Slučajni Hrvati (Hrvatska kao teatar apsurda)

četvrtak , 28.06.2012.

Photobucket

Piše: Dr. Tomislav Sunić

Bitka za Hrvatsku i dalje traje premda ovaj puta pod teatralnim naslovom borbe za imidž, za "brend" i za identitet. Sjetimo se lakrdije sa vojničkim ordenima koji su se dijelili za vrijeme predsjednika Franje Tuđmana, kada su pisar iz Banskih dvora ili tajnica sa Markovog trga mogli dobiti čin brigadira. Jer cijeli ustroj hrvatske države krenuo je od prvog dana samostalnosti naopačke. Pravi vojnici, prvotni heroji, ionako se postupno kriminaliziraju da bi završili kao Ante Gotovina - u zatvoru. Prvi je zaključak, dakle, da i najbolja politička ideja nipošto ne jamči da ona ne će u određenom povijesnom trenutku biti izvrgnuta ruglu i sudskom progonu. Problem ne leži u tome koliko današnjih hrvatskih političara sebe smatraju jakim Hrvatima. Ionako su oni u Jugoslaviji pridjev "hrvatski" koristili uz obveznu imenicu "Jugoslavija." Ono što zabrinjava je to što su oni naglo, i bez ikakvih skrupula, prodali ili izdali svoje jugoslavenske ideje. Evo prijedloga za studijski rad o sociologiji bivših komunista koji čine danas novu vladajuću klasu: "Postfeminizam ili put političarke od Kumrovca do Sikstinske kapele".

Antifašizam nije bio popularan do 1991.

Retrospektivno se nameće jedno pitanje: Jesu li bivši hrvatski komunisti uistinu ikada vjerovali svom mentoru Titu u kojeg su se oni zaklinjali od 1945. do 1990.? Jer odmah nakon raspada Jugoslavije, ovisno o političkoj klimi, postali su zagovornici kapitalizma ili pak ultrahrvatstva, znači upravo ideja koje su oni sami nekoć smatrali nazadnim i kriminalnim. Jer da su stvarno željeli ostati vjerni Titu i samoupravnoj Jugoslaviji, vjerojatno bi se borili 1991. protiv hrvatskih "ustaša" i ustaša i ne bi dopustili stvaranje hrvatske države. Niti bi dopustili da svjetske banke kroje hrvatski suverenitet.

Pošto-poto, u želji za pričuvnim identitetom, bivši titoisti stoga se vole kititi riječima koje imaju dobru prođu na Zapadu. Jedna od njih je "antifašizam", riječ koja nije bila popularna 1991.godine, jer su hrvatski nacionalisti i tzv. ustaška emigracija, imali još jaku ulogu u obrani Hrvatske. Danas, vladajuća klasa pošto poto želi pravno ugurati Domovinski rat u nastavak Zavnoha, u najmanju ruku kao da su hrvatski dragovoljci 1991. nosili titovke na glavama a na šahovnicu - koja, kako god se uzme, ima uvijek oblik slova "U".

Legendarna je servilnost hrvatskih komunista, koji su tek na mig Staljina, 22. lipnja 1941.g krenuli u tzv. antifašističku borbu. A što su radili od 10. travnja do 22. lipnja? Surađivali sa ustašama? Zašto dakle hrvatski partizani, koji se diče svojim antifašizmom, i koji su navodno mrzili ustaše fašiste i Nijemce, nisu ništa činili protiv tzv. ustaškog terora? Tek nakon lipnja 1941., počeli su bacati bombe po vojnicima i hrvatskim građanima u Zagrebu, kod Botaničkog vrta ili u pošti u Jurišićevoj. Četnici su barem bili prvi antifašisti jer su počeli borbu protiv Nijemaca i NDH u travnju 1941. -- logično na svoj hajdučki i brahijalni način.

Danas im je simbol depilirani pederast

Problem leži u tome da su hrvatski komunisti vrlo malo marili za svoje nekadašnje titoističke i samoupravne ideje. Stoga oni ne mogu mnogo brinuti niti za svoje nove ideje uvezene sa Zapada. Raspadom Jugoslavije postali su zagovornici slobodnog tržišta, kapitalizma i prvobitne akumulacije kapitala, a pošast njihovih riječi o "toleranciji" i "demokraciji" trebao bi prikriti njihovo bivše jednoumlje i teror. Svi nerado govore što su radili u Jugoslaviji do 1991. godine, jer tada je titoistička mimikrija predstavljala vrhunac karijere, a svaki hrvatski nacionalizam bio je simbol rogatog ustaše i repatog fašističkog vraga. Ali budući da su danas u modi zapadnjački bogovi, potrebno se danas pod drugim kutom klanjati.

Nekad je simbol titoizma i jugoslavenstva bila hiljadarka sa likom Bosanca Alije Sirotanovića, prvoklasnog titoističkog udarnika s proleterskim smiješkom u besklasnom rudarskom zanosu. Danas je simbol nove hrvatske vladajuće klase depilirani pederast sa maskarom i transvestitska politika zapadnobalkanskog multikulturalizma. Ako već ne prolazi riječ "region" -- ajdmo u hrvatsku inačicu "regija". Cilj je isti: stvaranje bratstva i jedinstva balkanskih naroda, ali ne više suhoparnim partijskim prodikama, već uvozom dekadentnih zapadnih ideja koje bolje vabe, budući da ne ostavljaju krvave tragove. Nekad je identitet komunističke Jugoslavije zastupao mišićavi skojevac sa sleta u Beogradu ili brkati lički pandur u Zagrebu koji je pendrekom utjerivao političku korektnost kod dugokosih zagrebačkih fakina radi njihove "trule buržoaske liberalne devijacije". Danas, novi simbol demokrata i recikliranih titoista, mora biti hermafroditski soprano, koji sriče o pravici i poštenju. Daleko je to od poratnih scenarija partizanskih serijskih ubojica koji su maljem i metkom ubijali klasne protivnike u ljeti 1945.

Hrvatsku vojsku nisu stvorili titoisti u Jajcu ili Topuskom

Zaključak: ako titoisti nisu imali snage i volje da 1990. brane svoju jugoslavensku ostavštinu, kakva oni mogu dati jamstva da su njihove sadašnje suze za Vukovarom uistinu prave? Posjeti gradovima heroja ili proslava godišnjica hrvatske vojske predstavljaju samo novi čin mimikrije. Jer modernu hrvatsku vojsku nisu osnivali titoisti u Jajcu ili Topuskom 1991. g. već hrvatski nacionalisti. A te iste dragovoljce, ne samo Srbija, već i strani mediji zvali su 1991.g. separatistima i nacionalistima, a ne zavnohovskom i antifašističkom vojskom. Jer da ta ista vojska nije nosila naziv "hrvatska" ne bi niti njen čelnik bio danas u Haagu. Hrvatsku nisu branali eunusi bacanjem u zrak bijelih golubova mirotvoraca ili čitanjem evanđelja o ljudskim pravima. Hrvatsku su prvi došli braniti nacionalistički dragovoljci iz domovine, dijaspore kao i nacionalisti iz stranog svijeta, koji su znali prastaro vojno pravilo: preživjeti znači ubijati.

U jagmi sa novim identitetom politička klasa danas se dovitlava sa novom civilnom religijom od kojih je najmodernija antifašizam. S obzirom na pritisak sa Zapada i stalne ukaze EU komesara, razumljivo je da Hrvatska ne može braniti svoj identitet prizivanjem ustaštva ili nacionalizma. Kao superelastičan pojam, antifašizam je uistinu danas temelj moderne liberalne demokracije. Kada bi Hrvatska na najparlamentarniji način proglasila antikomunizam svojom državnom ideologijom, kao što je to djelomično činio Tuđman, začas bi Hrvatska bila izložena sankcijama i osudi < međunarodne zajednice>. Međutim zaboravlja se da su Hrvatsku, u njenim prvim ranim i ratnim danima branili ljudi koji nisu nosili titovke i koji nisu pjevali po šumama i gorama, nego su se često borili uz ustaške poklike. Stoga, ako je već vladajućoj klasi uistinu stalo da odagna svaku sumnju < međunarodne zajednice > na ustaške recidive ili moguće ustaške zmije - najbolje je da ukine Hrvatsku ili da dade Hrvatsku u koncesiju EU ili UN ili MMF-u. To je već ionako djelomično slučaj. Veliki problem jedino leži u tomu što će hrvatska politička klasa tada morati predati masu svojih i rodbinskih sinekura u strane ruke.

Upravo je tu i strašna dilema vladajuće klase. Ne mogu smisliti hrvatske nacionaliste niti hrvatske desničare, ali ne mogu nikako živjeti bez njihovih ratnih zasluga koje daju glavnu tezu i pravnu protezu zemlji kojom oni danas vladaju. Jer da nije bilo ustaša i < ustaša > 1991.g., ne bi danas niti politička klasa sjedila u Saboru niti bi primala plaće na Markovu trgu. Mora biti strašan osjećaj kada se politička klasa mora rukovati sa hrvatskim dragovoljcima koji su ranih devedesetih godina, ne samo u beogradskom pravosuđu, već i u inozemnim medijima, nosili stigmu "hrvatskih separatista, nacionalista i ustaša." A još je strašnija stvar kada se bivši dragovoljci, zajedno sa tzv. ustaškom emigracijom i tzv. ustaškim HOS-om, koji su modernu Hrvatsku stvarali, moraju skrivati ili samozatajivati.

Skojevanje, udbovanje i jugovanje

Ima Hrvata koji se rode sa hrvatskim identitetom i kojima ne treba niti Karađorđević, niti Milošević, niti Broz da bi otkrili što je to hrvatstvo. Nije baš tako bilo 1991.g. u bivšem modelu jugoslavenskog grada Vukovara, a i velikom broju ostalih hrvatskih gradova pod opsadom, čiji je broj građana otkrio svoje hrvatstvo tek kad im je četnički nož i JNA tenk ušao u dvorište. Prije toga veliki broj njih su skojevali, jugovali i udbovali zajedno s srpskim susjedima. I onda se raspala bajka o bratstvu i jedinstvu. Obrnutom logikom i za masu hrvatskih nacionalista nije moguće biti normalnim hrvatskim nacionalistima, a da vječito ne mrze Srbe. Za njih, bez negativaca Srba nema i ne može biti niti hrvatskog identiteta.

O stranim dragovoljcima u Domovinskom ratu nema niti riječi, a o pomoći dijaspore, ili tzv. ustaške emigracije tijekom rata, još manje. Možda upravo zato jer ti ljudi nisu otkrili hrvatstvo 1991.g, već ga u sebi svojim rođenjem nose. Vrlo su dobro znali oni tko su i kakav je njihov identitet, i to davno prije 1991. Od petstotinjak stranih dragovoljaca niti jedan nije nosio srp ili čekić na kapi ili majicu sa slikom Che Guevare. Sve su to bili od reda ljudi koju su direktno ili indirektno bili vezani za razno razne tzv. ekstremno desničarske i antikomunističke grupe i stranke u Europi. ( U narednim brojevima bit će više riječi o stranim dragovoljcima Domovinskog rata ). Bez tzv. ekstremno desničarske dijaspore i ekstremnih dragovoljaca, drugačija bi bila Hrvatska in extremis, ako bi uopće bila na zemljopisnoj karti. I dok su masa djece skojevaca davala petama vjetar, znatan broj tzv. desničara iz bogatog Zapada došao je braniti Hrvatsku.

Zamislimo što je prolazilo kroz glave mase ljudi u Hrvatskoj kada je počeo rat u Hrvatskoj, koji je naprasno lomio snove o ad hoc ulasku u bogatu Europu. Odjednom dolaze u hrvatski kaos nekoliko stotinjaka stranaca i emigranata iz bogate Europe, Amerike i Australije koji predstavljaju čistu filozofsku negaciju domaćih snova i prozapadnjačkih iluzija. To je bio stav domaćih bivših Jugoslavena koji su postali Hrvati "po difoltu" , i kojima je moralo sve ići na živce -- i Hrvatska, i dragovoljci, i rat, i koji bi bili sve dali da odlete iz Hrvatske na Zapad: " Ovi strani kreteni i ustaški emigranti ili su špijuni ili banditi, ili nesposobnjakovići. Zašto su se došli ovdje tući, kada moj sinek želi zbrisati u Ameriku." "Eh sve bi dala za neku zelenu kartu ili neki ausvajz samo da odem odavde."

Hrvatska je slučajna zemlja u toliko što je ona dva puta nastala u izvanrednom tj. ratnom stanju i kojoj nije prethodilo, osim kod malog broja ljudi, nacionalno osvješćenje. Još nije učinjena statistika o sociološkom profilu dragovoljaca Domovinskog rata, te se samo može pretpostaviti da su to bila pretežno djeca iz pretežno nacionalističkih hrvatskih obitelji. No inverzijom ove hipoteze dolazi se do relativnog točnog zaključka. Gledajući profil vladajuće klase, čiju većinu čine djeca komunista, enobejaca i udbaša, jasno je tko je stvarao modernu Hrvatsku 1991. I evo teatra apsurda: desničari i nacionalisti prvo stvaraju, a onda čuvaju sinekure svojih bivših progonitelja.

Dr. Tomislav Sunić ( www.tomsunic.com) je autor knjige La Croatie; un pays par défaut? (Avatar 2010)

STRUKTURA I CILJEVI EUROPSKOG OSLOBODITELJSKOG POKRETA

srijeda , 20.06.2012.

Photobucket

EUROPSKA AKCIJA


STRUKTURA I CILJEVI EUROPSKOG OSLOBODITELJSKOG POKRETA


BERNHARD SCHAUB


DIO I

SEDAM CILJEVA EUROPSKE AKCIJE

EUROPSKA AKCIJA je nadstranačka i izvanparlamentarna. Obuhvaća sve one Europljane što djeluju u smislu sljedećih sedam ciljeva. Te ciljeve postiže s jedne strane prosvjećivanjem što širih krugova u svim europskim zemljama, a s druge izobrazbom stanovitoga sloja budućih nositelja odgovornosti. Obrojidba tih ciljeva ne treba označivati vremenski slijed niti utvrđivati prvenstvo – s izuzećem cilja 1: uspostava slobode mišljenja je uvjet za sve ostalo, arhimedska točka iz koje se sadašnji ubitačan sustav mora iz temelja promijeniti.

Cilj 1: Iznovična uspostava slobodnoga govora.
Hoćemo slobodu izražavanja mnijenja, izviješća i pisanja povijesti i zalažemo se proti zakonima-brnjicama kao što su paragraf-„huškanja naroda“ u Saveznoj Republici Njemačkoj, „Zakon zabrane“ u Austriji, „Zakon proti rasizmu“ u Švicarskoj ili odgovarajuće nepravde u drugim državama.

Cilj 2: Povlačenje svih tuđih trupa.
Hoćemo povlačenje Amerikanaca iz Europe kao i ostalih zapadnih Saveznika iz Njemačke sukladno povlačenju Sovjeta iz Njemačke Demokratske Republike i Istočne Europe nakon 1990.

Cilj 3: Repatrijacija izvaneuropskih uljeza.
Hoćemo kraj doselidbe iz drugih dijelova zemaljske kugle kao i programe za povratak pripadnika tuđih kontinenata. Umjesto prijevoza izbjeglica u Europu, smislena je politička, gospodarska i humanitarna pomoć Europe na mjestu dogođaja.

Cilj 4: Državno samoodređenje za Nijemce u Saveznoj Republici Njemačkoj i Saveznoj Republici Austriji.
Hoćemo kraj tuđeg odlukovrhovništva u Njemačkoj i supripadnoj Austriji. Savezna Republika Njemačka, Njemačka Demokratska Republika i Savezna Republika Austrija su nakon rata po Saveznicima, na način protivan međunarodnom pravu, uspostavljene kao vazalne države. Zahtijeva se europski mirnodopski poredak sklapanjem od 1945 izostaloga mirovnog sporazuma s Njemačkom.

Cilj 5: Stvaranje Europske prisegnute udružbe.
Europski mirovni sporazum omogućuje odvajanje iz Europske unije i Sjevernoatlantskoga saveza pomoću europskoga saveza sa zajedničkom vanjskom i obrambenom politikom pri po mogućnosti najširoj slobodi zemalja članica u unutarnjoj, kulturnoj, naobrazbenoj, novčanoj i gospodarstvenoj politici. Povrh toga težimo uskoj suradnji s Rusijom.

Cilj 6: Prijenos novčarstva i priopćajnica u narodno vlasništvo.
1. Bankama za tiskanje novca i vrijednosnica trebaju ubuduće ne samo teoretski nego činjenično upravljati državni organi.
2. Država treba privatno uzimanje kamata lišiti pravne zaštite.
3. Pravo vođenja poslovnih banaka trebaju imati samo po državi, gospodarstvu i kulturi priznate družbe.
4. Također i priopćajnice smiju objavljivati jedino pod nadzorom takvih odgovornih družbi kojima se jednoznačno može utvrditi identitet. Njihova sloboda i raznolikost su samo tako mogući.

Cilj 7: Obnova baštine - borba proti dekadenciji i uništavanju prirode.
Dosta je bilo rastakanja kulture. Ogranci europske baštine moraju se iznovice preuzeti i dalje razvijati. Posebnu važnost polažemo na zdravlje mladeži i obitelji, na zaštitu prirode, biološku poljoprivredu (uključivo decentraliziranu proizvodnju sjemena) i na organski, naravisukladan razvitak u liječništvu, prometu, komunikaciji i proizvodnji energije.


Cilj 1: Iznovična uspostava slobodnoga govora.

