Hrvatska numizmatika

ponedjeljak, 04.03.2013.

Regnum Noricum (Noričko kraljevstvo)

Noric Kingdom
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.



U zbirci keltskih novaca Arheološkog muzeja u Zagrebu (ubraja se među najbogatije zbirke te vrsti u Europi), nalaze se i tri vrlo vrijedna, upravo jedinstvena nalaza tzv. noričkih tetradrahmi. Specifičnost je tih nalaza u tome, što su po mnijenju istaknutih stručnjaka (Pink, Goebl) to najstariji norički novci. Osim toga, svaki od tih nalaza predstavlja posebnu cjelinu bez i jedne strane primjese, a ipak su tipovi kronološki povezani.

Sva tri nalaza potječu iz sjeverozapadne Hrvatske, i u svjetskoj su numizmatici poznati kao: Varaždinci (109 komada, nađeni 1843. godine), Samoborci (oko 1300 komada, nađeni 1922. godine) i Đurđevčani (oko 400 komada, nađeni 1887. godine), nazvani tako po rnjestima u blizini kojih su nađeni. Opis tih vrijednih nalaza bit će u dogledno vrijeme objavljen i u našim „Numizmatičkim vijestima“. Zbog toga smatram da već sada treba upoznati čitaoce s Norikom, dosad barem jedinoj u Srednjoj Europi poznatoj keltskoj organizaciji, u obliku kraljevstva, koju su Rimljani nazivali „Regnum Noricum“.

O Keltima i njihovim novcima pisao sam još 1965. godine opširno u dva broja (7. i 8.) Biltena našeg Društva. Držim da ovdje treba sada ukratko rekapitulirati osnovno o današnjem znanju o Keltima, posebno o onima u bivšem Noriku.

O pradomovini keltskih plemena i o njihovu dolasku u Evropu ne zna se gotovo ništa. Po ostacima njihova jezika utvrđeno je da pripadaju indoevropskoj jezičnoj skupini, romanske grane. Arheološki nalazi (istraživanja se obavljaju u našem stoljeću vrlo intenzivno) upotpunjavali su naše znanje o tim prethistorijskim plemenima. Arheološka iskopavanja na ostacima keltskih naselja (opidum) i grobistima (nekropole) po cijeloj Europi daju nam slike ne samo o seobama i pravcima kretanja keltskih plemena, već i o načinu života, običajima i kulturi. Tako je utvrđeno iz nađenih lubanja i kostura u keltskim grobovima, da se ne može govoriti o jedinstvenoj rasi niti o jednom narodu, već o plemenima, koja su vjerojatno u drugoj polovici drugog milenija, početkom Željeznog doba Europe, počela sa seobama s dalekog Istoka. Kao nomadi naseljavali su prostranstva južne Njemačke, sjevernu Švicarsku, oko gornje i srednje Rajne i gornjeg Dunava, te istočnu i srednju Francusku (Galiju). Ove su seobe išle u valovima kroz stoljeća. Neki arheolozi (P. Bosch - Gimpera) nalaze tragove tzv. Protokelta već u 9. st. pr. n. e. na Pirinejskom poluotoku, a arheološki nalazi u Galiji iz 6. st. pr. n. e. utvrđuju keltska plemena kao sudionike Ranog željeznog doba (Hallstatt), da bi u 5 s. postali nosioci tzv. La Tčne kulture Kasnijeg željeznog doba. Kroz ta tri do četiri stoljeća Kelti su u Galiji postali od nomada ne samo vješti ratari i stočari, već nalazi iz tog doba pokazuju da su bili vješti u rudarstvu, lončarstvu te obradbi drveta, željeza, stakla, izradbi zlatnih nakita i u drugim sitnim vještinama.

Kako nisu ostavili nikakvih pisanih spomenika i do rimskog doba ni poznavali alfabet (o tome kasnije), sve što o njima znamo zahvaljujemo starim grčkim i rimskim povjesničarima i putopiscima. Najstariji zapisi o Keltima (Galima) potječu iz vremena oko 500. pr. n. e. od Grka Hekataiosa iz Mileta, koji je u to vrijeme boravio u najstarijoj grčkoj koloniji Masaliji (današnji Marseille) na južnoj obali Galije, osnovanoj oko 600. g. pr. n. e. Poslije njega opisuje Kelte oko 450. g. pr. n. e. znameniti grčki povjesničar Herodot. Oko 350. imamo podataka od Pseudo - Skylaxa, te oko 150. g. pr. n. e. od Polybiosa. Poslije ovih redaju se rimski pisci, kao Apian oko 200. g. pr. n. e., Strabo (63. g. pr. n. e. - 20. g. n. e.), Diodor (oko 50. g. pr. n. e.), Livije (oko 60. g. pr. n. e.), Plinije Stariji (23 - 79. g. n. e.) i Gaj Julije Cezar, koji je u svojih 8 knjiga opisao 6 godina ratova (58 - 52. pr. n. e.) za osvajanje Galije i priključenje Rimu.(1)

Razumljivo je, da su navedene pisce zanimale u prvom redu značajke i osebine tih do tada nepoznatih „barbara“, o kojima su prve vijesti dobivali od trgovaca Feničana, Grka i Etruščana, koji su hrabro prodirali u do tada nepoznate krajeve srednje Europe. Jedna od najvažnijih baza trgovine na Sredozemlju, u ono doba, bila je spomenuta grčka kolonija Masalija odakle i potječu prve vijesti o barbarskim plemenima Galije.

