Ono što se traži
Ono što je dobro i korisno u ekonomiji i njezinoj disciplini marketingu, dakle imati krilaticu "da je kupac uvijek u pravu", i prilagođavati sve svoje proizvode i usluge kako bi isti zadovoljavali potrebe i prohtjeve kupaca, te sve svoje kapacitete i organizaciju podrediti kupcu i njegovim trendovima, to nikako nije dobro u nekim drugim stvarima. Prije svega u Crkvi i u politici.
Naime, za razliku od materijalnog, duhovno nije nešto što ima ili treba imati tendenciju radikalne transformacije, promjena i prilagođavanja. U protivnom gubi sav svoj smisao i svu svoju esenciju, baš kao što gubi sav smisao sat koji ne pokazuje točno ili uopće vrijeme, putničko vozilo koje se ne može pokrenuti ili TV prijemnik koji ne pokazuje sliku i ne reproducira ton.
U marketingu je sav smisao i svrha u analiziranju društva (koje materijalistička doktrina promatra isključivo kao tržište) kako bi se dobio uvid što društvo treba, želi i za čime žudi, i tako stvorila koncepcija razvoja i plana kako tom istom društvu pružiti upravo to što želi i za čime osjeća potrebu u vidu prilagođavanja svoga asortimana, cijena, kvalitete, količine, dizajna, metoda distribucije itd. U instituciji Crkve i u političkom programu jedne partije mora biti upravo obratno, ili barem umnoge drugačije.
Naime, istina je da je za razvoj kapitalizma nakon europskog razuma najzaslužnija kršćanska etika i filozofija. No taj isti kapitalizam je u svom kasnijem stadiju evoluirao u smislu da su se njegovi mehanizmi i kotači po uzoru na zrakoplovni "auto-pilot" počeli okretati neovisno o stupnju kristijanizacije društva, koje je, počelo se misliti, postalo suvišno ako ne i gora stvar od toga. Tako se javlja sekularno društvo, što možda i ne bi bila toliko loša stvar da se uz njega ne pojavljuju i opačine, pokvarenost, neetičnost i dekadentnost najgore vrste i visokog intenziteta. Taj, sada već izobličeni sekularizam, postaje sve više dominantan, ako već ne po broju svojih praktikanata i pristaša, a onda zasigurno po glasnosti i stupnju kontrole svih važnijih društvenih pora i poluga. Naravno da je sljedeći logičan redosljed stvari bio stasanje mnoštva nemoralnih, dekadentnih i bolesnih ljudi, kao što se iza njih izrodilo jednako tako nezdravo javno mijenje.
No što je učinila Crkva, kako katolička tako još više protestantske mnogobrojne zajednice ? Umjesto da kritizira, umjesto da progovara protiv društvenih tendencija i skretanja u pogrešno, umjesto da napada i nasrće, ona je učinila i ona čini - što ? Ni više ni manje nego se dodvorava, nego se natječe u podložnosti, nego se prilagođava dekadentnom društvu današnjice ! Umjesto da bude svijetlo u mraku i sumraku civilizacije, ona je u najboljem slučaju u vječitoj defanzivi. Ona odbacuje svoje trajne i neuništive vrijednosti i svoje dogme koje nemaju rok trajanja, a u korist pomodnih trendova. Ona žudi za tračkom tolerancije i za harmonijom unutar gradskih zidina Sodome i Gomore. Antikršćanski pojmovi poput tolerancije i koegzistencije postali su važniji od Deset Božjih zapovjedi, a na crkvenim katedrama stasaju nove generacije ne samo laika teologa već i svećenika koje bi po specijalizaciji i zvanju najbolje mogli okarakterizirati kao heretike. S druge strane se u isto vrijeme Crkva sama ograđuje od zdravih narodnih snaga koje imaju želje staviti se pod njezine skute (slučaj poljskog krugovala jedne nacionalističke organizacije od kojeg se ogradila iako su većinu istog sačinjavale crkvene pjesme). I naravno da si je Crkva sa takvim ponašanjem i sa takvom praksom na neki način zabila nož u leđa, a njezino kukanje kako broj vjernika opada iz godine u godinu je u najmanju ruku apsurdan.
