civilizacije.

Shvaćate što govorim? Fejk! Fejk je sadašnjost. Fejk je budućnost! Da li ti se sviđam?

- 10:36 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

27.09.2017., srijeda

Sasvim slučajna osveta


Sretnem ga na nasipu, oko 11h dok trčim. Oronuo, višednevna brada, masna kosa, glava utonula u ramena kao u ustrašene kornjače, alkoholičarski look. Nisam ga vidio bit će dekadu i po. Saznajem da se rastao. Rastava se kao bolestan pas vukla tri godine i sada je napokon sve to gotovo. Djeca su sa Đurđom, a on se vratio u garsonijeru u Novom Zagrebu u kojoj je živio svoj mladenački život nakon što je izbjegao iz rodnog i ratom zahvaćenog Tešnja.
Gdje si bio, šta si radio, veli samoironično s otužnom smiješkom. Više od rastave ždere ga što nema stečevina, nekretnina, pokretnina, materijalnih dobara sem te jadne gansonjerice koju mu je u nasljedstvo ostavio otac.
Ma jebi ti to, važno da si zdrav, kad si zdrav sve je rješivo, mudrujem.
Malo me boli ruka, on će na to...
Predlažem da mi se pridruži u sportskim aktivnostima --- red košarke --- red boksa --- red Sljemena --- red vožnje na biciklu --- red street workouta --- fizička aktivnost podići će ti razinu dopamina, biti ćeš bolje... čista fiziologija...
Nećka se. Ne znam, kaže, kaže možda...
Osjećam s njegove strane zavist jer ja nisam onaj koji sam negda bio. Znao me dok je bio u stanovitoj prednosti, dok je bio netko, a ja tek umjetnik u gladovanju, jadan, bidan, što kuburi u oronuloj potleušici zagrebačke Dubrave. Nasuprot tog negdašnjeg mitom o umjetnosti izigranog mladca danas stojim kao pravi pravcati Übermensch. To ga čudi, trebao sam propasti. Ja, a ne on.
Dakle vidimo se, rekoh, bez stvarne želje za ponovnim susretom.
Vidimo se, odvrati on.
Na Facebooku me dočeka njegov zahtjev za prijateljstvom. Prihvatim ga, potom iz znatiželje potražim njegovu bivšu. Đurđin profil otkriva da se dobro nosi s rastavom, pače izgleda kao bijeli falusni cvijet procvjetao na stablu divljeg kestena u kasnu jesen. Na fotografijama iz obiteljskog albuma prepoznajem mu kći kao prijateljicu konobarice-studentice u birtiji u koju povremeno zađem. Da, nesumnjivo to je ona! Vesna! Promatram njezino lice na ekranu i na u mi pada spačka. Drugi put kada je ugledam, prozborim:
Mlada damo, trebam vašu pomoć.
Recite gospodine, veli ona.
Ima jedno mjesec dana otkako me udario grom. Otada posjedujem sposobnost vidjeti tuđe sudbine.
Zar tako?
Jest, samo se zagledam u nekoga iz Etera dobijem paket informacija. Vidim prošlost, ali vidim i budućnost te osobe. Nevjerojatno, zar ne?
Nevjerojatno, potvrdi ona smješkajući se.
Želite li me testirati, pitam.
Što da ne...
Započnem pažljivo dozirati informacije koje znam o njenom ocu, majci, široj i užoj obitelji. Skepsa se topi, nevjerica prelazi u čuđenje. Djevojče postaje sugestibilno i uskoro je u mojoj moći. Predlažem da pođemo njezinoj kući. Pitam je li majka doma. Kaže nije, kod ljubavnika je. A brat? On je kod cure. Super. Dok Vesna nuždi na zahodu otvaram ormar i opipavam đurđino seksi rublje, zabijam nos u nj, njušim... Doći ćeš i ti na red, kurvo, promrmljam. Zatim karam Vesnu na bračnom krevetu mog negdašnjeg druga. Osveta je slatka, čekao sam toliko dugo da sam gotovo zaboravio na nju...

- 13:32 - Vox popljuvi (11) - Printaj me nježno - #

25.09.2017., ponedjeljak

đemajući đem s Rene Charom

legli smo u krevet – obećala si mi još jedan dan
potražio sam tvoju ruku pod jorganom
prsti su nam se spremno isprepleli
usnuli smo iscrpljeni, umah

probudio me udaljen zvon s kampanela što je pozivao
na oružje na oružje u svitanje u zoru ranu ranu zoru
krevet je bio pun riječnog mulja
umjesto tvoje ruke držao sam držao sam
šuplju i trulu granu
unaokolo su plutala iščupana stabla
komadi pokućstva, predmeti za uljepšavanje
strvine naduta tijela kućnih ljubimaca iskopanih očiju

netko je stajao na ćupriji u bijeloj spavaćici
nisam razaznao tko
ti ili tvoja sestra

nabujala rijeka odnosila je sve
ka dalekom jugu
u zaborav
i ovaj naš bračni krevet
s kojega se
nisam usudio nisam usudio
baciti u blatnu okerastu rijeku