Opisuju ih kao visoke, plavokose, divlje i vrlo hrabre ratnike, koji sa ženama i djecom u kolima putuju i često mijenjaju mjesta boravišta, inače da su pijanice i svadljivci, ali u biti požrtvovni i ponosni. Svako pleme imalo je svoga vođu, kojeg su birali svake godine. Naglo su se razmnožavali. To je bio jedan od važnih faktora što su često selili i tražili životni prostor.(2) Izgleda da su, uz ostalo, došli slučajno i do postupka kalenja svojih željeznih mačeva time što su užareni mač naglo stavili u hladnu vodu. Tako su mačevi dobili čeličnu elastičnu ovojnicu, te im brončani i željezni mačevi protivnika nisu mogli odolijevati. Uz to i pomanjkanje hrane za mnoga plemena brdskih krajeva ali i ratnički porivi, sve je to početkom 4. st. pr. n. e. bilo uzrokom velikih seoba i osvajanja keltskih plemena po Europi, Italskom poluotoku i Balkanu. Velike skupine njih pošle su preko Alpa u Italiju te 387. pr. n. e. opljačkavši Rim došle i do Sicilije. Drugi dio njih otišli su na istok i sjever do Češke i Moravske sve do Rusije. Treći su pošli uz Dravu i Dunav sve do Crnog mora. Usput ubijajući, pljačkajući i paleći, tako da su u ono doba predstavljali strah i trepet kamo god su došli.

Predaleko bi nas odvelo da nabrajamo sva putovanja i osvajanja tih strašnih ratnika, koja su trajala skoro dva stoljeća i kako su pojedina plemena, osvojiv pogodne i plodne zemlje, nametnula svoju vlast starosjediocima, te dobro organizirani, prirodno bistri i vješti u svim obrtima predstavljali gospodujući sloj. Kasnije, što više, nisu mnogo dirali ni religiju ni običaje pokorenih, već su kao napredan element uvađali nove metode u obradbi zemlje, stočarstvu, rudarstvu, lončarstvu i drugim zanatima. Početkom 2. st. pr. n. e. nastupa u Europi doba smirivanja.

Tako je područje, koje je predmet ovoga članka, tj. Noričko kraljevstvo, naselilo nekoliko plemena, kojima ni danas ne znamo imena i koja su stari pisci nazivali zajedničkim imenom Noričani. Teško je, skoro nemoguće, snaći se u torn kolu raznih keltskih plemena koja su nastavala teritorij od Rimljana nazvani Norik. Utvrđeno je samo da je bilo 13 plemena, ali im svima imena ne znamo.

Norik je obuhvaćao dobar dio alpskih pokrajina današnje Austrije, tj. Korušku, veći dio Štajerske i dio Slovenije: sa sjevera i zapada ograničen austrijskim Alpama, visokim Turama (Tauern) i Karnskim Alpama s juga Julijskim Alpama i Karavankama te Goričkim, Kočevskim i Žumberačkim gorama. Sjeveroistok i istočni dio bila je granica s Panonijom i Ilirikom, koja je od Dunava na jug išla skoro današnjom istočnom granicom Austrije.

Gorovita je to alpska zemlja, teško prohodna i zato lako obranjiva, s velikim šumama i pašnjacima, ali s malo oranica i obradive zemlje. No u utrobi tih brda krila su se neprocjenjiva bogatstva rudnoga blaga željeza, bakra, olova, cinka i zlata, te u sjevernom dijelu od Ilira već iskorištavane bogate rudnike soli i željezne rude, u okolici današnjeg Salzburga (Salzkammergut) s rijekom Salzach. Nedaleko, a uz jezero (Hallstaettersee), nalazi se gradić Hallstatt, pradavni centar trgovine soli i početak željeznog doba - po kojemu je i nazvano „Halštatsko doba“. Gradić od jedva 1.500 stanovnika imao je već u predkeltsko doba vrlo žive trgovačke veze s okolnim narodima. Za tako mali gradić neobično velika nekropola s do sada otkrivenih nekoliko stotina grobova, svjedoče o bogatstvu i razvijenom obrtu željezom.

Arheološki nalazi iz nekropola tog područja pokazali su, da su još u predkeltsko doba, tamo - početkom zadnjeg tisućljeća - prebivali stanovnici, koje po ostacima njihove materijalne kulture znanost ubraja u Hire, Venete, Rhete i slično, a za koje se podrijetlo nije točno moglo utvrditi. Smatra se npr. da su Iliri došli s područja centralne Bosne i Dalmacije, dok su Rheti prastanovnici iz sojenica oko alpskih i švicarskih jezera. Neki i Venete smatraju Ilirima. Ukratko, već u grobovima tih prastanovnika, osobito onih koji su pripadali sloju bogatih trgovaca solju i željezom, našlo se predmeta i keramike, koji su potjecali iz trgovine s Etruščanima i grčkim kolonijama (Masalija). U to vrijeme Ranog željeznog doba, trgovci s alpskim zemljama bill su Etruščani i Grci iz obližnje grčke kolonije Spine, na istočnoj obali gornje Italije. Od davnine poznatim putovima išli su preko Alpi sve do Dunava (jantarska cesta!) te uz Savu i Dravu do Panonije. Rimljani u to doba nisu imali vremena da se bave trgovinom jer su bili zauzeti ratovima u Italiji i organizacijom svoje rastuće moći.

U početku 4. st. pr. n. e. kad su keltska plemena svojim seobama i ratovima uznemirila cijelu Europu tražeći pogodne predjele i zemlje za naseljavanje, došli su i preko Alpa u gornju Italiju, u plodne ravnice oko rijeke Po - a. Tamo su zatekli Etruščane, koje su Rimljani istjerali iz srednje Italije. Jedan od knezova keltskog plemena Senona, Breno, uspio je sakupiti veći broj ratnika iz ostalih plemena a njemu se pridružiše i Etruščani. Breno sa svojim divljim četama prode Italijom kao orkan, pljačkajući i paleći, te 387. pr. n. e. dođe pred Rim. Sve što je moglo pobjeći nije čekalo dolazak Kelta, a ostatak se utvrdio u Kapitolu, koga su prema legendi spasile u noći guske svojim gakanjem. Uistinu, utvrđeni je Kapitol ostao pošteđen, jer Kelti u to doba nisu poznavali ni imali strojeva za rušenje utvrda. Tako je Breno, opljačkavši i popalivši Rim, prošao sa svojim četama sve do Sicilije, gdje su završili svoje pohode stupiv kao plaćenici u službu tadašnjeg gospodara Sicilije Dioniza. Ti događaji ostali su još dugo vremena u sjećanju Rimljana kao strašni doživljaji.

Uza sve to, Rimljani su se poslije skoro pola stoljeća oporavili i nastavili s osvajanjima ne samo sjevera Italije, već i okolnih zemalja i grčkih kolonija u Sredozemlju. Tako su, razumljivo, došli u konflikte s tada rastućom moći Kartage, države na sjeveru Afrike, koju su osnovali jos prvi poznati trgovci i kolonizatori - Feničani. Posljedica tih sukoba bili su tzv. Punski ratovi.(3) Prvi je trajao od 264. do 241. g. pr. n. e. kada su Rimljani bili prisiljeni sklopiti mir, ali nisu napustali ideju o svojoj vlasti u Sredozemlju. Kartaga, koja je imala važna uporišta na Pirinejskom poluotoku nije mogla trpjeti suparnike u trgovini po Sredozemlju, i kada je mladi Hanibal 218. g. pr. n. e. iz Kartage preko Španjolske, pod nečuvenim naporima, prešao Pirineje a zatim Alpe i došao u sjevernu Italiju, počeo je Drugi punski rat, koji je završio tek 201. g. pr. n. e. ne vojnom, već političkom pobjedom Rima nad Hanibalom.

Ovaj je drugi punski rat za našu temu interesantan zbog toga, jer su keltska plemena u sjevernoj Italiji kao i tamo živući Etruščani pomagali Hanibalu u borbama protiv Rima (Polibije).

Između dva punska rata Rim je poveo i ratove protiv Ilira 229. i 219. g. pr. n. e., ali nisu mogli osvojiti ta područja već su se samo utvrdili na obali Jadrana (istočnoj), gdje su osnovali kolonije Seniu (Senj), Scardonu (Skradin), Salonu (Solin) i Naronu (Kula Norinska, kod Metkovića) na ušću Neretve.

Po svršetku Drugog punskog rata Rimljani krenuše na sjever Italije da od barbara osvoje plodne ravnice oko rijeke Po. U neprekidnim ali uspješnim bojevima uspjelo je Rimu da istjera keltska plemena, a kao najotpornije pleme Boja, koji su tek 198. g. pr. n. e. zadnji napustili Italiju. Da bi osigurali svoju vlast a ujedno i trgovačke veze s okolnim zemljama, Rimljani osnivaju 182. g. pr. n. e. svoje uporište Aquileju na sjevernoj obali Jadrana, gdje je završavala od davnine poznata „jantarska cesta“, kojom je išla trgovina jantarom od Baltika preko Dunava do Jadranskog mora.

Povijest nam tako pokazuje, da su keltska plemena živjela u većem dijelu sjeverne Italije skoro dva stoljeća. Razumljivo je da su kroz to vrijeme u dodiru i trgovini s tada kulturnijim svijetom Etruščana i Grka, Kelti (Gali) ti prije strašni barbari postajali na plodnim ravnicama rijeke Po ratarima, stočarima, obrtnicima i trgovcima. Dostigli su, dakle, stanoviti stupanj kulture i civilizacije. Kao takvi, istjerani iz Italije, vraćali su se dijelom natrag u Švicarsku i Galiju, drugi (kao Boji i Taurisci) preko Norika u Češku i Podunavlje, treći uz Savu i Dravu u Panoniju te uz Dunav do Crnog mora. Tada to nisu više bili oni nekadašnji strašni ratnici, već plemena, koja su ostala bez zemlje i tražila „mjesta pod suncem“.

Nas ovdje zanima sudbina tzv. Noričkog kraljevstva.

Smatra se, da su već početkom četvrtog stoljeća prilikom velikih seoba i ratova keltskih plemena, neki od njih došli u visokim Alpama u zaštićeno područje, kojega su Rimljani kasnije nazvali Norikum. Tamo su se nametnuli prastanovnicima Ilirima (?) i organizirali prvu u torn dijelu srednje Europe poznatu državu u obliku kraljevstva. Rimski pisac Livije navodi da su tamo vladali knezovi pojedinih plemena, koje naziva „reguli“, tj. kraljići, te spominje i jednoga kralja: Kinkibilusa.

Već ranije, u 4. st. pr. n. e. kad su Kelti osvojili područja Norika i zaposjeli ilirske utvrde (burgove), bila je keltska zajednica raslojena po feudalnom sustavu, koji su Iliri već imali. Plemenski vođe, koji su se utvrdili na visovima i uzeli ne samo vojnu već i političku vlast u svoje ruke, organizirali su svoje bivše nomade u radni narod sa stalnim boravištern. Vrlo je vjerojatno da su takav socijalni sastav naslijedili od pokorenih Ilira, jer nam arheološki nalazi ilirskih nekropola svjedoče o vrlo bogatim grobovima (grobni humci) ilirskog aristokratskog sloja. Osim toga, naslijedili su od Ilira stanovitu kulturu i iskustva u korištenju materijalnih dobara, osobito u rudarstvu. Neosporno je da su Kelti već početkom 2. st. pr. n. e. imali u Noriku organiziranu zajednicu stanovite kulture. Kad su Rimljani već zauzeli velik dio gornje Italije, došli su i do granica Norika.

Kralj Kinkibilus, uočiv opasnost od Rimljana, šalje poslanstvo s darovima u Rim, da iznudi prijateljstvo. I sad se zbiva nešto neočekivano. Rim prima poslanstvo omraženih Kelta svečano i šalje svoje poslanstvo u Norik te sklapa prijateljstvo. Taj posve neočekivani obrat, kako će se kasnije pokazati, bio je izvanredan politički potez Rima, koji mu je donio ogromne koristi a bez ikakva rata. Od svojih trgovaca, koji su u većini rimskih osvajanja bili prethodnici, Rimljani su doznali za neprocjenjiva rudna bogatstva te male kraljevine. A važno je spomenuti, da je Italija bila, a i danas je, siromašna rudama i s malo željeznih ruda slabe kvalitete. Zbog toga su Rimljani bili primorani kupovati željezo od Feničana i Grka. A u Noriku je bilo željezne rude na pretek. U Italiji isto tako nije bilo ni rudara, topioničara ni sposobnih kovača oružja. A sve to je Norik imao.

Jedan od starih grčkih pisaca spominje, da su Rimljani još u 5. st. pr. n. e. pozvali iz Rhetie (Švicarska) keltskog majstora kovača Helikona, kako bi im u Rimu organizirao kovačnice oružja. I kada se Helikon poslije izvršenog posla vratio kući, donio je sa sobom vina, ulja, masline i grožđe. I ti Keltima do tada nepoznati darovi prirode bili su, navodno, uzrok da keltska plemena krenu na osvajanje Italije. (Se non e vero e ben trovato!)

Poslije sklapanja prijateljstva s Rimom, jedan od noričkih knezova pomaže 170. g. pr. n. e. Rimljanima sa 3.000 vojnika u ratu protiv ilirskog plemena Histra. Slijedeće godine jedan drugi knez nudi pomoć Rimu u ratu protiv Makedonije. Poznato je i njegovo ime - Balanos, iako ne znamo ime njegova plemena. U zadnjem desetljeću 2. stoljeća pr. n. e. Rimljani su u Noriku već tako dobro organizirali iskorištavanje rudnog bogatstva, da je, među ostalim, dobivanje zlata bilo tako obilno, da je u Rimu cijena zlatu pala za trećinu. Tako je Rim došao „bez po muke“ do kolonije, ne u klasičnom smislu već u modernom, te je ljubomorno čuvao i zaštićivao tu malu kraljevinu ne dirajući u njezin sustav vladavine i običaje. I kad su Rimljani morali osvajati područja desno i lijevo od Norika, kako bi se osigurali od Germana, noričko je kraljevstvo živjelo u miru.

Godine 113. pr. n. e. (Apian i Strabo) dolazi do prvog prodora Germana u Srednju Europu. Od Baltičkog mora spustile se jake horde Cimbra i Teutona i pojavile na granicama Norika. Rim upućuje jednoga od svojih dvaju konzula, Gneja Papiria Carba s legijama, koje u znamenitoj bitci kod Noreie razbijaju Germane i tako spašavaju ne samo Norikum nego i Italiju. Razbijeni Germani krenuše na zapad u Galiju i počiniše tamo strašne pokolje. Deset godina iza toga nije se nitko usudio da napada noričko kraljevstvo. Kroz to vrijeme Rimljani su već bili došli do Rajne i Dunava te počeli organizacijom obrane rimskih granica (Limes) na sjeveru Europe.

Zahvaljujući rezultatima iskopavanja na visoravni Magdalenske gore (Magdalensberg, 1058 m) a 12 km od glavnog grada Koruške Celovca (Klagenfurta), koja iskopavanja traju već pola stoljeća i jos nisu završena, došlo se do predodžbe važnoga keltskog utvrđenoga grada (opidum).

Prvi trag toga grada našao je jedan seljak još godine 1502, kad je na visoravni između bujnih šuma, pri oranju, iskopao brončani kip golog mladića, naravne veličine i klasične ljepote. Prvi se domogao tog kipa nadbiskup iz Salzburga. Poslije njega nastavljeno je putovanje tog kipa, oko kojega su se otimali austrijski carevi i knezovi, dok mu se nije izgubio trag. I poslije skoro tri stoljeća pronađen je i sada se nalazi u Povijesnom muzeju u Beču. Kako je kasnije utvrđeno, kip prikazuje keltsko božanstvo tzv. Mars Latobiusa, dar rimskih trgovaca noričkom kraljevstvu. Razumljivo je da se iza toga nalaza našlo ljudi koji su na svoju ruku počeli iskopavati tražeci blago, a i mnogo su toga našli i zauvijek odnijeli. Ipak su tek u drugoj polovici devetnaestog stoljeća stručnjaci austrijske vlade (v. Jabornegg; E. Novotny) kroz dvije godine otkopavanja uspjeli utvrditi da se radi o ruševinama grada, oko 4 km u opsegu te 600 m uz cestu iz grada prema jugu dugoga groblja (nekropola).

S prvim sustavnim iskopavanjima počeo je tek prije Prvog svjetskog rata bečki sveučilišni profesor i već poznati arheolog R. Egger. Te radove prekinula su oba svjetska rata, tako da su tek početkom 50 - tih godina našeg stoljeća radovi nastavlieni. R. Egger je uz pomoć brojnih suradnika neprekidno radio od 1950. do svoje smrti 1968.g. (4) Uspjelo mu je da otkrije i prikaže prvotno keltsko naselje, na koje se kasnije nastavljala, kao gornji sloj (uz znatnu pomoć Rima) izgradnja jednog od većih opiduma noričkog kraljevstva. Našli su se i dijelovi kamene ploče s izrazima zahvalnosti Augustu i kćeri mu Juliji, na kojoj se mogu, kao potpisnici, pročitati imena 8 od 13 plemena, čiji su knezovi, s kraljem na čelu, predstavljali vlast u Noriku.

U rano keltsko doba bio je grad utvrđen sa visokim masivnim nasipom tzv. murus gallicus (Cezar B. G.) a kasnije, u rimsko vrijeme, sa dvostrukim solidnim zidom.

Kakvo je bilo društveno uređenje i način života u Noriku poslije bitke kod Noreje 113. g. pr. n. e. nije nažalost zabilježeno. Ondašnji rimski kroničari imali su vjerojatno mnogo važnijih događaja za zabilježiti, jer se tek oko 60. g. pr. n. e. spominje norički kralj Voccio, koji je uspješno obranio Norik od napada oko 300.000 ratnika plemena Boja. Nešto kasnije, a po osvajanju Galije po Cezaru, dolazi do građanskog rata između Cezara i Pompeja. Kralj Voccio šalje 49. g. pr. n. e. svoje viteško konjaništvo u pomoć Cezaru. Bilo je to u doba, kako bilježe kroničari, kad je kralj Voccio proširio granice Norika sve do Dunava i zaposjeo od Kelta osnovani mostobran Carnuntum, prijelaz „jantarske ceste“ preko Dunava.

R. Egger i brojni suradnici otkopavanjem ostataka opiduma na Magdalensbergu, pedantno i precizno kroz decenije slažući od ostataka i krhotina mozaik, koji nam, i ako jos nedovršen, daje sliku života i rada u tom, za Norik, velikom i važnom kulturnom i trgovačkom centru.

U prvom, donjem sloju, utvrđeni su 1956/57. ostaci primitivnog ali već urbaniziranog naselja s malim, posebno utvrđenim „burgom“, vjerojatno sjedište kneza. Za kraljevsku rezidenciju manjkaju prateći objekti, tako da se ne može taj grad smatrati prijestolnicom. Oko burga temelji su kuća i zgrada od drveta. Većina zgrada predstavljale su primitivne radionice lončarije, talionica i topionica željeza, bakra i ostalih kovina, kao i radionice za izradbu predmeta od kovina. Pored ogromnog broja krhotina od glinenog posuđa našli su se i razni predmeti i alati od željeza i bakra (fibule) kao i ostaci topionica. Bile su to okrugle, 1/4 m duboke, 0,6 - 0,7 m u promjeru jame s preko 1/2 m visokom oplatom od pečene gline. Svaka je imala malu rupicu, kroz koju se mijehom tjerao zrak. Uz prisutnost drvenog ugljena i kisika iz zraka dobivalo se tzv. oplemenjeno željezo. Metalurzi analitičari utvrdili su iz sitnih ostataka s dna ovih jama da se radilo o topionicama ne samo željeza već i o topljenju legura bronce i mjedi (mesing). Oplemenjeno željezo služilo je za izradbu raznih alata, kojih je u ruševinama kovačnica dosta nađeno. Analizom alata utvrđeno je, da je izrađen od tvrdog alatnog čelika odlične kvalitete. Željezo se navodno dobivalo iz još i danas postojećeg obližnjeg bazena željezne rude Huettenberg.

Ne daleko od zgrade „sabora“, gdje su održavali norički knezovi sastanke, našla se i lončarska peć zidana od pečene ilovače, i u njoj tri grafitna lončića za topljenje kovina, 12 cm visoki i s oko 100 ccm zapremnine. Na dnu tih lončića bili su sitni ostaci legura bakra, cinka, olova i kositra. Ove su legure dokaz metalurških sposobnosti starih majstora, koji su izrađivali praktične predmete i ukrase kao kopče (fibule), narukvice, prstenje itd. Kopča - fibula je jedan od najstarijih ukrasnih dijelova odjeće, izrađen iz bakra ili legure bronce i kao takav trajniji od željeza. U sličnim lončićima topili su i legure za kovanje novca. Tako se pronašla i mala kovnica novca, ali samo malih srebrnjaka (tzv. četvrtdrahme). Uz ostatke temelja zgrade, koju smo nazvali „sabornicom“, pronašlo se i ostataka zgrada za trgovinu i skladišta. Sve je to bilo većinom razoreno i zatrpano nasipavanjem šutom i zemljom za potrebe gornjeg sloja, tj. za izgradnju i proširenje novog grada, već u vrijeme veza s Rimom.

Nema sumnje da su Noričani već u početku 3. stoljeća pr. n. e., kao napredniji element i nosioci La Tčnske kulture koristili iskustva i tekovine Ilira, kao i njihove trgovačke veze, osobito s Italijom. Ovim vezama prodirala je i kultura naprednijeg juga svojim grčko - etrursko - rimskim tekovinama. Uz strane trgovce, koji su počeli osnivati svoje filijale, graditi prodavaonice i skladišta, dolazili su i graditelji - zidari, s iskustvima u građenju kojeg Kelti nisu imali. Kelti su do tada gradili iz drveta i nisu imali građevina sličnih onima u Italiji. A kako je rasla ekonomska moć u Magdalensbergu, tako je i rastao novi veći grad po nacrtima rimskih graditelja, koji je sve više dobivao izgled gradova juga. I ne samo građevine, mijenjali su se način života i običaji, osobito poslije sklapanja prijateljstva sa Rimom u 2. stoljeću pr. n. e.

Razmjena dobara s Rimom naglo se povećavala. Rimljani su iz Norika izvažali goveđe i svinjsko meso, divljač, ovce, vunu i vunene tkanine te odjeću (ogrtač s kapuljačom - Caracalla!), med, smolu, drvo i drvene proizvode, te u velikim količinama sve vrsti proizvoda rudarstva. U Norik su uvažali predmete za kućanstvo i opću upotrebu, razne vrste vina, voćne sokove, ocat, ulje, razne vrste voća i grožđa, marmelade od raznog voća, ribe sušene i usoljene te neke vrste sosova i mirodija. Ovaj pregled je najbolji indikator prodora civilizacije u Norik.

Grad na Magdalensbergu urbanistički dobiva izgled gradića u Italiji sa svim potrebnim zgradama za javni i trgovački život. Ostaci starog opiduma se ruše, da bi se dobio prostor za tipičan rimski forum, koji na istaknutom mjestu ima novu „sabornicu“, gdje knezovi 13 noričkih plemena pod predsjedavanjem kralja održavaju svoja savjetovanja. Danas je ta sabornica skoro potpuno restaurirana.

