Ikonografija i dizajn novčanica - od dinara SHS do hrvatskog dinara
Iconography and Banknotes Design – from the First Yugoslavian Dinar until the Croatian Dinar
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.
Jednog dana kad se bude pisala povijest Jugoslavije, bit će zanimljivo poglavlje o njezinu novcu. Baš preko novca, točnije izgleda novčanica, moguće je iskonstruirati (i rekonstruirati) vrlo preciznu sliku bivše jugoslavenske države. Ako je očito da se na temelju izgleda novca može dobiti jezgrovit uvid u zemlju porijekla: povijest, državnost, kulturu, nauku, te tehnološko-dizajnerske dosege, jasno nam je što su drugi mislili i znali o nama.
Dizajn novca određuje ikonografija i oblikovanje. Dizajniranje novčanica pravi je umjetnički posao, uz poštivanje državno-pravnih normi. Velik problem jest nepostojanje čvrstih kriterija u pogledu izbora tema i motiva, koji će se na novčanicama nalaziti. Bilo bi idealno da se kreator nalazi u takvoj situaciji da raspolaže potpunom slobodom u izboru motiva u kreaciji novčanica. Ali zbog složenosti i zbog same prirode ovog posla osnovano se može pretpostaviti da apsolutne slobode likovnog kreiranja novca nema. Naprotiv, autorima se uvijek nametne određen broj elemenata koji moraju biti zastupljeni na novčanici, pa ponekad i tema. Treba znati, po izgledu novca moguće je zaključiti tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo.
Britanska funta, ponavljanjem lika njenog veličanstva kraljice na svakoj novčanici, želi zadržati iluziju velikog kraljevstva. US dolar mutira povijesne predsjednike gradeći image povijesnog nastanka i trajanja. Europa, ranjavana ratovima i povijesnim promjenama pribjegava historijskim pregledima iz znanosti i umjetnosti (što ima širi edukativni karakter u izgradnji svijesti o vlastitoj baštini).
Vlastiti je novac kroz sveukupnu povijest u svakoj državi bio vrhunski izraz suvereniteta. Imati svoj novac poželjan je politički cilj.
Nakon prvog svjetskog rata, u trenutku stvaranja jugoslavenske države, na teritoriji koju je obuhvaćala, u opticaju je bila golema količina različitog novca (austrougarska kruna, mađarska kruna, njemačka marka, srpski dinar, crnogorski perper i bugarski lev), što je izazvalo velike poteškoće s određivanjem njihovog međusobnog pariteta. Pripreme za utvrđivanje i uvođenje jedinstvene valute trajale su gotovo tri godine. Konačno, 1. siječnja 1923. godine za službenu valutu Kraljevine SHS proglašena je dotadašnja novčana jedinica Kraljevine Srbije, dinar.
Prve serije dinara u Kraljevini SHS izrađivane su, osim kod nas (Zagreb) i izvan granica Kraljevine (Prag, Pariz, New York). Interesantno je da su prve novčanice imale 1919. god. oznake vrijednosti i u dinarima i u krunama (u odnosu jedan prema četiri), da bi već slijedeće godine oznake bile isključivo u dinarima. Za novčanicu od 10 dinara (01.11.1920.) koja je izrađena u Americi, stručnjaci kažu da je naša najljepša novčanica. Dizajnirali su je Amerikanci. Na licu novčanice nalazi se moderni Sizif, a na poleđini motiv Kajmakčalana. Toj generaciji pripada i jedna od najpoznatijih jugoslavenskih banknota, ona s motivom sv. Jurja na konju. Sve se to događalo u poratnom razdoblju, kad su postavljeni temelji nove države. U tu svrhu davani su veliki krediti za stabilizaciju privrede, što je pak dovodilo do nestabilnosti kursa dinara na inozemnim burzama i do promjenljivosti tečaja stranih valuta u nas. Borba s unutrašnjim debalansima traje sve do 1925. god. kad počinje razdoblje stabilizacije dinara, na koju blagotvorno utječe uspješni privredni preporod i relativno visok udio stranog kapitala u našim bankama. U to je vrijeme bilo pokušaja da se ostvari ortodoksna konvertibilnost dinara, ali kao, uostalom, u većini ostalih europskih zemalja, ti pokušaji nisu bili uspješni. Da bi se osigurala mogućnost pravodobne i brze intervencije na tržištu Kraljevina čini važan potez, naime, uz pomoć Francuske Banke gradi vlastiti Zavod za izradu novčanica, koji je počeo radom 15. prosinca 1929. godine. Tako Jugoslavija postaje jedna od petnaestak država na starom kontinentu koja je u potpunosti ovladala proizvodnjom novca. Zavod je građen po ugledu na francuski; tehnologija je bila identična i nije zaostajala za tadašnjim najvišim svjetskim standardima.