Sadašnji politički sustav počiva - kao i svi sustavi - na izvjesnim stupovima što se ne smiju uzdrmati, a da ne prijeti opasnost rušenja cjeline. Zbog toga takvi stupovi predstavljaju oduvijek tabu-područja. Tkogod u današnjem društvu želi napredovati ili samo želi da ga se podnosi, za njega je korisno jednostavno ponavljati izvjesne vjerostavke ili barem ih javno ne poricati: tu spadaju zastupanje slobodne tržišne privrede skupa s kamatnim sustavom i samovolja poslovnih banaka te banaka za tiskanje novca, parlamentarizam zajedno s pripadajućom lijevo-desnom partijskom shemom, nadalje zastupanje filosemitizma, antirasizma, homoseksualnosti i pobačaja skupa s lijepozvučnim zastupanjem ljudskih prava. Dopušteno je doduše pripadati bilo kojoj religiji i svjetonazoru – ali uz prešutnu pretpostavku da to ne mislimo doista ozbiljno. Inače vrlo brzo dolazimo na glas kao fundamentalisti. Pod fundamentalistom razumije današnje političko i priopćajno ozračje nekoga čovjeka koji svoj katolički, ili protestantski, ili islamski, ili nacionalni nazor – ili bilo koji drugi – više cijeni nego upravo navedene sustavu pripadajuće najviše vrjednote. Stoga se fundamentalisti u onom globalističkom Novom svjetskom poretku, koji je glavna tema američke politike, ne mogu trpjeti. Vrlo je malen korak koji fundamentalista razdvaja od objede da je terorist. A kakav postupak očekuje terorista, to ovdje ne treba podrobnije izvesti. Poznato je, da se za to pobrinuo stanovit 11. rujna.
Zabrinut Europljanin začuđeno primjećuje, da se tabu-područja koja ustanovljuje „ political correctness“, a nadziru priopćajnice i pravosuđe, sve više šire. Svakovrsni zakoni-
-brnjice osuđuju građanina na šutnju, a groteskni uhidbeni nalog Europske unije dodatno ga zastrašuje. On više ne zna što, gdje, i zašto je nešto kažnjivo. Očito vrijede prava slobodnog izražavanja mnijenja, znanstvene slobode, slobode vjerske i svjetonazorne opredjelbe itd. samo onda kada ne proturječe iznad njih kraljujućim zakonskim pločama „zapadnoga vrijednosnog zajedništva“ (pogledaj gore)...
Ono što među svim tim tabu-područjima najviše začuđuje jest povijesne naravi. Kada se naime radi o nacionalsocijalizmu i o takozvanom Trećem Rajhu, onda dolazi do potpunoga prekida mišljenja suvremenika. Funkcija mozga prestaje i započimlju refleksi što se gotovo vjerski doimlju. Svaka razlučba prestaje, svako preispitivaje uvriježene osude slovi neprimjerenim, pače zlonamjernim. Tu postoji samo jedno jedino dopušteno mišljenje: nacionalsocijalisti - t. j. Nijemci - su počinitelji i to isključivo; a Židovi su žrtve, načelno i svagda. Tkogod glede te dogme dvoji i zahtijeva njezinu reviziju, taj za pristojne ljude nije više sugovornikom nego je istodobno krivovjerac i gubavac koji munjevito potpada priopćajnom i pravnom smaknuću, društvenom prijeziru i gospodarskom uništenju. Tkogod s njim ima posla, taj dobro čini da se od njega trnutačno „ogradi“ – izim ako se dotičnik na koljenima ne ogradi od samoga sebe.
To vrijedi prije svega za jezgru područja minskoga polja, za holokaust. Medijski metež 2009 godine oko engleskoga biskupa Richarda Williamsona i njegova kasnija osuda na astronomski visoku novčanu kaznu su još jedanput više ukazali na postojeći tabu. Gospođa Merkel našla se potaknutom podučiti papu; papa je zahtijevao od biskupa da opozove; Regensburško državno tužiteljstvo pokrenulo je istragu i pravosuđe Savezne Republike razmatralo je ispostavu internacionalnoga uhidbenog naloga proti crkvenom čovjeku. Zašto? Jer on određenu povijesnu činjenicu drugačije procjenjuje negoli je to uobičajeno i dopušteno. U tomu leži njegovo krivovjerje. Njemački odvjetnik i revizionist Horst Mahler osuđen je na dvanaest godina zatvora samo zato jer je poreknuo holokaust i jer je na svoj način analizirao židovsku religiju. Njemačko-kanadski publicist Ernst Zündel odsjedio je sedam godina u zatvoru. Lista osuđenika u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Belgiji i Švicarskoj obuhvaća tucete imena.
U sudnici nikada nema istrage o tome, nije li možda optuženi revizionist sa svojom argumentacijom u pravu. Sudac odbija prihvatiti podnesenu dokaznu obrazložbu i ako optuženik pokuša objasniti svoje motrište, podliježe novoj kazni kao i njegov odvjetnik (odvjetnicu Sylviju Stolz su na taj način osudili na 3 1/2 godine zatvora) i njegovi svjedoci! To je pravna čudovišnost. Činjenica višemiliunskoga narodoumorstva u plinskim komorama se kao bjelodana pretpostavlja i sud treba samo odgovoriti na pitanje, ne poriče li optuženik doista tu bjelodanost – pa onda odrediti visinu kazne. Nešto što bi se normalno trebalo označiti kao poviesni dogođaj, i time kao predmet istraživanja, podiže se na razinu opće poznatoga, po svakomu provjerljivoga naravnoga zakona; istodobno se međutim provjera i kontroverzna znanstvena diskusija zabranjuju! Onaj dio suvremene povijesti – sudbina Židova u njemačkim koncentracijskim logorima – se time uskraćuje znanosti i konačno se podiže u djelokrug vjerskog, i to u neku vrstu svjetske religije što je u ponekim zemljama prepoznatljivo poprimila crte pravno zaštićene državne vjere.
Ponos je zapadne znanosti – već od Renesanse, a posebice od prosvjetiteljstva – što ne slijedi tabue i kao kriterij priznaje samo potpunu nepristranost. Revizija, dakle pregledavanje, provjera, preispitivanje su temeljno znanstveno načelo. Sve drugo je dogmatizam. Znanost kao takva ne može prihvatiti ni vjerske ni moralne, političke ili druge društvene pretpostavke. U znanstvenom smislu nema ni kršćanskih ni nekršćanskih, ni moralnih ni nemoralnih istina. Pritom istraživač ima pravo na zabludu, jer nitko ne posjeduje apsolutnu istinu. Prirodna znanost je razdoblje vjere nadomjestila onim spoznaja. Primijenjeno na istraživanje holokausta, znači to: spoznaja ne smije biti pomračena ni filosemitskim ni antisemitskim refleksima, isto tako kao ni filogermanskim ili antigermanskim. Volio netko ili ne volio Židove ili Nijemce, to nije kriterij za istraživanje i ne smije ga niti određivati niti sprječavati.
Postupno se umnožuju glasovi što žele okončanje toga nedostojnog pravnog stanja. Prema novinama FAZ-u [Frankfurter Allgemeine Zeitung] od 10. srpnja 2008, bivši je sudac Ustavnoga suda Wolfgang Hoffmann-Riem izjavio: “Ja kao zakonodavac ne bih kažnjavao poricanje holokausta“. A 10. lipnja 2008 su novine Süddeutsche Zeitung citirale izjavu Winfrieda Hassemera, bivšega dopredsjednika Saveznog ustavnog suda: „Nisam pristaša kažnjivosti poricanja holokausta.“ To pojašnjeno znači: Zloglasni saveznorepublički § 130 Stavak 3 Knjige kaznenoga prava („huškanje naroda“), švicarski „Zakon proti rasizmu“ i austrijski „Zakon zabrane“ trebaju se bez nadomjestka ukinuti. Kada su Thila Sarrazina, ondašnjega člana predsjedništva Njemačke savezne banke, prigodom konferencije za tisak oslovili glede itekako poznate „njemačke prošlosti“, odvratio je on prema novini Bild-
-Zeitungu od 31. kolovoza 2010: „Ne bi trebalo zaboraviti ni Tridesetgodišnji rat“. Očito potresen, novinar lista je prokomentirao: „Sarrazin govori o Tridesetgodišnjem ratu, premda je upitan za holokaust.“ Očito je da odnedavno zastupnici na visokim položajima sustava postupno napuštaju stara stajališta. Već 2007 godine pravnik državnoga prava Prof. Karl Albert Schachtschneider na predavanju u Salzburgu postao je izričito jasnim. Na upit: Postoji li kod nas sloboda govora? odgovorio je: Neka zemlja nije slobodna, ako je slobodan govor spriječen drastičnim kaznama. Štogod se kod holokausta dogodilo; ja kod toga nisam bio nazočan. Ali i ja o tome ne govorim, jer je to zabranjeno. O tome se ne smije diskutirati, pa ni znanstveno. Kaznenopravno stanje „huškanja naroda“ to priječi. To onda nije slobodna zemlja“. (www.youTube.com; pripomena „Prof. Dr. Schachtschneider“)
Bilo bi to široko polje, opisati na koja se sve područja prostiru zabrane mišljenja i govora. Ali su sve međusobno organski povezane i posjeduju zajedničko središte u plinskim komorama Auschwitza. Psihološki postupak je uvijek isti: bud trebalo raspravljati temu kamatnoga ropstva ili degenerirane umjetnosti, zabranu pobačaja ili nesnošljivost jazz-glazbe i rocka s europskom kulturom, bud općenita pitanja rase ili židovsko pitanje pojedinačno, bud preplavljivanje tuđinstinom ili autoritarni oblik vlasti ili autoritarne odgojne metode, bud njemačku vodeću kulturu ili njemačke narodne pjesme i plesove – svagda se zastupnik priopćajnicama nesukladnih gledišta nalazi beznadno u defenzivi, budući da mu prijeti Auschwitz-toljaga (pojam Martina Walsera): kada ga suparnik zatekne da dijeli mišljenje koje je dijelio i Treći Reich – i uzgred rečeno, što je u najvećem broju slučajeva prije bilo mišljenje svakoga normalnog građanina – onda ga on ima u rukama: odmetnik biva trenutačno proglašen nacistom. A što je nacist, to se zna: to je onaj koji je šest miliuna Židove ubio u plinskoj komori i koji bi najradje to opet učinio. Ponajvećma dotičnik zašuti priznajući poraz. Ako je tako smion da zahtijeva nepristranu istragu holokausta, onda u najmanju ruku gubi radno mjesto, a ako dapače misli da ima argumente koji poriču masovno narodoumorstvo, onda se za njim zatvaraju zatvorska vrata.
To tako ne može biti. Ako, kao što kaže Schachtschneider, nismo slobodni, upravo se onda moramo osloboditi. Ne želimo pozdravljati Gesslerove šešire. Međutim slobodu se ne zadobiva besplatno. Bez žrtava ona nije moguća. Ali povratak u doba dogmatike ili na stupanj totema i tabua nedostojan je Europljana.


Cilj 2: Povlačenje svih stranih trupa.

Bilo bi poučno posjedovati kartu svijeta na kojoj bi u jednoj boji bile označene sve one zemlje što su dragovoljno ili prisilno u savezu sa Sjedinjenim Američkom Državama ili gdje se nalaze američka kopnena, zračna ili pomorska uporišta. Tek bi onda bio vidljivim istinski razmjer SAD-imperija. Tisuću je uporišta u više od sto država. Nikakvo čudo što SAD na naoružanje troše više novca, nego svi njezini konkurenti zajedno. Uz pomoć te orijaške vojne mašinerije ne samo što se kako tako održava pax americana nego se istodobno kao spasonosna religija po cijelom svijetu proširuje „american way of life“, licemjerno demokratsko sektaštvo i američka pobjednička historiografija.
Američki atomski arsenal štiti malu cionističku državu na levantinskoj obali kao i posvudašnje novčane bujice plutokrata. I najpouzdanije je uporište dolaru, u koji u normalnim prilikama nitko ne bi imao povjerenja. Pokriće dolaru su atomske bombe. Tako dugo dok se svijet njih mora bojati, prihvaća on uz škrgut zubiju otiskan papir kao vodeću valutu cijeloga svijeta.
To međutim neće dobro ići u nedogled. Poznato je kako se sve ljude može ponekad, neke ljude uvijek, ali ne sve ljude svagda varati. Rijetkost je doduše, da neki državni poglavar Amerikancima i cionistima tako jasno očitava bukvicu kao što to čini iranski predsjednik. Ali u stanovitim slojevima islamskoga svijeta jasno se može razabrati volja ne dopustiti da se i nadalje od njih pravi budalu.
Ne smije se naravno ni podcijeniti usisno djelovanje zapadnoga luksuza, kao što su to pokazale „revolucije“ 2011 u arapskom svijetu. Pod „demokracijom“ razumije zapadno-
-liberalistički orijentiran dio arapskoga svijeta poglavito zapadni životni standard. I unatoč vrućoj retorici, u dogledno vrijeme nije iz islamističkoga tabora za očekivati uspješan vojni otpor američkim namjerama svjetske vladavine, pogotovo jer većina arapskih vlada manje-više otvoreno surađuje s Amerikancima.
Unatoč takvim nužnim ograničenjima, za poznavatelja kasnorimske povijesti očite su paralele s kasnim stadijem američkoga imperija: nagrižene financije, dekadentno stanovništvo, nadaleko razvučene linije bojišnice, u svakom kutku svijeta raspoređene legije – i strah od toga da se ti vojnici vrate kući i tamo pokažu što drže do vlasti.
U glavnoga vojnog protuigrača Sjedinjenih Država primiče se postupice Kina preuzimajući time mjesto zaostale Rusije. Kakve namjere ima Kina, ne znamo. Ona je pod Mao Ce-
-tungom preuzela najprije zapadni boljševizam, a sada, čini se, iskušava neku pustolovnu mješavinu komunističkih i kapitalističkih elemenata uz nemilosrdno iskorišćivanje prirode. Neka samostalna alternativa Novom svjetskom poretku nije prepoznatljiva.
Doista uspješan duhovni i politički otpor proti vladajućem sustavu može doći samo iz Europe – ma kako se to na prvi pogled činilo utopijskim. Europa je majka otpadničkih bijelih Amerikanaca što su željeznom voljom svojih poglavito germansko-keltskih zemalja, iz kojih su potekli, i s cijelom prirodnoznanstveno-tehnološkom idejnom snagom Europe izgradili svoju svjetsku vlast – i upravili ju proti Europi. Samo smo mi Europljani u stanju boriti se proti prevratništvu što je tim raskolom nastalo, okrenuti batinu i uspostaviti normalno stanje. Pod normalnim stanjem razumijemo mi : europski izvorni narodi su nositelji kulture, duhovni i socijalni davatelji ideja i za američke odvjetke.
Europski narodi moraju međutim opet postati nositeljima političko-vojne moći na našoj polutki. Nakon svjetskih ratova ustanovljujemo mi, naprotiv, upravo ono oprječno. To se nastavlja do u grotesku: čitatelj nije vjerovao svojim očima kada je u svojim novinama pročitao, da Velika Britanija – donedavno vladateljka svjetskim morima – iz troškovnih razloga razvojačuje svoj posljednji uporabivi nosač zrakoplova. A pouzdani svjedoci nas izvješćuju, kako njemačka savezna vojska odnedavno ima doista uporabivu samo šačicu tenkova.
To naravno nije slučajno. Nakon rata učinilo se Europljane – po Churchillovom prijedlogu „debelima i impotentnima“. Predodžbena slika o „pretvaranju čovjeka u domaće prase“ je u najvišem smislu prikladna. Lijevo-liberalno pacifističko blebetanje trebalo je naše narode uvjeriti, ili da ne postoji nikakva opasnost, ili da će nas u svakom slučaju Amerikanci štititi „od Rusa“, „od Kineza“, ili od navodnog iračkog oružja masovnoga uništenja, ili od navodno iranskih raketa dugoga dometa, i da je za Europu dostatno od nekolicine nepopravljivih vojničina i ramboa napraviti male pseudovojske s ciljem noćnog čuvarstva. Takvo opsjenarsko držanje se pospješilo slomom Sovjetskog Saveza, kada su poneki proroci ludo predviđali kraj povijesti i praskozorje „mira, radosti i palačinaka“.
Razvitak je međutim pokazao da tomu nije tako. Borba za održanje narodnih i kulturnih prostora se nastavlja i čak se, tu i tamo u Europi, kod nekih upalila svjećica, da svoju sudbinu treba preuzeti najbolje u svoje vlastite ruke, prije nego što zauzeće zemlje uz pomoć kulturno i rasno tuđih ljudskih masa pod prijateljskim američkim pokroviteljstvom ne postane nepovratnim.
Treba se prisjetiti, kako je bilo još vrlo ranih pokušaja uspostave samostalne europske obrane. Sporazum u Dunkerqueu 1947 između Velike Britanije i Francuske proširio se 1948 na države Beneluxa (Briselski sporazum). Europska obrambena zajednica (EOZ) 1952 ipak propada, nakon odbijanja po francuskom nacionalnom saboru. 1955 proširuje se Briselski sporazum pristupom Italije i Savezne Republike Njemačke u Zapadnoeuropsku Uniju (ZEU). Otada projekt spava, budući da Amerikanci ne dopuštaju samostalne europske obrambene napore izvan NATO-a. Unatoč tomu ili upravo stoga bi trebalo nadovezati na ta rana nastojanja.
Prva pretpostavka samostalne politike i obrane jest, da strane trupe napuste europska područja. Članstva NATO-a treba otkazati, trupe SAD-a moraju - uključivo Grönland - napustiti Europu, jednako kao što su i Rusi početkom devedesetih godina napustili Istočnu i Srednju Europu. Paralelno s time se povlači i ostatak nekoć zapadnosavezničkih vojnih postrojaba iz Njemačke. U okviru Europske prisegnute udružbe (uspor. Cilj 5) izgradit će se sveeuropska elitna vojska koja će raspolagati najnovijim vojnotehničkim dostignućima i u nuždi će se moći uporabiti i izvan Europe. Pojedine zemlje zadržavaju svoje nacionalne vojne snage za regionalnu obranu, uklopljene u sveukupni plan sveeuropske obrane.

Cilj 3: Repatrijacja svih izvaneuropskih uljeza.

O useljenicima s tuđom kulturom koji su nazočni u Europi – orijentalcima, crncima, južnim i istočnim Azijcima kolaju različite legende:
Često se govori kako se radi o političkim izbjeglicama, ugroženim u opstanku i životu, u najmanju ruku o privrednim izbjeglicama vrijednih žaljenja. Ukoliko se prizna, da najveći njihov dio u najboljem slučaju čine tuđi radnici, onda se barem tvrdi kako su – u tom slučaju Turci – nakon rata izgradili Njemačku. Mladi Turci koji u mošeji slušaju slične bajke u međuvremenu vjeruju u te cinične besmislice. I kada starija njemačka generacija jednom izumre – oni izbombardirani, prognanici, žene ruševina, povratnici iz zarobljeništva – onda će uskoro i mladi Nijemci to vjerovati, jer više neće biti nikoga tko bi im ispričao istinu. Naše škole to u svakom slučaju ne čine, a crkve još manje. Ono što više nitko uopće ne pomišlja jest nakon rata po zapadnim Saveznicima umjetno izazvan manjak radne snage ciljanim izgladnjivanjem približno jednog milijuna njemačkih vojnika u ratnom zarobljeništvu i sličan broj onih po Sovjetima proti međunarodnom pravu zadržanih u sibirskim logorima, odakle se najveći dio nije vratio.
Druga pusta legenda jest ona, kako su mladi marljivi stranci nužni za naše mirovinske blagajne. To je doduše prilično sebično motrište, ali je, glede pomanjkanja djece u većini europskih naroda, shvatljivo da su poneki zabrinuti za svoju opskrbljenost u starosti, ako se izračuna da će svaki radnik uskoro morati uzdržavati po dva neradnika.
Posebno razveseljuje tvrdnja, kako tuđinci obogaćuju našu kulturu. Neka se jednom prođe po Kreuzbergu u Berlinu, po Parizu, Amsterdamu ili Londonu i pogleda to kulturno obogaćenje.
Više ožalošćuje kada osobito oni koji su antirasistički nastrojeni govore o „osvježivanju krvi“ što nam pridolazi od Afrikanaca i drugih došljaka odsvukuda.
Ali EU je nedvojbeno prevršila mjeru jer sada, onomu koji je u svojoj zemlji „spolno diskriminiran“, kao razlog za emigraciju u Europu također priznaje i homoseksualnost. Tako opet kreću na put vojske oduševljenih mladića koji, ovaj put kao „topla braća“, traže azil. Budući da neće biti lako dokazati im oprječno, primiti će ih se i naše će ih socijalne tetke njegovati eda bi nešto kasnije ne toliko obogatili našu kulturu koliko dječje vrtiće.
Početkom devedesetih godina pojavila se u Švicarskoj knjiga nekog ispitivatelja azilanata grada Basela. On ju je, potaknut ludastim odgovorima što ih je dobivao od azilanata, po uzoru na prevrnuti svijet što ga je humanist Sebastian Brandt u svojem istoimenom djelu opisao, naslovio „Brodom luđaka“. Doista, Jürgen Graf je imao pravo: sjedimo na brodu luđaka i bivamo, od onih koji znaju što čine, vodani povodcem za luđake.
Jedan od tih koji znaju što čine bijaše grof Coudenhove-Kalergi, utemeljitelj Paneuropske Unije, matične organizacije današnje EU-e. Grof sa zvučnim imenom habsburško-
-brabantskoga plemstva bijaše sam križancem, sinom Japanke. I tako je otvoreno u svojoj knjizi „Praktični idealizam“, objavljenoj 1925 godine, propagirao rasno križanje. U vremenu u kojem većina Europljana nije nikad vidjela obojenika sanjario je on o nekoj „eurazijski-
-negroidnoj križanoj rasi“ što bi trebala nastati u Europi i nije propustio nadodati kako bi ta beskorijenita mješavina bila doduše prilagodljivom, ali prilično nepouzdanom, tako da bi joj za vodstvo bila potrebita stanovita jaka ruka. Tu od Boga predviđenu rasu poglavara vidio je on u Židovima.
To što trenutačno proživljavamo, provedba je plana gospodina Coudenhove-Kalergija: invazija milijuna civilnih osvajača. Neuobičajeno je što ta invazija nije planirana od osvajača, nego od onih osvojenih, naime od vlada europskih država koje, istodobno sukladnim zabranama proti rasizmu i diskriminaciji, skrbe da njihovi sputani narodi više ne mogu doći do riječi niti glede preplavljivanja tuđinstinom, a ni glede židovskoga pitanja.

Ali ako se ustanovi da je zbilja stubokom drugačija od onoga što bi humanitarne bajke željele da vjerujemo? Eda bi se rasno izmiješana Europa ozbiljila kao predstupanj za One world, vođena su dva rata proti svojeglavoj Njemačkoj. I bijeli su narodi vođenjem rata proti Silama osovine i njihovim suborcima time izdali Europu. To je gorka istina što se jednom mora izreći. Britanci i Francuzi su tu čak izgubili svoje kolonijalne imperije i zapravo su ih US-Amerikanci naslijedili. Ali čak ni oni nisu zbiljski gospodari; i oni će potonuti u rasnomu kaosu. Već su bijeli Amerikanci u više država postali manjinom.
Da se uselidba u Njemačku, ponajprije iz južne Europe, a onda iz Turske, nije slučajno dogodila, ili da se za nju jednostavno mora svaliti krivnja na „privredu“, pokazala je Heike Knortz u svojoj knjizi „Svakidašnji diplomatski razmjenski poslovi: Gostujući radnici u zapadnoeuropskoj diplomaciji i politici zaposlivanja 1953-1973“. NATO-u i Sjedinjenim Američkim Državama bilo je u najvećem interesu da se radnici privredno zaostalih i djelomice po jakim komunističkim pokretima destabiliziranih južnoeuropskih zemalja dovedu u Njemačku privrednoga čuda. Nakon što su Italija, Španjolska i Grčka uspješno obavile svoje sporazume vrbovanja radne snage, htjela je i Turska doći do odgovarajućih prednosti. Ministar rada Theodor Bland je isprvice odbio. Na to su SAD pritisnule ured ministarstva vanjskih poslova kako bi pomogle Turcima. S Turskom je naime Sovjetskom Savezu bio prepriječen pristup Sredozemnom moru. Do 1973 došlo je 650 000 Turaka u Njemačku – i to iz Anatolije, ne, kao isprvice dogovoreno, iz dijela Turske što posjeduje europsko obilježje. Također se i načelo rotacije, prema kojemu svakoga radnika nakon dvije godine treba opozvati, vrlo brzo napustilo. Naprotiv: od 1974 dopuštena je naknadna doselidba obitelji i time je trajno omogućeno naseljivanje milijuna Turaka u Njemačku. Prinza Eugena su zaboravili.
Odbijamo na ovom mjestu navoditi daljnje dokaze za planiranost opisanoga razvitka. Htjeli bismo samo podsjetiti na jednu simptomatičnu primjedbu. Neki General NATO-a izrazio je za vrijeme balkanskoga konflikta devedesetih godina, glede narodnostno čistih područja za kojima su Srbi težili, sljedeće: „Zahtijevati etnički homogene države je naum nacista“. Stoga je također prijašnja saveznica Srbija, koja je u ratovima za saveznike napravila mnogo prljava posla, tako nemilosrdno kažnjena. Ne zbog „ratnih zločina ili zločina proti čovječnosti“ kako to sugerira Haški marionetski sud, nego zbog nacističke „namisli“!

Još bi se tu moglo štošta navesti. Mi se toga odričemo, primjerice jadikovanja zbog zločinstava počinjenih od stranaca. Pa ni zbog činjenice što mnogi muslimani svoju nazočnost u Europi promatraju kao dio Svetoga rata i kao zaposjednuće zemlje Alahu. Jer i oni su samo šahovske figure u igri globalista, i njih treba iskorijeniti integracijom i asimilacijom. Stoga njihovo protivljenje integraciji treba čak pozdraviti. Oni ne trebaju učiti njemački! Oni i dalje trebaju nositi svoje rupce i burke i živjeti prema zakonu šerijata! Ali ne kod nas. Stoga ćemo mi zajedno s njima organizirati njihov povratak.
Budući da je lakše manipulirati narodima ako su se napušili hašiša, nego ako su oboružani – zbog toga se pokušava omekšati zakone glede droge, a zakone o posjedu oružja pooštriti – tako je s multikulturnim stanovništvom kavene boje lakše manipulirati, nego s narodima što su svijesni svojega podrijetla, jezika i kulture i to smatraju predpostavkom svojega razvitka k onom višem.
Uzor čovjeka EUROPSKE AKCIJE znatno se razlikuje od onoga u mislotvoraca koji danas vode glavnu riječ: mi proziremo opsjenu „ljudskih prava“ čiji je jedini smisao izolirati pojedinca od zajednice kojoj zahvaljuje svoju tjelesnu i duhovnu opstojnost – naime od naroda i obitelji, kako bi ga zavarali zanesenjačkim slobodama za koje ništa ne treba učiniti, eda bi ga napokon, kao raspoloživu masu bez duha i obrane, integrirali u nadolazeću svjetsku diktaturu.
U interesu sviju naroda EUROPSKA AKCIJA radi za onaj trenutak kada će zbrda-zdola nagurane mase naroda i rasa moći biti opet razdružene i tako opet moći naći svoj zavičaj i svoje korijene. Taj trenutak dolazi kada sveto trojstvo Wallstreeta, Pentagona i Hollywooda bude prisiljeno na uzmak.
Svatko se onda vraća onamo odakle je došao. Bijeli supružnici prate svoje partnere, križanci se naseljuju u domovini svojega obojenog roditelja. Taj povratak nije neka pretjerana bezobzirnost. Od prošlih se generacija kod nas prilično zahtijevalo što si današnji mekušni Europljanin, žudan užitka i sigurnosti, ne može ni zamisliti. Osim toga će Europska prisegnuta udružba skrbiti za to da se taj povratak u domovinu odvija sukladno humanitarnom motrištu. Mi nismo nikakvi barbari.
U svakom slučaju priznajemo da ima i zapravih izbjeglica. Pri obradbi problema izbjeglica treba se međutim držati sljedećeg postupka: Bujice izbjeglica iz drugih kontinenata ne usmjeruju se prema Europi, nego se prihvaćaju u najbližoj sigurnoj susjednoj zemlji vlastitoga kontinenta i u nuždi se tamo za njih skrbi uz europsku pomoć. Ako primjerice Tamil sa Ceylona mora ili hoće pobjeći, neka dakle ide u južnu Indiju. Prvo, za bijeg je to najkraći put, drugo, najjeftiniji je i treće, kao Tamil može se on tamo osjećati kao kod kuće jer je s tamo živećim Dravidima srodan i jer njegovi predci prvobitno od tamo potječu. Europa će onda, u slučaju preopterećenosti Indije, već prema prosudbi situacije na mjestu dogođaja pomoći izgraditi izbjegličke logore, pružiti medicinsku pomoć i t. d. Takva novčana pomoć dostatna je onda za dvadeset ili pedeset puta više ljudi, nego kad bi se za silne novce izbjeglice zrakoplovom dopremilo u Europu i ovdje ih moralo prehranjivati, pružati im liječničku pomoć, socijalizirati i integrirati. Ovakav postupak je dakle i s humanitarnog motrista najbolji.
Načelo susjedske pomoći svagdje je u svijetu priznato. I u okviru Europe se ono uvijek primjenjivalo, pa će tako naravno i ubuduće ostati. Ako Europljane snađu ratovi, katastrofe i politički progoni, prihvatit će ih njihovi europski susjedi kao jednom hugenote u Pruskoj ili Richarda Wagnera u Švicarskoj.
Kod pripreme repatrijacije došljaka tuđih kontinenata mora se najprvo utvrditi njihovo podrijetlo. To u najvećem broju slučajeva ne predstavlja problem. Onda će im se dati rok tijekom kojega mogu u miru organizirati svoj povratak. Eda bi ga financirali, mogu se naravno koristiti svojom ušteđevinom i uplatom u mirovinske kase. Nakon isteka roka će se policijski ili vojno protjerati nemarnike i neposlušnike.
Zavičajne države povratnika će se po potrebi upozoriti da su obvezne natrag primiti svoje žitelje. Državljanstvo će se u europskim državama njegovim dobivateljima oduzeti i oni opet moraju dobiti putovnice svojih prvobitnih domovina ako već ionako ne posjeduju oba državljanstva. Dvostruko državljanstvo je, uzgred rečeno, nepogodno budući da ne može biti dvostruke lojalnosti.
Današnji demokratski malograđanin vjerojatno si ovakav postupak ne može ni zamisliti. Ali osim toga što ograničena fantazija malograđana još nikada nije pokretala svjetsku povijest: bojažljivost nasuprot povijesnoj nužnosti je sporedna i proizlazi iz činjenice da su današnji ljudi bez povijesne svijesti i da ne znaju što je sve tijekom stoljeća i tisućljeća bilo moguće ako se samo htjelo. Sve je to pitanje političke volje.
Pravno je najlakše Njemačkoj: budući da Savezna Republika nije država, nego međunarodno protupravna „organizacija stanovitog oblika tuđevlađa“ (Prof. Carlo Schmid, SPD), nije ona nikada ni mogla izdavati njemačke putovnice. Onoga dana kada organi Njemačkoga Rajha opet budu vraćeni u svoje pravo, od toga trenutka ne će više biti u državljanstvo primljenih saveznih republikanaca, nego još samo stranaca koji ilegalno borave na njemačkom tlu. To grubo zvuči, ali je sukladno državno- i narodnopravnim činjenicama. One koji u to ne vjeruju upućujemo na dokazni postupak u idućem poglavlju ili iscrpno na naš spis „Država Nijemaca“, objavljen također u Ghibellinum-knjižnici.
Naša se razmatranja ne tiču selidaba unutar Europe. Što se mora dogoditi s radnicima tuđincima i izbjeglicama stvar je pojedinih zemalja članica Europske prisegnute udružbe, što će reći nacionalnoga zakonodavstva, odnosno obostranih sporazuma. Može se zamisliti kako će u isti mah s reorganizacijom Europe porasti i ljubav prema zavičaju, tako da će se mnogi dragovoljno vratiti u svoju domovinu kada se tamo privreda oporavi od vampirske djelatnosti internacionalnog velekapitala.
Novooblikovana Europa biti će opet privlačnom za u prekomorje iseljene Europljane. Mnogi od njih će se vratiti. Ako onda još bude praznina na tržistu rada, moći će se odlučiti o akcijama vrbovanja mladih dobro naobraženih bjelaca iz cijeloga svijeta.
Pri tim pogledima na budućnost treba jasno imati pred očima da se sve to tek može odigrati nakon golemih i besprimjernih prevrata. Mi sada možemo pružiti mislene i političke predradnje za dan X kada će nam svjetska povijest pružiti mogućnost upletaja. Samo manjim dijelom je u našim rukama izazvati taj trenutak. Neprijatelj mora posrnuti i to će učiniti preko svojih vlastitih nogu. On je svoje carstvo izgradio na laži, prijevari i neljudskosti i to će ga jednoga dana stajati glave. Ali o nama ovisi da budemo spremni.


Cilj 4: Državno samoodređenje za Nijemce u Saveznoj Republici Njemačkoj i Saveznoj Republici Austriji.

Zbog današnjega stanja pate doduše svi europski narodi, ali Nijemci žive u posebno nedostojnoj situaciji: Savezna Republika i Austrija nisu nezavisne države, nego su još uvijek podložne diktatu Saveznika. Svim Europljanima mora ležati na srcu da to stanje dokrajče. Slobodnoj Europi potrebno je slobodno središte - i konačno mirovni sporazum.
Eda bi se shvatilo državno i međunarodnopravno stanje, mora se znati sljedeće: Savezna Republika Njemačka, Njemačka Demokratska Republika i Savezna Republika Austrija nastale su kao državi slični provizoriji što su po Saveznicima, oprječno međunarodnom pravu, uspostavljeni na državnom teritoriju pobijeđenoga Njemačkog Reicha i još uvijek stoje pod njihovim nadzorom. Tu ništa nije promijenio ni 2+4-sporazum iz 1990 godine. Njemački Rajh je prema Saveznom ustavnom sudu još uvijek pravno sposoban, ali u pomanjkanju organa nije u stanju djelovati. Također se i zaposjednuće Njemačke po Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim saveznicima, što do danas traje, protivi međunarodnom pravu. Evo kronologije zbivanja:

29. travnja 1945: Službujući kancelar Rajha i predsjednik Rajha Adolf Hitler oporučno imenuje Dr. Josefa Goebbelsa kancelarom Reicha i veleadmirala Dönitza predsjednikom Reicha i vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga. Nakon Hitlerove i Goebbelsove smrti ostaje Dönitz poglavarem Rajha. On ukida NSDAP [Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku] i sa svojim ministrima dalje vodi vladine poslove i pregovara sa Saveznicima.

8. svibnja 1945: Oružane snage kapituliraju. Potpisuje se sporazum o predaji između vrhovnoga zapovjedništva njemačke vojske, opunomoćenog po predsjedniku Rajha Dönitzu, i savezničkih oružanih snaga odnosno Crvene armije. U sporazumu stoji: „Ovaj dokument o kapitulaciji ne prejudicira opće uvjete kapitulacije koji će ga zamijeniti i koji će biti utvrđeni po Ujedinjenim Narodima ili u njihovo ime i koji će se odnositi na njemačke oružane snage kao cjelinu.“ Ovomu čisto vojnom sporazumu međutim nije uslijedio politički. Njemački se Rajh kao država nije pokorio. Njegova vlada nije odstupila.
Najavljene uvjete kapitulacije nisu više postavljali Ujedinjeni Narodi. Doduše generalna je skupština UN-a 1948 zahtijevala od četiriju sila pobjednica da prekinu unutarnje razmirice i da s Njemačkim Rajhom sklope mir. Uzalud. Ni dan-danas još nema mirovnoga sporazuma.

23. svibnja 1945: Saveznici, oprječno međunarodnom pravu, uhićuju Dönitzovu vladu Rajha.

5. lipnja 1945: Oprječno međunarodnom pravu Saveznici prisvajaju vrhovnu vladarsku vlast u Njemačkoj („Berlinski proglas“). Time doduše Njemački Rajh prestaje biti djelatno sposobnim, ali nadalje opstoji. Ta činjenica se po kasnijem Saveznom ustavnom sudu višestruko potvrđuje i glede toga se do danas ništa nije promijenilo. Osnovno načelo odluke od 31. srpnja 1973 u temeljnom sporazumu između Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike slovi: „Utvrđuje se, da je Njemački Rajh nadživio slom od 1945 i da niti kapitulacijom niti obnašanjem tuđe državne vlasti u Njemačkoj, a niti kasnije nije propao. On nadalje posjeduje pravnu sposobnost, ali kao sveukupna država nije djelatno sposoban.“

Od 17. lipnja do 2. kolovoza 1945: „Potsdamska konferencija“ saveznika odlučuje „četiri velika D“: demilitarizaciju, denacifikaciju, demontažu i demokratizaciju Njemačke.

1946: Odluke Potsdamske konferencije dovode do Vojnoga suda (IMT) u Nürnbergu na kojem – oprječno svakom dosadašnjem pravnom shvaćanju – Saveznici istodobno nastupaju kao pobjednici, zakonotvorci, tužitelji, suci i krvnici. Vodstvo Rajha se egzekutira ili kao Dönitz i drugi na desetke godina zatvara. Nürnberške „presude“ su do danas obvezujuće za njemačku politiku i sudbenu djelatnost! Tomu u prvom redu pripada pismena utvrdba narodoumorstva nad Židovima i isključivo njemačka krivica za rat. Preispitivanje tih utvrdbi koje slove kao „očite“, vodi u SR Njemačkoj i u Austriji ravno u zatvor. IMT osuđuje također Führerovog zamjenika ministra Rajha Rudolfa Hessa - koji je oprječno međunarodnom pravu od 1941 u engleskom zarobljeništvu – na doživotnu robiju. Time je iza Dönitza isključena jedina ličnost, koja bi bila legitimirana za vrhovništvo u Rajhu. Stoga ga engleska tajna služba ubija 17. kolovoza 1987, kratko prije njegova puštanja na slobodu (usp. od n-tv-a emitirani dokumentarni film „Tajni spisi Hess“, može se vidjeti kod www.YouTube.com).

1. rujna 1948: Po nalogu savezničkih vojnih guvernera („Frankfurtski dokumenti“) uspostavlja se Skupštinski savjet, otposlan od zemaljskih skupština triju zapadnih okupacijskih zona („Trizonezija“), kako bi se posavjetovali o ustavnoj budućnosti Zapadne Njemačke. Izaslanici se uskraćuju nakani Saveznika za utemeljbom nove države. Prof. Carlo Schmid (SPD), predsjedatelj glavnog odbora i time nositelj ključne uloge u savjetu označuje u svojemu govoru od 8. rujna 1948 nastajuću „tvorevinu što sliči državi“, dakle tako zvanu „Saveznu Republiku Njemačku“ kao „organizacijski oblik stanovitoga načina tuđevlađa“. Parlamentarni savjet stoga ne formulira ustav, nego samo nama poznat „Temeljni zakon“.

1949: Saveznici dopuštaju Temeljni zakon i uručuju okupacijski statut. 23. svibnja, četiri godine nakon protumeđunarodnopravnog isključenja Dönitzove vlade, na snagu stupa Temeljni zakon. 20. rujna Adenauer objavljuje: „Uspostavom Savezne vlade na današnji dan također je stupio na snagu i okupacijski statut.“ Tim statutom se ograničuju punomoći i odgovornosti vlasti Savezne Republike Njemačke – i to do danas. Tu također nije ništa promijenilo ni priključenje Njemačke Demokratske Republike i 2+4 sporazum od 1999.

7. listopada 1949: Uspostava „Njemačke Demokratske Republike“ u Sovjetskoj okupacijskoj zoni.

1955: Pristup Savezne Republike Njemačke NATO-u.

1956: Pristup Njemačke Demokratske Republike Varšavskom ugovoru.

15. svibnja 1955: državni sporazum za Austriju predviđa ukidanje okupacijskoga statusa u Austriji. „Druga Republika“ postaje djelomično neovisnom državom koja se obvezuje na neutralnost i kojoj je onemogućeno politički i gospodarski se ujediniti s Njemačkom.

Osnutak tih triju republika na području njemačkoga Rajha kao i protjerivanje 17 miliuna Nijemaca iz istočnih oblasti Rajha protuslove Haškom pravilniku o vođenju kopnenoga rata i prema tome su oprječni međunarodnom pravu. Revizija tijekom pregovora za mirovni sporazum je neophodna.

28. rujna1990: Dogovor pri sporazumu o odnosima između Savezne Republike Njemačke i triju sila pobjednica (1. dio, clan 2; BGBl. 1990, dio II, s. 1398): „Sva prava i obveze utemeljena i utvrđena zakonodavnim, sudbenim ili upravnim mjerama savezničkih ustanova ili utemeljena i utvrđena na osnovi tih mjera jesu i u svakom pogledu ostaju na snazi i po njemačkom pravu...“ - „Pitanje reparacija riješiti će se mirovnim sporazumom između Njemačke i njezinih prijašnjih protivnika ili predhodno sporazumima što se na to pitanje odnose.“ - „Savezna Republika neće ubuduće imati prigovora proti mjerama što su poduzete ili će se trebati poduzeti proti njemačkoj inozemnoj ili ostaloj imovini...“ - S tim formulacijama se itekako dostatno razjašnjuje kako sa suverenitetom Savezne Republike nešto nije u redu.

Sam Temeljni zakon zna, da predstavlja samo provizornu podlogu upravnoga provizorija Savezne Republike Njemačke. Član 146 slovi: „Ovaj Temeljni zakon... gubi svoju važnost onog dana, kada stupi na snagu ustav, donesen slobodnom odlukom njemačkoga naroda.“
Vrijedeći njemački ustav je ustav Rajha od 1919 sa zakonima, što su bili na snazi do 1945, jer nije nikada stavljen izvan snage. Članom 146 temeljni zakon priznaje da nije ustav i da ga „njemački narod nikada nije donio slobodnom odlukom.“
Međutim kako Rajh opet može doći do organa sposobnih za djelovanje? Put do toga je oteščan današnjim stanjem, ali je načelno sasvim jednostavan: budući da Rajh u okviru svojega ustava i svojih zakona još nadalje opstoji, državotvorni narod samo mora na svojemu državnom području, ni pod čijim utjecajem, u slobodnim izborima izabrati skupštinu Rajha koja sa svoje strane određuje vladu Rajha. Od toga trenutka zakone se može mijenjati ili ponovno stvarati, može čak neki sasvim nov ustav stupiti na snagu – ako to njemački narod želi. Uostalom ustav i zakoni vrijede kao što su i bili na snazi do isključenja vlade Rajha 23. svibnja 1945.


Cilj 5: Stvaranje Europske prisegnute udružbe

U političkoj diskusiji današnjice prevladavaju dva pojma koji izgeda jedan drugoga isključuju: građanin vjeruje da je prisiljen biti ili protivnikom današnje Europske unije – ili da mora biti vjernim zamisli nacionalne države staroga kova. Vidjeti ćemo u onomu što slijedi da ima još jedna mogućnost, i da jedino taj treći put vodi k rješenju.
Da današnju EU-u moramo odbaciti, tomu je jedva potrebno objašnjenje. Njome upravljaju tuđinci, ona nema svoje političko težiste u Europi, nego u na istočnoj obali Sjedinjenih Država. Odande se vojno, politički i gospodarski vlada Europom. Internacionalnom kapitalu su potrebni veliki gospodarski prostori kako bi posve mogao podložiti čovjeka i prirodu. K tomu EU pruža sigurnu platformu za križanje rasa i kultura, za čime se teži, što zapravo znači uništenje rasa i kultura. Cilj „Jednoga svijeta“ je svjetska civilizacija po američkom kroju. EU i marionetske vlade u pojedinim zemljama zdušno promiču doselidbu rodom i kulturom tuđih ljudi, dok se broj rođenih domaćih stanovnika neprestance smanjuje. Mi Europljani smo na najboljem putu da u vlastitim zemljama postanemo manjinom. Ako današnje stanje potraje još za jednu generaciju, na vidiku je konac Europe.
Trebamo li se vratiti natrag nacionalnoj državi starih vremena? Ponekom dobronamjernom ljubitelju domovine bi to bilo drago. I zaista mora se težiti za narodnosno i kulturno jedinstvenijim državama. Istodobno je povijest obaju svjetskih ratova međutim pokazala, da pojedinačna država, čak i onda, kada se junački bori, mora na kraju izgubiti proti posvuda u svijetu djelatnim globalistima. Njemački Rajh i njegovi malobrojni saveznici nisu bili dorasli koaliciji kapitalističko-boljševičkog sustava. Sjedinjene Države su se nakon obaju ratova masovnim grabežom njemačkih patenata i znanstvenika uzdigle do vodeće tehnološke sile i – još za sada – vladaju svijetom pomoću svojega nuklearnog potencijala. U slučaju potrebe „države-podlaci“ najprvo se u priopčajnicama u cijelom svijetu izlože klevetničkoj kampanji, a ako to ne pomaže, guše se gospodarski i konačno se vojno urazumljuju. Zaključak što iz toga slijedi: Ideja nacionalne države, koja se sama o sebi mora skrbiti, zastarjela je. Narodi se ne mogu više pojedinačno osloboditi.
Kao izlaz preostaje još treća varijanta: moramo uskladiti ono opravdano što je na srcu obaju ideja, europoske i narodnosno-nacionalne. Što zapravo hoćemo? Hoćemo narode, koji samosvijesno i sa samima sobom istovjetno, sukladno svojoj osebujnosti mogu živjeti na vlastitom tlu. Upravo to nastoje spriječiti današnji svjetski vladari jer s iskorijenjenim križancima mogu daleko lakše upravljati. Stoga moramo raditi na izgradnji stanovite sile koja je dostatno jaka da internacionaliste potisne u defenzivu.
Razboriti Europljani danas jasno uviđaju, da je poraz Njemačkoga Rajha 1914-1945 zapravo bio poraz cijele Europe. Također i tobožnje pobjedničke sile, Engleska, Francuska i Rusija, danas stoje pred ruševinama svojih dosadašnjih svjetskih carstava i kratko pred slomom svojih narodnosno-kulturnih opstojnosti. Oni razumnici, što u svim zemljama nacionalno misle, znaju da moraju vući na jednom konopu ako se hoće osloboditi globalizacijske kuge.
Politički nabačaj, što hoće biti zapravo europskim, mora jednostavno težiti preokretu Europske unije. Europska unija je vanjsko- i obrambenopolitički takoreći nemoćna, stanovit privjesak osovine Washington-Jeruzalem. Kako bi tu slabost uravnotežila, pokazuje ona tim više svoju snagu prema unutra i miješa se u zemlje članice glede svih mogućih gospodarskih, novčanopolitičkih kulturnih i pravnih poslova. Mi moramo težiti upravo onom oprječnom: Buduća Europa mora prema van govoriti jednim glasom i ako zatreba udariti jednom šakom – ali prema unutra treba narodima pustiti svu slobodu da svoje vlastite interese urede po svojoj želji i sukladno svojim potrebama.
Odgovorni državnici različitih naroda uvijek su iznovice naglasivali da Švicarska prisegnuta udružba predstavlja uzor za buduću europsku suradnju. Na Europsku prisegnutu udružbu pomišljali su mnogi europski dragovoljci što zajedno sa svojim njemačkim suborcima braniše „europsku utvrdu“. Ime „prisegnuta udružba“ potječe iz 13. i 14. stoljeća kada su se male zemlje unutarnje Švicarske i susjednih gradova prisegom udružile na Rajhu vjeran savez obrane i otpora proti presizanju zemaljskih grofova. Unatoč zajedničkoj obrambenoj politici, ostalo je svako mjesto samostalnim i gospodarem u vlastitoj kući. Do miješanja između njemačkih i kasnije pridošlih francuskih i talijanskih Švicaraca nije došlo. Još danas su povučene jasne zemljopisne granice između pojedinih govornih područja. Unatoč tomu stoljećima opstoji politički osjećaj zajedništva između pripadnika njemačke i valižanske prisegnute udružbe.
To je budućnost Europe ako želimo preživjeti kao Europljani: savez sviju europskih država sa zajedničkom vanjskom i obrambenom politikom. Svaki narod zadržava u toj Europi svoju unutardržavnu i kulturnu samostalnost – to jamči Europska udružba. Na putu tamo također će konačno doći do mirovnog ugovora između ondašnjih neprijatelja u svjetskomu ratu pri čemu se nepravde današnjega provizornog posljeratnog poretka mogu raspraviti i, koliko to bude moguće, prijateljskim sređivanjem ukloniti.

Orisali smo velik cilj, ali put do njega je kamenit. Presudno je, da se pospani Europljani osvijeste o tome da su potlačeni i da u svojoj vlastitoj domovini mogu dospjeti u zatvor ako se založe za svoj narod i za političku i povijesnu istinu. Ta svijest će dovesti do uvida kako nam jedino sveeuropski ustanak proti tlačiteljima slobode i samoodređenja može pomoći.


Cilj 6: Prijenos novčarstva i priopćajnica u narodno vlasništvo

Ponajprije bi trebalo prekinuti s praznovjerjem, kako zlato u današnjem vremenu ima bilo što zajedničko s valutom. Valuta i njezina stabilnost su zrcalo djelotvornosti i dostojnosti kreditiranja stanovitoga narodnog gospodarstva i ne treba se nikako dovoditi u svezu s položenim zalihama zlata. Novac treba za nas biti vrijednosno spremište za razmjenu roba i usluga – a ne bogatstvo kao sredstvo obnašanja vlasti po privatnicima. Zlato je u tradicionalnim kulturama bilo izraz mudrosti i ljepote kozmičkih sunčevih snaga. Stari Germani promatrali su ga kao vlasništvo bogova i izopćivali su privatni posjed zlata. Fort Knox je, naprotiv, prava grabežna jazbina za takvo Nibelungovo blago. Zmaj, koji na njemu leži, neka se čuva jer smo ga prozreli: to je prvi stupanj razvlastbe nedržavnog velekapitala.

Najhitnija iduća mjera je istodobno nešto samo po sebi razumljivo: Nadzor nad bankama za tiskanje novca, nadzor tijeka novca, valute, njezine stabilnosti i t. d. prelazi iz privatnih i poluprivatnih ruku opet u punom opsegu na državu. Doba nejasnih manipulacija valutom, novčanih transakcija i podmukloga huškanja na rat iz pohlepe za vlašću i za novcem s time je dokrajčeno: to je drugi stupanj razvlastbe nedržavnog velekapitala.

Kako bi se novcu povratila njegova služna uloga, što mu zapravo pripada, mora se prije svega ukinuti kamatno privređivanje. Jedino kamate omogućuju apsurdne prihode bez rada i po njima bogati postaju sve bogatijim, a siromašni sve siromašnijim. Nužne mjere dadu se lako provesti nakon što će se jednom promijeniti odnosi snaga: Dostatno je privatnom uzimanju kamata uskratiti pravnu zaštitu. Novac će se onda posuđivati od državnih i zadružbenih banaka samo uz nisku kamatnu stopu. Time naplaćene pristojbe idu državi odnosno narodnim družbama umjesto u lisnice privatnika: to je treći stupanj razvlastbe nedržavnog velekapitala.

Paralelno s novčanom reformom mora se poduzeti i zemljišna reforma. Tlo, budući da se ne može povećati i dragocjena je naravna podloga, ne može se prepustiti spekulantima i privatnim grabežljivcima. Zajednica mora tu suodlučivati. Vlasnici zemlje trebaju ubuduće biti zajednice i zadružbe koje zemlju, po dugogodišnjem pravu na izgradnju, korištenje i nasljeđe, izdaju naravnim i pravnim osobama. Tako je bilo u staroj Germaniji i tako je još djelomice i danas u unutaršvicarskim Allmeind-družbama. To nije boljševizam; nitko se ne izvlašćuje i ne protjeruje iz kuće i dvorišta. Ratar, poduzetnik ili jednostavni kućevlasnik ostaje vlasnikom. Samo što on ubuduće odvaja osnovnu rentu svojoj zadrugi ili stambenoj zajednici, umjesto banki. Ne samo kamate kapitala nego i osnovna renta idu s takvim mjerama narodu, a ne u torbe novčarskih baruna. Lako se može izračunati, koliko se poreza time može uštedjeti: to je četvrti stupanj razvlastbe nedržavnog velekapitala.

S priopćajnicama raspolažu ubuduće samo stališi, družbe, zbornice i narodne državne ustanove pri čemu, razumije se, nadalje postoji mogućnost obavješćivanja stranim glasilima. Time je zajamčeno da se narod tako uputi i naobrazi kako on to sam želi. Tako zvana sloboda tiska se u dva stoljeća svoje opstojnosti pokazala možda najgorom tlapnjom. Dopustila je da se najbogatiji u svijetu domognu monopola na priopčajnice i da su raznolikost mišljenja otada mogli suzbiti u svoju korist. Manipulacija narodom dvojbenim agenturama, novinarima i urednicima koje nitko ne poznaje i koje nitko nije izabrao postupno je u dva stoljeća postala orijaškim ispiranjem mozga. Država i njezini stališi morati će čuvanjem priopćajnica preuzeti jednu od svojih najplemenitijih obveza. Jedino se takvom mjerom uopće omogućuje raznolikost mišljenja, jer otpada podmukla diktatura „političke korektnosti“: to je peti stupanj razvlastbe nedržavnog velekapitala.

Cilj 7: Obnova baštine – borba proti dekadenciji i razaranju prirode

Kada se jednom raspline apstraktna sablast „jednakosti sviju ljudi“, opet ćemo se vratiti organskoj raščlambi narodne zajednice. Njezino je jednostavno načelo: Svakomu svoje. Neka svatko po svojim sposobnostima i svojemu karakteru dobije mjesto koje mu pripada. Kao što u prirodi korijenje, grmlje i stabla tvore organizam „šume“, tako će i sićušniji i veći duhovi zajednički tvoriti društvo – ali u jasnom poretku po rangu.
Pretpostavka svake visoke kulture u prošlosti i u budućnosti jest, da postoji hijerarhija po mjerilu duhovnoga i karakternoga ranga njezinih pripadnika. Želimo uspostaviti poredak koji povezuje socijalne s aristokratskim elementima i koji priznaje načelo poglavništva što nije ništa drugo negoli načelo odgovornosti i potpune djelotvornosti čelnika. Za takav društveni oblik postoji naziv meritokracija (zaslužitbena vlast): to je prevlast zaslužbenoga plemstva, narodnoga sloja kojega resi učinkovitost.
Tko takav obzor nalazi neuobičajenim ili čak rastužujućim, neka si pojasni sljedeće: prvo: Uvijek je bilo tako da su postojali voditelji i oni vođeni. Drugo: I danas je također tako! Samo što demokratske kule u zraku, koje nam pripovijedaju, zamagljuju činjenicu da u zbilji internacionalni angloamerički i židovski velekapital drži sve konce u rukama. Tako da se s nama uz pomoć priopćajnica, što se nalaze u njegovu posjedu, na najpodliji način manipulira. Ali prije svega: što današnji voditelji nisu isplanirali probitak, nego propast europskih naroda i njihove kulture – i što to provode. Spas se sastoji u tomu, da se na vlast iz naših redova dovede odabir najboljih.
Trenutačno posjedujemo društvo zarade. Ugledan je onaj tko posjeduje novac i tko može reprezentirati simbolima svojega položaja. Pritom su današnji novčari ponajviše prostački i bezobrazno nastrojeni. Naši civilizatorski odnosi to pokazuju. Osebujnost je posljeratnoga društva, što su novac i duh u skrajnje mogućem raskoraku. Moramo se odvratiti od društva zarade i prikloniti društvu ranga gdje ne vrijedi zarada nego zasluga. Moramo se odvratiti od duha sitničavaca i okrenuti novom vrjedovanju kulturnoga stvarateljstva, idealizma, vjernosti ispunjivanja dužnosti. Kako bi se omogućio novi poredak, mora se osigurati da upravljanje novcem dođe u one ruke koje ga rabe u smislu zapravoga kulturnog stvarateljstva, a ne za sebičnost stanovite grupe koja je tuđa narodu. Što nam ne treba, to je „pluralizam“ i „otvoreno društvo“. Te krilatice su smokvini listovi iza kojih se narodi i kulture trebaju ukloniti.
Pored europske misli i ideje Rajha, narod predstavlja vrhovno načelo budućega poretka, a društvo je samo način kako je narod u sebi ustrojen. Ono ima dakle jedinstven, zatvoren karakter. Tek tako ono omogućuje razvitak istinskih ličnosti, dočim pluralizam u pravilu proizvodi sebičnog i neurotičnog čovjeka gomile. Ni klasična Atena ni talijanska renesansa ni francuska ni njemačka klasika, pa čak ni englesko svjetsko carstvo nisu bili plodovi multikulturnoga društva.
Punosmislena raščlanjenost cjelokupnoga narodnog organizma proizlazi kada uz bok političkom vodstvu pristupe gospodarstvo i kultura kao samostalne družbe. One u okviru države imaju dalekosežne samoupravne punomoći i tomu sukladne obveze. Gospodarskoj komori je doznačeno gospodarsko i socijalno zakonodavstvo, kulturnoj komori zakonodavstvo izobrazbene i kulturne-promičbe. Također glede vanjske privrede i kulturne razmjene s drugim zemljama, država dopušta samostalno djelovanje družaba tako dugo, dok se ne povrijede nadređeni interesi.
Gospodarska komora odgovorna je za opskrbu pučanstva, kulturna komora za duhovni život. Država u užem smislu skrbi za neokrnjenost teritorija, za zakonodavstvo, a ukoliko ga sama ne provodi, za njegovu sukladnost s ustavom i za provedbu prava.
Ako se jedanput krenulo s ovakvom raščlambom, onda u svezi sa svima drugima prethodno opisanim mjerama također i sigurno započimlje nov procvat narodne i visoke kulture. Mora internacionalnog idiotiziranja, dekadencija, izopačenosti se rasplinjavaju i neslućene snage izronjuju iz duhovnog izopćenja opet na svjetlo dana. Narodi pamte tko su, ponosni su na svoju prošlost i rade puni nade za budućnost. Obitelji se opet učvršćuju, država bračnim zajmom promiče radost dobivanja djece a mladež putuje u tradiciji Wandervogela [društvo berlinskih gimnazijalaca, utemeljitelja pokreta mladih] po cijeloj Europi. Na umjetničkim izložbama u kazalištima i operama postaju vrjednote ljepote i karaktera opet vodećim mislima umjetnika.
Na polju rade ratari, razduženi uspostavom zakona o nasljednom dobru i opet slove kao hrptenica naroda. Njima uz bok u godišnjim dobima najispunjenijim radom stoje oganizacije mladeži, studenti i dragovoljci. Uz takvu pomoć mogu seljaci preći na glede rada intenzivnu biološku poljoprivredu i time dati neprocjenjiv doprinos narodnom zdravlju i zaštiti prirode. Sjeme dostavljaju same poljoprivredne družbe pod nadzorom države. Seljaci se tako oslobađaju pandža naftnih multikoncern koji su u svojoj namjeri da monopoliziraju proizvodnju sjemena već daleko dotjerali.
Slamanje kamatnoga sustava prekida također i nužnost stalnoga privrednog rasta koji nikako nije služio narodima, nego financijskim tajkunima Wallstreeta i njihovom privjesku. Nezauzdana pljačka i onečišćivanje planete zemlje, ludilo pokretnosti i pohlepa za energijom privode se kraju. Atomska postrojenja zamjenjuju se obnovivim izvorima energije. Zemlja može konačno ozdravljati i ljudima postati zapravim zavičajem.

STRUKTURA I CILJEVI EUROPSKOG OSLOBODITELJSKOG POKRETA 2

Photobucket

DIO II

BIT, STRUKTURA I POSTUPAK EUROPSKE AKCIJE

Europska Akcija je pokret za oslobođenje i samostalnost Europe i njezinih naroda. Njezin je cilj Europska prisegnuta udružba. Mi pod tim razumjemo savez država sa zajedničkom vanjskom i obrambenom politikom, ali uz po mogučnosti neograničenu samostalnost u unutarnjoj, kulturnoj, gospodarskoj i novčanoj politici pojedinih zemalja članica. Europska prisegnuta udružba treba dakle današnje tvorevine pod tuđim odlukovrhovništvom, EU i NATO, zamijeniti i povratiti Europu kao velesilu u svjetsku politiku.
Prvi odsječak na tom putu za slobodnu Europu je iznovična uspostava slobodnog izražavanja mišljenja. U posljednjim desetljećima su u brojnim europskim zemljama stupili na snagu zakoni koji građanima zabranjuju da slobodno izraze svoje misli na političkim područjima od životne važnosti. U takve tabu-zone spadaju primjerice politika useljivanja, rasna problematika i istraživanje novodobne povijesti. Takvih zakona-brnjica ima posebice u Saveznoj Republici Njemačkoj, u Austriji, Francuskoj, Belgiji i Švicarskoj. Ali i u drugim državama je slobodna riječ uz pomoć dvoličnih „zakona proti diskriminaciji“ grubo ograničena. Prva faza naše osloboditeljske borbe morati će biti prosvjećujući pohod za istinu, slobodu i pravdu.
EUROPSKA AKCIJA (EA) formulirala je svoja načela u svojih 7 ciljeva. Njezin je znamen zlatan europski križ u prstenu na plavoj pozadini. Svaki Europljanin po podrietlu koji podupire tih 7 ciljeva dobrodošao je kao suborac. Prima ga voditelj mjesnog uporišta stiskom ruke ili se kao pojedinačni borac ili podupiratelj prijavljuje direktno u središnjem tajništvu. Budući dužnosnici EA-e potpisuju stanovitu obvezu.
EA nije udruga i nije stranka. Nema ni pravilnik, ni članove, ni članarine. Mi smo pokret – i to organiziran pokret. Operativne jedinice EA-e su njezina uporišta. Ona su glede osoblja i novčano samostalna, određuju dakle svoje upravitelje i financiraju svoje akcije iz vlastita džepa. Osim toga, ovisno o svojim novčanim mogućnostima, plaćaju mjesečne doprinose u zentralnu kasu. Polovica primljenih doprinosa ide zemaljskim upravama, druga polovica stoji na raspolaganju središnjici (tajništvu, promidžbi, školovanju i t. d.). Djelatnost suboraca je počasna. Izdaci se mogu naknaditi. Pored počasnih djelatnika načelno su potrebiti i suradnici u punom radnom vremenu koji gospodarski ne bi smjeli biti ucjenjivim i čije životne potrebe EA stoga mora namiriti. To pogađa posebice upravitelje, govornike i publiciste koji idu u javnost. Njih se mora platiti - ne stoga što rade, nego kako bi mogli raditi. Stoga također tražimo dobrotvore i darovatelje. EA ne želi birokraciju i nikakvo klubaštvo; računa sa sposobnošću oduševljenja, maštovitosti i discipline suboraca, pa i u novčanom pogledu. Drugačije negoli s takvim svojstvima, nije moguć osloboditeljski pokret.
Uporišta se sastoje od trojice do sedmorice ljudi koji stanuju ili u istom mjestu ili u zemljopisnom susjedstvo. Voditelj uporišta je na licu mjesta odgovoran za planiranje i provedbu političkih akcija, što ih predlaže ili nalaže vodstvo EA-e. On provodi i vlastite akcije, za koje misli da imaju smisla glede sedam ciljeva. Osim toga školuje svoje suborce u političkim i svjetonazornim pitanjima. On ih u tu svrhu tjedno poziva na sastanak uporišta. Sabire novac za akcije i za doprinos u središnju blagajnu. Njegovi suborci su samo njemu poznati. Ne vodi se nikakva središnja popisnica običnih pripadnika uporišta.
Voditelji uporišt nekoga određenog područja podređeni su područnom voditelju. Svi područni voditelji neke države zajedno tvore zemaljsko voditeljstvo. Članovi zemaljskog voditeljstva određuju voditelja zemlje kao predsjedatelja.
U Europskoj akciji djelatno je sedam specijalnih odjela pod njihovim odjelnim voditeljima:

središnje tajništvo
riznica sa središnjom blagajnom
javni rad (tisak/film/ton/svjetski mrežopis/izdavačka kuća/otprema)
školovanje i rad s mladeži
pravno savjetništvo
gospodarsko savjetništvo
sigurnosno-zaštitarska služba

Vrhovna ustanova za načelne odluke EA-e je Europski zastupnički sabor. Ono se sastoji od zemaljskih voditelja svih europskih država u kojima EA djeluje i odjelnih voditelja gore navedenih specijalnih odjela.

Ustroj EA-e:
Europski zastupnički sabor
Zemaljsko voditeljstvo Odjelna voditeljstva
Područni voditelji
Uporišni voditelji

Suradnja u okviru EA-e slijedi iz načela podredbenosti: svaka razina radi po mogućnosti samostalno u smislu 7 ciljeva u skladu općenitih naputaka nadređenih organa. Zemaljsko i odjelno voditeljstvo usko surađuju i nadopunjuju se međusobnim dogovorom. Za važne unutarnje odluke (primjerice isključenje visokih dužnosnika) uspostavlja se sudbeno povjerenstvo. Pripadnici uporišta koji se ogriješe o 7 ciljeva, koji povrijede drugarsku i sljedbeničku dužnost ili na drugi način naškode EA-i isključuju se po upravitelju uporišta u dogovoru s područnim upraviteljem iz daljnje suradnje. Isključenje uporišnih voditelja u dogovoru sa zemaljskim voditeljstvom preuzimlje na sebe područni voditelj.

Nalozi sigurnosne službe dosljedno se izvršuju.
Načelne sastavke i općenite naloge donosi zastupnički sabor pomoću naše međumrežne stranice www.europaeische-aktion.org. Za posebne naloge postoji službeni put. Treba nastojati da svaki dužnosnik nema više od približno pet do sedam sljedbenika s kojima neposredno mora surađivati. Cjelokupan javni obavijesni i promičbeni materijal biti će, po mogućnosti na svim jezicima, na raspolaganju na našoj mrežopisnoj stranici. Stranica je istodobno središnje upravljačko sredstvo kojim se šire izvješća i potiču akcije. Tu će se EA također ograditi od lažnih prijatelja ili protuplodotvornih akcija. Svaka zemaljska uprava s vremenom oblikuje svoj vlastiti odjeljak na zajedničkoj stranici.
Sve se nîti zasad združuju u središnjem tajništvu. Za neupućene je ono prvi dodirni i obavijesni naslov. Tu se također najavljuju svi nadnevci priredaba EA-e, s jedne strane kako bi se zanimateljima na njih moglo ukazati, s druge strane kako bi se izbjegli sudari. Zemaljske uprave kasnije uspostavljaju svoja vlastita tajništva.
Posebna brižnost se mora pridati školovanju kadrova, govornika i mladeži. U tu svrhu treba redovito priređivati večernje priredbe, tečaje krajem tjedna i ljetna logorovanja. Ta izobrazba treba ne samo prenositi znanje, nego i školovati sposobnosti i buditi svijest o stilu. Hoćemo da kod nas stil i sadržaj budu istovjetnim.


EA organizira – na zemaljskoj, područnoj ili uporišnoj razini – konkretne političke akcije kao i kulturne priredbe, stvara ustanove gospodarske samopomoći. Primjeri:

Političko-promičbena djela: poštanske i preporučene pismopošiljke, akcije raspačavanja letaka, mrežopisne akcije, akcije stajanja s (europskom!) uličnom glazbom ili uličnim kazalištem, prosvjedi (demonstracije), govorničke priredbe, transparenti na mostovima autocesta, leteći baloni ili motorni zrakoplovi, svakovrsni govornički nastupi sve do vozila sa zvučnikom na tuđim priredbama...
Kulturne priredbe: Koncerti klasične ili (zaprave!) narodne glazbe, kazališne izvedbe, književne večeri, filmske projekcije (svagda uz stolove s izloženim knjigama!), govornički i tjelovježbeni tečaji, narodni plesovi krajem tjedna, športske priredbe, utemeljba pjevačkih zborova, orkestara, glazbenih kapela, povorke s igrokazima i fanfarama...

Rad s mladeži: Potpora i novoutemeljbe udruga mladeži, udruge učenika i studenata, športske i kulturne grupe...

Promičba obitelji: dječje grupe, savjetovališta za trudnice i dojilje za buduće majke, ponuda dobrih dječjih knjiga, večeri čitanja priča, lutkarsko kazalište, susjedska pomoć...

Gospodarska samopomoć: Akcije i ustanove korisne za zajednicu, utemeljba zadruga, zadružnih osiguranja i banaka, udruga proizvodača i potrošača, n.p. potpora bioloških ratarskih pogona i domaćeg obrta...

Načelno za kraj: Europska akcija hoće biti prilagodljivim organizamom. Mi nismo udruga kao što su to stranke koje imaju nepokretno ustrojstvo, ali zato poput pelena mekan program što se iz oportunizma u svako doba može mijenjati. Naši ciljevi su čvrsti, ali strukture po mogućnosti gibke kako bi se mogle prilagoditi novim situacijama i zahtjevima. U pronalaženju odluka teže dotični skupovi načelnoj suglasnosti. Autoritarno upletanje s jedne strane ili glasovanje s druge trebaju ostati izuzetkom. Najveći utjecaj trebali bi imati najsposobniji, najinteligentniji i najpouzdaniji. S tom predhodnom napomenom ozbiljujemo u Europskoj akciji načelo odanosti. Odanost se izgrađuje na odgovornosti i na svijesti o odgovornosti, a ne na duhu podložništva. Svi dužnosnici čine svoj posao kako najbolje znaju i najsavjesnije. Službe se preuzimlju na ograničeno vrijeme; kad se pojavi sposobniji, svatko se rado povlači sa svoje dužnosti i traži za sebe ono mjesto u sudioništvu za koje je najprikladniji. Time već hoćemo u Europskoj akciji uvježbati onaj državni oblik koji smatramo primjerenim za buduću Europsku prisegnutu udružbu: to je meritokracija t.j. „društvena prevlast stanovitog narodnog sloja, što se ističe učinkovitošću i zaslugom.


DIO III

GEOPOLITIČKO STAJALIŠTE EUROPSKE AKCIJE


Europa

Eurazijski poluotok što ga nazivljemo Europom zauzimlje glede zemljine mase središnje mjesto. Njezine se obale otvaraju atlantskom prostoru, a kopnom je povezana s Rusijom i Azijom. Južna Europa tvori most prema Africi.
Taj povoljni geoplitički položaj omogućivao je europskim državama u prošlosti veliku proširidbu moći. S druge strane je Europa kao malen i ranjiv potkontinent stalno u opasnosti da ju pregaze prostorno tuđe sile. Njezina povijest je obilježena obrambenim borbama proti Hunima i Arapima, Mongolima i Turcima. Samorazdiranjem u oba svjetska rata Europa si je međutim iskopala svoj vlastit grob. Baštinici njezine moći postadoše američki kapitalizam i sovjetski boljševizam. Budući da je komunizam bio samo figurom u igri anglosaksonsko-
-židovskih plutokrata, sovjetsku se državu početkom devedesetih godina bez daljnjega moglo ukloniti. Plutokrati su očito sada pomišljali, nakon stanovitog vremena politike „Podijeli pa vladaj“, sasvim direktno proširiti svoju domenu na bivši Istočni blok, njegove sirovine i njegova žedna tržista. Ukloniti vlast plutokrata mora biti neodgodiv sadržaj zaprave europske i ruske političke preobrazbe.
Na potezu iznovičnoga postignuća europske samostalnosti treba prije svega uspostaviti u Europi konačan mirovni poredak. Najveći dio Europljana i ostalih građana ne znaju da nakon Drugog svjetskog rata nije službeno sklopljen mir, budući da je Treći Rajh namjerno i proti međunarodnom pravu bio lišen svojih organa, posebice svoje vlade. Savezna Republika, Njemačka Demokratska Republika i Republika Austrija bile su i jesu saveznički provizorij. Pregovori, koji bi konačno trebali dovesti do pravednoga posljeratnog poretka, moraju po međunarodnom pravu poći od državnih granica kakve su postojale dan prije izbijanja rata, dakle 31. kolovoza 1939 (Slika 2). Što se je Savezna Republika sedamdesetih godina odrekla istočnih područja, to je irelevantno budući da ta područja (Istočna Pruska, Danzig, Šlezija, Pomeranija, Istočni Brandenburg i češka rubna područja, t. z. Sudetska oblast) nikada nisu ni pripadali Saveznoj Republici i vlasti Savezne Republike nemaju po međunarodnom pravu mogućnost raspolagati područjima Njemačkoga Rajha. Mirovni pregovori uključiti će pitanje protjerivanja pučanstva i povratka na staro stanje. Pri prijepornim graničnim pitanjima mora se pored granične poći i od narodnosno-jezične situacije predraća (Slika 3).
Za predvidjeti je da će ti mirovni pregovori raspiriti žestoke diskusije. Ali se to ne može zaobići. Ako međutim svima sudionicima bude jasno da je trajni mirovni poredak važan za preživljavanje Europljana i Rusa, mogu se ti razgovori ipak voditi u prijateljskom ozračju i tako bolje podnijeti bolni rezovi.

Rusija

Europa kao kulturni pojam uključuje Rusiju. Rusija je na višestruk način dijelom europskoga kulturnog prostora:
- kao prostor naseljivanja bijele rase
- kao osnutak nordijskih Varjaga („Rus“)
- kao dio slavenskoga svijeta
- kao središte pravoslavnoga kršćanstva („Treći Rim“)
S političkog motrišta je Rusija, posebice uključenjem azijskog Sibira, posebno područje vlasti koje slijedi drugačije geopolitičke zakonitosti od klasične Europe. Stoga gledamo mi u Ruskom carstvu doduše naravnoga suradnika u savezu ali ne sastavni dio politički ujedinjene i neovisne Europe.
Stara Europa i time Europska prisegnuta udružba, kao politička udružba europskih zemalja, seže na istoku do crte Reval – ušće Dunava. To će reći da mi Finsku (sa Karelijom), Baltik, Istočnu Prusku (Königsberg), zapadne i južnoslavenske narode kao Bugarsku, Rumunjsku, Bukovinu i Moldaviju (Besarabiju) gledamo kao europsko područje.
Bjelorusija i Ukrajina, uključivši Galiciju, su naprotiv dio ruske povijesti i kulture. U kojem obliku one trebaju očuvati svoju vlastitu državnost, to Europske Akcija gleda kao unutarrusko pitanje. Možda će udružbena ideja dovesti do toga, da se i buduće Rusko carstvo organizira kao udružba, da pripadnim narodima dopusti dalekosežne unutarnje-, kulturno- i gospodarstvenopolitičke slobode oblikovanja, a da zentralno upravlja samo s područjima vanjske i obrambene politike. Pod takvom predpostavkom moglo bi se vjerojatno također Gruzine i Armence pridobiti da se stave pod rusku zaštitu, umjesto da se puste zlorabiti kao navalno područje politike Sjedinjenih Država.
Jednako bi moglo vrijediti za islamske GUS-države na ruskome južnom boku. Europi je u elementarnom interesu da Rusija u južnom i istočnom smjeru bude jakom. Bijele jezgrene pokrajine ruskoga naselidbenog područja (Velerusija, Bjelorusija, Ukrajina) morale bi dakako jasnim unutarnjepolitičkim zakonodavstvom skrbiti za to da islamski narodi niti vjerski niti etnički ne igraju neku ulogu u europski naseljenim dijelovima Ruskoga carstva, nego da ostanu ograničenim na svoja doselidbena područja.
Poglavita ruska pozornost trebala bi biti usredotočena na kinesko-mongolsko područje. Povoljan geostrateški položaj Kine, njezin demografski, gospodarski i vojnotehnički razvitak jasno ju čine glavnim konkurentom Rusije u azijskoj politici. Kina se već danas gura s miliunima svojih ljudi prema Sibiru što današnju rusku vladu, čini se, ne uznemiruje. Ali zajednički je europsko-ruski životni interes da jasno ograniči taj razvitak. Pritom mora Europa poduprjeti Rusiju kako bi održala ugroženi Sibir. Kini bi s naše strane trebalo nagovijestiti da želimo živjeti u miru s Carstvom Sredine. Ali na Amuru i na Pamiru mora prestati kineski utjecaj. Naprotiv, što Kina u jugoistočnom smjeru poduzimlje, to nije upereno proti našim interesima.
Europsko-ruski savez garantira Rusiji nesmetan pristup Atlantiku preko Sjevernog i Sredozemnog mora, dansko-švedskim tjesnacima, kroz Bospor i Dardanele kao i tjesnacem kod Gibraltara, jer uporištima Gibraltara i Leuce može Europska prisegnuta udružba, slično Mramornom moru, direktno upravljati.
Europska akcija poštuje ruski interes za toplim lukama na Indijskom oceanu u svrhu civilne i vojne brodoplovidbe.
Za Rusiju postoje dvije načelne mogućnosti postignuća najboljih brodoplovidbenih veze: osigurati si južnu obalu Crnoga mora i Pontskoga gorja i doprijeti na maloazijsku obalu Bospora – ili preko Afganistana i Beludžistana na ušće Inda.
Na Zapadu je Rusija ubuduće pokrivena: kao što Rusija štiti Europu proti azijskom Istoku, tako Europa proti atlantskom Zapadu. Rusija i Europa su dva brata što stoje leđima uz leđa i u budućoj fazi borbe moraju zajednički braniti svoj zajednički rod i kulturu (sl. 1).



Konstantinopol

Kostantinopol, stari Bizant jednoga će dana opet pripasti Europi. Hagija Sofija bez minareta postati će znamenom dovršenog europskog oslobođenja. Grad bi skupa sa svojom okolicom do Hadrianopola trebao postati zastićenim područjem Europske prisegnute udružbe. Konstantinopol nije samo poviesno i umjetnički važan, nego i strateški. Nakon ere NATO-a biti će presudno preuzeti nadzor nad morskim tjesnacima, dakle uključivši Galipolje s odgovarajućim mostobranima na maloazijskoj obali, u najboljem slučaju u suradnji s Rusijom kao što ja gore opisano. U isti mah sa Cipra će se ukloniti osvajači i otok vratiti Grčkoj.


Turska

Glede turskoga pitanja, razdor između „bijelih“ (podrietlom djelomice židovskih) i „crnih“ (zapravih) Turaka igra poglavitu ulogu. Malo je poznato da korijeni tursko-židovske suradnje sežu još u maurski osvojenu Španjolsku. Pod t.z. „Dhimmi“, posebnim zakonodavstvom za nevjernike, uspjelo je Židovima - za razliku od kršćana - uzdignuti se u državnom aparatu kalifata do u najviše službe. Za vrijeme prisilnih mjera tijekom rekonkiste mnogi su od njih premjestili svoje poslove u rastuće Osmansko carstvo. Slično kao i u maurskoj Španjolskoj, opet su Židovi zaposjeli važne službe Visoke Porte: kao savjetnici, utjerivatelji poreza, bankari. Usporedno tomu vjerojatno su brojni istočni Židovi već od 11. stoljeća iz raspaloga Kazarskog carstva selili u smjeru Balkana i Male Azije. Udjel Židova u Turskom carstvu bijaše nevjerojatno visok: 1900 predstavljahu oni u ondašnjem osmanskom Solunu četiri petine stanovništva.
Sredinom 17. stoljeća izazvao je samozvani Mesija Sabbatai Zvi masovne nerede među Židovima svuda okolo Sredozemlja. Po sultanu stavljen pred izbor, ili načiniti čudotvorno djelo ili prijeći na Islam, konvertirao je Zvi prividno i utemeljio novu muslimansku sektu koja se skrivečki nadalje držala židovskih obreda. Od Turaka nazvani „Dönme“ (preokrenuti), preuzimali su oni turska imena i opet prodirali u ključne položaje. Oko 1900 sastavljali su oni velikim dijelom osmansku elitu. Pripadnici elite sastajali su se – kao i u Europi, Rusiji i Americi – u tajnim krugovima i različitim slobodnozidarskim ložama. Dönme su gotovo isključivo predvodili subverzivni pokret mladoturaka. Na njihov račun ide između ostalog i narodoumorstvo nad Armencima. Sam Ataturk, „otac svih Turaka“ ima navodno židovske koriene. Kao britanski agent planski je podrivao moć Osmanskoga carstva i samo tako omogućio kasniju utemeljbu države Izraela. Snažan židovski utjecaj na tursku politiku i društvo traje do dan-danas. Primjerice aparat vojne moći tradicionalno je prožet pripadnicima Dönme.

„Bijeli Turčin“ otjelovljuje internacionalistički-liberalističkog građanina, prijatelja Sjedinjenih Država i Izraela s židovskim korienima, dočim „crni Turčin“ (primjerice Erdogan i njegov odgojitelj Erbakan) predstavlja strogo muslimanskoga seljačkog Praturčina. „Bijelo“ turkijstvo će slabljenjem USA tijekom preobrazbe svijeta, koju mi nastojimo izazvati, potpuno izgubiti svoj utjecaj. „Crno“ turkijstvo, što danas svojim masama kolonizira Europu, morati će se doduše ograničiti na Anatoliju, ali će pritom, bolje nego danas, moći naći i očuvati svoj identitet.



Engleska

Engleska pripada Europi. Njezino svjetsko carstvo pripada povijesti i ne može se opet oživjeti. Središte moći anglosaksonskog imperija leži danas u Sjedinjenim Američkim Državama. Da je London izvorno mjesto subverzivnog slobodnog zidarstva i da londonski city do danas provodi svjetsku novčanu politiku i time antieuropsku svjetsku politiku, to je nama poznato. Isto tako, da su ruska politiku Petra Velikog vodili Englezi. Znamo da takvu rabotu zajedno s Rusijom moramo privesti kraju. Europska prisegnuta udružba moći će jedino nastati kada sadašnji moćnici zapadnoga svijeta – i tu nesumnjivo spada londonski city – dospiju u egzistencijalnu krizu. Raditi će se o tome da i u Velikoj Britaniji kao i u svim europskim državama ojačaju zdravi elementi u narodu i da ih se politički dovede na vlast. Ti elementi su danas – također kao i u drugih europskih naroda – s pravom glede EU-e kritični. Ali smo uvjereni, da bi se jezgra englskoga naroda rado priključio zapravom europskom jedinstvu kada jednom iskusi cijeli opseg političko-povijesnih laži i rabote posljednja dva stoljeća. (Isto i u još većoj mjeri vrijedi to uostalom i za njemački i ruski narod.) Englesku konačno opet priključiti zajedničkoj europskoj kući nije samo kulturna- i rasnopolitička samorazumljivost, nego je i geostrateška nužnost. Velika Britanija se mora otkvačiti od Amerike, jer ako bi ostala isključenom iz Europe, bila bi nadalje naravni nepotopivi nosač zrakoplova za Amerikance Sjedinjenih Država. Možda će sigurnost što ju Europa može pružiti Britancima kao naknadu za izgubljeni Empire i za po Amerikancima dominiran NATO, dovesti do toga da se Škotima i sjevernim Ircima može dopustiti dalekosežna neovisnost. Načelo unutarnjeg i kulturnopolitičkog samoodređenja za sve narode i grupe naroda je općenito jedno od načela Europske prisegnute udružbe.

Sjeverna Amerika

Ovdje treba razlikovati između Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. SAD su nositelj sadašnjega novog svjetskog poretka, što će reći svjetske plutokracije kojom dominiraju cionisti sa svojim duhovnim središtem židovsko-mesianističkom Chabad-Lubawitsch-sektom. Njezino svojatanje moći može se samo onda trajno provesti, ako različitosti rasa, slobodnih naroda i neovisnih kultura sa svim svojim raznorodnim pravnim shvaćanjima nestanu sa lica zemlje. Ta volja za nametanjem jednoumlja i poravnjivanjem na najnižoj razini je sadržaj politike SAD-a. Njezina gesla su, poznato je, „demokracija i ljudska prava“. Prozreti tu promičbu i učiniti ju poznatom svim narodima jedna je od pretpostavaka konačnoga slabljenja politike Sjedinjenih Država. EUROPSKA AKCIJA stoji za heterogeni svijet homogenih naroda i tako tvori najoštriju oprjeku ciljevima „pax americana“.

Doduše SAD vuku danas za sobom Kanadu, ali ona ispunja neke pretpostavke što bi ju mogle učiniti sudionikom europskog savezništva:

još pretežito homogeno bijelo pučanstvo;
jake europski svijesne narodnosne grupe – prije svega Francuzi u Quebecu, ali također velika narodnosna grupa što govori njemačkim jezikom, a dobro je ukotvljena u ratarstvu;
- podsvjesno konkurentno- i obrambeno držanje glede politike Sjedinjenih Država.

Kanada se treba s našeg motrišta očuvati i ojačati, u najboljem slučaju povećati proširenjem na Aljasku. Kada bi se ona uključila u europsko-ruski saveznički sustav, onda bi se krug oko polarnih područja zatvorio i sjeverna polutka bi se osigurala kao boravišni prostor bijele uljudbe. S time bi već predstojala nova podjela Arktika.

U samim SAD-ma moraju se ojačati one snage što se već sada postavljaju u svijesnu oprjeku vladajućem sloju, posebice prema izraelskom lobiju. Blok moći Sjedinjenih Država, ratna mašinerija velekapitala se mora razvaliti.
Trebalo bi, primjerice, neprestanim raskidima sporazuma i barbarskim zatornim mjerama desetkovanim indijanskim prastanovnicima ponuditi vlastita državna boravišta. Isto vrijedi i za odvjetke crnačkih robova ukoliko ne daju prednost povratku u svoju afričku pradomovinu.
Preostale US-države - uvijek još najveći dio - mogle bi se dodijeliti različitim izvornim dosljeničkim grupama (Englezima, Ircima, Nijemcima, Skandinavcima, Francuzima, Poljacima, Talijanima i.t.d.) Posljedica toga bio bi nov kulturni procvat tih narodnosnih skupina i istodobno povezivanje s europskim domovinama. Novostvorene sjevernoameričke države bile bi samostalne, ali prijateljske odnosno u savezu s Europom.
Budući da će nova Veleeuropa postati opet privlačnom kao doselidbena zemlja za bijelce, trebati će uostalom pomišljati na ciljano vrbovanje mladih dobro naobraženih američkih, australskih i novozelandskih bijelaca koji će nadomjestiti manjak radne snage nastao povratkom tuđerasnih useljenika.

Latinska Amerika

Kao što će novonastale sjevernoameričke države prema svojim matičnim-zemljama u sjevernoj i srednjoj Europi održavati prijateljske odnose, tako će se pojačati gospodarska i kulturna razmjena latinskoameričkih država sa iberskim zemljama i sa cijelom Europom. Posebne odnošaje trebalo bi već i sada njegovati s izvjesnim političkim pokretima obnove, budući da nacionalno orijentirani socijalizam sadrži elemente zapravog osloboditeljskog pokreta. Europa će tamošnje države podupirati da se ograniči azijski utjecaj u Južnoj Americi. To neće biti teško kada trgovina između našega kontinenta i Latinske Amerike ne bude više ograničenom sjevernameričkim utjecajem.

Afrika

Europa promatra Afriku kao svoje utjecajno područje. Nastojati će u Južnoj i unutarnjoj Africi u suradnji i u interesu domorodaca revidirati besmisleno povučene granice kolonijalnog doba, što su bile proračunano preuzete u poslijekolonijalno vrijeme, tako da plemena i narodi mogu ubuduće nesmetano živjeti jedni pored drugih. Europa će u obostranom interesu obnašati stanovitu zaštitnu funkciju prema svijetu crnoafričkih država i promicati će gospodarski razvitak. Njezino najveće uporište pritom će biti restaurirana Južna i Jugozapadna Afrika. Tu se ne radi samo o sirovinama, nego i o osiguranju brodoplovidbe oko Rta dobre nade. To kao i u sigurnost Suezkog kanala u zajedničkom je interesu Europe i Rusije.

Na primjeru Afrike se može pokazati kako se treba zamisliti povratak (tuđerasnih) useljenika iz drugih kontinenata. Također i ovdje moramo još jednom napomenuti kako će se opisane mjere tek onda moći provesti kada se stubokom promijene odnosi snaga na našoj planeti. Tako dugo dok vlada zapadna plutokracija, provoditi će se plan Coudenhove-Kalergija: stvaranje neke „eurazijski-negroidne rase križanaca“ koju će predvoditi Židovi, „nova plemićka rasa po milosti duha“.

Čim Europa bude mogla djelovati i pregovarati s položaja snage, dotičnim izvaneuropskim državama iz kojih dolaze useljenici reći će sljedeće: „Trenutačno imamo toliko i toliko tisuća, stotinatisuća ili milijuna vaših sunarodnjaka u Europi. S vama ćemo sada pripremiti petogodišnji plan njihova povratka. Pobrinuti ćemo se da se repatrijacija odvija sukladno humanitarnim načelima. Vi kao matične zemlje, u koliko bude nužno, dobiti ćete pomoć kako bi zbrinuli i resocijalizirali došljake.“ Odgovarajuće zemlje će razumijeti da bi otpor proti tom projektu glede gospodarske i vojne prevage Europe (nakon isključenja i vraćanja USA u niži razred), bio besmislenim. One će biti zadovoljne što usporedno s tim mjerama dobivaju zapravu gospodarsku pomoć i što ubuduće prestaju biti igračkom i pljenidbenim područjem grabežljivog kapitalizma IWF-a, Svjetske banke i.t.d.

Japan, Kina i Indija

Ove velike i časne kulture tvore vlastite veleprostore političke moći s kojima će Europa rado ostati prijateljski povezanom.

Jugoistočna Azija i Australija

Prostor izmedu Tihog i Indijskog oceana je naravno utjecajno područje Indije, Japana i Kine. Bijelo australsko stanovništvo će se po svojoj prilici postupno htjeti vratiti u Europu, budući da Australija neće moći dugo izdržati južno- i istočnoazijskom pritisku.

Antarktik

Tijekom uspostave novoga poretka svagdje u svijetu doći će putem pregovora također do nove podjele antarktičkih područja.

Iran

S Iranom će Europa biti u izvrsnim svezama. Njegova nepokolebljiva borba proti cionističkoj i US-američkoj osornosti zaslužuje visoko priznanje. Osim toga nas s Iranom zahvaljujući njegovoj perzijsko-arijskoj kulturi povezuju zajednički korijeni. Ne smije se zaboraviti – pored iranskih zaliha sirovina – ni središnji geostrateški položaj Iranske visoravni, što sve čini prijateljski europsko-iranski odnošaj poželjnim.

Orijent

S arapskim svijetom stoji Europa od Srednjega vijeka u svojedobno napetoj, ali također i plodnoj gospodarskoj i kulturnoj razmjeni. U nedavnoj prošlošti bilo je i dalekosežnih zajedničkih interesa. Podsjećamo na suradnju između vlade Njemačkoga Rajha i velikog muftije u Jeruzalemu ili na nade mladih egipatskih časnika oko Gamala Abdela Nasera glede Rommelove pobjede u sjevernoj Africi.
Nakon potisnuća US-Amerikanaca iz arapskoga prostora i rješenja palestinskog problema, u budućnosti ne bi smjelo biti većih razlika u motrištima između Europe i zemalja na Orijentu. Europa također ne bi stajala na putu uspostave kalifata na Bliskom istoku. Kalifatu bi uostalom moglo uspjeti pravedno rješenje kurdskog pitanja.

Palestina

Nakon uklanjanja cionizma kao političke snage, rješenje posvudašnjega židovskog pitanja može ovako izgledati: Ponajprije se mora razjasniti, koji su Židovi pravi Izraelićani i time Semiti. Prema različitim istraživanjima, to su uz poneke orijentalne Židove samo Sefardi. U slučaju, da je to točno, može im se kao prostor naseljivanja ponuditi „zemlja njihovih otaca“. Budući da su otprilike samo 10% Židova Sefardi, njihov broj u Palestini ne bi nikako prekoračio dva do tri miliuna. Država Palestina (Izrael sa Zapadnim Jordanom i uskim pojasom Gaze) bila bi unatoč tomu pretežito naseljena Palestincima i uključivala bi samo navedenu sefardsku manjinu. Treba poći od toga da to ne bi prouzročilo veće teškoće. Orijentalni i sefardski Židovi su po podrijetlu i mentalitetu slični svojoj arapskoj polubraći i u proteklim stoljećima se nisu nevoljko osjećali u islamski dominiranim zemljama. Postupno miješanje Sefarda i Palestinaca dodatno bi problemu izbilo oštricu. U prelaznom razdoblju Europa bi jamčila za sigurnost i mir u Palestini. Moglo bi se razmisliti, ne bi li Palestinu možda trebalo priključiti Jordanu, ako općenito između levantinske obale i Indijskoga oceana, između Perzijskoga zaljeva, Tigrisa i Crvenog mora ne nastane velearapski kalifat koji bi onda dobio u zadatak na primjeren način riješiti židovsko-palestinsko pitanje.
Nesemitski Židovi, t. z. istočni Židovi ili Aškenazi potječu izvorno iz Kazarskoga carstva što se je od 8.-10. stoljeća rasprostiralo sjeverno od Kavkaza od Crnoga mora do preko Kaspijskoga jezera (pogl. Arthur Koestler, „Trinaesto pleme“). Kazari su turski narod koji je tijekom velikih religioznih gibanja, za vrijeme kojih su Europljani postali kršćanima, a istočnjaci muslimanima, prešao na židovstvo (sl. 4). U ono vrijeme bili su oni uostalom na području između Kaspijskoga mora i Aralskog jezera neposrednim susjedima i srodnicima Turaka koji su onda boravili u nizini Turkmenistana (sl. 5). Nakon uništenja Kazarskoga carstva po Svjatoslavu iz Kijeva između 965 i 969 godine, proširili su se postupno istočni Židovi po Rusiji i istočnoj Europi do u Njemačku. Oni Židovi koji su kao ruski, europski i američki bankari, carevi priopćajnica, revolucionari i cionistički vođe u posljednja dva stoljeća igrali presudnu i zlokobnu ulogu su gotovo beziznimno Aškenazi. Čak i u današnjem Izraelu su Sefardi – dakle zapravi Izraelićani – samo tolerirana manjina. Provocirajući izričaj „Atilini unuci na Davidovom prijestolju“ je dobrim dijelom opravdan. Te činjenice pokazuju kako je besmislena floskula o „antisemitizmu“: Židovi ponajvećma nisu nikakvi semiti nego turski Tatari, a najveći broj semita nisu Židovi, nego Arapi. Aškenazi, ako već govore o zemlji svojih otaca, trebali bi se preseliti iz Europe, Rusije i Amerike onim narodima kojima po podrietlu i pripadaju. To je pojas turskih Tatara između Osmanaca na zapadu i Kasaka, Uzbeka i Turkmena sve do Kalmika i Uigura u Sinkiangu (sl. 6). Za ruske Židove stoji između ostalog Birobiđan na raspolaganju što ga je Sovjetski Savez u vremenu između dva rata ponudio Židovima kao područje naseljivanja (sl. 7). Kad bi se taj povrata dovršio, prilično bismo se približili uzoru politički i kulturno smirenog svijeta.

GRB EUROPSKE AKCIJE


Plavo i zlatno boje su neba. U jutarnjoj pjesmi Hansa Baumanna veli se: „Sad jutro zabija blistavu oštricu u nebeski svod, razvija svoju plavu zastavu u kojoj sunce plamti.“ Zlato mudrosti i svježe plavetnilo spokojne duše – to je ideal svakoga duhovnog napora i možda stoga su te boje cijenjene oduvijek kao znamen onog nordijskog i arijskog. Švedska kao pratipična nordijska zemlja nosi te boje na svojoj zastavi.
Kada se radilo o tome da se za Europsku uniju, kojom upravljaju tuđinci nađe grb – bud instinktivno bud svjesno – posegnulo se ispravno za plavom i zlatnom bojom. Onda se međutim po slobodnim zidarima rabljena odnosno zlorabljena petokraka, što je već postala znakom SAD-a i SSSR-a, još postavljena na zastavu EU-e kako bi se označilo kojemu gazdi Europska unija i Europski savjet služe. Mi smo na našu zastavu postavili istokračan križ sastavljen od četiriju križeva u obliku (grčkoga) slova tau. Tau-križevi mogu se također protumačiti kao Thorovi čekići. Stoga se i nazivlje čekićastim ili opetovanim križem. Nalazimo ga na predpovijesnom glinenom valjku iz Hörnsommerna (u okrugu Langensalza), na stupu oseberskog broda vikinškog vremena i na alemanskoj pločastoj kopči iz doba selidbe naroda. On stoga predstavlja praoblik sviju onih istokračnih križeva čiji krajevi su na bud koji način uobličeni. Čekićasti križ može preoblikovano nastupiti kao viličasti križ, križ u obliku šapa, u obliku ljiljana, djeteline ili kao križ viteških redova, kao što su ga rabili templari i malteški vitezovi. Njemački velikaši su ga privremeno nosili upravo u tom obliku kako ga mi rabimo, kao preteču križa u obliku greda. U Manesijskoj zbirci pjesama nalazimo ga na plaštu njemačkoga viteza Tannhäusera.
Prema Walteru Blanchetti („Knjiga njemačkoga znamenja“) naš europski križ ima značenje „rođenja i ispunjenja u smislu božanskog stvarateljskog zakona i znak je presudne odluke“.
Oko križa položen je prsten. Prsten ili krug je oduvijek znak dovršenosti, savršenstva, vječnosti, neraskidive vjernosti, božanskoga sunca i sveukupnoga svemira. Krug je iz tog razloga i slika zajednice u kojoj je pojedinac zaštićen. Svagda su se s prstenom povezivale nadnaravne snage, kao što pokazuju naše pripovjetke i kaze sve do „Nibelunškoga prstena“. On nedostojnika upropašćuje, a dostojniku podaruje moć.

Uzroci i metode novog svjetskog sukoba

petak , 15.06.2012.

Photobucket

Novi svjetski poredak: Europu treba osloboditi “energetske ucjene” Moskve, a Kinu trajno udaljiti od Dalekog Istoka i Rusije, sprječavajući je da 2020. bude najjača svjetska sila.

“Biće rata, kažu svi, a ja ću umrijeti od ljubavi”, pjevao je, svojevremeno, Boris Novković, glumeći u spotu gardista kralja Petra II koji gine 6. travnja 1941. Spot je emitiran u čuvenoj Ducinoj rok – emisiji, koji smo mi, rođeni krajem 60- ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća gledali kao malo otkrovenje, dokaz da je i socrealistički zaostala Juga na putu da dostigne “the american way of life” .

Ali, vara se čitatelj koji misli da će ovo biti još jedno jugonostalgična (ili jugoneurotično) sentimentalno putovanje. Ovo je priča bez ružičasto-slatkastih isparenja sjete i sentimenta, priča čiji je cilj da nam pokaže da vjerojatno nećemo “umrijeti od ljubavi”, barem ako se ostvare utopijski planovi “usrećitelja čovječanstva”.

Da, pogodili ste: pričaćemo o tome kako oni misle na planetu Zemlju, na kojoj, sada i ovdje, živi 7 milijardi ljudi oslobode “viška stanovnika” i bajku zvanu “Zlatna milijarda” završe hepiendom (“I živjeli su sretno …” Bez nas , naravno).

Uostalom, tko je čitao intervju Henryja Kissingera, dat u svibnju 2011, mogao se suoči sa tezama ovog mračnog fosila američke vanjske politike, Niksonovog državnog tajnika i jednog od ključnih “trilateralaca”, i dalje aktivnog u nekažnjenom prekrajanju svijeta i davanju krvavih prijedloga za rješenje krize (razgovor je objavio stranica www. dailysquib. co. uk). Zlikovac je jasan:

“Dolazeći rat će biti toliko ozbiljan da samo jedna supersila može pobijediti, a to ćemo biti mi ….

Iran zaista narušava ravnotežu. Koliko dugo će Rusija i Kina stajati po strani i promatrati kako ih Amerika uklanja? Veliki ruski medvjed i kineski zmaj će biti prinuđeni da se probude iz zimskog sna …

Naša omladina, u SAD i na Zapadu, je spremna, zato što su oni programirani da budu dobri vojnici – topovsko meso, i kad im narede da izađu na ulice i bore se s tim ludim Kinezima i Rusima, oni će izvršiti naređenja. Mi ćemo iz pepela izgraditi novo društvo, iu njemu će ostati samo jedna supersila. I to će biti dobitnički svjetska vlada.

Ne zaboravite da Amerika ima najbolje oružje, koje nema nijedan drugi narod, i mi ćemo to oružje pokazati svijetu, kad bude pravo vrijeme za to. “

Kissinger je uplašenim pojedincima opisao i kako će izgledati posljedice rata po obične ljude:

“Ako ste običan čovjek, za rat se možete pripremiti preseljenjem u seosku sredinu. No, treba ponijeti i oružje sa sobom, zato što će svuda biti lutajuće horde gladnih. Iako će elita imati vlastita skloništa i utočišta za stručnjake, i oni moraju biti oprezni u vrijeme rata, zato što će i njihova skloništa biti u opasnosti “.

Dakle, rat samo što nije. Evo ga, na vratima Irana. Ali, kakva će biti njegova priroda? Zašto se on pokreće? Zašto se tvrdi da na svijetu kakvom znamo može živjeti samo “zlatna milijarda” sretnika? O tome saznajemo više iz uvida pokojnog genijalnog ruskog sociologa, Aleksandra Panarina.

O globalnom građanskom ratu (po Aleksandru Panarinu)

Jedan od najuglednijih ruskih filozofa i politikologa, šef katedre za politikologiju Moskovskog državnog sveučilišta, nositelj nagrade “Solženjicin, Aleksandar Panarin (umro 2003), video je obrise Trećeg svjetskog rata kao globalni građanski sukob. Za njega je i Hladni rat bio globalni građanski rat. O tome je pisao:

“Prethodno pokoljenje još je znalo da je hladni rat dviju supersila bio preobraženi oblik građanskog rata:

SSSR je u tom ratu bio na strani siromašnih, SAD pak – na strani bogatih. U tom smislu poraz SSSR-a bio je poraz siromašnih u njihovoj borbi s bogatima, a pobjeda SAD i njihovo nastavljeno opštesvetsko nastupanje pobjeda i nastupanje bogatih.

I sama činjenica da većina nas danas smatra takva određenja zastarjelim i da se stidi klasnih određenja uopće govori samo o tome da je iu svijetu simbola i njihovih značenja pobjedu odnijela partija bogatih, koja je umjela ne samo da fizički trujumfuje nad svojim tradicionalnim protivnikom, nego i da ga diskreditira intelektualno i moralno. “

U socijalizmu, bez obzira na sve, čak i užasne, promašaje, postojao je element nade, koji je ljude vodio ka produženju života i poboljšanju uvjeta istog. Evo šta kaže Panarin o uzrocima takvog poleta:

“Istraživanja pod vodstvom profesora I. A. Gundareva u Sveruskom državnom znanstveno – istraživačkom centru preventivne medicine, otkrila su neočekivanu činjenicu: pokazalo se da glavni destruktivni faktor koji uzrokuje prijevremenu smrtnost ljudi i snižavanje srednje dužine životnog vijeka u nacionalnim razmjerima, nije materijalna bijeda samo po sebi, nego osjećaj bezizglednosti perspektive, osjećaj povijesnog beznađa. Istraživanja vode na zaključak o duhovnoj determinaciji zdravlja nacije. “

Unatoč činjenici da se 1945. godine u Sovjetskom Savezu živjelo mnogo gore nego 1940, i da je zemlja bila razorena ratom, broj rađanja bio je mnogo veći od broja umiranja, a životni vijek stanovništva je porastao.

Naravno, slom društvenog ideala nije mogao proći bez posljedica, koje su planeri Novog svjetskog poretka već izračunali u svojim ledenim laboratorijima socijalnog inženjeringa. Namećući surovi kapitalistički individualizma kao model života zemljama Istoka, oni su znali što rade; po Panarinu:

“Iz ontološkog zaključka da je jedina prava realnost suvremenog društva individuum oslobođen od ikakvih socijalnih veza slijedi i moralni: svi odbačeni, poniženi i unesrećeni nemaju koga kriviti za svoj udes sem sebe same.

Jasno je da je to klasna strategija onih koji imaju razloga retuširaju i prikriju svoju odgovornost za proistekla socijalna razaranja i katastrofe “reformatorima”, vinovni u organiziranim i upravljanim katastrofama, krajnje je prikladno da energija socijalnog gnjeva u potpunosti prijeđe u osobne komplekse, a da žrtve njihovih nečovečnih eksperimenata preusmjere svu svoju razdraženost na sebe same, prevrativši socijalni bunt u mazohističko mučenje samih sebe. U suvremenoj Rusiji taj postupak koristi se u pripremi na cijeli narod, uglavnom na Ruse. “

Iz svega ovoga je proisteklo novo, “ne-ljevičarsko” (u dubljem smislu – antihrišćanske) shvaćanje globalnog poretka, smrtonosno u samom svom korijenu:

“Pragmatična svijest ima sasvim druge brige za razliku od prethodne, kršćanske po svojim korijenima: ona je zaokupljena ne time kako pomoći novoj sirotinji, nego kako da se posigurnije od nje zaštiti. Druga sekularizacija, odstranivši “ljevičarske recidive” iz zapadne kulture, izgleda, odstranjuje socijalnu suosjećajnost uopće. U tih novih pogana siromašni i ljudi s nekim nedostatkom više ne pobuđuju suosjećanje, nego samo odvratnost, često pomiješanu sa strahom. Ali, a nova osjećanja zahtijevaju ne više socijalnu državu, nego militarističku, to jest demokraciju nove manjine, “koja će znati zaštititi”.

A, pošto je riječ ne o “nacionalnoj, nego o globalnoj demokraciji”, koja se definira kao eksteritorijalno zajedništvo, onda je može štiti ne nacionalna, nego globalna država. Na ulogu takvog globalnog zaštitnika demokracije, koja je postala sudbinom odabrane manjine čovječanstva, pretendiraju Sjedinjenje Države. “

Još nešto: epoha moderne značila je masovnu urbanizaciju i industrijalizaciju.

Ljudi su napustili uglavnom samodovoljni svijet seoske privrede, i osjetili blagodati gradova: od novog načina stanovanja do zdravstvene zaštite. Zauzvrat su radili za kapitaliste. Masu običnih trebalo je, međutim, uvući ne samo u proces proizvodnje, nego iu krug potrošnje.

Čuveni otac automobilske industrije, Ford, govorio je:

“Sve kupovine bogatih nisu dovoljne da osiguraju prodaju bilo koje grane suvremene industrije. Klasa, koja treba da kupuje naše proizvode, to su radnici; neophodno je, prema tome, da oni steknu i imaju dovoljno novca i dokolice za odgovarajuću potrošnju “.

Potrošačka demokratičnost masovne proizvodnje danas je nestala. Panarin je jasan:

“Najnovija strategija sastoji se u prijelazu od ostvarivanja dobiti na temelju masovne jeftine prodaje ostvarivih dobiti u okvirima novoga ekonomskog feudalizma. Uslugom za bogatog klijenta može se ostvariti dobit koja nadilazi dobit od prodaje jeftinih proizvoda stotinama siromašnih klijenata, a da se pritom ostvaruju neviđena ušteda i napora i vremena “.

Šta to dalje znači?

Panarinove dijagnoze su nemilosrdne:

“Sada siromašni ne predstavljaju nikakvu vrijednost ni u svojstvu potrošača, oni se ne lijepe na laskavu reklamu, oni nemaju kreditnih kartica, oni ne mogu računati na tekuće bankovne kredite i pozajmice, a roba koja je njima najpodesnija, donosi trgovcima mizernu dobit ili je čak uopće i ne donosi.

Zato nije za čuđenje, što su ti ljudi prekvalifikovani u “anderklas”: oni više nisu privremena anomalija, koja može dočekati ispravak, nego klasa izvan klasa, grupa koja se nalazi izvan granica “socijalnog sustava”, stalež, bez kojega bi se svi ostali osjećali i bolje i udobnije. “

Nekad je narod bio izvor jeftine radne snage, ali i uvjet masovne potrošnje. Također, korišten je u imperijalnim ratovima kao topovsko meso. Sada, međutim, po uvidima Panarina, dolazi vrijeme kada je običan narod svuda nepotreban. Neprilagođene treba istrijebiti, sasvim ih ukloniti iz svijeta: oni nikom, i ni za šta, nisu potrebni.

Uz sve ovo, tisućama godina postojanje naroda gradilo se i na mističkoj komponenti. Narodi su, po toj paradigmi, zajednice duha, pokojnih, živih i nerođenih. O njima brine Bog, Otac svih ljudi i naroda. Međutim, postmoderni inženjeri globalizma više nemaju potrebe za cijelim narodima. Po Panarinu, oni “montiraju njima potrebne sustave od materijala raznih zemalja i nacija”. S pozicije globalističkog konstrukcionizma, u svakom narodu postoji masa suvišnog (povijesni “otpad” “nepojmljivih tradicija, nerazumnih obreda, svega neracionalnog i neartikulisanog”).

Narodima koji se ne uklapaju u “vrli novi svijet” treba dati surove upravljače – kompradori koji će suvišne sunarodnjake ukloniti sa lica zemlje.

Po Panarinu, prošla je faza prethodnog, prema imigrantima (jeftinoj radnoj snazi) trpeljivog i socijalno odgovornog kapitalizma. Sada sirotinju, kako rekosmo, treba pobiti.

Na kraju, moraće da dođe do globalnog obračuna; sve što je do sada poduzimala globalna elita, samo su polumjer:

“Posebne tajne brave, uređaji za pojačavanje zidova, oružje, neprobojna stakla i uređaji za zaštitu od potjera, dovitljiva pronalaženja dvostruke i trostruke zaštite – sve su to izdaci, kojima se nova buržoazijaa raskusurava oko demontaže socijalne države i dosad neviđenog distanciranja od upropaštenih sugrađana.

No ti ratovi svakodnevice će prije ili kasnije biti proglašeni za beznadni diletantizam. Umjesto da se štite ponaosob, o svojoj brizi i na svoj rizik, članovi nove klase globalnih kompradora sve su bliže ideji o potrebi koncentrirane globalne zaštite na zaista profesionalnoj osnovi.

Slično kao što je na ishodu srednjovekovlja koncepcija separtne zaštite posredstvom određenih senjora bila napuštena u korist kolektivnog zaštitnog organa u liku centralizirane apslolutno monarhije, danas, na ishodu epohe moderne, visi u zraku ideja svjetskog apsolutizma u liku nevidljive imperijalne vlasti SAD kao svjetskoga žandara, koji štiti nove izabrane od svojih i tuđih “barbara”.

Aleksandar Panarin je umro 2003. godine. Godina 2012, kako je krenulo, možda će biti prva godina Trećeg svjetskog rata. Građanskog rata bogatih protiv siromašnih, o kome je Panarin jasno i glasno govorio, onda kad je mnogima to izgledalo kao buncanje “teoretičara zavjere”. Uostalom, rat je već korišten kao sredstvo izlaska iz svjetske ekonomske krize. Zvao se Drugi svjetski rat.

Drugi svjetski rat: izlazak iz krize?

Nosilac Nobelove nagrade za ekonomiju za 2008. godine i popularni kolumnist “New York Timesa”; Paul Krugman, već godinama tvrdi da su SAD pobijedile Veliku depresiju s početka tridesetih godina 20. stoljeća zahvaljujući Drugom svjetskom ratu. Njegova ključna misao je:

“Sada nam je neophodan financijski ekvivalent Drugog svjetskog rata”. U jednom svom nastupu na CNNu, toj TV kući krajnje objektivnosti, on je svoju ideju izložio u vidu scenarija za naučnofantastični film: “Zamislimo da smo saznali da su vanzemaljci riješili da nas napadnu i da nam je potrebna masovna mobilizacija snaga da bismo odbili napad iz kosmosa. U odnosu na važnost takvog zadatka u drugi plan bi se povukla pitanja poput proračunskog deficita i inflacije, i mi bismo za 18 mjeseci izašli iz stanja sadašnjeg ekonomskog opadanja. I kad bi se otkrilo da smo pogriješili i da ne bi došlo ni do kakvog napada iz kosmosa, otkrili bismo da od ekonomske krize nema ni traga “.

Krugman kaže da bi ekonomski ekvivalent rata mogli biti ogromni javni radovi kakve je tridesetih godina 20. stoljeća poduzimao Roosevelt, da bi narod izvukao iz bijede. Ali, republikanci, oštri protivnici miješanja države u ekonomiju, ne bi podržali potencijalnog novog Roosevelta – Obamu.

Tako da, izgleda, kao rješenje ostaje samo i jedino rat. Rat ima preimućstvo nad svim drugim rješenjima zato što isti dopušta ostvarenje finasiranje državnih rashoda kroz proračunski deficit u razmjerima koje su u mirno doba nezamislive. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, veli Krugman, federalne vlasti posudile su sumu ekvivalentnu današnjoj sumi od 30 trilijuna dolara, a financiranje putem deficita udarilo je temelje neviđenog ekonomskog buma poslije rata.

Uostalom, čuveni John Maynard Keynes obavijestio je Amerkanci, još 29. srpnja 1940. godine, u časopisu “New republic”: “Vaše pripreme za rat ne samo da od vas ne traže žrtve. Naprotiv, one su baš onaj stimulans za povećanje individualne potrošnje i porast životnog standarda, koje vam ne bi omogućili ni pobjeda, ni poraz “Novog kursa” “(riječ je o Roosveltu ” New Dealu “)

I zaista: već 1941. godine, razinu industrijske proizvodnje dostigao je onaj iz predkrizne 1929. godine, a od 1941. do 1945. rast industrijske proizvodnje bio je neverovatnih 160,5 posto.

Investicije u proizvodnju povećale su se za 65 posto. Stanovništvo stvarno nije trpjelo: realni rast plaća za vrijeme rata bio je 50%, a potrošnja hrane, naročito mesa, porasla je 15-25%. Uzrok je, svakako, bio iu porastu vojne industrije: u Drugom svjetskom ratu, SAD proizvodi 300 tisuća vojnih zrakoplova 100000 tenkova 124000 bojnih brodova i čamaca, 41. milijardu bojevnih zrna raznih vrsta. Godine 1944. broj zaposlenih je, u odnosu na 1939, bio veći za 10 milijuna. Nezaposlenih je 1944. bilo samo 1,2 posto radno sposobnog stanovništva.

Prošle, 2011. godine, 7. studenog, navršilo se 70 godina od ulaska SAD u Drugi svjetski rat. Povod je, naravno, bio japanski napad na američku luku Pearl Harbor. Već desetljećima se zna da je vrhuška SAD znala da će Japan napasti, i da nije poduzela ništa da to spriječi. Admiral Richardson je, još 1940, opominjao predsjednika Roosevelta da se Havaji ne mogu uspješno braniti iz čitavog niza razloga – od neobučenosti kadra do nepovoljnog položaja.

Američki veleposlanik u Tokiju, Džozef Gru, pisao je State Departmentu 22. siječnja 1941. godine:

“Peruanski veleposlanik je obavijestio moje službenike da je čuo iz mnogih izvora, uključujući i japanske, da, u slučaju izbijanja nesporazuma između Japana i SAD, Japanci namjeravaju da izvrše iznenadni napad na Pearl Harbor”.

Kao iu slučaju navodnog napada Al Qaide na Kule u rujnu 2011, o kome je američka elita sve znala (obavještajne službe drugih zemalja su im dojavile da je tako nešto moguće), tako je i napad na Pearl Harbor bio unaprijed poznat; ali, Americi je rat bio nasušno potreban – kako bi inače rasla industrijska proizvodnja?

A evo i podataka iz čuvene knjige Anthonyja Saton, “Wall Street i uspon Hitlera”. Viljem Dad, američki veleposlanik u Njemačkoj, pisao je Rooseveltu:

“U ovom trenutku, više od sto američkih korporacija imaju ovdje podružnice ili zajednička ulaganja. Di Ponovi imaju saveznike u Njemačkoj i pomažu im u poslu oko naoružavanja. Njihov glavni partner je komapnija IG Farben, bliska vlastima, koje daju 200 tisuća maraka godišnje za propagandu koja djeluje na američku javnost.

Tvrtka Standard Oil (Rokfeleri, nap. VD) zarađuje 500 tisuća dolara godišnje, pomažući Nijemcima da prave sintetičko gorivo u ratne svrhe “.

A čuveni industrijalac, Henry Ford, dobio je (tobož, zbog toga što je pronašao automobil za široke narodne mase) najviše civilno odlikovanje Hitlerove Njemačke, jer je, novčano i poslovnim aranžmanima, izravno podržavao vlast nacista.

Dakle, svjetska zakulisna elita je spremna da napravi još jedan Perl Harbor, da bi ostvarila svoje gospodarske i ostale, prije svega geopolitičke, ciljeve. Jasno je, naravno, da će početi napadom na Iran (ili će Iran, tobož, “napasti” Imperiju.) Ali, to ne isključuje mogućnost da tajne službe Imperije “pojačaju” stvar nekom kacijom na teritoriju SAD. Ne bi im bio prvi put.

Scenarij budućeg “napada” na SAD

Još 19. listopada 2008, senator (kasnije potpredsjednik SAD) Joseph Biden je, u užem krugu demokrata, kojima pripada, izjavio da će Baraka Obamu u prvom razdoblju mandata susresti teška iskušenja (slična onima koja je imao Kennedy 1961-1962), i da će Obama možda morati poduzeti surove i nepopularne odluke (“though, and possibly unpopular, decisions”), kako u vanjskoj tako iu unutarnjoj politici.

U stilu proročice iz Delfa, Biden je govorio o različitim “scenarijima” krize, spominjući, kao potencijalne izvore opasnosti, Afganistan, Sjevernu Koreju, Rusiju, Pakistan (nuklearno oružje), Al Kaidu. Treba “stegnuti remenje”, rekao je tada, jer predstoji duga i ozbiljna kriza. Obama je Bajdenove iskaze, nazvao “retorski pretjerivanjima”, ali je Madeleine Albright ustvrdila da su u pitanju činjenice.

Obama nije, bar za sada, doživio Kenedijevo iskušenje (“kubanska kriza”, prijetnja nuklearnim ratom), ali svjesno hrli u njega; i nije “odradio” posao u prvom periodu svog mandata, ali – nikad nije kasno. Jer, scenarij postoji. Glumci su, više-manje, nebitni. Na kraju krajeva, to uopće ni ne mora biti Obama. Glumac – predsjednik SAD nije bio samo Ronald Reagan. Svi su oni, birani od strane megakapitala, prave “vlade u sjeni”, više ili manje glumci.

Još 31. listopada 2008, poznati antiglobalista Michael Hosudovski, objavio je tekst “Drugi 11. rujna: sastavni dio američke vojne doktrine “. U njemu je pokazao kako pripadnici američke političke elite neprestano pripremaju stanovništvo za novu “veliku prijevaru”, kako je krvavu operetu zvanu “11. rujna 20O1. “nazvao nezavisni francuski novinar, Thierry Mejsan.

Recimo, čelnik Odjela za unutarnju sigurnost, Michael Čarter, pred studentima Sveučilišta Yale, izjavio je, 7. travnja 2008., da suvremena dostignuća nauke i tehnike dopuštaju maloj grupi terorista da ubijaju ne samo tisuće, nego stotine tisuća ljudi. Dick Cheney, desna ruka Georgea Busha Mlađeg (onog što je miješao “she” i “her”), izjavio je, na vojnoj akademiji West Point, 26. svibnja 2008: “Nitko ne može jamčiti da nas neće ponovno napasti”.

Jedino što bi stanovništvo SAD (već teško ogorčeno politikom razaranja normalnog života koju vode vlasti na povocu Wall Streeta) moglo ponovo okupi oko Bijele kuće jest masovni (po mogućnosti nuklearni) “napad terorista” na “američki san”. Još u prosincu 2003, čelnik Centralne komande (CENTCOM), general Tommy Frank, rekao je da bi još jedan masovni teroristički udar na SAD mogao doprinijeti prihvaćanju izvanrednog stanja i kraju dosadašnje, makar i polufarsične, demokracije (koju, očito, treba zamijeniti nešto “efikasnije”).

Hosudovski nas podsjeća da su tajne službe SAD odavno razradile strategiju napada na vlastite građane radi postizanja agresivnih ciljeva Imperije.

Još 1962, CIA je Kennedyju ponudila plan “Northwoods”, da bi se opravdala agresija na Castrovu Kubu. Trebalo je napraviti pokolj kubanskih izbjeglica u Miamiju i potopiti američki brod u kubanskoj luci Guantanamo, a zatim optužiti Fidela i drugove za terorizam. Kennedy je plan odbio. Uskoro su ga precrtali sa popisa živih.

Nakon terorističkog napada u Londonu, u srpnju 2005, Cheney je izdao nalog Strateškoj zapovjedništvu SAD (USSTRATCOM) pripremiti plan djelovanja u slučaju novog 11. rujna. Kolovoza 2007, na prorepublikanskom “Fox News”, poznati kolumnista Stju Bukovski izjavio je da Americi treba novi 11. rujna, jer je antiratni pokret “digao glavu”, pokušavajući zaustaviti ratne pohode SAD.

Neko može da kaže: ali, to su bila vremena republikanskih “jastrebova”. Naravno da ne! Pored McCaina, republikanskog “militarist” i Obama “mirotvorac”, pričao je, u svojoj predizbornoj kampanji, o novom 11. rujnu kao prijetnji sigurnosti SAD.

Zašto je mini-nuklearni udar “pravo” rješenje?

Zato što samo atomska bomba omogućuje da se teroristički akt izvrši trenutno, s ogromnim ljudskim žrtvama, divljom panikom i spremnošću građana da radosno dočekaju “čvrstu ruku” diktature.

Kemijsko oružje za teroristički napad nije pouzdano. Više tisuća mrtvih zahtijeva velike količine otrova, ga se širi sporo, ai vjetrovi pušu. Biološko oružje izaziva epidemije, ali one mogu biti zaustavljene karantinima.

Ostaje atomska bomba.

Sedam dana poslije Bajdena, u studenom 2008, šef Pentagona Robert Gates je izjavio da ga “uznemiravaju desetine tisuća starih atomskih mina i atomskih artiljerijskih punjenja”, za koje ni sami Rusi ne znaju gdje su sve rasijani poslije Hladnog rata. A to njih bi (zar ne?) Mogli doći zli islamski teroristi (ukrali ih u doba “perestrojke” u Rusiji ili u nestabilnom Pakistanu). I – bum! Atomska pečurka u SAD! Razgoreva se Treći svjetski rat, au ovoj “demokratskoj” zemlji najzad uvode diktaturu. “Sve za front – sve za pobjedu!”

Diktatura u SAD-u: Zakonske osnove postoje

Hosudovski je, u svojim tekstovima, pokazao da su u SAD od 2003. godine razrađene podrobne postupke za uvođenje ratnog stanja (“martial law”), naročito u slučaju “izvanrednog stanja izazvanog katastrofom nacionalnih razmjera” (National Catastrophic Emergency). Takvom situacijom se, po predsjedničkoj uredbi NSPD51/HSPD20 smatra “svaki incident, bez obzira na lokaciju, koji ima ishod u neuobičajno visokoj razini masovnih posljedica, oštećenja, ili razaranja koje teško utječu na stanovništvo SAD, njihovu infrastrukturu i vršenje funkcija vlasti”. Pritom se tvrdi da ovakva katastrofa može se zbude u velikim gradovima SAD.

A šta zadaje udarac (u isti mah!) Stanovništvu, infrastrukturi, okolišu, gospodarstvu i vlasti? Atomska bomba. Odoše slobode & ljudska prava. Počinju preki sudovi.

Nakon 11. rujna 2001. uvođenjem tzv. “Patriotskog zakona”, Amerika je postala prava policijska država. FBI ima čak i pravo da u gradskim knjižnicama ispituje šta građani čitaju (recimo, tražeći knjige o pravljenju atomskih bombi u šupi ili garaži). Prisluškivanje telefona, čitanje elektroničke pošte, skeniranje, do gole kože, na aerodromima, kamere maltene na svakom koraku su “patriotska” svakodnevica SAD.

Priča se da su sagrađeni i konclogori za uklanjanje “opasnih elemenata”. Što da ne? Toliki Japanci, građani SAD, držani su u konclogorima za vrijeme Drugog svjetskog rata, samo zato što su SAD i Japan bili u ratu. Clinton im se poslije ispričao, ponudio odštetu preživjelima. I sad bi mogli hapse i bacaju u logore “sumnjive”, a za pedeset godina da im se ispričavaju. Šta da se radi? Surove okolnosti!

Nije nimalo slučajno da najugledniji svjetski prognostičar trendova, Gerald Celente, već poziva Amerikance da bježe iz SAD, koje se pretvaraju u logor. U intervjuu koji je dao povodom svoje najnovije analize skorih događaja, datom australskoj medijskoj kući ABC, Celente komentira najnoviji Zakon o ovlaštenjima vojske u izvanrednim situacijama, koji je izglasao Senat, a potpisao Obama, i kaže:

“Zakon … predsjedniku daje ovlasti da svakog čovjeka nazove teroristom: na primjer, mene. Po mene će doći vojnici (vojnici, čak ne ni policija), razvaliće vrata, uhapsiće me, navesti izmišljenu krivicu, neće biti suda, porote, sudac … Mogu me muče i ubiju, ako hoće, a mogu me poslati u neki od tajnih zatvora, razbacanih diljem svijeta “.

Izvanredno stanje u SAD je moguće, jer mržnja sirotinje prema superbogataši postaje sve veća. Obama je došao na vlast tako što je sirotinji obećao da će biti “novi Roosevelt”, da će udariti poreze na bogataše i prihode usmjeriti sirotinji i srednjoj klasi. Obećao je i velike programe u gospodarstvu i socijalnoj sferi koje će financirati država.

A kriza u SAD i svijetu je sustavna, i ne može se više rješavati palijativnim sredstvima.

Šta je SAD izvukla iz prethodne velike krize?

Drugi svjetski rat, vidjeli smo. Poslije njega, Amerika je zagospodarila Europom (osim Istoka, prepuštenog Staljinovoj “obradi”) i stvorila osnove za svoj satelitski sustav polunezavisnih država, koji se sada zove Europska Unija.

Treći svjetski rat će biti takav da će svi zaboraviti tko je izazvao krizu, naduvao spekulativne mjehure od sapunice, naštampali dolare bez pokrića. SAD može ponovno zaigra ulogu viteza na bijelom konju, koji će Sibir, recimo, “pokloniti čovječanstvu” (zar Sibir smije imati samo jedna država koja, uzgred budi rečeno, ne njeguje “ljudska prava i demokraciju”)?

Europu treba osloboditi “energetske ucjene” Moskve, Kinu trajno udaljiti od Dalekog Istoka Rusije, sprječavajući je da 2020. bude najjača svjetska sila.

Što se tiče priče o Obami kao prijatelju sirotinje, Robinu Hoodu naših dana, ona je, od početka, bila samo bajka. U doba izbora 2008, u skladu s istraživanjem agencije “Prince & Associates”, republikanaca McCaina kao predsjedničkog kandidata podržavali su tzv. “Mali milioneri” (od 1 do 10 milijuna dolara), a Obamu – “pravi” milijunaši (od 30 milijuna naviše). McCaina su podržavali naftaši, a Obamu (Robina Hooda koji se pokazao kao Superhik, onaj iz “Alana Forda” što otima siromasima da bi dao bogatašima) financijski magovi, glavni krivci i za sadašnju krizu (predsjednik JP Morgan, Džemi Dejmon; šef Goldman Sachs , John Korzajn; predsjednik Federal Bank of New York, Timothy Geithner; o Sorošu da i ne govorimo). Njima je jasno; kriza je šansa da ostanu u igri i ponovno povedu Ameriku i svijet. Opet u propast. SAD treba da budu “borbena diktatura s neoruzveltovskim tečajem” (A. Gorbunov).

Tako bi se “američki san” pretvorio u “američki košmar”. Ali, superbogataši bi ostalo njihovo superbogatstvo. I još bi se uvećalo. Barem oni tako misle.

Kao što smo vidjeli, izgovor za rat može postati priča o terorizmu. Terorizam odlično pali, svuda i na svakom mjestu gdje vlada Imperija.

Teror kao sredstvo manipulacije ili još nešto o terorizmu iza koga stoji Imperija.

Švicarski profesor Sveučilišta, Danijel Ganzer, objavio je, sredinom prve decenije 21. stoljeća, svoju studiju “Tajne NATO armije”, i dokazao da je NATO Imperija tijekom pola stoljeća hladnoga rata organizirala tajne operacije atentata i terorističkih ataka, pripisanih ljevici, da bi ljevičarske ideje učinila nepopularnim (a šta je glavna ideja ljevice ako ne ideja socijalnog solidarizma, zbog koje, au ime “ljudskih prava”, nedavno rastrgoše Gadafija?)

Riječ je o tzv “strategiji zategnutosti”. Evo Ganzerovih uvida:

“Mali broj ljudi zna što taj izraz strategija zategnutosti znači. Riječ je o taktici koja se sastoji u tome da se izvrše terorističke akcije i da se one pripišu nekome drugome. Pod izrazom strategija zategnutosti misli se na pothranjivanje straha ljudi prema određenoj skupini.

Te tajne NATO strukture je opremala, financirala i uvježbavala CIA u suradnji s MI6 (Britanske tajne službe) da bi se borile protiv sovjetskih vojnih snaga u slučaju rata, ali isto tako, prema informacijama s kojima danas raspolažemo da bi izvršavali terorističke akcije u različitim zemljama . U mojim istraživanjima dao sam dokaze da su te tajne armije postojale ne samo u Italiji, već u čitavoj zapadnoj Europi: Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Norveškoj, Danskoj, Švedskoj, Finskoj, Turskoj, Španjolskoj, Portugalu, Austriji, Švicarskoj, Grčkoj, Luksemburgu , Njemačkoj. “

Bilo je pokušaja da se uđe u trag zločina koje su NATO nacisti počinili pod zastavom komunista; o tome Danijel Ganzer veli:

“Ako uzmemo na primjer slučaj Italije, svaki put kada je komunistička partija tražila od vlade objašnjenje o tajnoj armiji koja je djelovala pod oznakom” Gladio “, nije nikada dobila odgovor, pod izgovorom da je to državna tajna. Tek je 1990. godine Đulio Andreoti priznao postojanje gladio i njegove direktne veze s NATO, CIA i M16. Upravo u to vrijeme je i sudac Feliče Kason mogao dokazati da je autor atentata u Peteanu 1972. koji je tada uzdrmao Italiju, bio Vinčenco Vincigera, koji je propadao ekstremnoj desničarskoj skupini po imenu “Ordine Nuovo”, a koji se do tada pripisivao borcima ekstremne ljevice. Vincigera je priznao da je počinio zločin u Panteanu, uz pomoć tajnih talijanskih službi. Vincigera je također govorio o postojanju te tajne armije “Gladio”. “

Teror, čije je porijeklo nejasno, odličan je način da se manipulira javnim mnijenjem. Svi ciljevi Imperije se tako pokrivaju maglom humanitarne retorike; ne ubijamo zbog nafte, nego zbog “ljudskih prava”.

Poanta je u sljedećem

“Riječ je o borbi za kontrolu energetskih resursa, euroazijskog bloka koji se nalazi u toj strateškoj elipsi, koja ide od Azerbajdžana preko Turkmenistana i Kazahstana do Saudijske Arabije, Iraka, Kuvajta i Perzijskog zaljeva. Upravo tu u tom regionu, odvija se taj takozvani rat protiv terorizma, u kojem su koncentrirane najznačajnije rezerve nafte i plina.

Po mom mišljenju, nije riječ ni o čemu drugom, nego o geostrateškom ulogu u okviru koga Europska unija može samo izgubiti. Jer, ukoliko SAD preuzmu kontrolu nad ovim resursima i ukoliko se energetska kriza pogorša, oni će im reći: “Vi želite gas, vi želite naftu, vrlo dobro, mi u zamjenu želimo ovo ili ono”.

Ganzer je, kao objektivan znanstvenik sumnjičav i povodom 11. rujna 2011. Evo što tvrdi:

“Moji studenti i drugi ljudi su me uvijek pitali: Da li je taj” rat protiv terorizma “doista povezan s naftom i plinom, jesu li atentati od 11. rujna također bili izmanipulirani? Ili je to puka koincidencija da su muslimani Osame bin Ladena izvršili napade upravo u trenutku kada su zapadne zemlje počele shvaćati da je na pomolu naftna kriza?

Počeo sam se interesujem za sve što je bilo napisano o 11. rujnu i da također proučavam službeni izvještaj koji je objavljen u lipnju 2004. Kada se unijeti u taj predmet, odmah vidite da tu postoji jedna velika planetarna debata o tome šta se zaista dogodilo 11. rujna 2001. Informacija s kojom raspolažemo nije sasvim precizna.



Ono što je nejasno u tom izvještaju od 600 stranica, to je da se uopće ne spominje treća kula koja je srušena istog dana. Komisija govori osamo o rušenju dvije kule Blizance (Twin Towers), postoji i treća kula, visoka 170 metara koja se srušila a koja se naziva WTC7. U njenom slučaju govori se o malom požaru. Razgovarao sam s profesorima koji dobro poznaju strukturu građana, oni po pitanju dešavanja u Pentagonu. Na fotografijama koje imamo ne vidi se avion. Praktično je neshvatljivo kako je neki avion mogao tu da padne. “

Dakle, priča o terorističkom aktu na teritoriju SAD, sasvim je upotrebljiva za ciljeve Imperije, na čijem čelu se nalaze neonacisti iz redova financijske oligarhije. Kada će biti ispričana preko “najobjektivnijih” medija svijeta, poput CNN, ostaje da se vidi. Strah nas je da bi to moglo biti uskoro.

Umjesto zaključka

Imperija, i oni koji njome vladaju iz sjene, očito su na sve spremni. To, međutim, uopće ne znači da će pobijediti. Jer, bankari (lihvarska internacionala) već dvjesto godina pokušavaju uspostaviti svjetsku vlast; prvi njihov osvajač bio je Napoleon, koji je slomio zube u Rusiji 1812. godine. I Hitler, koga su gojili i spremali za rat, slomio je zube u Rusiji ,1941-1944. godine.

Po onoj narodnoj: “Al ne reče Ture:” Ako Bog da “”. Ture opet nije reklo: “Ako Bog da”. Ture opet pravi račun bez krčmara. Opet im se čini da su najjači, najljepši, najpametniji, i da su sve to sami otkrili. Jer, iako sila Boga ne moli, Bog silu ne voli; a kako je zapazio veliki ruski matematičar i filosof, Igor Šafarevič, totalitarni sustavi se često slamaju od najobičnijih životnih okolnosti.

Naravno da lihvari plaše čovječanstvo svojom svemoći. Naravno da su spremni da koriste atomske bombe i tajna oružja. Ali, također naravno, sve to kostriješenjem može završiti podvijanje repa. Jer, dok god postoji tajna Božjeg staranja o svijetu i ljudske slobode koja se ne miri sa zlom, povijest nije završena. Živi bili, pa vidjeli; pa čak i da ne budemo živi, možemo pobijediti. “I kad nam muške uzmete živote / grobovi naši boriće se s vama”, pjevao je Aleksa Šantić. “Volovi jaram trpe, a ne ljudi, Bog je slobodu dao za čovjeka”, ponavljamo i mi za njim.

Izvor: www.dejanlucic.net

Istina o napadima 11. rujna uništava Izrael (video)

Photobucket

Veteran američkih marinaca i autor naglašava da je Izrael osmislio napadae 11. rujna te tvrdi da kad bi Amerikanci o tome bili informirani, da bi uništili cionistički režim.

''Imao sam duge razgovore u prošla dva tjedna sa kontaktima u Vojnom ratnom učilištu, Zapovjedništvu marinskog korpusa, i u oba slučaja sam apsolutno jasno pokazao kako je 11 rujna bila Mossadova operacija. Točka,'' rekao je Alan Sabrosky u videu na You Tube-u, pisac i savjetnik specijaliziran u nacionalnim i međunarodnim sigurnosnim pitanjima.

Sabrosky je rekao da kolege koji su još u aktovnoj službi na njegove tvrdnje reagiraju prvo sa nemogućnošću vjerovanja da je to istina, ali nakon njegovih objašnjenja o kontroliranom rušenju zgrada njihova nevjerica prelazi u bijes.


''Prvo je nevjerica, ali prvo što im odmah pokažem je intervju sa Danny Jowenkom, stručnjakom za kontrolirano rušenje iz Danske, i tu se vidi treća zgrada kako se urušava - WTC7.''

''Stvar koja se mora reći ljudima: tri su zgrade srušene, treća nije pogođena zrakoplovom, bila je pripremljena za kontrolirano rušenje, dakle, sve su zgrade pripremljene za kontrolirano rušenje. I u tom trenutku reakcija je bijes. Prvo nevjerica, a onda bijes,'' dodao je.

Sabrosky je rekao da kad bi Amerikanci doznali istinu tko stoji iza napada, da ne bi oklijevali da likvidiraju Izrael bez ikakvih razmišljanja koliko to košta.

''Ako Amerikanci ikad saznaju da je to napravio Izrael, uklonili bi ih sa lica zemlje,'' rekao je.

11 rujna 2001, niz koordiniranih napada izvedeno je u Sjedinjenim Državama u kojima je ubijeno skoro 3.000 ljudi.

Američka vlada je tvrdila da je 19 terorista, navodno povezanih sa skrovitom grupom Al Qaidom u Afganistanu, otelo putničke zrakoplove da bi mogli izvesti napade.

Ipak, službena verzija događaja od 11. rujna pod sumnjom je različitih krugova u SAD-u, kao i diljem svijeta.

''Conisti ovdje idu na sve ili ništa, jer ako izgube ovu stvar, ako Amerikanci ikad doznaju što se dogodilo, oni su gotovi,'' zaključuje Sabrosky.

http://malj.net/index.php?option=com_content&view=article&id=428:istina-o-napadima-11-rujna-unitava-izrael-video&catid=4:novi-svjetski-poredak&Itemid=9



Rothschild, Rockefeller i Soros u tajnosti vladaju Hrvatskom i Crnom Gorom pomoću marioneta?

Photobucket

Hrvatska je potpisivanjem ugovora u pristupanju EU postala vrlo atraktivna destinacija za kontroverzne investitore, a sve je jasnije kako uskoro počinje prodaja prirodnih bogatstava.

Svi se već godinama pitamo tko zapravo upravlja Hrvatskom, no sve je jasnije da “dežurni” investitori dolaze na naše područje. Nekidan smo vidjeli kako su Rothschild i Rockefeller udruženi u novoj kompaniji RIT CP, a onda je odjednom zagrebačka Ingra dobila tajanstvenog naručitelja iz inozemstva. Ovo im je već drugi naručitelj kojeg taje zbog “naravi projekta koji se izvodi i statusa investitora”. Ingra je inače najpoznatija po izgradnji ZG Arene u konzorciju s Trigranitom, tvrtkom čiji je direktor Nathaniel Rothschild, a vlasnik je navodno Sándor Demján.

Kada pogledamo međusobno bogatstvo posve je jasno tko je pravi vlasnik. Predsjednik nadzornog odbora Ingre je Stjepan Mesić, glavom i bradom, koji povlači političke veze, a najistaknutiji član je pak Davor Štern koji je, pogađate, direktor Trigranita u Zagrebu. Uz sve to je i predsjednik nadzornog odbora Ine. Kada uvidimo da je stranim korporacijama iznimno bitno vlasništvo nad kompanijom u građevinskom sektoru, a s druge strane sve je povezano s naftom i mađarskim Molom (gdje je Soros investitor, a Rothschild ima više svojih “intimusa” na ključnim pozicijama) onda nam je dolazak Shella u BIH možda i interesantniji (pošto su nedavno sklopili ugovor o višegodišnjem ekskluzivnom pravu na potragu za naftnim izvorima). Je li tajanstveni naručitelj možda RIT CP, i radi li se možda o turističkoj destinaciji u Crnoj Gori?

Ukoliko je Ingra zapravo kontrolirana od strane Rothschilda onda je još interesantnija činjenica da održavaju termo i hidroelektrane u Iraku ili autocestu na Kosovu. Blizak suradnik Rothschilda, jedan od glavnih svjetskih kladioničara na krize i kreator famoznog “javnog mijenja” George Soros (György Schwartz) također sve češće ulazi u pore hrvatskog društva. Nakon Helsinškog odbora, Otvorenog društva i Rekoma Soros sve više radi na integraciji određenih naroda na određene prostore (s Josipovićem, kojem je poslao pismo, trenutno radi na ojačavanju statusa Roma u Hrvatskoj) dok s druge strane u Crnoj Gori i Kosovu raznim think-thank grupama oslabljuje srpski status.

To je prepoznao i Rothschild koji je svojim investicijskim fondovima i agencijama za nekretnine već kupio jedan poveći broj priobalnih nekretnina te je Crnu Goru pretvorio u svoju oazu. U Crnoj Gori je Trigranit otkupio Arsenal iz Tivta , pa OTP banci (vlasnik Crnogorske komercijalne banke) grade financijske centre u suradnji s NLB grupom (Montenegro banka) i Societe Generale (Podgorička banka). Kao zaslugu za “dobar posao” Milo Đukanović je postao direktor u crnogorskom Trigranitu.

Dežurni skeptici će reći – sve je to normalno jer ljudi žele ojačavati investicije. No zašto Soros gotovo sav vlastiti novac namijenjen za investicije koristi za oblikovanje javnog mijenja, propagandu i novinske naslove? I onda nakon što ljudi, u strahu zbog krize koju promoviraju mediji, odjednom povlače novce iz banaka i slabe potrošnju, a Soros dobiva milijarde u okladama na tržištu kapitala?

A s druge strane, Rothschild i Rockefeller kupuju priobalje i banke po jeftinim cijenama te brojnim političarima plaćaju magisterije i doktorate? Željko Rohatinski pak sluša što se događa i dodatno usmjerava situaciju, Žarko Puhovski utječe na “mainstream” establishment i razmišljanje, Igor Oppenheim preko Ingre gradi najjaču tvrtku u regiji, a Davor Štern je osoba za kontakt – zlobnici bi rekli da su sva četvorica igrom slučaja židovi Hazari, a Štern je čak i Mađar poput Sorosa. Zar se tako što ne naziva zavjerom? Možda je sve slučajno, a možda prethodno stvaranje povoljne situacije u tajnosti ipak nije zavjera nego nešto normalno…

http://razotkrivanje.net/?p=4250

ISKORAK IZ HOMOSEKSUALNOSTI

utorak , 05.06.2012.

Photobucket

Cijenjeni,

Pozivamo Vas na predstavljanje knjige amerikanca g. Richarda Cohena
ISKORAK IZ HOMOSEKSUALNOSTI, koju je izdala naklada BENEDIKTA. Naslov
izvornika: Coming out Straight - Understanding and Healing
Homosexuality.
Predstavljanje će se održati u TRIBINI GRADA ZAGREBA,
Kaptol 27. u srijedu 6.VI. u 12. sati.
Uvodna izlaganja ( 7 do 10 minuta ) održati će:

Neđeljka Batinović urednica knjige
Josip Lončar ravnatelj ustanove za promicanje kršćanskih
Vrednota Kristofori ( potvrđeno )
Sanja Juras udruga Kontra ( čeka se potvrda )
Kristijan Grđan udruga Iskorak ( čeka se potvrda )
Dr Vladimir Gruden, psihijatar ( čeka se potvrda )
Marijo Živković voditelj Obiteljskog Centra
Nakon uvodnih izlaganja otvorena i ravnopravna rasprava.
Predstavljanje organizira naklada Benedikta i Obiteljski Centar.

Činjenica jest da jedan dio osoba homoseksualnog ponašanja i u
Hrvatskoj i u drugim zemljama, nije zadovoljna sa svojim načinom
života i rado bi ga zamijenili kvalitetnim obiteljskim životom u
heterospolnom braku sa voljenom biološkom djecom.
U toj knjizi, autor na 359 stranica iznosi svoja iskustva ulaska i
života kao osobe homoseksualnog ponašanja i svoj izlazak iz navike
takvog ponašanja i osnivanje uspješne obitelji.
On je nakon svog izlaza iz okova homoseksualnosti studirao
psihologiju i sada vodi uspješan rad na pomoći osobama koje žele
napustiti naviku homoseksualnog ponašanja.
U knjizi on opširno tumaći načine i uvjete uspješnog napuštanja
homoseksualnog ponašanja, a također i prevenciju takvog ponašanja kroz
kvalitetan obiteljski život i korektno ponašanje roditelja i drugih
starijih prema djeci.

Knjigu možete naručiti i dobiti od naklade Benedikta uz cijenu od
130,00 kuna. Poštarina na račun naklade Benedikta, ili kupiti u
knjižarama VERBUM; u Zagrebu ul. N.Tesle 11.
Naručiti možete na adresu: naklada@naklada-benedikta.hr,
Naručenu knjigu od izdavaća BENEDIKTA dobiti ćete poštom uz plaćanje
iznosa od 130,00 kuna prigodom primitka.
Eventualne dodatne informacije na tel.: 01 6570 701 ili
fax 01 6571-606.

Srdačan pozdrav iz Obiteljskog Centra

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se