GLOBALNI TOTALITARIZAM I SPASUJUCE ISKRE
Stuttgart, 31.03.2012. Svatko od nas se u mladosti zapitao kojim tokom ce krenuti njegov zivot, sastavljajuci si odredjeni sistem vrijednosti. Kao orijentaciju i ravnotezu koja ga vodi kroz svakodnevni zivot. Neki od nas pronalaze sigurnost i oslonac u zivotu kroz zdrav obiteljski zivot, neki to nalaze u vjeri u svevisnjega Boga. Kao znanstveno nepobijenim bicem. A drugi pak nalaze srecu, sigurnost i apsolutnu istinu iskljucivo u ovosvjetskoj materiji.
Kao takvi su nam poznati danasnji svijetski mocnici, poznati pod nadimkom globalizatori. Svijet i mi u njemu se nalazi pred apokaliptickim scenarijima dosada nevidjenim u ljudskoj povijesti. Sve veca i zesca hajka na islamske zemlje pod serijatskim ustavima, nam pune sadrzaje tiskovnih i elektronskih medija. SAD poznate po ekspanzionizmu njihove vrste "demokracije", se godinama spremaju na pohod na Iran. Kao zadnjem bastionu vjerskih i nacionalnih prava te drustvene moralne ravnoteze. Globalizatori se u tom poslu sluze raznovrsnim metodama i strategijama. Jedna od njih je tzv. Nova ljevica, politicki i drustveni pokret koji je nastao krajem 1960-ih godina u zapadnim zemljama svijeta.
Kao kriticari komunizma i socijalizma koji je vladao (negdje jos i vlada) u postkomunistickim zemljama, novonastali ljevicari si zele stvoriti pozitivan imidz. Primjerice kroz zalaganja za homoseksualna prava, antimilitarizam itd.. Najveca zabluda u kojoj se zapravo nalaze, je ta da se kroz njihovu djelatnost upravo sve ostvaruje protiv cega se oni deklarativno bore. Jer ne shvacaju da su instrument, za obavljanje prljavih poslova koji dolaze iz svijetskih centara moci. Njihova beskompromisna borba protiv nacionalnih teznji, pa cak i prirodni bozji poredak, sluzi iskljucivo ostvarivanju novoga svijetskog poredka u reziji vec spomenutih globalizatora. Specificnost nove ljevice iz pokrajina danasnje SR Njemacke, se nalazi u paranoicnom nacionalnom mazohizmu nevidjenih razmjera. Pod maskom "antifasizma" se cak fizicki maltretira konzervativne minimaliste, usred suncanih dana na trgovima i ulicama njemackih velegradova. Na nadnevak 01. maja se masovno unistavaju i pale automobili, pa ponekad eksplodira i rucna granata.
Tragedija je u tome da sizofrene strukture vlade SR Njemacke, financijski podupiru novo-ljevicarske pokrete. U Stuttgartu su 2011 cak poklonili citav objekat, novo-ljevicarskim aktivistima. Koji se medju ostalim zalazu za prava transseksualaca, i dozvoli usvajanjem djece homoseksualnim brakovima. Umrezenost i organiziranost novo-ljevicara je zahvaljujuci gotovo svim sluganskim vladama iz danasnjih europskih zemalja (ne samo clanicama EU-a), na visokom nivou.
Klasna borba umjesto domovina!
Postavlja se pitanje zasto to u takvoj mjeri ne uspijeva i konzervativno-nacionalnom desnim politickim spektrom?! Odgovor se moze zadovoljiti i strogom medijskoj difarmaciji nacional-desnicara, te suzbijanju desnice opcije kroz drzavne institucije. No po meni se nalazi i veliki dio desnicarskog neuspjeha u mentalnom zarobljenistvu, samih nacionalista i desnicara svijeta i Europe. Bilo da se radilo o problemima s nacionalistima iz susjednih drzava, ili pak o medjusobnoj svadji i neslozi medju domicilnim nacionalistima. Zadnje se tice danasnjih (ne)organiziranih hrvatskih nacionalista. Podijeljeni na desetke pravaskih i konzervativnih stranaka, stotine braniteljskih i gradjanskih udruga, itd.. Prilika za prvi korak ka poboljsanju medjusobnih odnosa, bih se mogla ostvariti 14.04. u Zagrebu na mimohodu podrske (krivo)osudjenim hrvatskim generalima u Haagu i medjunarodnoj nacionalistickoj konferenciji u organizaciji HCSP-a. Nadajmo se i molimo Boga da se na taj dan hrvatsko ognjiste zalozi, za svijetski i europski plamen.
David Dado Jambrak
P.S. SLIKE SU IZ STUTTGARTA KAO SVI VECI GRADOVI SR NJEMACKE, KOJI SU PUNI KOMUNISTICKIH (NOVO-LJEVICARSKIH) I ANARHO-LIBERALNIH GRAFITA I NALJEPNICA!!!
KOJE PLACAJU NJEMACKI I GRADJANI EUROPSKE UNIJE!!!
Iran, posljednja izgubljena nada čovječanstva
Iran, posljednja izgubljena nada čovječanstva: zemlja u kojoj se dućani ne zatvaraju, jer se lopovi ne usude krasti, a stanovništvop se drži stare tradicije poštenja. Naravno, ni to nije Raj, ali ipak još postoji dio slobode i nacionalnog ponosa, kojeg mnoge zemlje odavna nemaju: 20.III.12. počelo je proljeće, a 21.ožujka slavi se Iranska Nova Godina, NORUZ, Novi Dan, jer se slavi dolazak proljeća, još iz Zarathustrinog vremena! Ahmadineđadov intervju uz "ovi Dan":
Ahmadineđad: "Zašto je Cionistima sve dopušteno?... Izrael je umjetno stvorena zemlja, koju su stvorili kolonijalisti....Naša država nije umjetno stvorena.... Zašto cionisti imaju sva prava, da teroriziraju žene i djecu...":
Amhmadineđad: "...Kada bismo gradili nuklearnu bombu, mi bismo to javno rekli. Zar je Iran ikada imao straha pred nekim? Poznajete li povijest?... Tko jek okupirao Irak? Iran? Tko je okupirao Afganistan? Iran?... Tko je prouzročio sve te napetosti? Kome plaća njemački narod? Zašto njemački narod stalno plaća Cionistima? Mi smo spremni razgovarati sa svima pred , ali ne i dopuštati da se naše informacije predaju neprijateljima, Cionistima... Mi smo velika nacija i jaki smo i ako nas netko napadne mi ćemo se braniti... Amerikanci su nacija bez kulture koja nekulturno ubija..... Mi ovdje živimo tisućama godina i ne okupiramo tuđe zemlje..."
"...U Iranu su povrijeđena ljudska prava?, A što je sa Palestinom?, U drugim zemljama nisu povrijeđena ljudska prava? Samo u Iranu?.... Radi li se o ljudskim pravima ili se radi o politiziranju nuklearnog programa, jer USA smiju raditi što žele?... Po šahom su se kršila prava, ali on je bio čovjek USA pa nitko o tome nije pitao.... Postavite referendum u Njemačkoj i pitajte Nijemce što misle o nama, pa čete vidjeti.... Zašto se u Europi o "Holokaustu" ne smije slobodno govoriti? Zašto su toliki francuski znanstvenici koji su o tome govorili završili u zatvoru? Gdje su tu ljudska prava? Ljudska prava treba jasno definirati.... Mi imamo probleme kao USA, Njemačka i zemlje u susjedstvu, ali mi se moramo susresti i porazgovarati o problemima. Mi i političari moramo o tome razgovarati a ne da se političari postavljaju kao kriterij... Uvijek smo bili za suradnju, ali imamo ista prava kao i vi Nijemci.. poštujem vas ali njemačkom narodu mora se dopustiti njegovo mišljenje a narodi u EU nemaju pravo na slobodno izjašnjavanje... Što bi EU narodi trebali učiniti kada Englezi ne vole sivoj sustav vlasti... Zašto tučete ljude kada nisu zadovoljni sa vašim sustavom vlasti?..."
".... Da bismo smo se mogli razumjeti moramo razgovarati....Mi volimo Njemačku i volimo ju posebno...."
http://www.dailymotion.com/video/xpkga9_interview-dr-mahmud-ahmadinedschad-im-zdf_news?start=185#from=embediframe
A-HSP na Večernjakovoj domovnici
U dvorani Kurhaus u Bad Homburgu, dodjeljena je šesta po redu Večernjakova domovnica, odnosno održana završnica izbora najpopularnijih iseljenika u sportu, glumi, glazbi, u organizaciji inozemnog izdanja Večernjeg lista a prema sudu stručnog ocjenjivačkog suda i prema glasovima čitatelja. Ovogodišnje nagrade pripale su: u kategoriji mlade sportske nade, po ocjeni žirija Dori Hus, klizačici iz Mannheimer ERC-a a po odlucu čitatelja odbojkašici Ani Čančar iz Švicarske i Ivani Vanjak iz Njemačke. Najpopularnija sportska ekipa je Cro Wiena, tvrde čitatelji dok se žiri odlučio za Košarkaški klub Dražen Petrović iz Essena.
Čitatelji a i stručni ocjenjivački sud su najpopularnijim sportašem proglasili Vedrana Ćorluku iz FC Bayer 04 dok je među sportašicama glasove čitatelja osvojila Ana Marija Crnogorčević iz Frankfurta a odlukom žirija to je Kristina Šundov iz Basela.
Nagradu je među pjevačicama, po ocjeni žirija, osvojila sopranistica iz Berlina Evelin Novak a čitatelji su najviše glasova dali pijanistici iz Beča, Željki Caparin. Među glazbenicim, nagrada je pripala Luki Gudelju iz Beča i Vladi Bašiću iz Munchena.
Među glazbenim sastavima žiri se odlučio za TS Alkare iz Züricha a čitatelji za Dubrovačke kavaljere iz Beča. U konkurenciji za najpopularniju glumicu u iseljeništvu, nagrada je dodijeljena glumici Ivanki Brekalo iz Beča i Gabrieli Spanić iz Mexika, u konkurenciji glumaca nagrađen je glumac Josip Čuljak. Kod najpopularnije medijske osobe čitatelji i žiri su bili istog mišljenja pa je nagrada pripala Vincentu Baniću.
Bilo je tijekom večeri i nagrada za sportske klubove koji ove godine slave 40 godina rada. Tim povodom su Večernji list, Zajednica nogometnih klubova Njemačke s Hrvatskim nogometnim savezom, dodijelili nagradu i zahvanicu za promicanje sporta NK Marsoniji iz Frickenhausena i NK Croatiji iz Sindelfingena. Posebno priznanje za humanitarni i javni rad dobili su Davorka Tovilo i Mate Bulić, isto je uručeno i Draganu Čoviću.
Više od 500 gostiju u Kongresnoj dvorani Kurhaus u Bad Homburgu pozdravio je na početku programa najprije inicijator i organizator Večernjakove domovnice, Stipe Puđa urednik inozemnog izdanja a potom i drugi govornici, gradonačelnik Bad Homburga Michael Korwisi, saborski zastupnik Milijan Brkić, veleposlanik dr Miro Kovač.
Večeri je nazočio i Andro Vlahušić, gradonačenik Dubrovnika, grada koji obilježava desetu obljetnicu prjateljstva s Bad Homburgom, poznata humanitarka iz Bad Homburga Olga Stoss, potom svi generalni konzuli Hrvatske u Njemačkoj, ministri, saborski zastupnici, predstavnici Hrvatske matice iseljenika, izaslanstvo općine Konavle, predstavnik vinarije Dubrovački podrrumi, Dubrovačke zračne luke te brojni gospodarstvenici, predstavnici brojnih hrvatskih udruženja i novinari iz Hrvatske, Njemačke, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Belgije. I glazbeni program večeri je, uz dodjelu nagrada, bio vrlo raznovrstan. Nastupio je Jazz –Band “Ten Laces” iz Bad Hoburga, potom sestre Marija i Ivana Husar, Jacques Houdek, Evelin Novak, Luka Gudelj, Ana Badrov, Eto band i grupa Domino.
Tijekom večeri je prikazana i modna revija, etno kolekcija dizajnerice Mine Petra. Program su vodili Ivan Šarić i Sandra Budimir.
Za gastronomski ugođaj večeri ovog godišnjeg, šestog po redu proglašenja najpopularnijih iseljenika u devet raznih kategrija iz oblasti sporta, glazbe, glume i estrade, u organizaciji Večernjeg lista, pobrinuli su se restoran Damiro Westsite i Dubrovački podrumi.
http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=39877
Članovi A-HSP-a Europe su u trećoj godini po redu dobili pozivnicu za Večernjakovu domovnicu, što na nam je posebna čast i za što se srdačno zahvaljujemo.
Manifestacija se je održala u izvanredno plemenitom i ugodnom ambijentu. Posebno drag mi je bio susret s dugogodinšnjim pravaškim aktivistom Stjepanom Špeharom, kojeg ovim putem još jednom pozdravljam.
I u budućnosti ćemo se rado odazivati na taj veliki događaj hrvatske dijaspore.
Šime Tolić
Ante Starčević – otac hrvatskog nacionalizma
„Netražim neprilike ni pogibeli; nu kada se radi o pravu domovine, o sreći naroda hervatskoga, ja neznam za nikakovu pogibel, za nikakovu nepriliku, za nikakovu žertvu, nego nastojim, da izpunim moje deržanstvo, i na koliko mi to za rukom pojde, na toliko sam zadovoljan, nepazeć na posledice, koje se sasma mene tiču“.
Dr. Ante Starčević, političar, književnik i utemeljitelj Stranke prava, bez ikakve je dvojbe najznačajniji hrvatski političar devetnaestog stoljeća, te uopće jedan od najznačajnijih, ako ne i najznačajniji političar u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Iako radi realnih povijesno-političkih okolnosti Hrvatsku nije uspio lišiti okova Beča i Budimpešte, te stvoriti samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, Starčević je postavio neuništive temelje kasnijega hrvatskog osamostaljenja i državne nezavisnosti. U do tada možda i najkritičnijem razdoblju hrvatske povijesti, kad je ozbiljno zaprijetila opasnost da Hrvati nestanu kao narodna individualnost i posebnost te se pretope u nešto drugo, Starčević je probudio uspavanu nacionalnu svijest i hrvatski narod priveo duhovnome jedinstvu. Riječ je o prvome suvremenom hrvatskom političaru – a u tome i leži Starčevićeva veličina - koji je, znajući da „jedino uz samostalnost mogu cvasti narodi, zemlje i gradovi“ jasno istaknuo zahtjev za stvaranjem samostalne hrvatske države, temeljeći ga na prirodnom i povijesnom hrvatskome državnom pravu. Slobodna, samostalna i nezavisna hrvatska država za Starčevića je conditio sine qua non opstanka hrvatskog naroda. „U istinu, bez samostalnosti i neodvisnosti narod ne može biti narodom nego je samo puk, množina čeljadi“ – kazao je tako jednom prilikom. Raskrinkavši pak unutarnje i izvanjske neprijatelje hrvatske slobode i samostalnosti – „Slavoserbe“ te Beč, Budimpeštu i Beograd – Starčević je postavio putokaz kojim se može doći do narodne i državne nezavisnosti, slobode, sreće i blagostanja hrvatskog naroda.