- 04:22 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

01.09.2017., petak

STRANAC

sv.Franjo

Sjedeći ovdje, na 2515m, u Julijski Alpama
Gledam kako dan blijedi u noć
Okružen mirom tišinom oblacima
Osjećam dubinsku sreću
Osjećam kako je baš sve na svom mjestu
Osjećam život vrijedan življenja
Osjećam zdravu ispunu u grudima
To je onaj gotovo zaboravljen osjećaj koji otvara vrata optimizmu
obećava nove početke, nove ljubavi, nove sreće
Poslijednji put tako sam se osjećao prije deset godina u Bordeauxu:
Sjedili smo u nekom bobos cafe-u, ovog puta
Kao prijatelji, ne kao internacionalni ljubavnici
I smijali se glasno
(So it's the laughter we will remember
Whenever we remember
)
Ipak nismo se smijali bobosima (iako, možda pomalo i jesmo…)
Uzeo sam fotoaparat i načinio nekoliko fotografija
Prelistali smo ih na zaslonu uređaja
Moje oči, kristalno bistre, smiješili se su se u digitalnom zapisu
Isuse, izgledam sretno! uzviknuo sam
Izgledaš, potvrdila si
Iduće jutro ispratila si me na željezničkoj stanici
(Bio je to naš posljednji au revoir…)
Baš se pitam što ćeš bez mene raditi u Parizu, rekla si
Smislit ću već nešto, odvratio sam
Pneumatska vrata grubo su se zatvorila
Vidio sam tek siluetu kroz zamagljene prozore TGV—a
Vlak se trgnuo
Na brzinu sam kažiprstom nacrtao srce
I prije no što je vlak pojurio u zelenilo
Probo sam ga amorovom strelicom

Na Montmartre-u sjeo sam u La Maison Rose
Nasuprot čuvenoj birtiji Lapin Agile
Pod prozor Susanne Valadone, Utrillove majke
Gdje smo na spuštenim sjedalima plavog Forda
Proveli nekoliko sati ranog jutra
Nakon što je Paris, opustjelih ulica prve večeri
Bio vrlo naklon prema nama…

Naručio sam kavu
I započeo pisati razglednicu, jedinu u svojoj zreloj dobi
Jednoj ženi koja je tek rodila, a muž je istog trena napustio:
16 spektakularnih dana u Francuskoj
Paris-Arcachon-Bordeaux i okolica
Dani koji će mi – uvjeren sam – produžiti život
Barem za dvije godine.
Nadam se da ste vas dvije dobro

Smucao sam se još pet dana po Parizu
Pa se vratio doma
Već treći dan nakon što sam prizemljio na Pleso
Na vrata mi je zakucala Porezna
Dužni ste platiti porez, zavičajnim naglaskom prozborio je tip odvratne njuške
Kakav vražji porez, ja sam svoje obveze podmirio…
Porez na sreću, iskezio je očnjake u zluradu smiješku
Hej pa čekaj malo, otkud sad to…
Brži od Kairosa, ostavio me bez odgovora
Dolje u prizemlju, ulazna vrata zatvorila su se uz tresak
Žalio sam se Poreznoj upravi, naravno. Nije vrijedilo, rekli su
Ili plati ili buksa
Rekoh, dobro, plaćam
I kada sam platio bio sam ponovo
Na početku
Kao da se ništa nije zbilo
Izgubljen i polulud
Stranac u 'Rvatskoj

- 11:43 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

31.07.2017., ponedjeljak

Working Class Hero


Ilija bješe ponikao sa sela i bio formiran u socijalizmu te je poput svog skoro–pa–imenjaka Alije Sirotanovića, rudara u rudniku mrkog uglja koji je sa osam drugova u jednom danu iskopao 152 tone uglja i tim činom zaslužio da njegov lik krasi jugoslavensku novčanicu od 200 000 dinara, i sam bio radnik–udarnik. Ilijino danas bi rekli radoholičarstvo ( riječ koja se prije izriče kao dijagnoza nego oznaka za vrlinu) te želja da se takmiči sam sa sobom učinila ga je omraženim u kolektivu jer je ukazivala i upućivala na nerad onih što su se što lakše i bezbolnije nastojali provući kroz život.

Ilijine ruke nikada nisu mirovale, bijahu vječito zaokupljene nečim, pa je tako u slobodno vrijeme – a vikendi su bili to slobodno vrijeme – izgradio dvije ogromne trokatnice, jednu u Zagrebačkoj Dubravi, a drugu na Rabu, na području koji će kasnije postati elitno turističko naselje. I kao što je budističkim svećenicima putovanje, a ne odredište cilj, tako je Iliji sam rad sam po sebi bio smisao, a materijalna dobra, stečevine, tek posljedica, nešto što mu u krajnjem slučaju, ukoliko ga izda tijelo, a vjerovao je da se to neće dogoditi, omogućava bezbrižnu starost.

