Židovski moćnici u državi Hrvatskoj
Jasno je da država Hrvatska nije bilo željeno dijete u globalnom podaničkom svijetu. Stvaranjem suverene Hrvatske automatski se negiralo ono što su vladari svijeta dogovorili u Versaillesu, Teheranu i Jalti. Svim silama se željela sačuvati bilo kakva Jugoslavija pomoću hrvatskih masonskih podanika Ante Markovića i Budimira Lončara, zatim agresivnog svjetskog zločinca, Owenovog prijatelja Slobodana Miloševića, a naposljetku, famoznog plana Z-4. Nakon neuspjelih pokušaja da se spriječi stvaranje samostalne hrvatske države, nužno je bilo da Hrvatska iz toga rata ne smije izaći kao apsolutni pobjednik i pravednik. U protivnom bi se bacila ljaga na sve te svjetske moćnike koji su zdušno podupirali Jugoslaviju i Srbiju, a njihova savjest u očima javnosti ne bi bila čista. Židovski mudraci su teško prihvaćali samostalnu Hrvatsku jer Hrvate nikada nisu smatrali ravnopravnim narodom budući da Hrvati nikada nisu bili vlastodršci kojima se trebalo ulizivati i nisu bili vični diplomaciji i manipulaciji, za razliku od Srba.
Ljubica Štefan, velika hrvatska povjesničarka od Drugog svjetskog rata pa na dalje, dobitnica židovskog priznanja »pravednice među narodima« i veliki borac za istinu, iznijela je izjave pojedinih Židova kako je bivši Zagrepčanin dr. Menachem Shelach (Raul Špicer) izjavljivao da smrtno mrzi sve Hrvate, čitav hrvatski narod, a Židov Tedy Kollek je 1993. godine rekao kako su Hrvati gori od nacista. Ljubica Štefan navodi članak iz Jerusalem Posta iz 1995. godine u kojemu piše: »Hrvatska prošlost koči odnose sa Židovima.« koji ukazuju na trajni otklon i izoliranost Hrvatske od židovstva, odnosno od »vladara svijeta«. Ljubicu Štefan, koja je spasila toliko židovskih obitelji za vrijeme Drugog svjetskog rata u Karlovcu, židovski lobi je osudio i optužio samo zato što je željela istražiti istinu.
Sjećamo se saborskog Povjerenstva za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj iz 1999. godine čija je članica bila i Ljubica Štefan te je obilazila židovske općine (do 1990. godine djelovao je srpski naziv »jevrejske općine«) i pokušala
dobiti podatke o stradalim Židovima, a svuda je naišla na odgovor da oni te podatke nemaju. Kada su se podaci ipak nekako prikupili, Povjerenstvo je s četrdeset glasova »za« (samo je Slavko Goldstein bio protiv) utvrdilo broj žrtava i popis žrtava Drugog svjetskog rata dostavilo u javnost. Popis je izazvao pravi šok u već tada potpuno ljevičarsko-podaničkim medijima30. Povjerenstvo je popisalo 79 318 ubijenih Hrvata, 19 136 ubijenih Srba i samo 624 ubijena Židova. Nakon strašnih osuda hrvatske javnosti kojima joj se spočitavao genocidnost i fašistoidnost, popis se bacio u smeće i kao nevjerodostojan definitivno je službeno odbačen. Taj popis zasigurno nije bio konačan, ali na njemu su imena i prezimena te ostali osobni podaci koji su se mogli dopuniti. Ovdje je samo jedno pitanje bitno, zašto židovske općine nisu dale svoje podatke Povjerenstvu za popis žrtava? Odgovor se također može naslutiti!
Ljubica Štefan je prilikom suđenja optuženiku za ratni zločin Dinku Šakiću bila pozvana kao svjedok. Poznavajući je, govorila je samo istinu. Na izlasku iz sudnice dočekao ju je razjareni komunistički ideolog i »veliki ljubitelj« nove države Hrvatske, Zoran Pusić, inače predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, GOLJP (možemo si zamisliti čija on prava štiti), brat još poznatije »Hrvatice« te je napao jadnu staricu. Mediji to, jasno, nisu objavili, a da je starog komunista Pusića netko napao, naše neovisno novinstvo bi se raspisalo o rigidnim desničarima i zloglasnim ustašama.