Prostor mi ne dozvoljava da se upustim u opisivanje moderniziranog Magdalensberga, koji do danas predstavlja najvredniji spomenik keltske kulture u Noriku, a kome ni do danas ne znamo imena. Nevjerojatno, a ipak je istina, da se do danas nije našao nikakav dokument niti natpis u kome bi bilo ubilježeno ime tog značajnog grada na Magdalensbergu. A i sudbina mu je bila žalosna. Poslije smrti velikog cara Augusta 14. g.naše ere, dolazi do nemira na sjeveru Rimskog imperija. Već nekoliko godina prije, a zbog opasnosti od ponovnih provala Germana, bila je u Magdalensbergu stacionirana jedna kohorta VIII. legije Auguste, kojoj je sjedište bilo u Poetoviu (Ptuj).

Po smrti Augusta, popušta disciplina i nastaju pobune medu legijama, na područjima nešto ranije osvojene Panonije. To se dogodilo i u našem ''gradu bez imena'', pa je u pokolju i pljačkama, spaljen i porušen ostao bez stanovnika. Kako je cara Augusta naslijedio posinak mu Tiberije Cl. Nero, najsposobniji vojskovođa i energičan državnik, to su pobune brzo ugušene. Car Tiberije daje na Magdalensbergu porušenu ''sabornicu'' ponovno sagraditi kao i obnoviti grad.

Iako je na granicama, kao i u Italiji, zavladalo normalno stanje, nije se više vratila prijašnja živost u trgovini s Norikom. Vjerojatno su i političke prilike djelovale, jer je Rim, uz kralja i vijeće knezova, postavio svog guvernera, koji je imao veću moć od njih. Bilo je 15./16. g. n. e. kad je noričko kraljevstvo gubilo svoje značenje i moć, da bi ga 41. g. n. e. car Klaudije I. priključio Rimu kao provinciju. Slijedećih godina, koje su ispunjene mirnijim razvojem rimskog imperija, car Klaudije forsira izgradnju novih gradova u pristupačnijim, nizinskim područjima Norika kao Aguntum (blizu Spital a. D.), Teurnia (Lavant), Iuvavum (Salzburg), Celeia (Celje) i Virunum (na Zollfeldu). Virunum, određen za glavni grad provincije Norik, sagrađen je na ravnici Zollfeld kraj rijeke Glan, a ispod visoke Magdalenske gore (Magdalensberg). Bio je to lijep grad, koji je omogućavao lakši i brži razvoj trgovine i prometa, a služi i kao uzor rimskog graditeljstva.

U slijedećih nekoliko godina grad na Magdalensbergu je opustio i šume su prerasle njegove napuštene i ruševne zgrade. To je trajalo sve do vremena seobe naroda, kad su stanovnici Virunuma, bježeći pred hordama nadirućih Gota, Avara i Slavena potražili skloništa na visokoj i teško pristupačnoj Magdalenskoj gori. Ali i tamo nisu izbjegli zlu sudbinu, koja je odredila da „bezimeni grad“ na Magdalensbergu nestane, da bi tek skoro poslije tisuću godina počeo uskrsavati.

O kovanju noričkih novaca u slijedećem članku.


Summary

As an introduction into the description of the three interesting and precious discoveries of Noric tetradrachmas, found in the northwest region of Croatia, appartaining to the fundus of the Archaeological Museum in Zagreb, the author presents a concise description of the Noric Kingdom.

The Noric coins from the above mentioned three discoveries are known in the numismatic literature as Eastern Celtic coinages under the denominations: „Varasdiner“, „Samoborians“ and „Giurgevtchans“, according to the places in the neighbourhood of which they were found. Since the coins from the mentioned three discoveries represent an individual whole and were not up to now described, the author will describe them subsequently and the description will be published in the „Numismatic News“.

In order to make the collectors and numismatists acquainted with the conditions and the period when such coins were minted, the author presents a concise description of historical happenings in the tip to now only known public law creation in form of a kingdom of Celtic tribes in Central Europe which was denominated by the Romans „Regnum Noricum“, as well as the results of archaeological investigations made in that territory.

The Romans, after having succeeded, about the year 190 B. C, to clear off the upper Italy from Celtic tribes and to fortify, in 182 B. C, their point of support and emporium of commerce Aquilea, they came to the frontier of Noricum, at those time a small Alpine Kingdom, but rich in minerals. Informed by their merchants and traders, the Roman Senate passed the wise decision not to conquer by military forces that small Kingdom, but to cultivate friendship with it what shall of be a great benefit for Rome. Not meddling with their internal conditions and the organization of authorities, the Romans established with them an active commercial intercourse and at the same time protected the Noric Kingdom against attacks from abroad. Thus the Roman's have succeeded, with their legions, in 113 B. C, in beating back the invasion of Germanic tribes and saved in this way both Noricum and Italy. Later on, when the Romans have already coquered the neighbouring nations, nobody touched the Noric Kingdom. Only after the decease of the Roman Emperor August, in 14 A. D., when Pannonians and Illyrians have risen up in arms, Rome established, in 15 A. D., at the side of the King and the Council of Princes, their MiIitary Governor. Not earlier than in 41 A. D. the Emperor Claudius I. took possession of Noricurn as a Roman province.
In this way, the Noric Kingdom subsisted under the patronage of Rome almost two centuries as a Roman ally, resp. as a colony in modern sense.


