Hrvatska: u susret višerasnome kaosu

subota , 14.11.2015.

Bilder hochladen

Dr. Tomislav Sunić
www.tomsunic.com

Umjesto da hrvatska vlada nastoji milom dovesti tisuće Hrvata iz iseljeništva, uskoro će ona, na zapovijed euro-komesara, morati silom uvesti tisuće neeuropskih useljenika. Pred masovnim dolaskom Azijata i Afrikanaca u Europu, hrvatska politička klasa mora se zborno zgražati nad pomisli o gradnji Madžarskog zida. U najmanju ruku kao da su se u povijesti zidovi gradili iz avanturističkoga hira. Stoljećima je Hrvatska slovila kao Antemurale Christianitatis. I Hadrijanov zid u Velikoj Britaniji i višekilometarski Kineski zid, nisu bili građeni iz turističkih pobuda, nego da se zaštiti domaće stanovništvo od dolazaka barbara. A kako to da se nitko ne zgraža nad dosad izgrađenim zidom, dugačkim 400 kilometara, kojeg gradi Izrael—velikim dijelom uz pomoć američkih poreznih obveznika? I vile čelnika hrvatske političke klase, bilo u Istri, bilo na Braču, bilo na Hvaru, omeđene su glomaznim zidovima, a ne mostovima. Da je Hrvatska imala Dunavski zid pred Srbijom, vjerojatno se Vukovar i Ovčara 1991. ne bi nikad dogodili. Ured Predsjednice Hrvatske i njene svite na Pantovčaku u Zagrebu, omeđen je kilometarskim žicama nad kojima bdiju kamere i do zuba naoružani policajci. Neeuropski imigranti, čiji je prosjek inteligencije niži nego kod Europljana,[i] a čije su radne navike upitne, a sklonosti kriminalu znatne, znaju napamet da europski bezgranični političari pate od patološkog osjećaja povijesne krivnje i paničnog straha da ih mediji ne proglase rasistima, fašistima, ustašama i ostalim desničarskim zvijerima. Neeuropski imigranti također uživaju moralnu potporu nad-države Vatikana i njenog čelnika Pape Franje, koji je za razliku od svojih prethodnika, čovjek osrednje kulture i osoba bez povijesne vizije. No Papine floskule u korist neeuropskih imigranata imaju veći svjetski domet nego svi zakoni i sve višerasne „multikulturalne“ fraze lijevo-liberalnih medija. Papini kardinali u Americi javno podstiču na ilegalni dolazak južnoameričkih imigranata u SAD, kao i Afrikanaca u Europu, u nadi da će na taj način najbolje proširiti katoličko bijelo stado u nestajanju. Anacionalne homilije američkih kardinala Timothyja Dolana iz New Yorka ili Francisa Georgea iz Chicaga više sliče na riječi bivših jugoslavenskih kultur-boljševika nego na Očenaš onozemaljskog života. Riječi američkog kardinala Georgea „kako se moraju zaustaviti deportacije ( imigranata) jer deportacija uništava obitelj“ [ii], više sliče na sentimentalne prodike transrodnih uličara iz Zagreba, nego na riječi visokog svećenika zaduženog za život vječni. Hibridni svijet bez granica, bez rasa, bez naroda, bez povijesnih korijena, bez imena i bez nacionalne svijesti, konačno je danas ujedinio krupni kapital, Katoličku crkvu i antifašiste. Hrvatskom kapitalističkom tajkunu svejedno je da li mu je kupac Srbin, Hrvat ili Marsijanac; njemu je jedina svetinja bezgranični protok robe i financijski profit. Komunisti pak, i njihovi moderni izdanci antifašisti, tzv. Antifa, mrze državu jer im svaka država i nacija smrdi na ustaštvo i fašizam. Kršćanski kler pak, niti uz najbolju volju, ne smije biti zagovornik zidova i granica, budući da im je njihov učitelj, konvertit Sv. Pavle, davno govorio u svojoj Poslanici Galaćanima (3, 28): “Nema više Židova niti Grka; nema više roba ni slobodnjaka; nema više muškoga ni ženskoga: svi ste jedno u Isusu Kristu .“

