petak, 03.06.2016.

Poštenje i političari




Vidite li, dame i gospodo, ovu travu? Čini se da je ona zelene boje, ali pričekajmo da o tome odluči Povjerenstvo za boje u prirodi.

Otprilike ovakvom izjavom u posljednje nas vrijeme gotovo svakodnevno obasipaju ugledni i vrlo ozbiljni ljudi s televizijskih ekrana i stranica dnevnih novina.

I dok neki od nas u nevjerici odmahuju glavom odbijajući, pored zdravih očiju, povjerovati da trava može biti ikakve druge boje doli zelene, drugi oprezno upozoravaju da ništa ne treba prejudicirati jer će Povjerenstvo možda utvrditi da je trava nedvojbeno – ljubičasta.

Desetljećima tretirani kao daltonisti, mnogi će od nas na kraju i sami uvjeriti da boje vide pogrešno – iako su nam zdrave oči, ponekad se čini, jedino što nam je preostalo.

Većina nas, koji svakodnevno moramo biti na svom radnom mjestu i pošteno i naporno raditi za svoju plaću, osjećamo se, svatko na svoj način, izrabljivano i potplaćeno. Znamo da nam je država u krizi i maštamo o nekom preokretu ili čudu koje će društvu donijeti boljitak, ekonomiji blagostanje, a svima nama omogućiti pristojan i ugodan život.

Oni koji se zasigurno nemaju razloga tako osjećati; koje smo zadužili da nam takvu budućnost omoguće – političari – ne rade baš najbolje taj posao. Zapravo, čini se da oni uopće ne rade. Ništa.

Kaže li vam dijete da bi željelo istraživati atome ili proizvesti novi lijek, savjetovat ćete mu da bude znanstvenik. Želi li liječiti bolesne ljude, savjetovat ćete mu da postane liječnik. Želi li, međutim, ne raditi ništa i za to primati vrlo visoku novčanu naknadu, najbolje ga je uputiti da nastoji postati političar. Preciznije rečeno, hrvatski političar.

Hrvatski sabor vjerojatno je jedino radno mjesto u Hrvatskoj na kojem nije potrebno raditi. Zapravo, nije potrebno ni dolaziti na posao. Plaću ćete – vrlo visoku, svejedno dobiti.

Moj se muž ne može dovoljno načuditi slikama prazne hrvatske sabornice, olakom uzimanju slobodnih dana; posve mu je nevjerojatan ležeran način na koji se većina hrvatskih saborskih zastupnika odnosi prema svom poslu.

Zastupnici u nizozemskom parlamentu, naime, vrlo su zaposleni ljudi. Nije dovoljno samo pojavljivati se na svom radnom mjestu (ta je obaveza minimum koji se podrazumijeva); nizozemski parlamentarni zastupnici osim toga svakodnevno drže brojne govore, sudjeluju na raznim skupovima i konferencijama, objavljuju članke u novinama. Njihova politička karijera posao je s punim radnim vremenom. U parlamentu su svi redom aktivni i angažirani – ponašaju li se kojim slučajem pasivno i nedovoljno angažirano, riješit će ih se vlastita stranka – po kratkom postupku jer od takvih fikusa nema nikakve koristi.

Za sve to primaju vrlo pristojnu, ali ne i previsoku plaću za nizozemske standarde – većina bi zarađivala puno više izvan politike. Nizozemski sustav smatra da čovjek ne bi smio ulaziti u politiku radi novca – to je potpuno pogrešan motiv i zato se nijedan nizozemski političar neće obogatiti. Iako su javne i medijske osobe, mnogi od njih žive prilično skromno – u skladu s nizozemskim mentalitetom koji svaku razmetljivost smatra nepristojnom.

Najbolji primjer za to je nizozemski premijer Mark Rutte koji živi u istom, nimalo luksuznom, stanu već dvadeset godina i posjeduje petnaest godina star automobil srednje klase koji, doduše, često ne koristi jer svakodnevno na posao putuje – biciklom.

Iako nizozemski političari sve što se tiče njihove privatnosti, pa tako i religiju, vole držati za sebe, novinari su jednom prilikom, na veliko iznenađenje svih, saznali da je Mark Rutte religiozan čovjek. Pitali su ga o tome.

„Da, istina je. Ja sam kršćanin, „ priznao je. „Ali, nažalost, zbog brojnih poslovnih obaveza, ne idem često u crkvu.“
„Jeste li na Božić bili u crkvi?“
„Pa, mislim da bi ići u crkvu samo za Božić bilo malo licemjerno,“ odgovorio je.

Kad sam čula njegovo razmišljanje, nisam se mogla ne prisjetiti hrvatskih visokih političara koji se redovito guraju u prve crkvene redove na sam Božić – ravno ispred objektiva televizijskih kamera. Čak i ako im je to jedini odlazak u crkvu u čitavoj godini; čak i ako su nepošteni, korumpirani, i ako su protiv njih podignute optužnice.

Da ne bi bilo zabune – nisu ni svi nizozemski političari sveci – svi se još uvijek sjećaju kako je novinar Charles Schwietert, davne 1982. izabran za zamjenika ministra, lagao u svojoj biografiji – iznio je lažni podatak o svojoj diplomi i činu koji je stekao u vojsci (tvrdio je da je u vojsci bio poručnik, a zapravo je bio samo vodnik).

Taj je zamjenik ministra, međutim, čim su njegove laži izišle na vidjelo – tri dana nakon stupanja na dužnost, dao hitnu i neopozivu ostavku. Nitko mu nije „čuvao leđa“ – svi su s gnušanjem odbili pomisao da na bilo koji način podrže nepoštenje.

Ostavku je 2005. godine podnijelo čak dvoje nizozemskih ministara – kad je u zatvoru za ilegalne imigrante na amsterdamskom aerodromu izbio požar u kojem je poginulo jedanaest zatvorenika. Bio je to nesretan slučaj – nitko za to nije bio izravno kriv, ali ministar pravosuđa Hein Donner i ministrica prostornog uređenja i okoliša Sybilla Dekker osjetili su se odgovornim za tragediju i podnijeli ostavke.

Ta me priča nehotice podsjetila na našu kornatsku tragediju u kojoj je život izgubilo dvanaest vatrogasaca; nijednom hrvatskom ministru tada nije palo na kraj pameti zbog toga podnijeti ostavku. Ni ministru, ni bilo kome drugom.

Od svih mi je ipak najbizarniji razlog zbog kojeg je zastupnik Jack de Vries 2010. godine podnio ostavku u nizozemskom parlamentu; on je, naime, ostavku podnio zato što je – prevario ženu. To se u javnosti doznalo i on se osjetio obaveznim odstupiti.

U nizozemskom su parlamentu zastupnici i ministri obavezni govoriti samo istinu – i to nije samo puka fraza. Dozna li se da je netko lagao – o bilo čemu i bilo kada, taj mora odstupiti.


Teško da se išta od moralnog i etičkog kodeksa vrijednosti nizozemskih političara može primijeniti na hrvatske. U Hrvatskoj se podrazumijeva da su političari ljudi sumnjiva poštenja i morala, korumpirani, koji u politiku ulaze iz osobne koristi.

Svi mi to nekako bespogovorno prihvaćamo. Zašto?

Nemalo sam se iznenadila, čitajući hrvatske forume, vidjevši koliko ljudi osuđuju kriminal, nepotizam, korupciju i općenito svaki oblik nepoštenja političara s čijom se ideologijom ne slažu, a istovremeno su skloni pronaći izliku, progledati kroz prste i opravdati to isto političarima koji su im ideološki bliski.

Zašto jednostavno ne osudimo nepoštene političare? Sve?

Odgovor se nameće sam po sebi: zato što smo im slični. Svi mi koji izdajemo robu bez računa ili ga ne tražimo, koji lažemo o primanjima da bismo manje platili dječji vrtić ili otvaramo lažna bolovanja – svi bismo mi na mjestu političara bili isti kao oni.

Svi vučemo u svoj mravinjak ono što možemo otkinuti – veliki puno, a mali malo.

Želimo li doista pokrenuti zemlju i omogućiti svojoj djeci svjetliju budućnost, nije dovoljno promijeniti samo političare – moramo se promijeniti svi.

To je čudo koje će društvu donijeti boljitak, ekonomiji blagostanje, a svima nama omogućiti pristojan i ugodan život.

U trenutku kad nepoštenje prestanemo nazivati snalažljivošću, znat ćemo da smo na dobrom putu.

- 23:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Dijeli pod istim uvjetima

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se