Još uvijek preslaba nacionalna svijest i politička nezrelost hrvatskog naroda, kao i tadašnje konstelacije međunarodnih odnosa u Europi, spriječili su oživotvorenje Starčevićevih ideja za vrijeme njegova života, no one su postale kvasac kasnijih političkih pokreta i organizacija koji su dva puta doveli do stvaranja hrvatske države. Međutim, konačnim stvaranjem hrvatske države devedesetih, Starčevićeva politička misao ni u kom se slučaju ne može smatrati anakronom, iz jednostavnog razloga što se njegove političke ideje ne iscrpljuju u stvaranju hrvatske države, nego daju građu i za kasnije njezino uređenje. Prošlogodišnja sto i pedeseta obljetnica osnutka Stranke prava, jednako kao i prilična neuspješnost i nezrelost hrvatskih političkih elita u izgradnji politički stabilne, društveno pravedne, ekonomski prosperitetne i u međunarodnim odnosima uvažavane hrvatske države, prilika su da se u bitnim crtama osvrnemo na život i političko djelovanje Oca domovine, kao i na njegove i danas aktualne političke ideje, misli i poruke. Već i takva kratka raščlamba Starčevićeva života i političke ideologije pokazat će nam kako se moderna hrvatska država - ako želi preživjeti na karti svijeta u turbulentnim i zamršenim međunarodnim političkim odnosima današnjice i sutrašnjice - treba graditi na čvrstim starčevićanskim i pravaškim temeljima.
Dr. Ante Starčević rođen je u Žitniku kraj Gospića 23. svibnja 1823. godine, kao prvo od četvero djece Jakova i Ane Starčević. U Klancu, tada općinskom središtu, polazio je njemačku pučku školu, a 1836. prelazi u Karlobag k stricu don Šimi Starčeviću, poznatom piscu, prosvjetitelju i jezikoslovcu, koji ga je poučavao u jezicima i drugim školskim predmetima. Šime Starčević bio je veliki štovatelj francuske državne uprave i još veći protivnik Austrijske Carevine i njezine vlasti, što je nesumnjivo ostavilo velikog utjecaja i na mladog Antu Starčevića. Nakon privatne poduke koju mu je stric pružio u Karlobagu, Starčević u Zagrebu izvanredno polaže prvi i drugi razred gimnazije te nastavlja redovito školovanje. Nakon svršetka gimnazije 1843., da bi nastavio studij morao je završiti dvije godine u Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu, gdje mu je jedan od profesora bio i Josip Kvaternik, otac hrvatskog revolucionara Eugena Kvaternika.
U vrijeme dok je Starčević polazio gimnaziju u Hrvatskoj se je pod Gajevim vodstvom rasplamsao Ilirski pokret, koji se je zalagao za ujedinjenje hrvatskih zemalja, jedinstvo hrvatskog naroda te za njegovo povezivanje s drugim južnoslavenskim narodima. Bitna crta Ilirskoga pokreta bila je suprotstavljanje mađarizaciji i germanizaciji te buđenje nacionalne svijesti. Pokretu se je pridružio i mladi Starčević. Teologiju, filozofiju i povijest Starčević je studirao u Pešti, gdje je i stekao titulu doktora filozofije. Revolucionarne 1848. godine odlučio je, međutim, ne zarediti se za svećenika i ostati živjeti u svijetu. Govorio je njemački, mađarski, talijanski i francuski jezik, a dobro se je služio i s latinskim i grčkim jezikom. Nakon završetka fakulteta Starčević se je natjecao za mjesto profesora filozofije i povijesti na zagrebačkoj akademiji. Iako je propisane ispite položio s najboljih uspjehom od svih kandidata, njegovo imenovanje bilo je opstruirano, te je na mjesto profesora bila imenovana osoba koja za tu dužnost nije ispunjavala niti minimalne uvjete.
U početcima svoga javnog djelovanja Starčević je kao pristaša Ilirskog pokreta izražavao ideje bliske Narodnoj stranci, koja se je boreći se protiv mađarizacije oslanjala na Beč. Za vrijeme revolucije 1848.-1849. Starčević ostaje blizak Narodnoj stranci, no već tada počinje kritizirati polovične saborske zaključke o Vojnoj granici. Neriješeno graničarsko pitanje, koje se tada javlja kao jedan od najvećih problema hrvatskoga nacionalnog pitanja, u Starčevića je još više produbilo duboku mržnju prema Austriji. Uzrok te mržnje nije bilo samo protuastrijsko raspoloženja strica Šime Starčevića, koji je na njega imao utjecaj u formativnim godinama, nego i događaj koji se zbio na veliku Gospu 1846. u Klancu. Tog dana Starčević je pred crkvom ugledao ličkog mladića Filipa Baričevića bez obje ruke što ga je zaprepastilo. A nakon što mu je domaći župnik Skoličić ispričao da je mladić – inače jedina muška glava i hranitelj svoje obitelji - ostao bez obje ruke radi osvete i obijesti austrijskih vojnih časnika, Starčević u to naprosto nije mogao povjerovati. Baričević se je, naime, žalio na nepravde i nasilja nekih austrijskih časnika višim vojnim vlastima, zbog čega su oni imali određenih problema. Za osvetu ovi su mu u vojnome zapovjedništvu u Karlovcu, gdje su ga pozvali na odgovornost, odsjekli lijevu ruku, a kada se ponovno žalio i desnu. Od tada je Starčević strahovito zamrzio Austro-Ugarsku Monarhiju te njezinu civilnu i vojnu vlast.
Tijekom Bachova apsolutizma – kojim su Hrvati bili „nagrađeni“ što su pod vodstvom bana Josipa Jelačića ugušili mađarsku revoluciju i tako spasili Monarhiju i dinastiju Habsburg – Starčević je bio onemogućen u političkome djelovanju, stoga se je tada bavio književnim i publicističkim radom. U „Narodnim novinama“ piše kritičke prikaze i feljtone, te raspravlja o svim bitnijim problemima tadašnjeg vremena. U tom su razdoblju u ustajaloj političkoj sredini osobitu pozornost izazivale Starčevićeve polemike s Vukom Karadžićem i drugim srpskim nacionalistima. Starčević tako polemizira s novosadskim „Srpskim dnevnikom“ i beogradskim „Serpskim novinama“, koje su tvrdile da hrvatski jezik ne postoji. Polemika se posebno zahuktava nakon objavljivanja Karadžićeva članka „Srbi svi i svuda“, koji je bez komentara bio pretiskan u „Zagrebačkom koledaru“ Vladislava Vežića. Glavno sporno pitanje bila je nacionalna pripadnost štokavaca, koje je šovinistički nastrojeni velikosrbin Karadžić u cjelini proglasio Srbima, dok je Starčević pod hrvatskim nacionalnim imenom uz Hrvate i pravoslavne štokavce uključio i Slovence, kao „planinske Hrvate“.
U odgovoru „Srpskome dnevniku“ i „Beogradskim novinama“, koji je objavljen 27. rujna 1852. u „Narodnim novinama“, Starčević tako piše:“ Gde su pisci, gdje su pisma toga naroda srbskoga? Gde je taj jezik? Pravo rekuć pisalo se s malom iznimkom – u kirilici do jučer jezikom cerkvenim, a gospodo Hervat je prie imao i svoju cerkvu i u njoj svoj jezik, nego li se za Srbe znalo. Sva pisma kraljah hervatskih pisana su, gospodo, jezikom hervatskim. (…) Gde je taj srbski jezik? Ja vas opet pitam! Kajkavština nije, čakavština nije, ne bi li bila možda štokavština? Ali je to, kako vam rekoh, čedo kajkavacah i čakavacah. Pokažite jedan glas, jednu formu štokavacah, koju ne bi čakavci ali kajkavci imali. I ja sam štokavac. Ko je taj štokavski jezik skovao? Hervatski narod gospodo, i stotine hrvatskih pisacah. Kako Dalmacia malo po malo prima štokavštinu, može se videti iz njezinih spisateljah, ali se i svoje čakavštine derži na toliko, da n. p. Gundulić, Gjorgjić, Palmotić, i ost. sasvim u čakavštini plivaju. – Ovo stoji ne samo o Dalmatincih nego i Ličanih, n. p. o Došenu i Kermpotiću, o Slavoncih, n. p. Relklovićih i Katančiću, o Bošnjacih, n. p. o Margetiću i Divkoviću. Ovaj poslednji piše blekavski, pa veli, da piše srbski, t. j. Divković veli: ako ja pomešam Petrov pir s Pavlovom zobju – ono je onda moj karišik. Ja nisam tako pametan, da bi mogao tu premudrost dokučiti. Koje li je taj srbski jezik? Je li to onaj, kojime se hervatski pisci – na koliko znamo – od šesto godinah služe, - onaj kojime narod hervatski govori? Tako je, gospodo, vi tako hoćete, tako vi iztočnu veru zovete srbskom verom, tako hervatsko-gerčko-latinska slova zovete srbskima, tako gerčku kapu srbskim fesom, orientalske dimlie srbskim dimliam, hervatski ćurak ili šubac srbskom haljinom, pesme naroda hervatskgoa srbskim pjesmama, itd. itd. Vi među se, ako hoćete, i s g. Šafarikom radite i odsele, tako, ali znajte, da drugi ljudi znadu da te stvari drugačie stoje, neg li vi mislite“.
U suprotstavljanju Karadžiću i njegovu poistovjećivanju štokavaca i Srba, sudjeluju i Bogoslav Šulek, Ivan Kukuljević, Franjo Rački i drugi javni i kulturni djelatnici, no oni se ne slažu sa Starčevićevim stajalištima, smatrajući ih suprotnom krajnošću od Karadžićevih. Nakon Bečkog dogovora 1850. Starčević se opredjeljuje za etimološko pisanje, protiv slogotvornoga r, protiv ijekavice koju naziva „blejanje“, a za ekavicu, kojoj je vjeran do smrti. Govor kojim su počeli pisati hrvatski književnici nakon sramotnoga dogovora s Karadžićem u Beču 1850., Starčeviću je jezik „koji se čuje jedva kod najglupljeg govedara“, „neotesan, da čovjek mora kod svake izreke odahnuti i paziti, da si jezik ne pregrize, ili ne prelomi“. To su „blejanja, štekćanja i hercanja, koja nagrđuju ljepotu našeg jezika“.
Tijekom pedesetih godina 19. st. Starčević iznosi detaljnu kritiku ilirskih odnosno južnoslavenskih koncepcija te nastoji afirmirati hrvatsko ime kao jedino relevantno za hrvatski narod. Nekako u isto vrijeme napušta i tradicionalno protuislamsko stajalište među hrvatskom inteligencijom, smatrajući da je muslimansko plemstvo u Bosni sačuvalo najčistiji duh u hrvatskom narodu. Od žestokog Ilirca, koji „čita, uči na pamet sve ilirske spise, svom žestinom zanesena mladića“, Starčević tako postaje beskompromisan Hrvat, „koji neustrašivo brani slavnu hrvatsku povijest i ljubomorno čuva odlike staroga hrvatskog jezika“ (David Starčević).
Inače, Starčević je svoj književni rad, kao i ostali ilirci, započeo objavljivanjem pjesmama. U Gajevoj Danici tako 1845. tiska pjesme „San i istina“, „Dva sunca“ i „Tužba“. Pjesme su ispjevane u dikciji i maniri starijega dubrovačkog pjesništva. U „Zori Dalmatinskoj“ 1846. tiska pjesme „Ličanin Zori Dalmatinskoj“ i „Podertini Solina“, a 1848. „Odziv od Velebita“. U „Zori Dalmatinskoj“ tiska i prve satiričke tekstove. U vrijeme Bachova apsolutizma prevodi s grčkoga Anakreontov „Epigram“ (“Začinke“). Starčević je pored toga napisao i četiri drame; tri nose nazive: „Porin“, Ljubomir i „Selski prorok“. Trećoj drami po redu ne zna se tematika. Kad je već bio duboko uronjen u političko djelovanje i borbu u Hrvatskom saboru započinje pisanje poznatih satira „Pisma Magjarolaca“ (1879.). Mađarolci su sljedbenici Narodne stranke koji se ne znaju politički odrediti ni prema Beču ni prema Pešti, te su spoj Mađarona i Tirolaca. Godine 1870. napisao je djelo „Nekolike uspomene“, u kome se je posebno okomio na Ivana Mažuranića i Josipa Juraja Strossmayera. Od ostalih Starčevićevih djela treba istaknuti raspravu „Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu“ (1867.), „Pasmina slavoserbska po Hervatskoj“ (1876.), „Ruski odnošaji“ (1879.), „Ustavi Francezke“ (1889.), „Iztočno pitanje“ (1899.) itd. Saborski govori Ante Starčevića također su se odlikovali visokom literarnom vrijednošću. Kao što ističe akademik Dubravko Jelčić,“potreba za političkim djelovanjem udaljila ga (Antu Starčevića, nap. D.D.) je od književnosti i odvela k politici, no i u njegovim govorima i pisanim tekstovima prepoznaje se dar književnog mislioca koji oblikuje svoju misao na način književnog stvaraoca“.
Književni kritičar Branko Drechsler Vodnik zapisao je o Starčevićevu književnom radu sljedeće retke:“ U prvim godinama apsolutizma ni jedan od mlađih književnika nije bi tako impulzivan kao Starčević, i on je već sada, i ako nepotpuno, razvio sve svoje osnovne misli. Njegovi feljtoni, koji su imali probuditi živo zanimanje za književnost, izvrnuli su se odmah u polemiku, a ova je polemika bila povodom da je zašao i u borbu za jezik i pravopis. Ali i ako se on borio svom žestinom, nije bio ustrajan do skrajnosti i svojih poticaja nije izvodio do kraja… U Starčevića bio je bez sumnje jak i samonikao književni talenat, pa je on radi svoje originalnosti i pobuđivao općenu pažnju, ali u njoj bio je i jedan crv: težnja za esktremom. Zato uza svu pronicavost nije mogao strogo naučno rješavati pitanja, što ih je vrlo mlad potakao, i nije mogao naći određeno područje, na kome bi se njegov književni talent valjano i sustavno razvio: on je sad kritik, sad historik, onda feljtonist, pjesnik prevodilac, pa dramatik, i tako se njegov talent u doba apsolutizma prije prosuo, nego si je mogao naći prirodni pravac razvitka“.