Idemo na političke stranke/organizacije. Mogu li one po uzoru na marketinške aktivnosti i strategiju sve svoje kapacitete i sav svoj politićki program, pa tako naravno i predizborni, prilagoditi i po slatkoriječivosti se dodvoriti širokoj masi birača, pa čak i to da umnoge dopuste da im masa, da ne upotrijebimo i riječ ulica, kreira politički program, baš kao što to u marketingu čine kupci/potrošači ? Naravno da mogu. To uostalom i čine ne samo u slučaju prilagođavanja svoga programa za kojeg se čak i sami hvale da je potrošan i za jednokratnu uporabu namjenjen isključivo tokom predizborne političke kampanje, već kopiraju i ostale marketinške aktivnosti kao što je agresivna promocija uz ulaganje znatne količine kapitala u tu promociju. Odtuda i svi ti silni milijuni uloženi u političku kampanju, koji u slučaju oglašavanja nekog komercijalnog većeg poduzeća nisu sporni, no za koje se zdrav razum iole prosječno mislećeg čovjeka u slučaju političkih stranaka s pravom pita odkuda oni potječu, pošto se zna da su političke stranke neprofitne i nekomercijalne po svom statutu (a dotični kapital ni u kojem slučaju nije prikupljen godišnjom članarinama članova stranke).
Zatim, mogu li na taj način i takvom taktikom te suvremene i u javnom mijenju zahvaljujući enormnim novčanim iznosima kvalitetno popraćene političke stranke doći na vlast ? Naravno da mogu, dapače to i čine. No tu dolazimo do prijelomne točke i nekih ograničenja. Nakon što narod shvati, a to obično bude vrlo brzo, da se predizborna obećanja ne će ispuniti i da su "politički programi" obično mrtvo slovo na papiru, događaju se stvari koje akterima toga političkog cirkusa nisu mile, i koje im se obiju o glavu. Biva im dodjeljen epitet, trajni epitet lažljivih demagoga i prevaranata. Nakon toga slijedi njihovo zbacivanje sa vlasti i, samo ukoliko imaju sreće, politički i naravno svaki drugi zaborav. A nije rijedak i progon istih, u blažem slučaju od strane njima sličnih političkih oponenata koji su ih zamjenili i koji još nisu dobili priliku da se diskreditiraju i okaljaju (što nesumnjivo kad-tad hoće), a u težem slučaju od neobuzdanog bijesa krvožedne gomile. Sve je to scenarij već toliko puta do sada odigran. Lice i naličje zapadnoeuropske parlamentarne demokracije svuda je, izuzev sitnijih razlika u nijansama i šarama, otprilike isto tamo gdje je ona dovedena na prijevaru ili na silu, a to znači u svim ili gotovo svim zemljama zapadnog svijeta. A sve navedeno je u konačnici i matematički objašnjivo. Naime, zbroj puno nula ne daje ništa, pa tako ni zbroj puno demokratskih listića. Iza svakog od tih listića krije se jedna realna i životopisna individua, ali individua koja odlučuje o stvarima u koje se ne razumije i koje su izvan njezina dosega i domašaja. A kada bi se htjeli izraziti malo reljefnije, no nikako ne i netočno, mogli bi reći da deset glupih ljudi uvijek nadglasaju jednog pametnog. To je uostalom i sama srž parlamentarne demokracije, ostvarenje takvog scenarija i njegovo zacementiranje.
Zaključan bi upit bio je li uopće u današnjem modernom društvu moguć trijumf zdrave političke opcije čiji program nije po uzoru na proizvode dnevne potrošnje jednokratan, već ima uporište u realnom i održivom ? Kako uostalom očekivati od nemoralne većine, koja se još k tomu hvali svojim manama, da svojom slobodnom voljom izabere moralnu i poštenu manjinu ? Kako očekivati od jednog reprezentativnog uzorka sa karakteristikama prosječnosti i kukavičluka da izabere nešto radi čega će se možda morati žrtvovati, trpjeti, strahovati pa čak i stradati ako bude ustrebalo, i radi čega će morati umnoge poraditi na samome sebi i ispravljanju svojih mana ? A samo takav pristup jamči uređenje koje ne će krahirati ili izazvati opći val nezadovoljstva zbog podbačaja i neispunjenja planova nakon svake četiri godine ili ranije, kako je do sada bio slučaj u prosječkoj parlamentarnoj demokraciji i njezinoj neoliberalnoj materijalističkoj doktrini.
Ivan Biki