Kada smo već kod optužbi za ratne zločine nad pripadnicima hrvatskih poraženih snaga u Drugom svjetskom ratu, židovski lovci na glave Centra Simon Wisenthal u suradnji s izraelskom agencijom Mossad, na čelu s moćnim Ephraimom Zuroffom švrljaju poput heroja po Hrvatskoj uz dužno štovanje predsjednika države Mesića, poznatog po zavlačenju ispod skuta svjetskim vladarima. Okomili su se na starce Ivu Rojnicu i Mirka Eterovića, a uvidjevši da im ova dvojica ostaju van dohvata ruku, pronašli su žrtvu u časnom čovjeku iz Daruvara, Milivoju Ašneru. Nadobudni Požežanin Alan Budaja prijavio je devedeset i dvogodišnjeg gospodina Ašnera, inače i austrijskog državljanina, kojeg pisac ove knjige osobno poznaje. Lovac na glave Zuroff dočekao je prijavu s oduševljenjem i podnio je optužnicu Milivoju Ašneru kao osumnjičenom za ratni zločin zato što je on obnašao dužnost predstojnika redarstva u Požegi 1941. i 1942. godine. Treba li netko tko je redovno obnašao svoju dužnost u bilo kojem režimu ići pred sud samo zato što je taj režim proglašen zločinačkim? Zar nam to ne govori da bi svi upravitelji Golog otoka, Stare Gradiške i ostalih zatvora u Titovom, također zločinačkom režimu, trebali biti osumnjičeni za razne zločine? Pravda je onakva kakvom je odrede pobjednici i naši vladari.
Ako u nekoj pravnoj državi članstvo u Komunističkoj partiji i pripadnost instituciji komunističkog režima nije kažnjivo djelo, zašto je zločin pripadnost ustaškom pokretu i institucijama ustaškog režima? Naša javnost, na čelu s poznatim hrvatskim Židovima, uzburkala se uz histeričnu potporu »nezavisnog« novinstva prilikom postavljanja pa skidanja spomen-ploče te imenovanja pa preimenovanja naziva ulica hrvatskog književnog velikana, Mile Budaka, samo zato što je, kao i Milivoj Ašner, pripadao institucijama ustaške vlasti. Na Milu Budaka su beogradski plaćenici 1932. godine izvršili atentat koji je preživio i nakon oporavka u zagrebačkoj bolnici sa suprugom otišao u emigraciju. U Zagreb se vratio 1938. godine i sprijateljio se s Vlatkom Mačekom. Tada nastaje njegovo najpoznatije djelo, roman u četiri knjige, Ognjište, o kojemu se izrazito pohvalno izrazio Josip Horvat u Jutarnjem listu od 31. srpnja 1938. godine, u članku pod nazivom Lička Ilijada. U vladi NDH obnašao je položaj ministra bogoštovlja i nastave i svim se silama zauzimao za neprovođenje rasnih zakona koje je sam izigravao štiteći profesore Židove i Srbe, o čemu je u doba komunističkog režima pisao Jaroslav Šidak. Za vrijeme svog službovanja održavao je prisne odnose s nekoliko zagrebačkih židovskih obitelji, a i čitavo vrijeme njegov službeni vozač bio je Židov. Zbog svog blagonaklonog odnosa prema Židovima njemački policijski ataše smijenio ga je s dužnosti ministra i poslao ga kao denuncija u Berlin gdje Budak nije imao nikakvog političkog utjecaja.
Njegova je jedina objektivna krivnja, za koju se nekoliko puta javno ispričao tvrdeći da mu je izletjela, krilatica »Srbe na vrbe«. Izrekao ju je jednom prilikom u Varaždinu. Tu je krilaticu izmislio i prvi izrekao Slovenac Marko Natlečen 1914. godine, ali to mu nije smetalo da za vrijeme kralja Aleksandra bude ban Dravske Banovine. Budaka su nakon završetka rata uhitili Englezi i predali partizanima 18. svibnja 1945. godine. Osuđen je na smrt vješanjem 6. lipnja 1945. godine, a sljedećeg dana je obješen. Mjesto njegovoga groba ne zna se ni danas. Monstruoznost bolesnog uma Titovih partizana možemo vidjeti iz njima svojstvenog zločina budući da su oni dan prije pogubljenja hrvatskog književnog velikana Mile Budaka silovali njegovu kćer Grozdanu i to mu priopćili prije samog pogubljenja. Ako su već pogubili čovjeka koji je imao samo krimen pripadnosti ustaškom poretku, nisu ga osta-vili da se na miru oprosti s Bogom.
U Hrvatskoj živi oko tri tisuće Židova, ali ima se osjećaj da ih je mnogostruko više. Oni su svuda oko nas, na sveučilištima, institutima, javnim udrugama, medijima, budni su čuvari »demokracije«, glas podaničkog hrvatskog naroda. Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Žarko Puhovski, jedan od svjedoka protiv optuženih hrvatskih domoljuba nakon sloma Hrvatskog proljeća, učestali je gost javnih medija (prisutan je više od predsjednika države ili predsjednika vlade) te uči nepodobne Hrvate što je to tolerancija i suživot, a državu kako mora slušati i ne zamjerati se moćnoj zapadnoj civilizaciji. Puhovski, čijem je Hrvatskom helsinškom odboru Soros dao potpisani prazan ček za pronalaženje hrvatskih ratnih »zločinaca« za vrijeme Domovinskog rata, razbacuje se u medijima izjavama poput one kako je nekoliko mjeseci ranije znao da će general Ante Gotovina biti pozvan u Haag te da je Hrvatska nastala pomoću terora i sl.31 Puhovski je član Odbora za nacionalnu sigurnost u Hrvatskom saboru, a očito ga najviše smeta, što sa zaprepaštenjem konstatira, da u Hrvatskoj ima više od 90% Hrvata.
Nezaobilazni je Slavko Goldstein sa svojim sinom Ivom, čovjekom istančana kriterija koji je bio zgrožen kada je djevojka Mirka Norca vodila i uređivala TV dnevnik te je u znak protesta napustio Vijeće Hrvatske radio televizije. On je strašno zamjerio sportskom novinaru Slavku Cvitkoviću što prilikom prijenosa Sinjske alke nije osudio razjarene posjetitelje i njihove ekscese. Spominjali smo i povjesničarku Mirjanu Gross, a postoje i drugi hrvatski prosvjetitelji i vjerni istražitelji antisemitizma u Hrvata. Kad takvi eksponenti objave bilo kakvu knjigu ili malo jače trepnu očima, odmah se okupe njihovi vjerni podanici na čelu s predsjednikom Stjepanom Mesićem. Samo za primjer, kod objavljivanja pojedinih djela, Židovi a Zagrebu 1918. - 1941. i Holokaust u Zagrebu, Mesić je prvi na promocijama, duboko im se klanja i uvjerava židovske prvake u Hrvatskoj kako holokaust i Jasenovac hrvatski narod nikad neće zaboraviti. Netko je jednom rekao kako Hrvati samo pamte od Dnevnika do Dnevnika pa je potpuno logično kako su već potpuno zaboravili Domovinski rat. Kome je više važno za sva stradanja hrvatskog naroda, od Bleiburga, Golog otoka, do Pakraca i Vukovara? Mesiću je možda puno važnije da Hrvati ne smiju nikad zaboraviti stradanja »Odabranog naroda«.
Slavko Goldstein, navodni liberal, a u srcu ipak nešto drugo, čak se ušuljao u prvu registriranu demokratsku stranku u Hrvatskoj, HSLS, na mjesto prvog predsjednika stranke, kako bi potpuno amortizirao demokratsku i nacionalnu struju Dražena Budiše, a od stranke učinio svratište jugoljevičara i »otrežnjenih« komunista. Slavko Goldstein je brzo napustio HSLS jer su u toj stranci prevladali Budišini liberali, a ne Bančevi kakve je Goldstein priželjkivao. Da je taj čovjek stvarno bio istinski liberal, a ne skretničar stranke, zar bi demonstrativno prekinuo svaku suradnju s Maticom hrvatskom kada se ona nije libila objaviti poznato povijesno djelo dr. Franje Tuđmana, Bespuća povijesne zbiljnosti? Taj liberal još je 1990. godine znao, što je i javno izjavljivao, da dok dr. Tuđman ne promijeni tekst svoje knjige, diplomatskih odnosa između Hrvatske i Izraela neće biti, a da Hrvatska u Europsku Uniju može samo zajedno s Jugoslavijom. Pitamo se, koliko je taj čovjek vidovit?
Kakve su sve pljuske i osude padale u svim »zavisnim« medijima na ime nakladnika Croatiaprojekta kad je ta nakladnička kuća tiskala knjigu Protokoli Sionskih mudraca. Po njima je to bio znak da se u Hrvatskoj ponovo rada antisemitizam i ustaštvo. Nije samo nakladnik osuđen i obilježen, poglavito zato što nosi takvo ime, iz čega proizlazi da su Protokoli hrvatski projekt, već su osuđeni i vlada, predsjednik Tuđman i hrvatska država, a posljedica tiskanja Protokola je pogoršanje hrvatskih odnosa s Izraelom. Ako se Protokoli tiskaju u bilo kojoj zemlji na svijetu (u Srbiji su objavljeni pod nazivom Jevrejska zavera) u pravilu se osuđuju samo nakladnici. Simptomatično je da je samo u Hrvatskoj sasvim drugačije.
Mladen Lojkić
Iz knjige "Vladari Svijeta"
Preuzmite knjigu besplatno:
http://www.4shared.com/document/tWO2tTbt/Mladen_Lojkic_-_Vladari_Svijet.htm