Nakon sloma otvorenog apsolutizma Beč je bio prisiljen učiniti određene ustupke, stoga je nastupilo razdoblje ograničene ustavnosti, obnove parlamentarizma, ponovnog sazivanja pokrajinskih sabora te obnove županijskog sustava u Banskoj Hrvatskoj i Mađarskoj 1860. godine. Politika Beča u tom se je razdoblju vodila pragmatikom kako nezadovoljnim stranama, posebice Mađarima, valja dati određene političke koncesije, ali i dalje u bitnome očuvati centralističko uređenje države. Hrvatska politika balansira između politike Beča i Budimpešte, nastojeći dobiti određene ustupke u pogledu hrvatske političke autonomije. Kao i mnogo puta do tada – bezuspješno.
Nakon obnove ustavnog i parlamentarnog života Starčević je izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Za tu je županiju 1861. i 1862. napisao četiri opsežne predstavke, u kojima je formulirao i izrazio svoja stajališta o svim bitnijim političkim i društvenim pitanjima koja su se ticala hrvatskog položaja u Monarhiji, te je u bitnim crtama iznio i konture kasnijega pravaškog političkog programa. U predstavkama Starčević oštro osuđuje višestoljetnu vladavinu dinastije Habsburg, te prikazuje Austrijsku Carevinu kao glavni uzrok svih problema hrvatskog naroda.
U predstavkama tako čitamo: „Premda ni stopu prostrane države austrijanske prejasna obitelj Veličanstva Vašega nije oružjem stekla, itako na ovome velikom prostoru Kraljevina Hrvatska sama je, koja je jedino od svoje slobodne i dobre volje prejasnu Habsburško-Lorensku obitelj za svoje ustavne kralje izabrala; narod je hrvatski samcat među austrijanskimi narodi, koji niti se je svojih prava odrekao, niti su mu ona budi makar pod samom izlikom njegove krivnje oteta; pa itako narod je hrvatski jedini u Austriji koji se s izdajstvom i tlačenjem natjecao u vjernosti i požrtvovnosti za svoje vladare. Vaše veličanstvo, kroz tristo trideset i evo četirigodišnju upravu kojoj je za temelj služijaše oskvrnjivanje onih svetih prava koja narod hrvatski ni svojim domaćim, ni zakonitim kraljem nije ustupio, kraljevina Hrvatska, a ova Bogom blagoslovljena, od otaca naših krvlju dobivena i proti svim javnim neprijateljskim navalam krvlju obranjena zemlja, ova od svoje dostojne djece pravedno obožavana majka, u koliko nije Turčinu pronevjerena, rastrgana je pokrajinskimi i zemljopisnimi imeni, narodnostmi, izuđena je načini hudobno izmišljenimi i bezbožno upravljanimi, u cjelokupnosti postala je iz raja zemaljskoga suza dolinom, a narod hrvatski došao je u ono stanje, u komu on, razmrsio se uzao okolnosti kako komu drago, već ne ima ništa za izgubiti, ništa za braniti, i da ga vjera i nada u pravednost Višnjega još ne bi uzdržavala, ovaj bi narod bio u sumnji da li se je teže pedepse bojati za vjernost ali za vjerolomlje.“
U predstavkama Starčević eksplicite ne poziva na separatizam, ali već tamo ističe jedno od svojih temeljnih uvjerenja, naime da je Kraljevina Hrvatska povezana s Ugarskom i Austrijom samo personalnom unijom, tj. osobom vladara. Iako je, dakle, dopuštao personalnu uniju, on je isticao da je Hrvatska na temelju prirodnog prava i svoga povijesnog državnog prava potpuno samostalna država („kraljevina od svake države podpuno nezavisna“), kojoj za opstanak nije potreban austro-ugarski niti bilo koji drugi nehrvatski državnopravni okvir. Iz tog razloga on odbacuje mogućnost da Hrvatska šalje svoje zastupnike u državni parlament, tj. u Carevinsko vijeće u Beču. Obveza vladara prema Starčeviću je obnova hrvatske teritorijalne cjelovitosti, pod kojom je pak podrazumijevao Bansku Hrvatsku, Istru, Dalmaciju, Vojnu krajinu, tzv. Tursku Hrvatsku (hrvatski dijelovi Bosne), te neke slovenske krajeve. U predstavkama se Starčević oštro protivi davanju Međimurja Mađarskoj, ističući kako bi taj potez dinastije Habsburg značio da se „navijeke raskida onaj sveti i ugovorni savez, koji jedini ovu kraljevinu s njezinim zakonitim kraljem spaja“. Smatrajući ju prvenstveno oruđem Beča, Starčević u predstavkama osuđuje i velikomađarsku politiku, te poziva Mađare da priznaju pravedne zahtjeve drugih naroda u Ugarskoj te se udruže s njima u borbi protiv austrijskog centralizma.
O suradnji između naroda na istoku Europe Starčević u predstavkama piše sljedeće:“Narodi na iztoku Europe stoje medju se u onome brojnome i zemljopisnome odnošenju, da ih jedan drugom nemože naškoditi bez da i on sam štetu neterpi; ovi narodi sdruženi pod jednu makar kakovu upravu, pod jednu budikakovo zakonarstvo, ne samo da nemogu biti srećni, nego oni moraju do koi čas postati plenom tudjinca“. Starčević je uvjeren „da sreća i nesreća svakoga naroda na iztoku Europe, stoji bezuvetno od sreće i nesreće susednih mu narodah“, stoga zagovara suradnju među narodima, ali se protivi udruživanju:“Mi sudimo, da kao što se naši narodi moraju ugibati svakomu sdruženju u zakonarstvu i upravi, isto tako da oni moraju gledati za drugim medjusobnim sdruženjem, za sdruženjem serdacah, i kad ustreba, desnicah, na dobro svim nam obćenito i za sve nas najsvetie“.
Starčević znade „da bi narodi morali biti braća, a ne neprijatelji među se. Nu dok nije bratinstva, samo bi luđak htio trpiti za svojega neprijatelja, i ako je to dopušteno pojedincima, to je uvijek grijeh po narod“.
U predstavci o nepovredivosti i neodgovornosti narodnih zastupnika Starčević je zapisao jedno od svojih kasnijih temeljnih načela. Objašnjavajući naime kako u državama u kojima za temelj služi zakon, a za tu svrhu razuman napredak, „kraljuje ono sveto i koliko po narode toliko i po prijestolja spasonosno načelo 'da je narod za svoje čine odgovoran samo Bogu i samu sebi'“.
Onima pak koji „naučavaju“ da Hrvatska ne može biti samostalna država, jer je tobože premala, Starčević jasno poručuje:“… mi vam iskreno izpovedamo, da je pripovedka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hervatske, tudje bilje, razsadjeno po razterganu narodu hervatskom samo zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u se, tudjincu se time lakše u naručaj baci“.
Padom Bachova apsolutizma sastao se je i Hrvatski državni sabor kako bi raspravio o svim ključnim pitanjima koja su se ticala državnopravnog položaja Hrvatske prema Austriji i Ugarskoj. Tijekom Sabora formirala su se tri politička stajališta: unionističko, narodnjačko i pravaško. Unionistička stranka predvođena grofom Julijom Jankovićem zalagala se je za bezuvjetnu uniju s Ugarskom. Narodna stranka pod vodstvom biskupa Josipa Juraja Strossmayera uvjetno se zalaže za realnu uniju s Ugarskom, što je na kraju zasjedanja i prihvaćeno. Treća su opcija pravaši Ante Starčević i Eugen Kvaternik koji su pozivajući se na prirodno i povijesno hrvatsko državno pravo istaknuli zahtjev za samostalnu Hrvatsku, neovisnu od ugarske krune, koju s drugim državama može povezivati eventualno samo osoba vladara. Za taj je prijedlog – kojega je u Saboru iznio Eugen Kvaternik - osim Starčevića glasovao samo još Petar Vrdoljak, iako su ga i mnogi drugi simpatizirali, ali su ga smatrali neprovedivim.
Svoj prvi veliki politički govor Starčević je u Hrvatskome saboru izrekao upravo osvrćući se i zagovarajući spomenuti prijedlog Eugena Kvaternika. Tim govorom izrečenim 26. lipnja 1861. godine Starčević je udario temelje budućnoj Stranci prava. Već na početku govora Starčević je kazao da „ako smo mi narod samostalan, narod neodvisan, mi ćemo naša međunarodna odnošenja odkazati, kad i kako se nami svidi“. Slijedom toga Starčević ističe kako na kralja ne spada „potverđivati odnošenje naše domovine naprama bilo kojoj zemlji, koja stoji pod gospodstvom prejasne obitelji Habsburgah; ja velim, da je naš kralj deržan, takovo ustanovljenje bez svake opazke samo priznati, samo na znanje uzeti, te bditi, da obe stranke ugovor dotle sveto obderžavaju, dok ga obe ne razvergnu, ali dok on po njih koju, bez vlastite njezine krivnje, ali proti njezinoj razumnoj volji škodljiv ne postane. Dok i mi priznajemo i Ungaria, da nam danas svima gospoduje iz prejasne obitelji Habsburgah ona ista oseba, koja i u ostalih zemljah Austrie; dok mi očitujemo i mi i Ungaria, da ćemo i u buduće, dok nam prejasna obitelj Habsburgah povrati i osigura naša prava, iz ove obitelji u naslednih austrianskih pokrajinah zakonite vladare za naše kralje priznati; dok to priznajemo i mi i Ungario, dotle, gospodo, Hervatska i Ungaria, pa bile one makar kako velike, nasprama našemu skupnomu kralju stoje uprav onako, kako stajahu dve obitelji naprama jednome gospodaru, kako stoje dve obćine nasprama svojoj županiji“. Hrvatsku i druge zemlje unutar Monarhije veže, dakle, samo osoba vladara, sve dotle dok vladar poštuje i osigurava ustavna prava Hrvatske. Zajednička osoba vladara, međutim, ne kida hrvatsku državnu nezavisnost i samostalnost, ni prema Austriji, ni prema Ugarskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji unutar Monarhije. Hrvatska stoga kao samostalna država svoje odnose s drugim državama uređuje kako ona sama želi, a ne kako joj to drugi nalažu.
Kako bi dodatno pokazao da je Hrvatska od Ugarske posve nezavisna država, i kako je austrijska zapovijed Hrvatskoj da uredi svoje odnose s Ugarskom protivna hrvatskom državnom pravu, Starčević podsjeća:“… nut, gospodo, čuda: Habsburg Ferdinand I. prvi nije predložio otcem našim, neka idu dogovarati se s Ungarci, da li će Hervati njega za svoga kralja izabrati, nego je onaj Habsburg odpravio k otcem našim poklisare i nastojao je, da ga oni kao narod neodvisan, bez bilo čijega pitanja, potverđenja i dogovora, za ustavna kralja si izaberu, što su oni i učinili! onaj Habsburg nije zvao Hervate na dogovor s Ungarci, da li Hervati mogu na Zapolju udariti, nego se je onaj Habsburg poslužio desnicami otacah naših, poslužio se je našom neodvisnom kraljevinom za nadvladati one svoje takmace; isto tako nesumnjahu Habsburgi o neodvisnosti naše domovine, kadno se vojevalo proti Bočkaju, proti Betlenu, proti Tekeliu, proti Rakociem, proti ustanku 1848.; ne sumnjaše Habsburgi o podpunoj i zakonitoj samostalnosti naše domovine, kadno oni nastojaše, da Hervati opet bez dogovora Ungarie, Habsburge i po tankoj kervi za svoje ustavne kralje priznadu…“.
Malo dalje Starčević nastavlja:“Kad Austria zna, da prejasna obitelj Habsburgah u Hervatskoj kraljuje samo na temelju slobodna izbora Hervatah, da su Habsburgi potverđivali naših saborah zaključke smotrene bez dogovora s Ungarci, i da su za njihova kraljevanja sabori hervatski proti Ungarii, uz priznanje i samih Habsburgah rate pravno i zakonito odlučivali, kad Austria sve to zna, kako i mi i sav svet, zašto ona Austria ne kaže kad i kako postade Hervatska prikerpom Ungarie? Zato, jer bi ona tim dokazom pred celim čovečanstvom na sav glas izpovedila, da je prejasna obitelj Habsburgah na našu domovinu svako pravo izgubila, a to, jer ju je ona od naroda našega slobodnu i neodvisnu primila, pa ju je ona proti ugovoru i prisegi učinila podložnicom tuđe zemlje; Austria zna, da vladar, koj narod ali zemlju bez krivnje naroda izda ili zasužnji, prestaje biti vladarom, te postaje krvolokom“ (istaknuo D.D.).
Kako bi se što plastičnije opisale Starčevićeve koncepcije o odnosu Hrvatske i hrvatskog naroda prema Austriji i Ugarskoj valja navesti još nekoliko izvadaka iz već citiranog saborskog govora:“Austria kaže, da je ona ne samo našu domovinu raztergala, proneverila, nego da je ona i ostavši komad Hervatske, bezbožno pogaziv sva sveta prava naroda hervatskoga, tuđincem podložila, zašužnjila, pa na mesto da prizna i popravi nepravdu i bezbožje svoje naprama narodu hervatskomu, Austria nam se evo podrugiva, i kaže, da je njezina tverda namera, Hervate i prava Hervatah i nadalje tlačiti“.
„Neka nam se Austria ruga, i pravo je, jer dok neima životinje, koju će budi samo triput pedepsati, a ni jednom ne nadariti, narod hervatski žertvova se trista godinah za Austriu, pa za sve svoje žertve ovaj naroda dobi od Austrie glupost, sužanjstvo, siromaštvo; narod hervatski učini Austria uz svu njegovu vernost, za sve njegovo požertvovanje, ruglom narodah. Neka nam se Austria ruga, ma neka pazi, da se kocka ne okrene, neka pazi, da na nju ruglo ne padne. Narod hervatski sačuvao si je u svih nevoljah, koje nepravedno terpi od Austrie, još jedno neprocenjivo dobro, a to je: vera u Boga i u svoje desnice. Narod hervatski veruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji se je u duhu keršćanskom za druge vazda žertvovao, lepu budućnost odredila; narod hervatski veruje, da tu budućnost, to poslanstvo, ne bude odkaživati Austria, nego Bog i Hervati!“ (istaknuo D.D.).