Kada je riječ o novcu (i novčanicama), gotovo se uvijek prešućuju idejni tvorci i autori njihova grafičkog oblikovanja. Nije na odmet znati, uz francuske umjetnike gravere (Vauth, Massey, Rita, Fraipont, Clement, Deloche), autori većeg broja jugoslavenskih novčanica međuratnog razdoblja bili su naši vrhunski umjetnici: Crnčić, Đurić, Andrejević-Kun, Mujadžić, Pomorišac, Jovanović, Đokić, Stojičcvić. Oni u polje grafičkog dizajna i oblikovanja novca ulaze sa slavom stečenom na drugim područjima likovnih umjetnosti.
Poslije velike ekonomske krize koja je početkom tridesetih prodrmala ekonomiju većine europskih zemalja, dolazi do relativno stabilnog razdoblja u životu dinara.
Slomom Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. god. raspao se i njen monetarni sistem, prestala je postojati zajednička jugoslavenska valuta. Likvidirana je Narodna banka. Novonastale države uzbrzano rade na formiranju svojih novčanih sistema, tako da se već prvih mjeseci okupacije za potrebe Nezavisne Države Hrvatske, u Njemačkoj (Leipzig i Berlin) tiskaju kune. Hrvatska državna banka izdat će tokom vremena NDH nekoliko novčanica s reproduciranom starohrvatskom skulpturalnom plastikom. Autori likovnih rješenja vrhunski su hrvatski umjetnici Lj. Babić i V. Kirin.
Poslije kapitulacije Jugoslavije, Srbija je formirala tzv. Komesarsku vladu, koju su u kolovozu iste godine Nijemci zamjenili vladom generala Milana Nedića. U tom ratnom razdoblju srpski "Nedićevi" dinari donose najčešće likove velikana "srpske istorije" (Vuk Stefanović-Karadžić, Filip Višnjić, P.P. Njegoš...). Likovno rješenje za Nedićev dinar stvorio je Dalmatinac Mate Zlamalik, profesor na Likovnoj akademiji u Beogradu, kasnije tvorac naših najljepših poslijeratnih maraka.
Izbjeglička vlada je u Londonu ponovo formirala Narodnu banku Jugoslavije, koja je 1944. god. izdala kompletnu seriju novčanica sa likom kralja Jugoslavije Petra II Karađorđevića.
Bilo je više bezuspješnih pokušaja da se na oslobođenim teritorijama uvede tzv. "partizanski novac". Jedini relativno uspješan pokušaj uvođenja partizanskog novca bili su bonovi koje je ožujka 1944. god. izdavao Denarni zavod Slovenije.
Poslije oslobođenja zemlje javlja se potreba da se, neodložno, povuku iz opticaja sve valute koje su do tada važile, tim prije što su pojedine od njih prekomjerno izdavane i prijetile da stvore novi, dodatni kaos. Zamjena je počela još u travnju 1945. god. i obavljena je nevjerojatno brzo, u roku od nepuna tri mjeseca. Idejno rješenje za prve poratne dinare načinio je u travnju 1944. god. u Bariju slikar Đorđe Andrejević-Kun, po nalogu Ivana Milutinovića, tadašnjeg povjerenika za Narodnu privredu u Nacionalnom Komitetu Narodnog Oslobođenja Jugoslavije. U opticaj su pušteni 1. svibnja 1945. godine. Emisijom novca iz 1945. započinje današnjim generacijama mnogo poznatiji period razvoja jugoslavenskog dinara. S novčanica se smješio lik mladog partizana (za koji je Kunu pozirao Milivoje Rodić). Idejno rješenje za te novčanice, nakon što su ga pregledali Milutinovic i maršal Tito, avionom je poslano u Moskvu, gdje je izrađena kompletna serija novčanica. Mlada i poletna država "socijalistička" Jugoslavija, uvodi svoj novac koristeći ikonografiju svoga nastanka. Partizan s puškom na ramenu bio je oličenje identiteta, garant, kolektivni heroj; grb Jugoslavije označuje državnost i socijalističku opredjeljenost. Ipak, oblikovno, tipografija i ukrasni detalji ostaju isti kao na novčanicama otprije drugog svjetskog rata. Dobiva se, zapravo, dojam da su izblijedjeli ikonografski sadržaji "stare" i montirani "nove" Jugoslavije. Nesreća je bila u tome što je val "socrealizma", koji je dolazio iz Moskve, uhvatio korijen i zadržao se na našim prostorima. Dobivamo nove ikone našeg razvoja.
Zamjena ove prve generacije poslijeratnih novčanica počela je već 1947. god., kad je Narodna banka ponovo preuzela svoju emisionu funkciju. Najzanimljivija, a ujedno i najtajanstvenija serija novčanica tiskana je potkraj 1949. i 1950. godine. Ona nikad nije ušla u opticaj, a razlozi za to javno nisu saopćeni. Stručnjaci s velikom sigurnošću tvrde da je serija papirnog novca zavidne kvalitete bila čuvana za slučaj eventualnog oružanog sukoba sa zemljama socijalističke zajednice.
Novčanice iz četrdesetih godina rađene su po strogom obrascu socijalističkog realizma. Rad, rad, rad - to je osnovni ikonografski motiv. Dakako, to je uvijek teški fizički rad koji je na prizorima podlegao idealizaciji (rudar, drvosječa, kovač, ribar, orač...). Najpoznatija likovna rješenja načinili su slavni graveri Zavoda za izradu novčanica Andrejević-Kun i Tanasije-Tasa Krnjajić.
Pedesetih se godina pojavljuje nova serija novčanica. Kako se dnevna politika održavala na motive likovnih rješenja, možda najbolje ilustrira "samoupravna" novčanica od 100 dinara (1. svibnja 1953.) koja obiluje ikonografijom karakterističnom za vrijeme koje je proklamiralo genijalnu ideju predaje tvornice u radničke ruke. Radio ju je Omer Mujadžić, umjetnik koji se i prije rata bavio tim poslom. Dvije godine kasnije izlazi nova serija koja je u ikonografskom pogledu dorađenija. Novčanice od 500 i 1000 dinara sada će definirati tip koji će se, dakako, u suvremenijoj varijanti ponavljati i dalje.
Lik Alije Sirotanovića, rudara udarnika, heroja rada, označava pedesete i utvrđuje socrealističku likovnu maniru. Pokušaj izlaska iz socrealističke ikonografije odražava se uvođenjem skulptorskih motiva Meštrovića i Augustinčića u šezdesetim. Godine 1965., u skladu s privrednom reformom i renominalizacijom jugoslavenskog novca, po kojoj je 100 "starih dinara" zamijenjeno jednim "novim", pojavljuje se novodizajnirani novac. Naime, privredna reforma koja je te godine stupila na snagu iziskivala je i korjenite promjene u monetarnom sistemu. Prva, nužna promjena, bilo je smanjenje nerealno visokog kursa dinara prema dolaru i ostalim valutama, a druga je bila denominacija (brisane su dvije nule!). Prebacivanjem starih u nove dinare, samo smo uklonili dvije ništice, što je stvaralo iluziju da se "ništa nije dogodilo". Iluzija nije dugo trajala...
Razvoj ide dalje, i početkom sedamdesetih imamo prvi civilizacijski portret znanstvenika svjetskog glasa, Čovjeka dvadesetog stoljeća, proslavljenog izvan naših granica, Nikolu Teslu. Za predložak korištena je Kršinićeva skulptura, a rješenje djeluje ukočeno.