Dakle, Ilija kao takav nikako nije mogao shvatiti poriv sina Ratka da se s naprtnjačom potuca ulicama europskih gradova poput kakvog klošara! U tog je malog kolala skitalačka krv, neprestano je bio u pokretu, žudio nove horizonte, nova prostranstva, živio od danas do sutra, bez plana - život oblikovan slučajnostima! Ilija se katkad, klešući građevne blokove od kamena znao zapitati je li Ratko doista njegovo meso, njegova krv, no bio je dovoljan jedan pogled na mladića – isto dugo konjsko lice, isti bijeli zubi, izraženi očnjaci – pa da u trenu otprhnu sve sumnje i da stari Ilija uzdahne: valjda će ga proći! To je mladenačka pobuna, input generacije – prokleta hipičija!

Isto tako iz te svoje paradigme Ilija nije razumio pripadnike radničke klase što ljeti hitaju na Jadran da se ondje, poput nasukanih kitova po čitav dan prže na jarkom suncu i tek povremeno spuštaju u more ne bi li se rashladili; nije razumio planinare, penjače, alpiniste što se veru po stijenama, nije razumio letače zmajem, kanuiste, posjetitelje muzeja, razgledatelje gradskih znamenitosti, uživatelje dobre hrane i kapljice u skupim restoranima, romantičare što bulje u zalaske sunca, mladost što se kaltari i drmusa u diskaćima, gutače lijepe književnosti … – sve je to bilo prolito mlijeko, razbijeni krčag, zalud traćeno vrijeme.

Kada mu je sin Ratko s još svježom prašinom talijanskih drumova na postolama pokušao prenijeti dojmove o zemlji koju je osjećao kao svoj nesuđen zavičaj, o zemlji koja je čitava jedan muzej na otvorenom, Ilija, i inače slab slušač, grubo ga je prekinuo.
– Ja sam, u roku dva mjeseca, koliko si se ti skitao, podigao čitav treći kat – rekao je samozadovoljno.
Ratko je oćutio navalu bijesa. Uvijek ti– ti– ti, kipio je u sebi. Bio je spreman ustati i otići da se nikada više ne vrati u obiteljski dom. A onda se sjetio da pred njim sjedi tvrdokorni, grubi, despotski Ilija, Ilija kojeg je nemoguće omekšati, rafinirati, preobraziti u emotivnu zvijer. Udahnuo je duboko, rekavši:
– Dobro, posložimo te cjepanice u drvarnicu pa da pođem, imam obaveza.
– Pih, ti i obaveze – podrugljivo je rekao Ilija - ti nemaš obaveza, ti si anarhišt!
Dok su redali drva Ratku se nametnula slika oca koji u podrumu kleše vlastiti sarkofag. Nasmijao se.
– Šta se smiješ k'o lud na brašno – graknuo je Ilija.
– Ništa, odpovrnuo je Ratko kezeći se.

Eh, ta vječna kompeticija, Freud bi rekao taj Edipov kompleks, to neprekidno podbadanje, oponiranje, sukobljavanje, nadmudrivanje, prkošenje, zadirkivanje, prebacivanje, prekoravanje, neslaganje, obezvrjeđivanje, otežavanje, agresivnost, međusobni prezir otkako je svijeta i vijeka zaista je teško shvatljiv tim više što očevi i sinovi, poput svih članova obitelji po muškoj liniji, dijele identičan Y kromosom, kromosom koji ih određuje kao muškarce, a počesto se dogodi da udaljenijih muškaraca od očeva i sinova, ili braće nema. Tja, zar ne bi, već samo zbog te činjenice trebala postojati jedna divna konfučijanska suradnja, želja da «sebičan» gen opstane, nastavi se, razmišljao je Ratko koračajući prema gradu. Tragao je za svijetlim primjerom, no nije se uspio prisjetiti baš nikoga tko ima korektan, a kamo li idiličan odnos s vlastitim ocem. Sinovi su se bolje slagali s potpunim strancima, u jednosmjernoj komunikaciji poštovali pisce, u njihovima djelima nalazili srodnike, u ašramima duhovnih vodiča nalazili pripadnost, psihoterapeutima odavali najtajnije želje… sve to prije nego s očevima, a to je, u najmanju ruku, bilo tužno.

Od ranog djetinjstva Ratko je žudio oca koji bi bio prisutan, a potom posvećen poput vrijednog baštovana što brine o osjetljivim biljčicama u svom vrtu, oca s kojim bi mogao dijeliti interese i osjećaje bez autocenzure, oca koji čini sve potrebno da se mladić formira i izbrusi kao muškarac, oca koji će ga pripremiti i osposobiti za život – ne oca koji će svojim ponašanjem i postupcima minimalizirat juniorove šanse za opstanak. Možda ratna siročad i posmrča nisu nužno deprivirana pred dječacima koji imaju oca, prostruji Ratku glavom. Oni su pošteđeni neprestanih konflikata te ne nasljeđuju loš model ponašanja, i kao što su prisiljeni postati self–made ljudi, tako su prisiljeni postati self–made očevi. S druge strane, počesto su pre-meki prema potomcima. Oh, progovara li to u njemu crni Ilija, ustrašio se. U svakom slučaju je teško biti otac. Dragi Bogo, smiluj se nama očevima, budućim i grješnim!

- 10:00 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #