11 Problema Republike Hrvatske
11 Problema
Republike Hrvatske
Mladen Schwartz
U nastavku izložit ću sažeto jedanaest ključnih, bitnih problema s kojima se suočava Republika Hrvatska, i koji joj ugrožavaju kako dublju esenciju, tako i formalnu egzistenciju. Zapravo bi bilo točnije ove teze nasloviti: Republika Hrvatska kao svoj vlastiti jedanaesterostruki problem. Na kraju ću naznačiti područje na kojemu nam je tragati za spasonosnim rješenjima.
Nesuverenost.
Zakržljali identitet.
Smanjeno tlo.
Uništena Vojska.
Liberalna demokracija.
Prevlast Antihrvatske.
Neriešen srbski problem.
Gospodarski kolaps.
Dekadencija, anomija i depresija.
Slabost desnice.
Demografska propast.
Problemi
Nesuverenost. Već i ovoga časa praktično nesuverena, bez svoje samostalne vanjske i unutarnje politike, vlastitog gospodarstva i novčarstva, bez spomena vriedne i nacionalnim ciljevima posvećene vojske, RH je upravo na putu postati quantité négligeable u superjugoslaviji zvanoj „europska unija“. U njoj, RH će izgubiti i one zadnje reliquiae reliquiarum svojega suvereniteta koje se do toga časa možda još i sačuvaju. U superdržavi RH izgubit će, naravno, i svoje državne granice, što će konačno otvoriti vrata nekontroliranom masovnom nadiranju egzotičnih pasmina i neprijateljskih naroda. Time će ona dokraja izgubiti sve značajke koje čine državu. Od tada, moći će se govoriti samo o koloniji, protektoratu ili okupiranom području.
Zakržljali identitet. Više se zapravo ne zna što je Hrvatska. Iztočni dio „zapadnog balkana“? Bivša jugo-republika a buduća euro-republika? Mala zemlja za velike navale turističke ološi? Mala zemlja za još manji novac? Židovski protektorat s misijom da u Jasenovcu slavi religiju „holokausta“? Hrvatski narod pretvoren je u sliepu rulju „gradjanki i gradjana“. Nacionalno jedinstvo nestalo je u moru stranaka i strančica, nevladinih udruga, interesnih skupina, sebičnih klika, nacionalnih i svjetonazornih manjina, regija, županija i obćina. Hrvatska je poviest kriminalizirana i bezostatno prepuštena na procjenu neprijatelju. Hrvatski jezik ugrožen je naplavinama srbskog i engleskog, tudjinskim pravopisom, a nadasve posvemašnjim ravnodušjem. U RH gotovo da i nema ozbiljne, više kulture. Sve je doslovce budalaština i svinjarija, kič, šund i porno. Svakim danom sve je više stanovnika koji i osobno otjelovljuju ove značajke. Etos i ukus srozali su se na najniže grane.
Smanjeno tlo. RH je mala i slaba; nije kadra riešiti čak niti razmjerno sitne teritorijalne priepore sa Slovenijom, Srbijom ili Crnom Gorom. Umjesto da je obnova državnosti 1990 dovela i povratu u nacionalni korpus svih dielova izgubljenih u jugoslavijama, danas u RH zatražiti obnovu hrvatskog suvereniteta nad Bosnom i Hercegovinom, Bokom Kotorskom, iztočnim Sriemom ili Bačkom, znači navući na sebe psihijatrijske dijagnoze. Što li bi tek doživio onaj koji bi izrazio pretenzije i na Alpsku i Crvenu Hrvatsku? Hrvatsko je tlo prepolovljeno, granice RH su nenaravne, nepoviestne, smiešne i neobranjive, a i takve neprijatelj dovodi u pitanje, eda bi hrvatsko područje sveo na okolicu Zagreba.
Uništena Vojska. Hrvatsku vojsku nije porazio Beograd, nego Zagreb. Nakon dobivenog obranbenog i osloboditeljskog rata, Hrvatsku vojsku dotukli su zagrebački jugoidni politikanti. Pobjedničke vojvode zaplotnjački se, pučistički svrgnulo, kriminaliziralo ih se skupa s cjelokupnom vojskom i ratom, prepustilo ih se domaćim i inozemnim, neprijateljskim sudištima. Junačku vojsku svelo se dobrim dielom na smušenu i organizacijski razcjepkanu rulju invalida, umirovljenika, ludjaka i prosjaka. Naoružanje je zastarjelo, neuporabljivo, nepostojeće. Nikada se i nigdje takvo što nije dogodilo s pobjedničkom oružanom silom.
Liberalna demokracija. Uza sve fatalne obće nedostatke kojima su obterećeni ta ideologija i politički ustroj (v. moju knjigu „Laž, zločin i smrt demokracije; 101 razlog protiv pukovlađa“ [2003]!), liberal-demokracija neprijateljima naroda poput hrvatskoga služi i kao instrumentum regni, da bi se narod ponizio, izcrpio i zaludio, da bi mu se onesposobila samoobrana te raztočila nacionalna substancija, i da se tako njime što lagše i jače ovlada. To se provodi preko dekadencije, bordelizacije ili ljudskih prava, dogme koja omogućuje nametanje pogubne prakse zaštite i povlastidbe protudržavnih manjina (Srbi, cigani, židovi, partizani i sl.)
Prevlast Antihrvatske. Vladajuća klika izroda i veleizdajnika, lišena imalo nacionalne samosviesti, nesposobna i nezainteresirana za nacionalnu strategiju, za velike vizije, beznadno je otudjena od svojega naroda, i u svojem djelovanju oslanja se na prešutnu koaliciju unutarnjeg i vanjskog neprijatelja. Pritom se misli na sve silnice zaokupljene uklonitbom hrvatske države, a time i hrvatskog naroda, iz svieta i iz poviesti. Hrvatskom vlada protuhrvatski savez fantomske „medjunarodne zajednice“, judeo-masonske globalističke, kozmopolitske internacionale, snaga judeo-američkog imperijalizma, lažne „europske unije“ i svjetske imperijalne soldateske „nato“, s domaćim protivnicima hrvatskoga identiteta i suvereniteta kao što su srbski petokolonaši, neprijateljske nacionalne manjine, skupine za različite vidove neopartizanske jugo-tito-restauracije, postmoderna ljevica s anarhistima, neokomunistima, feministima, političkim homoseksualcima, borcima za životinjska prava itd.
Neriešen srbski problem. Hrvatske zemlje preplavljene su negdašnjim Vlasima i Hrvatima-pravoslavcima koji su, po Srbskoj pravoslavnoj crkvi posrbljeni, te možda za sva vremena odtrgnuti iz hrvatskog nacionalnog korpusa. Dok su hrvatski osloboditelji kriminalizirani, srbski su zločinci abolirani. Objeručke ih se vabi da se vrate, smješta ih se na mjesto zločina kao normalne gradjane te obasipa svim povlasticama. Oni, naravno, trajno glumataju nezadovoljne, i samo je pitanje vremena kada će zatražiti i dobiti autonomiju. Ali, koji god status imali u hrvatskoj državi, oni su uviek produljena ruka beogradskog mini-imperijalizma, petokolonaška država u državi, činbenik nestabilnosti i propasti, i bit će opet Beogradu na razpolaganju čim se taj odluči na revanš.
Gospodarski kolaps. RH ubrzano srlja u gospodarsku katastrofu, u kompletni bankrot, u doslovnu glad. Umjesto proizvodnje trguje se, umjesto izvoza uvozi se. RH živi od zaduženja, razprodaje, kriminala i turizma. Taj se problem ne može rješavati izključivo uz pomoć gospodarskih stručnjaka, čak i kada su oni možda u posjedu najboljih ekonomskih strategija i taktike. Za zdravo gospodarstvo hoće se zdrave politike, suverene vlasti i velikih ovlasti. Tek tako dadu se provesti fundamentalne, revolucionarne reforme, jedini jamac oporavka.
Dekadencija, anomija i depresija. Kako osobni, tako i nacionalni spas dolazi od duha. Gospodarstvo nije područje na kojemu se smie slutiti spasonosni zahvat. Gospodarski problem izvedenica je političkog, a ovaj duhovnog, problema s hrvatskom nacionalnom dušom. Ona u sebi više ne nalazi snage za novi početak. Ona se prepušta nižim porivima, bezzakonju, posvemašnjem malodušju i zdvoju. Nacionalna duša mora se izliečiti, i to je zadatak odgovornih nacionalnih elita. Mora se narodu podići osjećaj časti, ponos i dostojanstvo. Mora se u njemu roditi nova samosviest, nova strast, nova čelična volja. Bez toga nema novog početka, nema spasa, nema obstanka Narodu Hrvata.
Slabost desnice. Očita je nedorastlost razpoloživih desno-konzervativnih, nacionalističko-državotvornih snaga količini i kakvoći nastalih veleproblema. Desnica je bezidejna, trivijalno konzervativna, provincijalna, razjedinjena, sklona umjerenjačtvu i pokoravanju okvirima sustava te njegovoj legalističko-demokratskoj dogmi i praksi, umjesto da im pruži odlučan nacionalni odpor. Nema na vidiku odgovarajućeg markantnog, karizmatskog vodje niti skupine oko koje bi moglo započeti okupljanje zdravih snaga nacionalnog spasa. U najmanju ruku, nedostatna je volja potrebna za takav podhvat.
Demografska propast. Prema svim relevantnim pokazateljima, hrvatski narod užurbano srlja u demografsku smrt, što sve druge probleme i njihova rješenja čini posve bezpredmetnima. Hrvatski nacionalni prostor, razmjernim porastom smrtnosti (opadanjem stope radjanja), nesmiljenim desetkovanjem pučanstva metodom genocidnog pobačaja te novim valovima izseljavanja, postupno se prazni. Time se izpunja bitna predpostavka za njegovu popunitbu tudjinskim elementom, koji će svojom nazočnošću dodatno i konačno polučiti nestanak hrvatskoga naroda s lica Zemlje. Osim toga, izkvarena je kakvoća hrvatske nacionalne substancije: s jedne strane Bleiburžkim aristocidom (smaknućem najboljih), a s druge izostankom zdravog odgoja novih naraštaja zbog rasapa obitelji izazvanog feminizmom te inim vidovima dekadencije.
Ima li nade, što činiti?
Da, nada još nije posve izhlapila, spas je još uviek moguć, čak je na dohvat ruke, ali traži se odlučne, izravne akcije! Najjači i najspremniji muževi, elitne legije, moraju ustati iz dubina nacionalnoga bića. Moraju se povezati, organizirati i odvažiti na legitimni pučki puč, na benigni prevrat u obranu nacionalne časti, bitka i obstanka. Nacionalna revolucija, u srdcima, u odnosima, u poredku vrednota i stvari, ima otvoriti put Nacionalnoj diktaturi kao aristokratskoj, hijerarhijskoj, autoritarnoj, stegovnoj, totalnoj vladavini čelične šake od Naroda i za Narod: plebiscitarnom legitimacijom i na obće dobro. Podvući nam je crtu, zabaciti puke uresne popravke, pokrenuti korjenite, prevratne reforme, započeti Sve Novo. Taj pak podhvat uključuje i uzdizanje hrvatskoga naroda iz stanja puka-po-sebi u stanje Nacije-za-sebe. To znači – stvoriti Novi Narod Hrvata u snažnoj i velikoj, liepoj i dostojanstvenoj, vječnoj, slobodnoj, suverenoj, nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja može postati svjetlo Europi i Svietu. U njoj bit će zdrave snage objedinjene i vojnički organizirane, vojska pobjedonosna, narodnost homogena, nacionalne manjine asimilirane, i novi će se naraštaji nesmetano u izobilju i sreći radjati i množiti, a narodna duša bit će preodgajana u duhu hrvatske slobode, junačtva i borbenosti, nacionalne sviesti i bezuvjetne odanosti. Razdoblje časti i veličine za Hrvatski Narod nije puka utopijska himba i tlapnja; ono je ostvarivi cilj naših dana, ako se unovači tomu potrebna volja, mudrost i strast.
U Zagrebu, 1. svibnja 2012