Hrvatska bajna, bijela enklava

Premda je Hrvatska nakon 1945. godine genetski osiromašena, politički zastrašena, kulturno izprovincijalizirana i financijski uništena, za razliku od mnogih EU članica ona je uspjela nekako zadržati svoju etničku i vjersku homogenost. Zasad, siromašna Hrvatska nije mamac za afro-azijatsko-levantinske imigrante, upravo iz razloga što su njihove oči uprte na besplatne azilantske stanove u Švedskoj ili na širokogrudna financijska davanja zvanih „Hartz IV“, koje im velikodušno pruža njemačka vlada i njeni ljutiti porezni obveznici. Neslužbeno, Hrvatska ima prednost o kojoj europski i američki političari i njihovi novinari ne vole u javnosti govoriti, da ih se ne proglasi rasistima. No potajice, svi od reda, barem sezonski-paušalno-turistički, zajedno sa svojim obiteljima, sanjare o hrvatskoj oazi bijelog mira i spokoja. Kod razdraganih stranih diplomata u Hrvatskoj, dakako uz privatnu kapljicu vina na skrivenoj terasi na splitskom Peristilu, ili u polutami kafića nasuprot Sv. Vlaha u Dubrovniku, Hrvatska neslužbeno slovi kao bajna bijela enklava u srcu Europe. Na golišavom hrvatskom Zrču, za razliku od nudističke plaže Gigaro u francuskom St. Tropezu, nema zasad afro-arapskih voajera koji iz busije satima kibiciraju bijele euro-ljepotice. No zato je u Veneciji, kod Sv. Marka, nemoguće danas bijelom turistu zaobići horde Roma iz Rumunjske koji uredno ordinariju u planskom džeparenju. Po imigrantskom nepisanom pravilu u blizini svih europskih kolodvora, počevši od glasovitoga Hbf Münchena do Gare de L’Est u Parizu, čuče i čekaju skupine došljaka iz Somalije i Nigera. Socijalna država blagostanja, međurasni suživot, sve ono o čemu su komunisti oduvijek teoretizirali, i svoje narode terorizirali, puno se elegantnije i uspješnije provodi na Zapadu. Zakonske odredbe u EU ili u SAD-u omogućuju danas afro-arapskim-azijatskim imigrantima pravne lagodnosti u kojima oni, u svojim bivšim zemljama, nisu mogli niti sanjati. Blage su kazne u zemljama Europske unije i Amerike za političara, bankara ili glumca optuženog za pedofiliju, šverc droge, ili bankarske prijevare, kao što je nedavno bio slučaj sa bankarskom korporacijom Goldman Sachs ili Lehman Brothers u Americi. Bankarski špekulant dobit će 3 do 5 godina zatvora, no uz dobrog pravnika možda ga prorežimski mediji proglase seksualnim herojem, a ne kriminalcem, kao što je to nedavno bio slučaj sa bivšim čelnikom Međunarodnog monetarnoga fonda, Dominiqueom Straussom Kahnom. Ali ako neki nadobudan političar ili profesor dobije medijsku etiketu „ rasist“ , „ ustaša“, „ fašist“ , ili „ antisemit,“ onda to znači siguran poljubac smrti u karijeri, ali i vjerojatno visoku novčanu i zatvorsku kaznu. Takve drakonske kazne već odavno su na zakonskoj snazi za heretike u Francuskoj i Njemačkoj.[iii]

Statistika smrti

Sa svojih 50 milijuna neeuropskog stanovništva u Europi, europski Pariz i München prestali su biti gradovi iz filmova Jean Gabina ili Line Venture. Kriminal i banditizam dobili su u Europi drugu boju lica. U Americi, u kojoj je broj bijelog stanovništva u zadnjih četrdeset godina pao na 65 posto, tj. na cca 200 milijuna, od ukupno 320 milijuna stanovnika, mnogi bijeli Amerikanci u kasne sate, uz čašu vina Zinfandel, sanjare o svom Clark Gableu, slušajući retro arije šansonjera Pat Boonea. Bijeli američki san odavno je prešao u bijelu američku moru. U polumrtvom i bankrotiranom gradu Detroitu, nekoć prijestolnici američke teške industrije, broj stanovnika se u zadnjih dvadeset godina preplovio. Od 2 milijuna stanovnika grad se sveo danas na milijun ljudi, i to isključivo na Crnce-Afroamerikance i na Hispance. Preostali Bijelci iz Detroita, ili barem oni koji su to mogli priuštiti, dali su odavno petama vjetar u pravcu još donekle homogenih bijelih saveznih američkih država Oregona i Washingtona. Nakon 20 sati nepisana zadaća u centru Detroita znači: kako preživjeti. Južnije, u Kaliforniji, u famoznom Los Angelesu, nalazi se Potemkinovo mjesto zvano Holywood, o kojem masa mladih Hrvata u Hrvatskoj filmski sanja kako će i oni postati Šerbedžije i Višnjići. No nešto niže, nešto južnije od velike zračne luke, u pravcu nekad ribarskog hrvatskog iseljeničkog naselja — danas meksikaniziranog San Pedra–, nalazi se naselje Compton u kojem žive i životare isključivo Crnci. Svaki bijeli Amerikanac, čak i sa svjedodžbom promiskuitetnog Antifa- ljevičara, čak ako voli sve ljude svijeta i ljubi sve vrste peradi, čak ako je pobornik pederastije, zoofilije i nekrofilije, čak ako je zagovornik istospolnih međurasnih brakova, nema u Comptonu apsolutno što tražiti. U Comptonu, upravo kao i u stotinama drugih crnačkih i hispanskih gradskih dijelova diljem Amerike, vrijede druga pravila života i smrti. Svaki bijeli prolaznik koji tamo bane, bez obzira na svoje ekumensko-komunističko ili liberalno-promiskuitetno ponašanje, predstavlja bijelu provokaciju za Crnce. Čak ako Bijelac, koji tamo skrušeno i nacional-mazohistički traži pokajanje za navodni rasizam svojih predaka, lagano može ostati ne samo bez novčanika nego i bez svoje glave.

O navodnom bijelom rasizmu i o tzv. jadnim žrtvama Crncima u Americi, ili o navodnim ubogim arapskim i muslimanskim došljacima u Europi, ore se sentimentalne priče na svim medijskim i akademskim valnim dužinama. Razlog tome je dugogodišnja liberalno-marksistička propaganda u američkom i europskom školstvu, uz stalne samozatajne prodike skrušenih bijelih političara. Nakon Drugog svjetskog rata, a pogotovu nakon sloma Sovjetskog saveza, Amerika i EU grade svoj politički identitet isključivo na povijesnom kajanju. No ako već danas lažu tzv. ekstremni desničari ili tzv. fašisti, ne lažu zato vladine statistike. Crnci čine 13 % građana Amerike, dočim je njihov udio u ubojstvima u Americi veći od 53% – i to prvenstvo u međusobnim sukobima (cca 8.000 ubijenih godišnje ).[iv] Crnci također čine više od 50 % razbojstva godišnje i više od 70% silovanja. Crnci imaju udio 40% u ubojstvima američkih policajca. Nedavno je i vrlo liberalni bivši gradonačelnik New Yorka, Rudy Giuliani, nehotice izlanuo općepoznatu činjenicu –i ostao živ: “mi ne spominjemo činjenicu da je 93 % Crnaca ubijeno od drugih Crnaca“.[v] Kao što prenosi jedan u nizu američki provladinih dokumenata u posljednjih pedeset godina „ dvadeset i dva trilijuna dolara, (22 tisuće milijardi američkih dolara ) utrošeno je na ‘Borbu protiv siromaštva’, a taj trošak, uzevši stopu inflacije, prelazi tri puta troškove svih američkih ratova počevši od Američke revolucije“. [vi] No Crnci, tj. Afroamerikanci i nadalje pokazuju loše rezultate na prijemnim ispitima[vii] , dočim njihov broj od ukupno 2,5 milijuna zatvorenika u Americi, prelazi 50%. Neokomunističkim, liberalnim i LGTB agitatorima i njihovim teoretičarima, za cijelu ljudsku dramu, kao i jad i bijedu Afrikanaca, Hispanaca i južnih Azijata snosi odgovornost ekonomsko-politička sredina i poslovični nemilosrdni rasisti Bijelci. Nipošto oni ne žele prihvatiti željezni zakon prirode: različite rase, biološko nasljedstvo i geni također igraju važnu, ako ne i najvažniju ulogu u nečijem političkom, apolitičkom ili kriminogenom ponašanju.

Riječ „rasa“ danas je omrznuta u svim europskima i američkim institucijama i pravosuđu, te ona pomalo nasilno izlazi iz političkog govora, osim dakako kada je riječ o poslovičnim negativcima, „bijelim rasistima“. Skorim dolaskom neeuropskih imigranata u Hrvatsku, hrvatska politička klasa otvara vrata neviđenim međurasnim i višenacionalnim sukobima, i to povijesnih razmjera. Hrvatska politička klasa ništa nije naučila iz pogubnog „bratstva i jedinstva“ naroda bivše Jugoslavije…

Bilješke:

[i] Richard Lynn, Race Differences in Intelligence (Washington Summit Publishers, 2006), na stranici 14., po svojim mjerenjima IQ ( kvocijenta inteligencije) označuje Hrvate, kao i narode na Balkanu, sa prosječnim IQ 90—što je 10 posto manje od srednje- i zapadnoeuropskih naroda čiji je prosjek (IQ) 100. „ To je izazvano miješanjem europskih i turskih gena.“ Lynn je dobro upoznat sa jugo-komunističkim genocidom nad Hrvatima nakon Bleiburga i negativnom socio-biološkim selekcijom u Hrvatskoj. U novom mjerenu kvocijenta inteligencije (IQ) kod studenta prigodom školskih uspjeha, načinjenih u 107 država, Lynn, zajedno sa Prof. G. Meisenbergom, u akademskog časopisu Intelligence (Elsevier) br. 38 (2010), str. 357, „National IQs calculated and validated for 108 nations“, daje nove rezultate o prosječnom hrvatskom kvocijentu inteligencije: oni iznosi IQ 99– isto kao kod Nijemaca, Austrijanaca, Madžara, itd.

[ii] Robert Klein Engler, “Illegal Immigration and the Catholic Addiction to the Democratic Party, American Thinker (14. veljače 2014).

[iii] U Francuskoj, zakonska odredba iz krivičnog zakona, br. 90-615, od 13. srpnja 1990.g., poznata pod nazivom „Fabius –Gayssot“ . U Njemačkoj, paragraf 130, stavka br. 3. od 1994 i 2015, iz krivičnog zakona, pod naslovom „Volksverhetzung“.

[iv] Dr. Erika Harrell, U.S. Department of Justice (Bureau of Justice Statistics), “Black Victims of Violent Crime”, rujan 2007.

[v] Michelle Ye Hee Lee, “Guiliani’s claim that 93 percent of black murder victims are killed by other blacks”, The Washington Post, 25. prosinca 2014.

[vi] Robert Rector i Rachel Sheffield, “The War on Poverty After 50 Years”, The Heritage Foundation, 15. rujna 2014.

[vii] US Department of Education, “How Black and White Students in Public Schools Perform on the National Assessment of Educational Progress”, 2009.

Hrvatska: u susret višerasnome kaosu (2)
TSunic-GoricaDSC07735Dr. Tomislav Sunić na tribini kao kandidat HČSP-a za EU parlament
Izdaleka je lijepo govoriti o toleranciji i o višerasnim integracijama. Docirati iz američkog bijelog geta ili iz bajne vile sa zagrebačke Medvednice o čarima međurasnog suživota, ne predstavlja rizik, ali pruža čistu savjest. Nitko od bijelih liberala ne želi živjeti u višerasnim četvrtima njemačkog Neuköllna u Berlinu, a kamo li tek obitavati u južnom Los Angelesu u Americi. Ako već Vesna Pusić i Ivo Josipović, i tisuće hrvatskih političara zagovornika integracija neeuropskih imigranata žele biti vjerodostojni, tada bi mogli započeti svoje kampanje vlastitim pedagoškim primjerima. Umjesto Tovarnika u Slavoniji, rodnog mjesta pjesnika A.G. Matoša, zbirni centri neeuropskih valova emigranata morali bi u Hrvatskoj biti na obalama rijeke Mirne u Istri. Povremeno bi Vesna Pusić, koja ljetuje u blizini, mogla učiti afroazijske emigrante hrvatski jezik čitanjem stihova Drage Gervaisa: „Pod Učkun kućice bele, za dom spremne Crnce vele.“ U blizini rodbinske Baške vode, sa recepcije hotela „Berulia“, Ivo Josipović bi mogao držati predavanja stotinama novih afroazijskih hotelskih sustanara o ljepoti post-jugoslavenskog bratstva i jedinstva, kojeg danas medijsko-politička klasa naziva „suživot.“ No višerasna stvarnost nije u praksi bajna, što zapadna Europa i Amerika dnevno i dramatično isprobavaju. Dolaskom nekoliku tisuća ne-Europejaca u moguće prihvatne centre na Braču i Hvaru—ode hrvatski turizam dođavola, što hrvatski integracionisti i europeisti dobro znaju. Na nedavna štura priopćenja u engleskom tisku o silovanju stotine bijele engleske djece od strane pakistanskih useljenika u gradu Rotherhamu, u Velikoj Britaniji, prethodile su godine službene samocenzure i apsolutnog medijskog tajca. „Politička korektnost primorala je vlasti da šute i da zanemare zviždače“.[i], kao što to piše američki neokonzervativni National Review. Zna se zašto. Svaki lokalni bijeli općinski službenik iz Rotherhama pravio se Englez: živio je u patološkom strahu da ne bude optužen za „rasnu netrpeljivosti prema Pakistancima“. Izbjegavanje prozivanje etničkog, nacionalnog i rasnog podrijetla stranih kriminalaca postalo je medijsko, zakonsko i policijsko pravilo u cijeloj Europskoj uniji. Osim, dakako, kada je riječ o „bijelim desničarima“ i ubojicama, čiji pridjev „bijeli“ resi tada sve novine svijeta.

Njemačka EU-krava muzara

Zato je najbolje citirati izvatke iz prorežimskih novina i vladine službenike, budući da njihove riječi neizravno bolje govore o kaosu višerasnog i višeetničkog društva. Glavni šef njemačke policije Jörg Ziercke i njegov šef, ministar unutarnji poslova Savezne Republike Njemačke, Thomas de Mazičre, rekli su prije godinu dana stvar koji svaki Nijemac desetljećima zna napamet, ali ne smije javno reći: „Većinom skupina organiziranog kriminala, koje djeluju u Njemačkoj, rukovode strani državljani.“[ii] Da je za to kriva imigracijska politika nitko ne želi priznati. Nitko javno ne voli spomenuti niti glavnu činjenicu, tj. da je Njemačka vojno okupirana zemlja, američka gubernija, vazalski entitet, na čijem teritoriju obitava 60 tisuća stranih vojnika, i zemlja koja još uvijek, sedamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata, po Člancima 53, 107, Klauzule Povelje Ujedinjenih naroda, slovi kao “neprijateljska država“. Odatle i silna emigrantska pomama za njemačkim beneficijama, hospicijima i tržištem (ne)rada. „Brojke su poražavajuće. Imigranti su dva put češće bez posla, dobivaju dva puta vise državnu pomoć i nadasve, dva put češće se bave kriminalom nego usporedna godišta građana njemačkog podrijetla. Masa imigranata mrzi njemačko društvo upravo zato jer je to društvo prema njima širokogrudno,”[iii] pisao je prije par godina prorežimski liberal-konzervativni dnevnik Die Welt. Nije teško dokučiti psihologiju emigrantskih kriminalaca, bilo da su oni podrijetlom sa Kosova, iz Bosne, iz Turske, ili iz Afrike. U svojim bivšim domovinama emigranti bi za najmanje krivično djelo bili do smrti prebijeni od domaćih policajaca. Neće zato oni tražiti azil kod svojih bliskih vjerskih i rasnih zemljaka u bogatoj Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu ili Omanu, nego više vole doći u prenapučenu i malu Njemačku. U povijesno-politički kastriranoj Njemačkoj, kao i ostalima EU članicama, koje pate od nacističkog-fašističkog-ustaškog-kolonijalnog kompleksa manje vrijednosti, brojni balkanski, levantinski i afrički imigranti, pred njemačkim sudcem istražiteljem, sebe vješto brane kao „žrtve njemačke rasne i etničke netrpeljivosti“. U Njemačkoj, službeno ima cca 8 milijuna stranaca, dočim cca 17 milijuna njemačkih građana ima strano podrijetlo. No ne smije se zaboraviti da velik broj neeuropskih kriminalaca u Njemačkoj ima dvojno državljanstvo. To se najljepše vidi i osjeti u njemačkim zatvorima u kojima je više od pola zatvorenika neeuropskog podrijetla. U Austriji je situacija sa neeuropskim došljacima slična. „Svaki drugi zatvorenik nije Austrijanac“, piše liberalni i prorežimski dnevnik Die Presse.[iv] U Francuskoj je situacija u nekim detaljima dramatičnija, jer do nedavno je Francuska bila kolonijalna sila koja je kontrolirala pola Afrike. Nitko ne zna točan broj neeuropskih emigranata, s obzirom da veliki dio njih ima francuske putovnice, pa se stoga u policijskim statistikama vode kao „građani francuske nacionalnosti“. Francuski je parlament (Nacionalna skupština), nedavno zakonom ukinuo riječ „rasa“, jer po riječima socijalističkih zastupnika „riječ ‘rasa’, je bezvezni pojam koji je služio kao temelj najgorim ideologijama i koji nema mjesto u pravnom poretku“[v].

To je dodatni znak kako policija jezika i policija misli u Francuskoj, slično kao u Njemačkoj, i isto kao u komunizmu, kontrolira intelektualna, akademska i nekonformistička kretanja, kao i svaki kritičan stav prema neeuropskim došljacima. Prošle godine, najveći književni događaj u Francuskoj bila je knjiga Le suicide français (Samoubojstvo Francuske), Erica Zemmoura, francuskog književnika židovskog podrijetla, koji je inače popularan među francuskim nacionalistima. U knjizi autor govori o islamizaciji Francuske i multikulturnoj katastrofi koja prijeti Europi. Nije Zemmour zato ostao bez kazne za svoje javne i televizijske istupe. Morao je platiti kaznu od 5.000 eura, jer je u nedavnoj radio emisiji rekao kako „bande stranaca džepare, siluju i kradu.“ „Ne kažem ja da su svi Crnci i Arapi delikventi“, kaže dalje Zemmour. „Ja samo kažem da se njih više kontrolira jer među njima ima više kriminala.“[vi] Europska unija, doduše, puno voli govoriti o slobodi misli i govora—dočim je ona jedan on najrepresivnijih sistema u povijesti Europe, koji se danas vješto skriva iza imenica „demokracija“, „integracija i „tolerancija“.

Tamno lice hrvatskog iseljeništva

Broj Nijemaca bez posla penje se ove godine na cca 2,7 milijuna ljudi; u susjednoj Austriji na pola milijuna. U Francuskoj ima danas cca 6 milijuna nezaposlenih, od čega samo pariška regija broji cca 3 milijuna nezaposlenih. U Španjolskoj, koja zajedno sa Njemačkom velikodušno danas otvara vrata hrvatskim radnicima, ima cca 6 milijuna nezaposlenih. Po nemilosrdnoj logici liberalno-kapitalističkog „outsourcinga“ (ili prevedeno na pučki hrvatski: „ukidanje domaćih radnih mjesta i korištenje jeftinije neeuropske radne snage od strane domaćih oligarhijsko-kamatarskih krugova), dolazak neobrazovanih emigranata iz Azije i Afrike dodatno će utjecati na pad mjesečnih dohodaka hrvatskih i europskih radnika, kao što je to već godinama praksa u Americi. Bombastične izjave malog broja inozemnih Hrvata u hrvatskim medijima kako su se „vani snašli“, treba uzeti sa dozom opreza. Od nekoliko stotina tisuća Hrvata, koji su se u posljednjih dvadesetak godina iselili na mitski Zapad, malen broj njih su postali Modrići, Višnjići, ili Mandžukići. I broj mladih Nijemaca sa završenim fakultetom prilično je visok i kreće se na cca 200 tisuća ljudi bez posla, sa još većim brojim fakultetski obrazovanih mladih Nijemaca koji rade na minimalnim plaćama[vii]. Postoji odnedavno u Hrvatskoj i pomama, pogotovo među lječničkim krugovima, kako Njemačka vapi za puno liječnika. No kao što piše 2013. njemački Ärzte-Zeitung (Liječničke novine), i na temelju analiza njemačkog Instituta za ekonomiju (IW), „neće biti nedostatka liječnika u narednih15 godina.“ „To je mit lobističkih krugova.“[viii] Dapače, krajem 1998. Njemačka je imala suvišak od 31.000 liječnika, dočim je pola njemačkih liječnika otišla raditi u inozemstvo.[ix] Prema službenim statistikama, Njemačka je 2014. imala 481 tisuće liječnike, “odnosno 2,3 % više nego prethodne godine“[x]

O kvaliteti svoga života — a ne uvijek o svojoj kupovnoj moći — stotine tisuća novih hrvatskih iseljenika ne vole u javnosti govoriti. Nije isključeno, pod uvjetom da Hrvatska zadrži svoju nacionalnu homogenost, da će se u narednim godinama masa hrvatskih iseljenika vraćati u Hrvatsku — kako je to bilo i zamišljeno lijepe 1991. Razlozi što većina nove generacije iseljenih Hrvata nerado govore o svom novom životu „ vani“, psihološke su naravi. Teško je njima, iz mitskog Zapada, uvjeriti kolege u domovini: „ Čuj stari, nisam postao bogataš, živim teško“. Treba pitati i mlade Hrvatice u Beču, na primjer u okrugu Margareten, što misle kada šalju djecu u vrtiće u kojem su većina djece muslimani i ne-Europljani. Bečki okruzi Ottakring ili Leopoldstadt, sa svojih 30 % neaustrijskog stanovništva, više sliče na alžirsku kazbu ili turski bazar, nego na barokni srednjeeuropski grad.

Dolaskom neeuropskih emigranata i super jeftine neobrazovane radne snage u Hrvatsku, i shodno ukazima EU komesara, nije isključeno da će hrvatska politička klasa pojačati represiju protiv Hrvata koji upozoravaju na neeuropske valove useljenika i na barbarsku logiku liberalnog kapitalizma. Hrvatska politička klasa vjekovima je bila bolji sluga od svojih stranih gospodara, bilo da gospodar sjedi u Vatikanu, u Beogradu ili u Bruxellesu. Prije fingiranog zgražanja nad rasizmom i nedavnog zločina bijelog rasiste protiv Crnaca u Americi — zločini koji u pravilu zauzimaju puno više medijskog prostora nego kada Crnci, Arapi ili Azijati serijski ubijaju Bijelce ili bijele policajce — treba sagledati uzroke međurasne mržnje. Bivša komunistička, umjetna i višeetnička tvorevina Jugoslavija uvijek može poslužiti kao klasična formula za višeetnički i višerasni kaos.

Bilješke:

[i] Dennis Prager, „ 1. 400 English Girls Raped by Multiculturalism,“ National Review ( 9. rujna 2014)

[ii] Bundesministerium des Inneren BRD (Ministarstvo unutrašnjih poslova SR Njemačke) , „Sicherheit- Kriminalitätsbekämpfung“ (Izjava za tisak; 1. listopada, 2014).

[iii] Mariam Lau, „Mädchenfußball entscheidet nicht über Integration“, Die Welt (10. lipnja 2009).

[iv] Michael Laczynski, „Jeder zweite Häftling ist kein Österreicher”, Die Presse (11. veljače, 2015).

[v] Le Monde i AFP (16. svibnja, 2013), „L’Assemblée nationale supprime le mot “race” de la législation“.

[vi] Le Monde i AFP (26. lipnja, 2015), „5. 000 euros d’amende requis contre Eric Zemmour pour ses propos sur « les bandes » d’étrangers“.

[vii] Der Spiegel, „Hunderttausende Akademiker arbeiten zu Niedriglöhnen“ (19. siječnja, 2014).

[viii] Deutsche Gesundheits-Nachrichten, „ Ärztemangel ist ein Mythos der Lobbyisten“ (4. listopada 2013).

[ix] Deutsches Ärzteblatt, „Ärztliche Arbeitslosigkeit: Vom Fremdwort zum Langzeitproblem“ (1998).

[x] Bundesärztekammer ( Savezna liječnička komora) „Gesamtzahl der Ärzte; Ärztestatistik“ ( 2014).

(I i II), objavljeno u HT 2.7 i 9.7. 2015.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.