Sredinom sedamdesetih započinje period retrospekcija. Autori prikazuju "zeleni plan", žitorodnu dolinu s kombajnom u pozadini, a u prvom su planu plodovi i djevojka u narodnoj nošnji. Iako je kolektivizacija na selu ostala u davnim pedesetim, ikonografija (stare) stohiljadarke prikazuje njen optimum. Ona, naime, pripada istom ikonografskom tipu kojemu su pripadale prve poratne novčanice naše zemlje. Novčanica od 1000 dinara iz 1974. god., ima prototip u novčanici također od 1000 dinara izdanoj u Beogradu 1. svibnja 1946. godine. To je ujedno bila posljednja moneta "starog dobrog dinara", tj. točka na "i" jednom načinu mišljenja i oblikovanja.
Sedamdesete, a pogotovu osamdesete godine, karakteriziraju kompjuterizacija i novi vizualni senzibilitet. Dizajn uzima nov zamah i novac nije mogao ostati po strani. Iako s dosta kašnjenja, i mi smo se sredinom osamdesetih uključili u novi trend, vjerojatno i s tuđom pomoći, jer je na novčanici potpisan T. Cionini - D. Andrić. Novčanica od 5000 dinara proglašena je i od naroda i od ekonomskih stručnjaka uvodom u nezaustavljivu inflaciju. Uza sve to ponijela je teret "najsvetije" ikonografije: lik predsjednika Tita i grad Jajce kao začetak socijalističke državnosti. Bilo je i javnih prigovora "nije li lik devalviran skupa s novčanicom". Godine 1985., kada se u opticaj pušta novčanica u vrijednosti tadašnjih 5000 dinara, na simboličan se način željelo istaknuti njezinu veliku vrijednost. Posegnulo se, dakako, u klasični inventar i pri tom se pet godina mrtvog "oca domovine" uzelo kao amajliju. Evidentna kriza, koju se tada nipošto nije smjelo ni imenovati, a pogotovo ne raspravljati o njoj, prvo što je na krajnje neuvijen način počela nagrizati bio je novac. Titova ikona puštena u tako velikom broju u opticaj na najjasniji je način upozoravala na proces raspadnja jednog kruto formaliziranog sistema.
U vrijeme žestoke krize, kada se na brzinu tiska novac simptomatični su prikazi spomenika revolucije na novčanicama (200 i 50 dinara). Simptomatični su zato jer se s njima iscrpljuje jedan koncept. Potkraj osamdesetih, na nivou "ekonomske panike" izlaze iz tiska sve veće novčanice: 10000, 20000, 50000... Inflacija je troznamenkasta. Ugled jugodinara srozavao se s njegovim pokrićem, još više s emisijskim manipulacijama.
Još u vrijeme legalnosti jugoslavenskog dinara na teritoriju bivše jugoslavenske države, mjesecima su najprije u Sloveniji, a zatim u Hrvatskoj, a nakon toga i u ostalim dijelovima zemlje na umoru, kružile ideje o nacionalnim valutama. Pojava republičkih "moneta", javnosti je medijski predstavljena uglavnom ili kao rezultat "separatističkih težnji" ili kao "izraz suverenosti", ovisno o tome tko stoji iza pojedinog medija.
Hrvatski dinar, ušao je 23. prosinca 1991. god. u povijesnu rijeku dinara. Krenuo je uz kolotečine dinara u još devet država svijeta, jer dinar nije samo srpski ili jugodinar. Kao novčanica, hrvatski dinar nosi lik Rugjera Boškovića (1711-1787.), fizičara koji je svijetu dao temelje dinamičke atomistike. Zlatko Jakuš, autor naših "Rugjera" akademski slikar i grafičar, jedan je od najcjenjenijih svjetskih gravera i majstora tog i sada rijetkog zanimanja. Apoeni tiskani u Švedskoj vrhunske su kvalitete, na najvišoj tiskarskoj razini i posebnim postupcima zaštićeni od krivotvorenja.
Ako je točno da na temelju izgleda novca možemo dobiti uvid u zemlju porijekla tada nam je izuzetno važno kako će naš novac izgledati i kojim motivima i temama će prezentirati našu državu u svijetu.
Autor: Vladimir Geiger
Izvor: Obol, br. 44, HND, Zagreb, 1992.
Ključne riječi: papirni novac, novčanice
Keywords: paper money, banknotes
Hrvatski numizmatički forum - rasprave iz svijeta numizmatike.
|