U nastavku govora Starčević podsjeća da Austrija svoj opstanak zahvaljuje upravo Hrvatskoj:“Da ne budu Magjari godine 1848. na Hervate nasertali, drugimi rečmi, da se ne budu onda Hervati na oružje ustali, već u serpnju 1848. godine ne bi se bilo znalo za Austriu. Od 13. ožujka 1848. do ono doba, kadno se hervatska vojska zaprednjači u vernosti prama zakonitu kralju, znamo kako biaše s Austriom i austrianskom vojskom u Italii i drugde. Jedan glas razlega se po svoj Europi, glas, da se Austria razpada pod bremenom opačinah svojih, i ne biaše duše, koja je za ovu deržavu marila. Da onda ne bude Hervatah, narodi austrianski ne bi bili imali drugoga posla, nego preurediti se kako za dobro najdu; da budu Hervati i Ungarci složni, oni bi se bili na razvalinah Austrie kao neodvisna deržva ustanovili…“. Za nagradu što je 1848. spasila Austriju i prijestolje, Hrvatska je, jednako kao i Mađarska koja je rušila Monarhiju, „nagrađena“ Bachovim apsolutizmom i daljnjim kidanjem svojih prava. „Još nitko, gospodo, ne nadvlada Hervata oružjem pa i tako Hervat ostade najdolniji: Hervat leži žertvom spletkah“.
Starčević je, dakle, u Austriji gledao glavnog protivnika hrvatske države, dok je Mađare smatrao njihovim oruđem. U nastavku govora to i eksplicite naglašava: „Gospodo, nije Magjar našu domovinu izudio, nije Magjar narod hervatski pobarbario, potuđinčio i zasužnjio, ne truje nas danas Magjar u Sremu, u vojničkoj Krajini, u Dalmacii, na Reki, rečju po svojoj našoj domovini: - nikakovo zlo nije nami Magjar s ovu stranu trista i trideset i četiri godine učinio, on nam ga ne čini ni danas, nego sva naša nesreća dolazi od same Austrie. Time ja ne velim, da nam je Magjar ikada prijatelj bio, nu ja kažem da dok je Magjar pod Austriom kako i mi, dotle on od nas ne može ništa oteti, dotle nam on ne može nikakovo zlo učiniti, ako ga verolomna Austria ne pomogne“.
„Jer kad Magjari, oružjem nadvladani, oružjem izgubivši ustav, neće da popuste od svojih historičnih pravah, zašto bi mi, mi narod koga Austria nikada nije nadvladala, zašto bi, velim, mi popustjali od naših zakonitih i svetih pravah“ – s pravom se pita Starčević.
O udruživanju s Mađarskom Starčević kaže:“… ja izpovedam, da dok Austria stoji, mi se s narodi Ungarie na temelju bilo koga onih predlogah ne možemo sdružiti, nego samo ako dobro ne pazimo, zavaditi; ja očitujem da ćemo se mi smutnji s narodi Ungarie samo onda u današnjih okolnostih ukloniti, ako se u nikakove uvete sdruženja ne upustjamo; ja se bojim da kad bi za uvet sdruženja ustanovili, da mi na Dunaju, na Dravi i na Muri s narodi Ungarie u pedesetih godinah samo jednom stada zajedno napajamo, bojim se, velim, da bi nas i uz taj uvet Rusia i njezino u ovome poslu slepo oruđe, Austria zavadila…“.
Malo dalje Starčević iznosi svoj stav o međunarodnom udruživanju:“Što se moga mnenja u pogledu međunarodnih sdruženjah tiče, ja u izreki njegova veličanstva Franje Josipa, u izreki 'složnimi silami' nalazim najsvetie načelo, koga valja da se svi narodi derže. Jer kao što su se nekoja prestolja zaklela proti slobodi i sreći narodah, tako treba da se i svi narodi bez svakoga obzira na imena i na bilo koje izvanjske kakvoće, u svesti, da su svi detca otca nebeskoga, slože za dohervati navalam svojih neprijateljah“. Starčević, dakle, nije zagovornik izolacionističkih ili autarkičnih rješenja, nego zagovara suradnju među narodima radi obrane njihove slobode i sreće. U članku pod naslovom „Diplomacija“, koji je godinu dana ranije objavio u „Pozoru“, Starčević je u tom smislu zapisao:“Mi mnijemo da nijedan narod sam neuživa svoju sreću, i da nijedan sam netrpi svoju nevolju, nego da u obih udioničtvuju i ostali narodi, zato kako se radujemo nad srećom svakoga naroda, tako i tugujemo nad nevoljom svakoga ih; od nijednoga ih nepitamo više negoli smo mi pripravni njemu dati, a pripravni smo dati koliko i za nas zadržati. Kako nam se Hrvatom svršuje izza posliednjega Hrvata, tako nam medjunarodno bratinstvo prestaje izza posljednjega naroda“. Dakako, suradnja među narodima moguća je samo na temelju pravde, istine i slobode. Bez ova tri preduvjeta svako se bratimljenje pretvara u teror, a svaka naddržavna asocijacija u despociju.
U skladu s time, Starčević će koju godinu kasnije zapisati:“Mi marimo za sreću i nesreću Austrije samo nakoliko ona služi Hrvatskoj. Stoga, mi bi volili, da stoji Austrija uz slobodnu i sretnu Hrvatsku, nego da Austrija propadne bez da se Hrvatska pomogne“.
Navedeni citati mišljenja sam da dovoljno ilustriraju Starčevićev odnos prema Austriji, Ugarskoj te općenito ideji državnih saveza i udruživanja. Za Hrvatsku Starčević, dakle, traži samostalnost, nezavisnost i slobodu, a tek kad ovi budu ostvareni moguće je razmišljati o eventualnim udruživanjima s drugim narodima. Jer: „Ako smo razumni i iskreni mi moramo izpovediti, da biahu i da jesu svi narodi Ungarie, kako i mi pripravni, sdružiti se makar s kime, za izbaviti se današnje nevolje; nu, gospodo, mi moramo također priznati, da i mi i svi narodi Ungarie o gospodstvu Magjara sasvim onako sudimo, kako i o gospodstvu Austrie: - mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a ne želimo jarme menjati“ (istaknuo D.D.).
Malodušnicima i sluganima koji ne vjeruju da Hrvatska može egzistirati kao samostalna država Starčević poručuje:“Ja ne razumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, ne može o sebi, neodvisna stajati. Ni jedan narod ne može bez drugih narodah obstati, pa i tako svako selo može kao neodvisna deržava biti. (…) Kako među ljudi, tako i među deržavami, ne gleda se na samu jakost, jer drugačie slabii bi već davno bili podavljeni od jačjih (…) Mi moramo Hervatom kazati da je sužnju jednako u amerikanskoj republiki i u austrianskoj ali ruskoj despocii“ (istaknuo D.D.).
Svoj govor Starčević je završio upozorenjem, koje je itekako primjenjivo i na današnje odnose između vlasti i naroda:“… Austria zna da je od onoga stanja u komu narod prosi, zahteva, do onoga u komu narod ne prima milostinju nego si sam daje, ne korak nego samo stopa“.
Ovim govorom Starčević je postavio sve bitne zasade pravaškog programa: 1. Hrvatska je temeljem prirodnog prava i hrvatskog povijesnog prava posve samostalna država, 2. S Austrijom i Ugarskom može ju povezati eventualno samo osoba vladara, 3. Austrija i Ugarska svojom su nasilnom i protuzakonitom politikom izgubile ikakva prava prema Hrvatskoj, 4. Hrvatska ima sve preduvjete da bude samostalna i nezavisna država, izvan bilo kakvih naddržavnih državnopravnih okvira, 5. Sudbinu Hrvatske određivat će samo Bog i Hrvati.
Hrvatski sabor 1861. godine nije poslao svoju zastupničku delegaciju u Carevinsko vijeće, stoga je bio raspušten. Starčević se vraća na mjesto velikog bilježnika Riječke županije. U novim predstavkama, napisanim u prvoj polovici 1862., pojačava antiaustrijsku retoriku te oštro kritizira rad hrvatskih upravnih tijela kao što su Namjesničko vijeće, Hrvatska dvorska kancelarija i ban Josip Šokčević. Nakon što je javno optužio austrijske vlasti za nerede riječkih talijanaša na Grobničkom polju 1862., Starčević je smijenjen s dužnosti i uhićen, a Skupština Riječke Županije opomenuta zbog „nepristojnog vladanja“. Nakon izlaska iz zatvora radi kao pisar u odvjetničkom uredu prijatelja Lavoslava Šrama.
Dne 27. siječnja 1866. Starčević u Saboru drži još jedan od svojih znamenitih govora. U njemu u bitnome ostaje pri svojim stajalištima iz 1861. godine: brani hrvatsku samostalnost te se protivi bilo kakvim kraljevskim uredbama koje ne poštuju hrvatsku državnost posebnost. Iz tog govora izdvojit ćemo dijelove koji su važni s historiografskog gledišta, ali i danas imaju svoju idejnu i praktično-političku vrijednost.
Opisujući tadašnje političko i društveno stanje u Hrvatskoj Starčević kaže:“Mi gospodo, imamo zakone, koje sila gazi, a u životu kod nas neima zakona osim samovolje, neima političke stranke osim cela naroda i nekoliko čeljadi, koja gleda, da joj tuđinac u njezinoj domovini, njezina kruha zalogaje deli; kod nas neima javna mnenja osim vike i piskaranja ljudih što prodanih što na prodaju; kod nas neima težnje osim da se ovoga nevoljničtva izhodimo; jednom rečju, kod nas neima ništa osim pogažena zakona i osim sužanjstva“ (istaknuo D.D.).
„Mi znamo da imamo sveta prava, koja su silom pogažena, znamo da nije nikakova providnost, nikakova milost Božja, Hervatsku nikomu poverila, nego da otci naši, slobodnom voljom naroda, počev od Ferdinanda I. pak do Ferdinanda V., iz prejasne obitelji Habsburgah izabiru svoje vladare; (...) znamo da uvez svih izborah biaše taj: da mi izveršivamo dužnost ložnikah, a da naš kralj izveršiva svoju dužnost, štujuć i obderžavajuć prava naše domovine“.
U nastavku Starčević iznosi bitne postavke svoga političkog svjetonazora: „Ja vam kažem, da izvan povestnice, izvan života, ništa ne priznajem za siguran, za stalan temelj politike. Ostali temelji, cerpljeni otkuda komu drago, po mojemu sudu, nisu, ne mogu biti drugo nego pokušaji. Gde se radi o naših glavah, tu je prosto svakomu pokušavati što mu je drago, nu gde se radi o pravih domovine, tu nije mesto pokušavanju, tu nije drugo nego deržati se sigurna temelja. Dakle s ovoga mojega stajališta u ime naše tristo četrdeset godišnje povestnice u Austrii, ja vam kažem: austria je vazda jedna te ista, ona niti se menjala niti se menja; ja vam kažem u ime povestnice, da se despocie ne popravljaju nego propadaju“ (istaknuo D.D.).
Da je hrvatski narod u svojoj prošlosti više svoju politiku temeljio na poznavanju povijesti i životnome iskustvu, nema nikakve dvojbe da bi bio pošteđen brojnih promašaja koji su često bili tolike težine da su dovodili u pitanje sam njegov opstanak. Poučeni tim saznanjem i današnje mantre o zaboravu prošlosti i „okretanju budućnosti“ trebamo uzimati s krajnjim oprezom. Zdravu budućnost moguće je graditi samo na temeljitom poznavanju prošlosti. Neraščišćena prošlost mlinski je kamen oko vrata svakoga naroda i najubojitije oružje njegovih neprijatelja.
Starčević će kasnije ponoviti misao o povijesti kao temelju politike i zapisati:“Okaniv se svih sanjarija i metafizičke politike, Hrvati imaju raditi za se i to na temelju svoje povijesti, svoje narodnosti i svojega javnog, domaćeg i međunarodnog prava“.
U govoru 27. siječnja 1866. Starčević je kazao i sljedeće:„Čujem i u ovoj dvorani, i izvan nje vapiti da je malo nas Hervatah, da smo siromašni, da smo iztergani. To je istina. Nego tko je tomu svemu kriv, tko je učinio nami sve to i tko nam to sve i danas radi, tko drugi, gospodo, osim same Austrie? Pokažite mi, da je što takova učinio Turčin u kojoj zemlji, koju je on oružjem oteo, pokažite mi budi samo jedan greh naroda hervatskoga, neću reći naprama samoj prejasnoj obitelji Habsburgah, makar naprama toj vašoj Austrii, pokažite mi, gospodo, pak ja sam ovaj čas s vami. Kada, dakle, vičete proti ovoj nevolji Hervatske, kada velite da ištete leka proti njoj, pak se u supor prošlosti i sadašnjosti i tako još zauzimljete za Austriu, vi ne radite drugo nego kažete: vuk je ovce klao i kolje, dakle, treba vuka učiniti ovčarem“.
Tko je pozorno pročitao ove Starčevićeve rečenice, bez većeg će problema povući paralelu s današnjicom. S tom razlikom što je Austriju zamijenila Europska unija. Umjesto da vuka (EU), koji je posljednjih dvanaestak godina posredstvom domaćih izdajničkih pastira („Slavoserba“) Hrvatsku očerupao kao zadnju kokoš, referendumom potjeramo iz svog dvorišta i kažemo mu da je bilo dosta ponižavanja, mi smo mu dali ključeve našeg dvorišta kako bi nas u budućnosti legalno mogao i dalje ponižavati i tretirati kao stoku. „Tko sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takvim sciene“ – kazao bi Stari i današnjim bruxellesko-beogradskim „Slavoserbima“ koji se nakon „skidanja gaća“ pred svakim drugorazrednim bruxelleskim birokratom čude što se Hrvatsku tretira kao trećerazrednu balkansku državicu.
Iste godine kad je Starčević u Saboru održao govor čije smo dijelove prethodno citirali, Monarhija je doživjela poraz u ratu s Pruskom, te je izgubila primat u ujedinjenju Njemačke. Taj je poraz austrijsku politiku usmjerio prema Balkanu i rješavanju istočnog pitanja. Sljedeće godine tako je sklopljena Austro-ugarska nagodba kojom se Beč i Budimpešta nagodili na račun ostalih naroda, prvenstveno Hrvata. Monarhija je podijeljena na austrijski dio (Cislajtanija) i mađarski dio (Translajtanija). Banska Hrvatska pripala je ugarskom, a Dalmacija i Istra austrijskom dijelu Monarhije. Godinu dana nakon toga sklopljena je i Hrvatsko-ugarska nagodba, čija je najteža posljedica bila ta što je Hrvatska izgubila financijsku samostalnost. Starčević je, dakako, bio protivnik obiju nagodbi jer je smatrao da one otežavaju ujedinjenje hrvatskih zemalja, a kako je bio vrlo dobro svjestan i toga što znači gubitak financijske samostalnosti, jednom je prilikom zapisao i ovo:“ Narod, koji samostalno ne raspolaže sa svojim porezima, vojskom i svimi državnimi poslovi, i koj neposredno ne upliva u odlučivanju rata i sklapanju mira, već samo drugom narodu za državni materijal služi, mora postati plijen i sluga onoga naroda, kojemu je te poslove predao, ili koj ih mu je silom i lukavštinom, ili falsifikacijom posvojio“.
U razdoblju koje je uslijedilo Starčević je razvio iznimno plodnu publicističku djelatnost. Godine 1867. tako piše raspravu pod naslovom „Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu“. U toj se raspravi Starčević posebno okomljuje na one koji u borbi protiv habsburškog despotizma rješenja traže u slavenskim i panslavenskim idejama, tj. idejama o tobožnjoj slavenskoj solidarnosti i uzajamnosti. „…Tko će verovati, da bi Rus hteo dreždati u ledu i prežimati krumpire, a da se nebi nastanio u pitomoj, u klasičnoj zemlji Hervatskoj za da ovdje pije vino i jedne naranče i smokve, i da žive pod čistim, južnim nebom?“ – pita se Starčević razmatrajući naivne panslavenske ideje dijela hrvatske inteligencije. Protiveći se uopće „slavjanskom“ imenu Starčević nadalje kaže:“ Svatko će radije pristati uz narodno, slavno ime, makar koje, negoli uz slavjansko, ime izmišljeno, ime, pod kojim se ne razumijeva drugo nego nevolja i sramota“. Na drugome mjestu Starčević će u istome duhu, braneći hrvatsko narodno ime, zapisati:“Sa hrvatskim imenom svojim hrvatski je narod srašten, u sjaju toga imena bliješti se slava samoga naroda, to je ime jedina veličajna baština, što si ju narod iz oluja svjetskih događaja spasiti može i mora, ako neće da propadne, jer nestane li narodnu imenu glasa, nestalo je i narodu traga. Otadžbenik, pravi sin naroda, svijestan svojega narodnoga ponosa, ne htijući biti izdajnikom vlastitoga bivstva, ovaj dragocjeni biser, ovu časnu ostavštinu minulih vjekova: ime svoje hrvatsko kao svetinju visoko poštuje i njeguje, te pod ovom dičnom zastavom bez bojazni srće u boj. Ime narodno nije časoviti zvuk, što se istom izušćen odmah raspline, već je ono znak ideje, koja iza nestašnog jedinca kroz vjekove ostaje živa. Narodno je ime duh naroda, samo s narodom živuć i umiruć“.
U imenu hrvatskom, nastavlja Starčević, „sadržana je povijest narodna, a prava domaća povijest daje narodu najčvršću podlogu“. To “ime hrvatsko ona je veličanstvena zastava, pod kojom je hrvatski narod kroz vijekove svoj život provodio. Na toj časnoj zastavi narod je sjajnim i tamnim bojama naslikao vedre ili tužne dane svoje; na toj zastavi krvlju naštrapanoj zapisao je svoje žrtve i dobića svoja. To je zrcalo njegova živovanja, tu su mu prilike i uzori, tuj mu se prikazuju dusi njegovih otaca“.
Za Starčevića jugoslavizam je „sinčić panslavizma, stranom izliv bolesna uma, stranom i opet maska za kratkoumne; naperena protiv bivstvu i narodnosti Hrvata“. Panslavizam je „uistinu rusinstvo“, a „jugoslavenizam uistinu serbež“. Starčević je, dakle, osim bečke i budimpeštanske politike oštro kritizirao i politiku domaćih „Slavoserba“, koji su hrvatsku budućnost vidjeli u panslavenskim i jugoslavenskim koncepcijama i okvirima. Bio je nesumnjivo jedan od prvih političara koji je prozreo velikosrpsku ideju (tada naširoko propagiranu od strane Vuka Karadžića), jugoslavensku ideju označio čedom velikosrpske politike, te ih obje skupa proglasio najvećom opasnošću za Hrvate i Hrvatsku. Akademik Dubravko Jelčić u tom kontekstu primjećuje:“U ono doba nije Starčević bio samo prvi nego zadugo i jedini koji je odmah prozreo sve političke posljedice i smrtne opasnosti što nam u budućnosti prijete od pogubnih teza i akcija Karadžićevih na quasikulturnom polju, često puta izrečenih posve otvoreno, a nerijetko i umotanih u bezazlene 'literarne' oblande. Naročito kad je bio u pitanju hrvatski jezik! Jedini on bio je nepopustljiv od prvoga trena, jedini on znao je što hoće i vjerovao u sebe i hrvatski narod. I bez dvoumljenja se suprotstavljao Karadžiću vlastitom, hrvatskom idejom, zasnovanom na temeljima hrvatskoga državnog prava. Njegovu misao, barem u onome što je bitno za nju i u njoj, potvrđivale su znanstveno provjerljive činjenice, zato je ona bila i jača i uvjerljivija od Karadžićeve. Samo što je trebalo vremena, da se to uvidi. Obratno, Karadžićeva je polazila od proizvoljnih tvrdnji koje redovito nisu bile ništa drugo doli tvorevine mitomanske svijesti, ne raspolažući ni jednim dokazom koji bi ih potvrđivao“.
U raspravi „Bi-li k Slavenstvu ili ka Hrvatstvu“ Starčević je još jednom otklonio i prigovor kako je Hrvatska premala da bi bila samostalna:“ Ja ne gledam koliko je dušah u narodu ili u deržavi, nego gledam jesu li one sve duše srećne, dali i koja nepravedno neterpi. U samu broju dušah ja ne nelazim snagu: na stotine tisućah Perzijanacah gubiše bitke proti rukoveti Gerkah; ćversta Franceska za Napoleona I. izgubi bitku, izgubi bitkah i velika Austria; nu San Marino, Lihtenštajn i t.d. neizgubiše ni jednu bitku. Onaj, koji može druge tući i od drugih bijen biti, nije sigurniji od onoga koji nedira u nikoga nego derži se svoga“.
Godine 1870. Starčević objavljuje jedno od svojih važnijih djela, pod naslovom „Nekolike uspomene“. U tom se djelu, među ostalim, Starčević osvrće na svoje političke protunošce Ivana Mažuranića i Josipa Juraja Strossmayera, kojeg je držao odgovornim što je Hrvatska postala zemljom ugarske krune i kraljevinom „ukupne i nerazdjeljive carevine“. O ovoj dvojici Starčević tako na jednom mjestu piše:“ G.I. Mažuranić, beamterske ćudi, najvišji meamter, meri vrednost ljudi po potištenosti, po broju beamterskih zvezdicah, po opsegu svetla ovratnjaka i po 'dietenklasah', ter prezire i g. biškupa Strosmajera. A g. biškup Strosmajer meri vrednost ljudih po novcu što ga imaju ter prezire i g. I. Mažuranića. Ovaj je zadovoljan i srećan da dobro žive, onaj, uz to, još hoće da bude znamenita glava“.
U djelu „Nekolike uspomene“ Starčević dosta opširno piše i o „Slavoserbima“. Pojam „Slavoserb“ Starčević je složio od latinskih riječi slavus (rob) i servus (sluga). Slavoserb je dakle dvostruki rob. Iako su neki pokušavali dokazati kako je Starčević pod tim pojmom podrazumijevao isključive Srbe, to nikako nije točno. Ovdje se u prvome redu radi o psihološko-sociološkom tipu čovjeka, a ne o etničkoj oznaci. Slavoserbima je Starčević smatrao sve protivnike pravaške politike i hrvatske države, neovisno o tome jesu li hrvatskog, srpskog ili nekog drugog porijekla. Ukratko: riječ je o svakome čovjeku sužanjske naravi, koji izdaje hrvatske interese, tj. o izdajici. Prof. Filip Lukas ovako je objasnio taj pojam:“Protiv izvanjskih protivnika u stvaranju hrvatske državnosti na osnovi historičkoga prava, Ante Starčević se je imao boriti u unutrašnjosti proti sloja ljudi što su labilna i neodređena značaja, što beznačajnih i anacionalnih, a što pokvarenih, koje je on nazivao 'slavosrbima'. U prvom redu to su ljudi, koji su već po nasljeđu i odgoju spremni na sve kompromise. Nemajući svojih vlastitih principa, za koje se bore i zalažu, sretni su, da nađu bilo kakvu formulu, kako će drugome služiti. Ima i ljudi koji ne bi htjeli svjesno služiti tuđincu, no nacionalna svijest je kod njih preslaba, ili što su strana podrijetla, ili što su loše odgojeni te ipak tuđincu nehotice služe time što stoje postrance od svih napora narodnih u borbi za slobodu. Osim toga oni vrše na drugi način poguban utjecaj u narodu, što zbog težnje za slogom, za jedinstvom, za kompromisom odbacuju i svoje narodno ime i uzimlju tuđa imena, prave kompromise i u pitanju narodnog opstanka, navodeći sve moguće socijalne i geografske isprike da Hrvatska ne može biti slobodna i samostalna, jer joj za to nedostaju ekonomski uvjeti“.
O Slavoserbima – a u tome se mogu prepoznati i njihovi politički potomci kojih je danas u Hrvatskoj nemali broj – Starčević je djelu „Nekolike uspomene“ zapisao kako su to “ljudi koji neimaju ljubav ni za narod, ni za domovinu, ni za svoje obitelji, ni za svoju detcu: za ništam izvan svojih terbuhah“. Isti ti Slavoserbi „stvoriše i proglasiše dogmu koja uči da Hervati ne mogu o sebi biti, nego da moraju ili pod Magjare, ili pod Austriu“. Svi oni koji su protiv te dogme nalaze se na udaru Slavoserba. Tehnika je sljedeća:“Udri na one koji su proti njoj (protiv dogme, nap. D.D.), udri na nje psovkami, lažmi, sofisteriami, obsenami, udri javno i potajno, udri svimi sredstvi, koja pita zla stvar i pruža lupežtina“. Tehnika je to stara i prokušana, i danas često upotrebljavanja protiv onih koji su protiv dogme da Hrvatska bezuvjetno mora ući u Europsku uniju… Sužanjska pasmina i danas zbog svoje sužanjske naravi i druge želi zasužnjiti.
U nastavku Starčević žestoko udara na Slavoserbe te zapisuje kako su oni „smetje naroda, versta ljudih koji se prodaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak; versta ljudih, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdelu krumpirah; (...) ljudi koji su po svojoj sužanjskoj naravi proti svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su se kao zakleli narod hervatski sbrisati s lica zemlje, te o tomu i rade“. Krumpire su danas doduše zamijenili dolari i euri, ali je mentalni sklop Slavoserba ostao isti:“svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak“…
U svom možda i najvažnijem, inače satiričkom djelu „Pisma Magjarolcah“, Starčević dodatno razrađuje svoje misli o Slavoserbima, te ističe da su oni „…sužanjska pasmina, skot gnjusniji od ikojega drugoga. Uzmimo u čovjeku tri stupnja: životinje, razbora i uma. Slavoserbi nisu potpuno dostignuli ni najniži stupanj, a iz njega ne mogu se dignuti. Oni ne znadu kako ljudi čitati, njih se nikakov nauk ne prima. Oni ne mogu biti ni bolji ni gori nego li su. Oni o sebi, bi li siti ili gladni, ne mogu mučat ni lajat, ni mirovat ni skakat, nego se u svemu vladaju, kako im njihovi pastiri određuju“.
Slavoserbi su, kaže Starčević na drugome mjestu, „naučeni živjeti samo iz spletaka, iz plazenja, iz izdaje, oni niti se što poštena uče, niti što korisna po narod i domovinu rade“.
„Svi Slavoserbi su za sužanjstvo, za svako zlo, za svaku rđu, po naravi onako, kako su na pr. sve svinje za blato. Da se zbroje sve opačine svih zločinaca Lepoglave, one ne bi dale tri postotka opačina, što ih u potaji snuje, i u zgodi čini najbolji, najpošteniji slavoserb. Ako to ne ćete držati za nedvojbenu istinu, vi se budete vazda nalazili prevarenima“.
Na istu je „sužanjsku pasminu“ Starčević nesumnjivo mislio i kad je 17. kolovoza 1892., obrazlažući nacrt adrese Stranke prava, kazao da „…ima ljudi, za koje izvan njih samih nema ništa sveta. Ja ih razumijem, ali sudim, da takovi nebi smjeli biti državnici, ni pogotovu oni, koji vele da su zastupnici naroda, pa ako im ne stoji do dobra naroda, ni do vlastite časti, morali bi znati, da narodu stoji i do prava i do časti, i do sreće iako često zabasa, da u nuždi zna naći pravi put i ostaviti one, i kojih se je na svoju nesreću osvjedočio, da su ga u to stanje doveli ili ga u njemu držali“.
U „Pisma Magjarolcah“ Starčević je vrlo dobro utvrdio i opisao i neke od psiholoških i socioloških karakteristika hrvatskog naroda, koje su mu predstavljale smetnje u stvaranju samostalne države.
Starčević tako apostrofira:“Ima Francezah, Talianah, itd. ima u svakom narodu ljudih koji žele većju ili manju meru slobode, drugačii ustav, drugačiu vladu, drugačiega vladara, itd.; nu osim kod nas neima ljudih koji bi svoj narod, svoju domovinu, i sebe iste, svakome podložili, izdali. Naš je narod kroz vekove varan, zamamljivan i tlačen, i to uvek neposredno od svojih sinovah. Tomu je posledica da ovaj narod skoro ne može razabrati dobro od zla, svojega prijatelja od svojega neprijatelja, i da se ne može svojski za ništo zauzeti, nego serne kamo ga jačji porene, bez da ikomu veruje. (…) Svagde drugde narod pazi i štuje samo one koji su njemu što dobra učinili; kod nas štuje one koji su njemu škodili a tuđinecem koristili“ (istaknuo D.D.).
I dalje:“Kod ovoga naroda ja nalazim preveć bilegah koji slute na propast. U njemu se više mari za tuđe nego za svoje, u njemu se treba više neg se ima, u njemu se hoće više uživat nego radit, u njemu se ne veseli nad napredkom ni nad ljudi napredka, u njemu se ne pazi na dobro ni na zlo, na pošteno ni na nepošteno, nego samo na ono što je taj čas koristno…“.
Iako smo devedesetih stvorili samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, ove Starčevićeve opaske o navikama i mentalitetu hrvatskog naroda, tj. – preciznije govoreći – o dijelu hrvatskog naroda, i dalje su aktualne, i mišljenja sam da upravo one sprječavaju da se Hrvatska razvije u gospodarski uspješnu zemlju, koja će biti uvažavana u svom međunarodnom okruženju. Dok god Hrvatska izdajice ne isključi od vođenja nacionalne politike ( umjesto da ih se u anketama slavi kao najpopularnije političare – nečija popularnost u narodu kod nas je, naime, redovito veća što je veća njegova spremnost na izdaju i kukavičluk) i ne počne uvažavati sebe i svoju kulturu, i sve dok domaći kompleksaši i malograđani ne budu prestali sliniti i puzati nad tuđim i stranim – koje je često daleko manje vrijednosti od domaćeg – Hrvatska će biti potrčkalo čak i onih zemalja koje su od nje objektivno slabije i veličinom i kulturom i duhom. „Dok budemo imali domaćih izdajicah, dotle ćemo imati tudjinacah gospodarah. Izdajica ćemo imati dok se narod neosvesti“ – rekao je Starčević.
„Dok se narod drži svojih izdajica, dok narod, pred cijelim svijetom, kaže, da on nije nego za sužanjstvo, dotle ne budemo imali snage i ne budemo ništa učinili, nego će nas neprijatelji perušati i predavati, ako budu morali jedan drugomu, da nas pomalo daveć konačno zadave“.
U članku objavljenome 1883. u časopisu „Sloboda“, Starčević je, imajući vidu mentalitet i političku zrelost hrvatskog naroda, dao još jednu važnu poduku koju je na ovome mjestu prilika citirati, a koja je i danas posve aktualna:“ Izraz pervaka stranke prava, koj mi se daje, bez dvojbe, razumeva se tako da sam medju jednakimi drugovi možda najstarii u godinah i u javnu poslovanju. Zato mi godi i ova čast; a u svemu ostalom, nas svaki jest i ima biti pervak na svojemu mestu, u svojoj radnji. Žao mi je, da se uznose i uzveličavaju moje zasluge za domovinu. Po mojemu osvedočenju, to je glavna mana Hervatah, da lahkoumno hvale i lahkoumno kude; u pervom slučaju poveravaju se preko mere i gube samostalnost, u drugom su nepravedni, u obih samo si škode. Živa čoveka, koji se bavi javnimi posli, nevalja slaviti, nego je dosta negerditi ga nakoliko nije kriv. Samo po njegovoj smerti moći je o njegovih delih obračun načiniti. Svatko, radeć za obćenito dobro koliko može, samo svoje deržanstvo izvršuje, ako za to treba ili prima hvale, on je nečist sebičjak, ili, što još gorjega, ili doista slabić, i može škodljiv, pogibelan biti narodu, koj se na njega zanaša. Naša je povest puna takvih primera. Nebilo ih u buduće!“ (istaknuo D.D.).
U „Pisma Magjarolcah“ Starčević ponovno polemizira sa Slavoserbima i njihovim teorijama kako je Hrvatska premala da bude samostalna:“Po vašemu načelu bile bi morale propasti ne samo one četiri, nego sve deržave, koje biahu slabie od svojih neprijateljah. A nitko, ni jedna deržava ne bijaše, ne može biti uvek najjača. Dakle, po vašu, već davno ne bi bilo ni jednoga čoveka. Jer najjačji čovek, potukav ostale ljude bio bi, bez dvojbe, naravskom smertju morao umreti“.
„Makar Hervatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hervatah: neka ih to pet bude slobodno i srećno“ – poručuje Starčević svim protivnicima hrvatske samostalnosti, pokazujući time kako je njega misao misao slobode i kako je smisao stvaranja hrvatske države prije svega u osiguranju slobode za hrvatski narod.
„Jer trubiti, da narod hrvatski, narod, koji je kroz stotine godina bio mogućan, slobodan, slavan i srećan, koji je za druge toliko učinio, naroda ovoga zemljišnoga položaja uz more i tolike rijeke, u najpogodnijoj zemlji Europe, - narod u kome se je, što je drugdje prerijetko, junaštvo s umom vjenčalo, - trubiti da taj narod hrvatski može braniti i držati ovoga i onoga, nu da sama sebe ne može uzdržavati, nego da se mora podlagati slabijemu od sebe – to očitu neistinu, tu sablazan trubiti, što drugo može značiti, nego naš narod sramotiti i posvetiti današnje stanje, u kojem on nepravedno pogiba?“.
Nakon Rakovičkog ustanka i pogibije Eugena Kvaternika i još nekolicine pravaških političara uslijedio je težak udarac za Stranku prava, čiji je rad praktički bio posve ugušen. Starčević je neko vrijeme bio pod istragom u vezi s organiziranjem ustanka, ali je na kraju bio oslobođen svih optužbi. Od 1873. do 1878. radi u odvjetničkom uredu sinovca dr. Davida Starčevića u Jastrebarskom. U razdoblju od 1872.-1878. djeluje publicistički, ali se ne bavi praktičnom politikom. Nakon što je 1874. otvoreno Sveučilište u Zagrebu, pravaški nauk – nakon Rakovičkog ustanka podržavan uglavnom od strane mladeži – dobiva znatan zamah. Pravnici su u tom razdoblju bili najskloniji pravaškim idejama, a s obzirom na to da su na Sveučilištu činili natpolovičnu većinu, to dolazi do snažnog okretanja hrvatske studentske mladeži prema Stranci prava. Krajem sedamdesetih tako dolazi do oporavka stranke. Starčević tada odlazi u Sušak, gdje radi u uredništvu novoga pravaškog glasila „Sloboda“. Godine 1878. ponovno je izabran u Sabor, u kojem su se nalazila još četvorica pravaških zastupnika. Aktivno sudjeluje u radu Saboru, a osobito u Adresi kralju u kojoj zahtjeva da se Bosna i Hercegovina, jednako kao i Vojna krajina, što prije pripoji Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Na izborima za Hrvatski sabor 1881. Stranka prava osvojila je 9, a 1884. čak 24 zastupnička mandata. Ovo razdoblje naziva se zlatnim dobom pravaštva.
Međutim, u trenutku kad je Stranka prava bila na svome vrhuncu, te se osobito od 1881. počela pretvarati u nacionalni pokret, za hrvatskog je bana postavljen Khuen Héderváry, koji je nasiljem, terorom te svojom izbornom geometrijom nanio veliku štetu Stranci prava, čiji je broj zastupnika vrlo brzo pao na trećinu. Do kraja života Starčević je na svim izborima bio izabiran u Hrvatski sabor, ali je više djelovao kao ideolog, a manje kao praktični političar. Vođenje stranke preuzeli su Fran Folnegović, Josip Frank i David Starčević. A nakon što je Folnegović 1895. osudio studentsko spaljivanje mađarske zastave prilikom posjeta cara i kralja Franje Josipa I. Zagrebu, Starčević je zajedno sa zastupnicima Josipom Frankom, Eugenom Kumičićem i Milom Starčevićem osnivao Čistu stranku prava, tj. formalno „klub čiste stranke prava“. Iscrpljen bolešću preminuo je u Zagrebu 28. veljače 1896. u 73. godini života. Prema vlastitoj želji pokopan je na seoskom groblju u Šestinama, gdje mu je nadgrobni spomenik kasnije izradio akademski kipar Ivan Rendić.
(…)
Kao što je već istaknuto, Starčevićeva je veličina prije svega bila u tome što je prvi od hrvatskih političara, pozivajući se na načelo državne organizacije nacija, postavio zahtjev za stvaranjem samostalne hrvatske države. Starčević je nacionalnu državu smatrao jedinim legitimnim oblikom političke organizacije nacija. Samostalna država za Starčevića je nužna pretpostavka opstanka hrvatskog naroda. U tom se je zahtjevu pozivao na prirodno pravo, te prije svega na hrvatsko državno pravo. Kao što ističe povjesničarka dr. Jasna Turkalj:“ Interpretacijom povijesnih državnopravnih dokumenata, prava, povlastica i ugovora dokazivao je da su Hrvati od osnutka svoje države u ranom srednjem vijeku pa do najnovijeg datuma uspjeli sačuvati svoju slobodu i samostalnost, koje ju ponajprije jamčio Hrvatski sabor u kojem je narod svojom suverenom voljom, uz svoga vladara odlučivao o svim državnim pitanjima. Toga suvereniteta hrvatski se narod nikada nije odrekao, štoviše, nije ga se niti mogao odreći. Za Starčevića hrvatska povijest, državnopravna tradicija poznaje samo nezavisnu, suverenu i samostalnu Kraljevinu Hrvatsku koja je kao takva bila priznata i zajamčena međunarodnim ugovorima između suverenoga hrvatskog naroda i vladara 'tudje krvi'“.
U duhu hrvatskoga državnog prava, a u korespodenciji s modernim načelima samoodređenja naroda, Starčević je tako stvorio državno-pravni program ujedinjenja hrvatskih zemalja i stvaranja samostalne i nezavisne hrvatske države. Samo u samostalnoj državi hrvatski će narod prema Starčevićevu mišljenju moći slobodno razvijati svoje materijalne i duhovne snage. „... Dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova obstanka… Samo onda, kada se ovaj obstanak osigura, može nastati temeljito pitanje o rješavanju državnih struka narodna života“.
„Starčević je logički uvidio da nacionalni demokratski princip istom onda dolazi do pobjede, ako narod ima svoju državu, dok je svako drugo rješenje polovično i nevaljalo. Ako je hrvatski narod potpuna individualnost, a ne pleme ili dio neke vještačke cjeline, onda mora tražiti svoju nezavisnost i slobodu u svojoj državi. Da je pak hrvatski narod puna individualnost kulturna, etnička i državna, to uči prošlost i sadašnjost. Sve objektivne i subjektivne momente, nužne za narod, Hrvati posjeduju u punoj mjeri, a značilo bi deposedirati ih sa svih prava, ako im se ospori najveće pravo, pravo da budu gospodari u svojoj zemlji“(Filip Lukas).
No, država za Starčevića nije sama sebi svrha, nego je ona dužna „štititi i braniti osobnu slobodu državljana, koja je uvjet za sve ostale slobode, koja je temelj za sve radinosti i sav ljudski život čovjeka“. „Države grade i razgradjuju ljudi, a ljude vodi sloboda, blagostanje – sreća. Gdje ne ima ove, ni državi ne ima opstanka, pa bila kako mu drago stara i priznana. A državu utemeljiti, ili držati na nesreći državljana, još nikome nije pošlo za rukom, ter ako se nekoje vrieme što takova pričinja, prvom zgodom nestaje obsjene i s njom države“ (istaknuo D. D.).
O odnosu pojedinca i države Starčević piše: „Ako svakomu onomu jedincu, ako svoj onoj obitelji, ako svakoj onoj općini i t. d., ako svakomu zglobu državna tijela nije osigurano dijelništvo u svih državnih poslih, ako mu nisu stanovita prava tako ujamčena da se on njimi služi ne samo bez zapreke i straha od budi koga, nego da se njimi uspješno služi za svoj napredak, onda takova hrpa ljudi nije država, nego nevoljništvo koje, osnovao i držao tko i kako mu drago, prije ili poslije mora se raspasti i preurediti kako treba.
Nad jedince, nad obitelji i t. d ., općinom i t. d., nad svimi udi države najviša oblast ima bditi samo za olakšati izvršivanje njihovih prava i dužnosti, samo za braniti svakoga i sve od nepravedne štete, budi domaće budi izvanjske. Na taj način o državi, da tako rečemo zakonitoj, ne stoji onaj nauk koji hoće da svaki državljanin, za biti državljaninom, za uzdržati državu, mora više-manje od svojih osebnih prava otstupi, ter ta prava ustupiti najvišoj vlasti. Protivno, u pravoj državi, i samo u njoj, jedinac dobiva mogućnost i sigurnost služiti se svimi svojimi pravi. Protivan nauk služi samo za sakrivati tlačenje i bezakonje, i za omraziti ljudsko društvo, državu, svim razumnim i plemenitim dušam. Jer kako da smatra čovjek stanje, kako da smatra državu gdje je on samo podnožje drugoga čovjeka, koji je možda slabiji, tuplji, gori od njega? On to mora smatrati prokletstvom, nesrećom“.
Protivno kasnijim fašističkim koncepcijama koje su zagovarale slijepo obožavanje države („Sve u državi, ništa izvan države, ništa protiv države“), Starčević je, dakle, državu smatrao kao servis građana, kao najpogodniji instrument za ostvarivanje osobne slobode svakog pojedinca. Kao demokratski orijentirani političar bio je protivnik još jednog bitnog obilježja kasnijih totalitarnih sustava, a to je slijepo obožavanje vođe. O tome je zapisao:“ Ali jedan muž uvek ostaje samo jedan muž, i bio velik kako mu drago, narod koj ga je rodio i velikim učinio još je većji od njega. A narod koj je pao samo na jednoga muža vredno je i mora da propadne“.
„Onaj, koji hoće stajati na čelu naroda“ – ističe Starčević - „mora imati nagnuće naroda, a to mora zavrijediti time, da se pokaže narodu kao čovjek nepokvarene ćudi, opsežna i uznosita duha, čista odvažna srca, koji zaboravlja na svoje vlastito biće, dočim u samoj sreći naroda nalazi i svoju sreću, koji iskreno i duboko ćuti boli i trpljenje naroda, kome je srce zauzeto jedino za istinu i pravdu, koji se neustrašivo bori za dobro i slobodu naroda, koga od svete težnja njegove ne odvrati ni laskanje, ni obećanje, ni preziranje, ni muke, ni ista smrt. Samo takav čovjek kadar je uznesti čuvstvo i duh naroda svoga. A kad predobi srce i uznese misao naroda, paziti mora, da mu podijeli pravac nepokvarenosti. Ovakve muževe naziva historija velikim“.
O odnosu pak pojedinca prema društvu Starčević piše sljedeće:“ U istinu, čovjek se ne može bez društva ni rodit, ni odgojit, ni živjeti; on je druževan od narave, on od narave ćuti potrebu društva kako i potrebu zraka, svjetlosti, hrane, zaklonice proti nepogodnu vremenu, i t. d. Kad je dakle društvo upravo glavni uvjet njegova opstanka i napretka, tko može reći da je društvo kao takovo po čovjeka zlo; tko može iskati da čovjek društvu za volju žrtvuje još i ona dobra što bi ga osamljen, izvan društva imao? I kad bijaše i još ima društva, država, u kojih čovjek ništa ne otpušća, od svojih osebnih prava, tko može reći da se društvo, da se država ne može uzdržati na grobu osebnih prava svojih pojedinih državljana?
Obično se kaže da čovjek izvan države, u stanju narave, ne ima nad sobom nikoga, nego da može raditi sve što može i hoće, ter dosljedno da on otpušća od svojih prava, dok to isto ne može raditi i u državi. Tu je istina da čovjek izvan društva, izvan države ne može ništa, i da mu je svatko jači gotov i neomeđašen poglavar i gospodara. Tu nije, kako se navadno govori, boj svih proti svim, to bo je nespodoba, protislovlje, nemogućnost, nego je boj svakoga proti svakomu, a to napokon, u stvari, izlazi na boj svih ostalih proti svakomu jedincu. Što sam ja učinio proti tebi, to će svaki drugi učiniti proti meni. Utečem li se k trećemu za pomoć, eto me u društvu, već nisam osamljen“.
Kao što je iz prethodno citiranih rečenica vidljivo, Starčević je bio zagovornik liberalnog oblika nacionalizma. Narod za njega predstavlja skup pojedinaca, a ne organsku cjelinu koja bi poništavala slobodu pojedinaca. Osnovni koncept Starčevićevih društvenih nazora svakako je – ističe povjesničar Tomislav Markus - „narodnost pod kojom shvaća slobodno razvijanje duhovne i tjelesne snage naroda bez štete za druge narode. Svaki narod ima svoje osobine, koje treba nesmetano razvijati. Narodi s različitim osobinama, na različitom stupnju ekonomskog razvoja i bez zajedničke prošlosti ne mogu uspješno živjeti u istoj državi. Na toj je osnovi Starčević odbacivao mogućnost federalizacije Habsburške monarhije, koji su priželjkivali mnogi članovi Narodne stranke. Dok je narod porobljen ne mogu postojati različite stranke, već samo pojedinci koji rade za i protiv naroda. Bio je blizak konceptu liberalnog nacionalizma, koji narod shvaća kao skup pojedinaca, a ne kao organsku natpersonalnu cjelinu u kojoj se pojedinac gubi. Ako se koristi novija sociološka terminologija, Starčević je zastupao koncept građanskog nacionalizma koji primarno ističe pripadnost određenoj političkoj cjelini. U hrvatskoj državi svi ljudi s 'indigenatom' (državljanstvom) politički su Hrvati, bez obzira na njihovo etničko podrijetlo, i obvezni su na lojalnost istoj državi. Hrvatstvo bi se, prema tome, primarno određivalo državljanstvom i pripadnošću hrvatskoj državi. Starčević je često navodio da i Ciganin može biti 'pravi Hervat' ako radi za samostalnost i slobodu Hrvatske, kao što pojedinci koji su podrijetlom Hrvati, mogu biti izrod, tj. 'Slavoserbi'“.
Prema Starčeviću, „čovek je dužan prilagoditi se i raditi za narod, za domovinu u koji se je nastanio, u kojih će živet i umret on i njegovo pokolenje“.
S obzirom na to da su mu bile posve strane rasističke ideje i koncepcije, Starčević je zapisao da je svaki „ narod smjesa različnih naroda, različne krvi. O nijednom Hrvatu ne može se reći, da ne ima krvi n.pr. rimske, ili grčke, ili koje barbarske, a može se reći, da danas ne ima nigdje same i čiste krvi Hrvata iz VII. vieka, kako ni one od nijednoga naroda iz onoga doba“.
O manjinama Starčević sudi ovako:„U svakoj zemlji ima pučanstvah različitih jezikom, verom, pasminom, itd., pa se po tomu i različnimi imeni zovu. I u Hervatskoj ima pučanstva talianskoga, židovskoga, ciganskoga itd. Mi neuvidjamo da ti nazivi obćenitosti stanovničtvu ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive neotimati i nenarivavati: neka ih svatko rabi i menja kako hoće. (…) Deržeć se toga načela, mi iskreno ljubimo i za brata deržimo i Serba, i Nemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca, itd., svakoga tko radi za obćenito dobro svega naroda i cele domovine, a plašimo se jednako i Hervata i Serba, itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam (istaknuo D.D.).
Polazeći od ideala Francuske revolucije, Starčević je smatrao kako u pravoj državi vlast pripada narodu, dok aristokratski duh potiče bahatost i surovost jer i najveća budala može uživati velike povlastice. U skladu s time na jednom mjestu piše: „Ne daj nam, Bože, pasti u ludost, u kojoj bismo rekli, da je narod pristao uz naš program, uz našu politiku. To ne, nego mi smo naš program, mi smo našu politiku iscrpli, složili iz prava, ćudi, duha, koristi, iz potreba naroda hrvatskoga, to nije čudo, što je sav narod za svoje“. U svom tumačenju narodnog suvereniteta Starčević je dosljedan, tako da smatra kako on pripada svim dijelovima naroda, jer su svi ljudi po prirodi jednaki:“Ako svakom pojedincu, ako svakoj obitelji, općini itd., ako svakom zglobu državna tijela nije osigurano dioništvo u svim državnim poslovima, ako mu nisu stanovita prava zajamčena, da se on njima služi ne samo bez zapreke i straha od bud koga, nego da se njimi uspješno služi za svoj napredak: onda takova hrpa ljudi nije država, nego je nevoljništvo, koje osnovao ga i držao tko mu drago, prije ili poslije mora se raspasti“.
„Jer proti odluki naroda neima priziva, proti volji naroda, bila ona kakova hoće, u njegovoj domovini neima zakonite obrambe, nigde neima blagoslovljena uspeha“.
Što se tiče oblika vladavine, Starčeviću je bila uzor ustavna monarhija i britanski parlamentarizam. Iako uvjereni demokrat, kazao je, međutim, i to kako ne drži „ni jedan način vladavine apsolutno dobrim i spasonosnim. U liberalnoj formi može biti sadržan najokrutniji despotizam“. „Što se mene tiče, absolutizam, konstitucionalizam, konservativizam, liberalizam, ovi i ovakovi izrazi meni su prazne reči. (...) A svaki obstojeći sustav, bio on kakav mu drago i bio on gdegod, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda“ (istaknuo D.D.).
Danas, kad su svim političarima puna usta „pravne države“ i „vladavine prava“, valja istaknuti i to kako je Starčević bio jedan od najdosljednijih zagovaratelja pravne države. U skladu s time on piše da nema dobra po narod „dok budu gospodovali seljani, gradjani, plemstvo, duhovništvo - itko osim zakona, što ga načine svi, na koje on spada“. Međutim, on ističe i to kako „ne imati zakon potvrđen, ili nikakov, nije većje zlo nego imati ga, a da ga samovolja, kad joj se svidi, bez straha gazi“. Za Starčevića „pravo je duša društvena života. Sila može pravo gaziti, ali svaka ljudska sila ima jačju sestru si. U svoj povijesti neima ljepšega prizora, nego gledati, kako i svoja prava gube oni, koji prava drugih gaze“.
No, da bi zakon bio zakon, on prema Starčeviću mora biti pravedan i temeljiti se na moralu i zdravom razumu. Pavao Barišić o tome piše „Kao zakonski okvir pravne države, pravaštvo ne drži ništa do zakona koji se ne temelje na prirodnom, običajnom pravu i koji su u protimbi sa zdravim razumom i moralnim normama, te je protiv bilo kakve samovolje zakonodavca i zakona za dnevno-političke potrebe. Štuje se samo ono što jamči slobodu svakoga čovjeka i svakoga naroda. Zakone koji nisu uređeni po prirodnom pravu, razumu, moralu i povijesnom temelju, Starčević naziva mnoštvom izreka i poriče im svojstvo zakona. Za njega su pravda i sloboda nužno povezani“.
O odnosima između raznih grana vlasti u Starčevićevim razmatranjima čitamo sljedeće:“Zakon je bo izražena volja naroda, sabor je odbor naroda, vlada je odbor sabora, vladar je pervi državljanin, koj i sam izveršiva, i pomoćju vlade bdije, da i svi ostali izveršivaju zakon“. „… Političke stranke, koje, u deržavi slobodnoj, nisu drugo nego sud naroda o stanju svoje domovine, o svojih javnih poslih“.
Iako je smatrao kako samo obrazovani ljudi i intelektualci mogu razumjeti političke događaje i voditi narod, Starčević je zagovarao sklad svih slojeva društva. „Seljanstvo i najniže građanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubit i ta dva velika življa i njihove sve dijele, ako se svojski zauzme, da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vijenac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napretka za obranu domovine“.
Za Starčevića seljaci su „ glavni stup, koji drži narode i države, ako oni ne imaju, ni drugi ne mogu imati, ako oni propadaju, ni drugi se ne mogu uzdržati“.
„ …Sretna gospoda mogu biti samo uz sretnu negospodu; pače da neima gospodina van svatko pod svojom kapom; da višji - gospoda - moraju služiti, ne zapovijedati puku; da je uljudnost sveto držanstvo svakomu, i ako je gdje iznimka, da narod ima pravo neuljudan biti naprama gospodi koju on hrani i uzdržava, a nikada gospoda naprama narodu, svojemu ...“
Kao pristaša načela jednakosti, smatrao je kako su svi ljudi po prirodi i pred Bogom jednaki, dok se eventualne društvene razlike među njima ne smiju temeljiti na porijeklu, nego na znanju, sposobnostima i moralnosti.
U međunarodnim odnosima Starčević se je zalagao za mirno i dogovorno rješavanje sporova, smatrajući kako „rat dokida sva pervašnja odnošenja među narodi“. Dosljednome tomu, Starčević piše kako „nije moguće da se dva naroda posvade tako da se bez rata ne mogu raskrstiti. Takove zavadnje do danas nije bilo. Jer rate zapaljuju oni, koji ne prolivaju krv, a narodi, koji niti znadu niti mogu uzbiti njihove petljanije, vojuju proti volji, nego od potrebe koju su im nekoliko čovjeka stvorila. Dok namjesto onih nekoliko ljudi stupe cijeli narodi, odmah nestaje petljanija“.
Imajući u vidu sve što je prethodno rečeno o Starčevićevim političkim, ideološkim i društvenim pogledima teško je ne složiti se s Matoševom konstatacijom kako je Starčević bio „jedan od najliberalnijih, najslobodoumnijih Hrvatah i da naši reakcionari vrlo dobro znadu zašto ugasivahu njihovi, doskora gotovo svemožni, književnici i farizeji ovu prvu svijeću koja zaplamsa na grobu hrvatske slobodne misli“.
Govoreći o Starčevićevim religioznim shvaćanjima, valja istaknuti kako je zagovarao načelo laicizacije, tj. smatrao je da vjera treba biti privatna stvar, te da crkva treba biti strogo odvojena od države. U njegovim razmatranjima o vjeri tako čitamo: „Stranka prava ima narod podučiti, da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dieli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako, da ne smi nitko u ničiju dirat ni svoju drugomu namećati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i slobodi, i da dosadanja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljem naroda“ (istaknuo D.D.) .
I dalje: „Vjera je stvar duševnosti, nju ne može nitko nikomu narinuti, ni ubiti (…) Bez slobode i bez blagostanja vjera, istina, ostaje svetinjom; ali ne može se u ljudskim srcima kako valja razvijati, ni u ljudskim činima spasonosno, po svojoj naravi, pokazivati (…) Sloboda i blagostanje oni su uvjeti bez kojih o pravoj snagi, o potpunu uplivu vjere, o moralu uopće ne može zazbilja ni govora biti. A gdje vjera upravlja, blagostanje pomaže, sloboda izvađa, tu je prava sreća, pravi napredak“.
Privatno, iako je vrlo često kritizirao katoličko svećenstvo, Starčević je bio vjernik i katolik. „Lakše je sazidati grad u zraku, nego načiniti deržavu bez vere u Boga“ – piše tako jednom prilikom. Njegova kritika svećenstva nije bila kritika katoličke vjere, nego političkih aktivnosti svećenstva. Ona je bila povezana s činjenicom da je dio svećenstva pristajao uz njegove političke protivnike, tj. Narodnu stranku te služio kao oslonac režima. U studiji o odnosu pravaštva prema vjeri Tomislav Jonjić ovako tumači Starčevićevu kritiku dijela hrvatskog svećenstva: „Starčevićeva i Kvaternikova kritika nekih crkvenih ljudi uvijek je, dakle, bila kritika njihova društvenoga i političkog djelovanja, a nikad osuda vjerskih i etičkih načela zapadnoga kršćanstva, još manje raskid s tim načelima. Isto vrijedi i za njihove autentične sljedbenike iz katoličkih redova. Nipošto se, dakle, zagovaranje vjerske snošljivosti, što ima istaknuto mjesto u svakoj fazi borbe za osamostaljenje i slobodu Hrvatske, ne smije tumačiti kao pravaško pristajanje uz etički i vjerski relativizam i liberalizam“.
Zanimljivo je za spomenuti kako je Starčević kao katolik zamjerio biskupu Strossmayeru i njegovo poznato držanje na vatikanskom koncilu, tj. njegovo glasovanje protiv dogme o papinoj nepogrješivosti na doktrinarnom planu. Povjesničar Bare Poparić tako svjedoči da mu je Starčević jednom prilikom rekao “da se čudi, kako je moguće, bez ozljede zdrava razuma pobijati tu dogmu, ako se vjeruje, da je Spasitelj osnovao crkvu katoličku i ako se logički misli“.
Jedna od bitnih odrednica Starčevićeva poimanja odnosa između vjere i narodnosti, svakako je naglašavanje činjenice da „vjera ne dijeli narod“. Promjenom vjere ne mijenja se narodna pripadnost. Stoga je on smatrao Hrvatima i pravoslavce i muslimane, koji žive u hrvatskim zemljama, ubrajajući tu i Bosnu i Hercegovinu. Dakako, ovdje treba naglasiti kako u Starčevićevo vrijeme posrbljivanje hrvatskog pučanstva pravoslavne vjeroispovijesti još uvijek nije bilo provedeno, pa je tako bilo moguće da su u početcima djelovanja Stranke prava upravo pravoslavci (čak i njihovi svećenici!) bili jedni od udarnih snaga pravaške ideologije. Da Beč nije stopirao Kvaternikov prijedlog osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve, nacionalna identifikacija pravoslavnog stanovništva svakako ne bi otišla u smjeru u kojem je otišla, barem ne u tolikom postotku, a velika je vjerojatnost da bi u perspektivi bila spriječena i mnoga krvoprolića i ratovi.
Starčevićeve ekonomske zamisli bile su determinirane njegovim nacionalno-političkim shvaćanjima. Smatrao je da se uspješna gospodarska politika može voditi samo ako je Hrvatska samostalna država, jer se samo tako može izbjeći gospodarska prevlast jačeg naroda. Politička sloboda preduvjet je uspješne ekonomske djelatnosti koja vodi do napretka. „Bez dvojbe, politička sloboda jedini je način, kojim si može zasužnjen narod pomoći. Dok njegovo celo gospodarstvo stoji u šakah drugoga, dok on nemože svoje celokupno stanje urediti po svojoj volji i po svojih probitcih, dotle on nemože nego siromah, nego pokvaren, nego sužanj biti“. Poljoprivredu je Starčević smatrao temeljem narodnog gospodarstva, dok su mu obrt i industrijska problematika strani. Sa simpatijama je govorio o zadrugama, smatrajući kako je zadruga dok se ne pokvari „najvećja (…) blagodat, i lahko se derži, i lahko napreduje; a kad se pokvari, ona je najveće prokletstvo, i nitko je ne može uzderžati, već samo na nesreću, za propast svih njezinih članova“.
Ako se je Starčeviću kao političaru iz nacionalnih redova nešto spočitavalo, onda je to svakako bilo stanovito nerazumijevanje praktične politike. Iako je opravdano kritizirao „praktičnjake“ – u praksi to su obično ljudi bez ikakva načela koje svatko može kupiti – njegova je upornost u obrani svoga političkog programa – ističe Lukas – „gotovo (..) graničila s nepolitičnošću, jer politika je postignuće onoga što je trenutno najviše moguće, dok je Starčević uporno stajao na postignuću integralnoga programa, pa nije mario za časovite uspjehe, prepuštajući potpuno ostvarenje budućim naraštajima i Providnosti, koja je – po njegovim riječima – dosudila našemu narodu bolju budućnost“.
I Matoš će o tome primijetiti:“Tragika pravaštva je baš u tome što vođe bijahu književnici, idealisti kao Starčević i Kvaternik, odgajajući u politici duh literaran, idealističan i konzekventan, ali sasvim nepolitičan i nepraktičan: političari, koji u doktrinama Vođe i napadajima proti 'praktičnjakom' negirahu sam duh politike, duh praktičnog, realnog, momentalnog narodnog interesa. Ne postižući ideala Slobode, okrenuše se u pesimističnom, fakirskom, pasivnom prosvjedu od neidealne političke stvarnosti, posmatrajući 'pro aris et focis' s rezignacijom Indijaca pupak idealnih programa ili ulazeći u posao s fanatičnom, revolucijskom, ali nepolitičkom i nekorisnom vjerom očajnika“.
Sličnu kritiku iznosi i dr. Ivo Pilar: „On (Ante Starčević, nap. D.D.) je učio hrvatski narod, da treba da ima svoju državu, ali je duboka tragika, da je negirao praktički problem vlasti, jer nikada nije išao na vlast. Nije razumio da su Hrvati kroz 800 godina, pošto nisu imali svoje države, izgubili smisao za problem vlasti, te da onaj koji ih je učio politici morao učiti i vlasti. A. Starčević je radio upravo protivno, on je Hrvate odgojio za negaciju vlasti“.
No, unatoč navedenim kritikama, mišljenja sam da su se događaji u budućnosti poklopili na takav način da se je Starčevićeva „nepolitičnost“ u perspektivi ipak pokazala ispravnom. Posljedica, naime, Starčevićeve „nepolitičnosti“, tj. njegova zazora od praktične politike je ta da je hrvatski narod jedan od rijetkih u Europi i svijetu koji za oca domovine imade povijesnu ličnost koja je u bitnome zastupala besprijekorne državnopravne, političke, ideološke i društvene stavove, a da se pritom nije okaljala u blatu praktične politike, iz koje – kako piše njemački književnik Friedrich Schiller – nitko još nije iznio čistu dušu. Starčević je kao takav ostao nepotrošivi svjetionik čije je svjetlo rasvjetljivalo, a i u budućnosti će nemilosrdno rasvjetljivati tamu izdaje, grijeha, pokvarenosti i prevrtljivosti. Stvaranje hrvatske države devedesetih pokazalo je kako su jedino Starčevićeve ideje bila ispravan temelj za hrvatsku politiku, dok su sve ostale anacionalne ideje doživjele svoj poraz, premda neke od njih još uvijek žive u glavama nekih „Slavoserba“. Ako Hrvatsku želimo preobraziti u uspješnu zemlju u kojoj će svatko moći živjeti od svoga rada i zauzimati položaj koji odgovara njegovim sposobnostima, ako želimo Hrvatsku koja će biti uvažavana u međunarodnim odnosima i koja će ravnopravno s drugim narodima graditi – kako se to patetično kaže – „bolji svijet“, onda je vrijeme da se Starčevićeve ideje počnu primjenjivati u praksi, umjesto da se na njih pozivamo samo deklamatorski u pojedinim prigodama. Slijedeći Starčevićevu misao, zasigurno ne ćemo skrenuti na krivi kolosijek. Na krivi kolosijek dovela nas je upravo negacija Starčevićeve misli - misli nacionalne slobode i socijalne pravde, misli etične.
Možda i najtočniju i najpoetičniju ocjenu Starčevićeva lika i djela te njegove veličine i značenja za hrvatski narod dao je hrvatski književnik dr. Mile Budak kad je zapisao: „Starčević je bio Učitelj i Mesija, koji nije došao s nekim novim bogovima i evandjelima. On je došao samo da razradi, da iznese na svijetlo sve ono, što je hrvatski narod od vajkada imao i sačuvao; on je došao da ispod pepela razmaše i ispuše žeravicu, koja tamo tinja stoljećima i čeka svoju domaćicu i svoje vrijeme; on je došao u tisućgodišnje dvorove svoje domovine, na kojima nisu prozori već stoljećima otvoreni, pa je teška zapara, vlaga i otrovni plin prijetio, da će pogušiti stanovnike i upropastiti dvorove. Starčević je došao i ličkom gorštačkom odlučnošću širom razjapio sve prozore i otvore, a gdje se nisu dali otvoriti, tu je njegov vjerni drug Kvaternik udario – olovom i krvlju“.
Najznačajniji književnik hrvatske moderne, Antun Gustav Matoš, ovim je pak riječima opisao Starčevićevu veličinu: „U teškim momentima jedni pravi, svjesni Hrvat bijaše Stari i zato je on nama zemlja naša, narod naš, naša riječ, naše pravo: on je naša trobojnica! (…) Besmrtna je Starčevićeva zasluga što je u ilirizmu uskrisio i od slavosrpštine sačuvao ime hrvatsko. On je otac našeg nacionalizma. Njegove pravaške misli primiše i druge stranke. Tomašićeva pacta conventa su u Starčevićevu duhu. Dok su Gaju bili temelj našoj 'ilirskoj' narodnosti Srbi, Stari je propovijedao sasvim naravnu istinu da su temelj našoj hrvatskoj narodnosti – Hrvati. Dok je ondašnjim kao i današnjim realistima bila Hrvatska – utopija, a Jugoslavija – realnost, Stari je mislio sa događajima obratno (…)“.
Kako bi se upotpunio mozaik Starčevićevih misli i pogleda, u prilogu donosimo još neke od njih, koje su zapisane i izrečene u različitim prigodama, i o različitim nacionalnim, političkim, društvenim te općenito životnim pitanjima. One će još dodatno potvrditi Starčevićevu veličinu i političku neuništivost.
„Za popraviti druge, treba da svatko sebe popravi, pa da svi složno nastoje po pravici popraviti medjusobne odnošaje“.
„I dok svatko gleda da dobiva što više, ne pazeći na pravicu; dok se jadnici moraju natjecati za zalogaj kruha; dok stroj bogatu služi a siromaka tare; dok je hrpa siromaka a razmjerno rukovet bogatih; dok ne ima vjere, ni ljubavi, ni umjerenosti, nego dok svatko bezobzirno nastoji uživati što više može - dotle budi kakovo raspravljanje i popravljanje društvenih odnošaja mora biti prostom sanjarijom“.
„Čovjek dotle nije siromašan, dok se i sam ne smatra siromašnim, a to je, dok ne ima više redovitih potreba nego li imetka za podmiriti te potrebe. Ne trebaš li više nego imaš? Bogat si, pa makar malo imao. Trebaš li više nego imaš? Siromah si, pa makar na milijune prihoda imao“.
„Ljude, koji traže samo svoju korist ili raskoš, pod ništo ne primati u stranku i za ništo ne zanašati se na nje, osim ako je temeljita nada, da će se popraviti, i ako svojski o tomu rade, bez da su budi čime osim osvjedočenja na to primorani. Onakovi bo ne samo nisu za pravu radnju, ne samo ne mogu koristiti dobroj stvari, nego oni će je svakomu za svaku plaću izdati“.
"Narodu ništa ne obećivati, dok mu ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one, koji mu obećavaju“.
„U svojih domaćih poslih svaka je država neodvisna i samostalna, nego je ujedno omeđašena svojom vlastitom snagom. Vladari niti se mare koga izvana bojati, ako su složni sa svojimi narodi, niti se mogu izvanjskoj pomoći nadati, ako se posvade sa svojimi narodi. Narodi, ako hoće, stoje naprama svojim vladarom samo kao naprama jedincem ljudem. Ako vladari skladaju s narodi, je li moguće da države ne budu presrećne? Ako li su vladari protivni narodom, tko može sumnjati u kojoj je toj stranki pravo, snaga i uspjeh? Ako dakle narodi trpe više nego li bi morali, ili ako vladari gube prijestolja, neka jedni i drugi svoju nesreću pripišu samim sebi. Uz to presveto načelo nije moguće da svaki narod, samo ako hoće, nabrzo ne dobije slobodu i svoj udes u svoje šake, nije moguće da se nevrijedan vladar dugo uzdrži“.
„Danas ti je stanovito pitanje razjasnjeno s ove, s one strane, u ovom ili onom stupnju bistrine, ter o njemu imaš stanovit nekoj nazor. Sutra bude ono pitanja s više stranah, u više pogledah, još bistrie razjasnjeno. Dakle, naravska je stvar, ako si čovek uman, ako te razlog vodi, i ti moraš tvoj nazor ob onomu pitanu promeniti. U tomu stoji napredak, u tomu vlastitost umnih bitjah. To će reći: ne samo nije sramota, nego je i deržanstvo i slava, iz valjanih razloga nazore menjati. Nego i sramota je i nedostojno, neimati, ne gledati da dobiješ, bilo kakvo nazor, ili nazor bez razloga imati, i bez razloga menjati“.
“Pokazati čitatelju istinu i neistinu, lepo i ružno, dobro i zlo, plemenito i sramotno, koristno i škodljivo, pravo i krivo: to je sve što se od pisca može očekivati. Ja ću se ili toga deržat, kako mogu, ili ću mučat i mirovat. Gde tako ne biva, tu je knjižtvo najgnjusniji obert, i ta sramota, izuzev po nešto Englezku, danas više-manje vlada celom Europom i Amerikom“.
„Ja sam se od detinstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bi i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati“.
„Kad znate da se je toliko narodah, što-no se uvališe u zapad, potaliančuilo, pofrancezilo, pošpanjolčilo; da su toliki narodi primili u svoju cerkvu jezik latinski ili gerčki; u svoj život zakone rimske: što deržite vi do prošlosti naroda Hervatskoga, onoga naroda, koj je Rimljane u svojoj domovini pohrvatio; kod kojega, tako bliza suseda nema ni traga rimskim zakonom ni ustanovam; koj je svoj jezik u cerkvu uveo, koj je kerstjanstvom nadahnuo sav sever Europe?“.
„Mi bratjo i prijatelji, mi deržimo narodnost za svetinju, i plašimo se onoga koi ju manje ljubi negoli mi, a to jer takova smatramo za utvoru koja je lišena, posle ćutenja čiste duševnosti i onoga slobode, najugodniega i najveličanstveniega čuvstva što ga narava čovečja može imati; nu mi vam iskreno izpovedamo, da se pod izlikom narodnosti radilo i da se radi o nesreći svih nas, i da nam se narodnost, ako se za vremena neosvestimo i nestupimo na pravu stazu, svima bude glave verći.
„Zakunimo se na svetom grobu naših mučenikah, a taj je grob sva naša domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti otce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratstvo“.
„Vi govorite o kraljevinah Hervatskoj, Slavoniji i Dalmacii, a zna se, da sva ta tri dela sa drugimi kroz vekove sačinjavaše jednu kraljevinu Hervatsku, a napose nijedan taj del nije bio kraljevina, niti je imao kralja. U svih zemljah Europe bijaše herpah samosvojnih deržavah, pak su otačbenici radili, da sve slože u jednu; a vi, gospodo, vi cepate u zemljopisna imena naš narod; vi izmišljate deržave, kojih ikada nije bilo; vi obavljate posao tudjinacah, nepriateljah našega naroda“.
„Za stalno, svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu, primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati. U tom ga nesme prečiti njegovo makar temeljito osvjedočenje da obstojeći sustav nevalja, ili da se neslaže s njegovimi načeli. On bo ima služiti narodu, i samo ako mu može svojom službom koristiti, deržan je primiti ju. Osobni nazori imaju se podložiti obćenitu dobru; i bolje je ikoliko dobra činiti, nego učiniti ga ni malo. Pače ono jer deržanstvo tako sveto, da otadžbenika veže i onda, kada zna, da u obstojećem sustavu nemože ni malo dobra učiniti, nego da svojom službom može pripomoći, da se sustav na bolje okrene“.
„Narod, koji uviek traži zaštitnika, nije vriedan slobode“.
„Među istinom i lažju, među krepošću, i zlobom nema ugovaranja, ni nagodbe, u tim stvarima nema sitnarije ni malenkosti“.
„Tko se hrani kruhom naroda, ima narodu računa davati“.
„Uživajući, što imamo, stojeć, gdje moramo, upotrebljavajući, što možemo, svom snagom radimo o napretku Hrvatske, pa makar bili sigurni, da od toga napretka ne budemo ni kus doživjeli, a kamo li dobili“.
„Ako u ovom narodu bude pedeset muževa, osvjedočenih o svetosti slobode i zauzetih za svoj narod – mi, nas tri i naši drugovi, učinismo više nego li su agitori ikada učinili“.
Davor Dijanović