Zusammenfassung

Als Einfuehrung in die Beschreibung drei sehr interessanter und wertvoller Muenzfunde norischer Tetradrachmen aus dem Fundus des Archaoelogischen Museum in Zagreb, die im nordwestlichem Gebiete Kroatiens gefunden wurden, gibt der Verfasser kurze Geschichte des „Regnum Noricuim“.

Diese drei Funde sind als ostkeltische Muenzen, unter den Namen „Warasdiner“, „Samoborer'“ und „Gjurgjewacer“ (PINK) bekannt, nach den Staedtchen in deren Nahe sie gefunden wurden. Und weil die oben angefuehrten Funde eine Sonderstellung einnehmen und bis jetzt noch nicht beschrieben sind, wird der Verfasser sie nachtraeglich beschreiben und auch in „Numismat. vijesti“ publizieren.

Damit die Sammler und Numismatiker einen Begriff bekommen von der Zeit und Verhaeltnissen, in welcher diese Muenzen gepraegt wurden, gibt der Verfasser eine kurze Uebersicht von der geschichtlichen Ereignissen und Ergebnissen archaeologischer Forschungen dar. Und zwar von einem bis jetzt eizigartigen Staatsgebilde keltischer Stamme in Mitteleuropa, dass als Koenigreich bekannt war und von den Roemern als „Regnum Noricum“ dennant wurde.

Als die Roemer um 190 vor u. Z. die Kelten aus Oberitalien vertrieben und 182 vor u. Z. Aquileia gruendeten, kamen sie an die Graenze des kleinen Koenigreichs Norikum. In der Zeit ein kieines gruendeten, kamen sie an die Graenze des kleinen Koenigreichs Norikum. In der Zeit ein kieines Alpenkoenigtum, aber sehr reich an verschiedenen Erzen, an denen es in Italien mangelte. Noch in der vorroemischen Zeiten haben die italischen Kaufleute mit Norikum Tauschhandel betrieben und den Reichtum an Naturschatzen gekannt. Die Noriker aber, die damals noch weder schreiben noch lesen konnten, waren sehr gute Bergleute und Schmiede. Der roemischer Senat, informiert seitens seiner Kaufleute, fasst einen weisen Beschluss, das Norikum nicht mit der Gewalt zu erobern, sondern das Freundschaftsangebot des norischen Koenigs anzunehmen und dem Norikum seinen Schutz zu bieten. So kam Rom zu einer der reichten Quellen der Naturschaetze und sehr regem Tauschhandel. Dabei haben sich die Roemer in die religiose und innenpolitische Verfassung des Koenigtums nicht eingemischt, sondern die Errungeschaften der suedlichen Kultur langsam eingefuehrt. Als 113 vor u. Z. der erste Durchbruch der Germanen in Mitteleuropa erfolgte, die an die Graenze Norikums kamen, schickte Rom seine Legionen nach Norikum, welche die Angreifer zerschlugen und so nicht nur das Norikum sondern auch Italien von der germanischen Invasion retteten. Und spaeter, als die Romer schon die Voelker und Gebiete ums Norikum eroberten, lebte das Konigreich Norikum unter romischer Obhut weiter. Erst nach dem Tode Kaiser Augustus 14. unserer Zeit, kam es zu Aufstaenden in den pannonischen und illyrischen Legionen, die teiweise auch im Norikum weilten. Deswegen stellt Rom im 15 J. u. Z., zum erstmal, seinen Militaergouverneur auf, der neben dem Konig die macht uebernahm. Endlich wurde im J. 41. u. Z. Norikum, vom Kaiser Klaudius I. als roemische Provinz in das roemische Imperium eingeschlossen. So lebte das kleine norische Koenigreich, unter der Obhut und als Kolonie Roms, im modernen Sinne, fast zwei Jahrhunderten.


Bilješke

1) G. J. Caesar: De bello Gallico; Galski rat, u prijevodu K. Raca, izd. M. H. 1897.
2) J. Moreau: Die Welt der Kelten, Stuttgart 1961.
3) N. A. Maškarin: Istorija starog Rima. Naučna knjiga, Beograd 1951.
4) Grabungsberichte v. Magdalensberg, Carinthia I No. 140-159/1950-1968, R. Egger, Vetters – Piccottini


Autor: V. Liščić
Izvor: Numizmatičke vijesti, broj 32, Zagreb, godina 1974.

Otkup kovanica, novčanica, odlikovanja
Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
Otkup obavlja numizmatička tvrtka Monetalis d.o.o. - www.monetalis.hr
111

Oznake: tetradrahme, noričko kraljevstvo, tetradrachms, Noric kingdom

- 19:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #