utorak, 30.10.2007.
Sagnimo se, bit ćemo bliži onima koji nas biraju
Piše: Stipo Gabrić Jambo
Jučer sam sa stranačkim prijateljima otišao u Jezero, područje jedinstveno po tome što je na jednom mjestu zasađeno oko osam milijuna trsova vinove loze. To geografski, povijesno i u svakom drugom smislu jedinstveno područje dijele dva grada i jedna općina, a da bi sve skupa bilo još kompliciranije i dvije županije. U dubrovačko-neretvanskom dijelu Jezero pripada gradu Pločama i općini Pojezerje, a u splitsko-dalmatinskome gradu Vrgorcu.
Predvečer smo stigli u Staševicu, mjesto sa 250 stanovnika koji, gotovo svi, žive od poljoprivrede. Tamo je skup organizirao njihov ogranak HSS-a i prvo što sam uočio jest da je u dvorani nedostajalo stolica. Organizator je postavio pedesetak stolica, a okupilo se stotinjak članova i simpatizera HSS-a iz Staševice i okolnih mjesta, što me više nego ugodno iznenadilo. Iako sam točno znao gdje dolazim i koji problemi najviše muče te ljude, prema njihovu pozornom slušanju pa i reakcijama na moj govor, stekao sam dojam da među te ljude nitko nikada nije došao, naročito političar koji je kandidat za saborskog zastupnika, a koji s njima može razgovarati na ravnopravnoj nozi. Da, upravo tako, jer obično je obrnuta situacija. Mnogi političar, držeći svoju glavu visoko iznad oblaka, nije u stanju s narodom razgovarati na ravnopravnoj nozi. A dovoljno se samo malo sagnuti, sjesti, kleknuti ako treba pa se puno bolje vidi i čuje. I narod to osjeti. Osjeti političara s ljudskim likom, sa svim njegovim manama i vrlinama, političara koji nije okružen kratko šišanim likovima sa slušalicama u ušima, koji dođe pred izbore, obeća brda i doline, a nakon toga nestane na neodređeno vrijeme. Našem seljaku je dosta priča koje dolaze iz centara političke moći, priča koje su razni spin doktori precizno skrojili upravo za tu i takvu prigodu. Smiješno, kao da netko ne zna razliku između juhe iz vrećice i one što se kuhala domaćem loncu.
Poslije Staševice odlazimo u obližnju Kobiljaču, mjesto u općini Pojezerje, s tek tridesetak stanovnika više. Tamo se održala Osnivačka skupština Općinske organizacije HSS-a. Okupili smo se u derutnom seoskom domu, naslijeđu socrealističkih vremena kada su se slični domovi radili po principu ho-ruk, malo betonskih blokova, grede, crijep, metalni otvori i vrata. Opet se ponavlja ista slika. Na skup poslije Osnivačke skupštine dolazi više od pola sela. Pazite, ne radi se o organiziranom članstvu koje na skupove dolazi po dekretu. Kad okupite pola sela to znači da su ljudi znali tko im dolazi i da su došli čuti nešto blisko njihovu uhu, nešto što im je potpuno razumljivo te nekoga tko njih potpuno razumije.
Staševicu i Kobiljaču mogu uzeti kao paradigmu za sva seoska područja koja sam obišao tijekom aktivnosti oživljavanja djelovanja HSS-a na području X. izborne jedinice, a sada i tijekom predizborne kampanje. Staševica i Kobiljača strašno osjećaju blesavi zakon od 0,0 promila te nemar ove države koja dopušta uvoz grožđa što u Hrvatsku uđe kao stolno, a onda završi u vinarijama. Ne znam nikoga tko je u prometu ugrozio sebe ili nekoga drugoga zbog popijene čaše-dvije vina. Promet ugrožava nekoliko tisuća kubika i stotine konja pod papučicom gasa, neodgovorna mladost i još neodgovorniji roditelji koji im poklanjaju skupe igračke, brzine od dvjesta i više kilometara na sat, 3 i više promila alkohola u krvi, droga…
Kao što zakon o nula promila muči stanovnike Jezera, isto tako stanovnik srednjodalmatinskih otoka na svojoj koži itekako osjeća neodlučnost i nesposobnost aktualne vlasti da proglasi ZERP. Deseci tisuća vagona hrvatskoga vina nemaju kupca, a stotine milijuna eura svake godine slije se u džepove talijanskih ribara koji bahato love u hrvatskim vodama ne plaćajući niti centa.
Upravo stoga ZERP i ukidanje zakona o nula promila predstavljaju središnja mjesta od kojih HSS neće odstupiti u pregovorima sa budućim koalicijskim partnerima s kojima ćemo formirati novu vlast nakon izbora.
Mislio sam se u ovome postu dotaknuti i najnovije odluke Vlade o (ne)isplati štete od suše, ali to je toliko velika sramota da ću njoj posvetiti sljedeći post.
Objavljeno u 16:49 Komentari (4) • Isprintaj • #