|
Moji su roditelji umirovljenici i njihova ukupna mjesečna primanja jedva prelaze šest tisuća kuna. Skromno žive: ne putuju na godišnje odmore, ne izlaze u restorane, kafiće ni kina, slabo troše na odjeću. Imaju mali vrt u kojem uzgajaju nešto voća i povrća; žive na moru pa ulove tu i tamo koju ribu. Ne žale se previše: sretni su što ne moraju skupljati boce po kontejnerima kao brojni njihovi vršnjaci koji nemaju drugog izbora.
Moji roditelji radili su pošteno i naporno gotovo četiri desetljeća i zaslužili su mirovinu koja bi im omogućila pristojan i dostojanstven život bez novčanih briga – ne luksuzan i raskošan, samo pristojan i dostojanstven – život u kojem se ne moraju brinuti oko računa za grijanje. Ali to nisu dobili. U državi u kojoj žive, sva desetljeća njihova rada ne znače ništa; u njoj se podrazumijeva da umirovljenici žive na rubu prosjačkog štapa. Političari im u predizborno vrijeme znaju baciti pokoju kost u obliku sto kuna božićnice. Kažu da će mojoj generaciji biti i puno gore.
Iako su u mirovini, dani mojih roditelja ispunjeni su poslom: imaju dvoje djece i petero unučadi oko kojih se vrti cijeli njihov život. Moja se mama osobito brine da su svi oko nje dobro nahranjeni: kad se najstariji unuk vrati iz škole, dočeka ga ručak, ako sin slučajno navrati usred radnog dana, mora imati serviran obrok. Često kuha za cijelu obitelj. Tata se brine za kućne popravke i razvoženje unuka na brojne obaveze. Brinu se i za nas u Zagrebu: šalju nam pakete s povrćem, ribom i maslinovim uljem – boje se da nam se djeca nedovoljno zdravo hrane.
Njihov način života tipičan je i posve uobičajen; na sličan način – skromno živeći od male mirovine i brinući se za djecu i unuke – živi više od milijun hrvatskih umirovljenika.
Nizozemski su umirovljenici, za razliku od hrvatskih, oslobođeni novčanih briga; njihove su mirovine pristojne i omogućuju im udoban život. Udovci i udovice smiju birati – žele li primati svoju mirovinu ili mirovinu preminulog supružnika pa redovito, naravno, biraju onu koja je veća.
Mnogi nizozemski umirovljenici, slično kao i hrvatski, vode aktivan i ispunjen život - ali aktivan i ispunjen na nizozemski način.
Sjećam se kada me moj sadašnji muž, a tadašnji dečko, želio upoznati sa svojom mamom koja se upravo bila vratila s odmora u Francuskoj. Bila je srijeda i on ju je nazvao na telefon. Očekivala sam da ćemo isti dan otići k njoj, ili eventualno sutradan, ali dogovorili su se tek za subotu navečer. Mama nije mogla ranije: u četvrtak je imala obaveze u crkvenom odboru i navečer sastanak književnog kluba, petkom je podučavala nizozemski jezik dvije doseljenice iz Maroka, a navečer je imala dogovorenu večeru u restoranu s prijateljima; subotom je ujutro unuku Julijanu pomagala oko školskog gradiva iz nizozemskog.
Odmah mi je bilo jasno da dečkova mama ima vrlo bogat društveni život.
Iako su većini nizozemskih umirovljenika njihova djeca i unuci na prvom mjestu, njihov se život ne vrti samo oko njih.
Brojnim mojim poznanicima u Hrvatskoj roditelji u mirovini čuvaju djecu jasličke ili mlađe vrtićke dobi, svaki radni dan po devet ili deset sati – dakle, puno radno vrijeme. To je nešto što se samo po sebi razumije – naravno da će pomoći svojoj djeci. U Nizozemskoj ne znam ni jedan takav slučaj.
Vrtići u Nizozemskoj znaju biti jako skupi, osobito ljudima s iznadprosječnim primanjima. Kad su naši prijatelji, Hein i Petra, imali dvoje djece vrtićke dobi, shvatili su da će cijelu jednu plaću morati izdvajati za vrtić. U njihovoj situaciji mnoge majke daju otkaz na poslu, ali Petra se nije željela odreći svoje karijere i postati kućanica. Na kraju su se uspjeli drugačije organizirati: svatko će od njih raditi četiri dana tjedno (u Nizozemskoj je vrlo lako to dogovoriti s poslodavcem) i jedan dan biti kod kuće s djecom. Dva dana tjedno djeca će ići u vrtić, a jedan dan čuvat će ih baka. Hein i Petra bili su vrlo zahvalni Heinovoj mami što je pristala na tu veliku uslugu. Ne bi ni u ludilu tražili više od toga – baka ima pravo na svoj život i ne bi bilo nimalo fer tražiti od nje da se cijelog svog života odrekne kako bi služila njima kao servis i ispomoć.
Nizozemci, naime, smatraju da je mirovina vrijeme kad se čovjek konačno može, posve zasluženo, odmoriti. Odradio je svoj posao, othranio djecu i sada ima pravo uživati u životu i nadoknaditi propušteno: baviti se aktivnostima ili hobijima kojima se uvijek želio baviti, ali nije stigao (koliko je želio), imati bogat društveni život i putovati na godišnje odmore izvan sezone, kad su manje gužve i nema velikih vrućina.
Njihova im djeca takav način života ni najmanje ne zamjeraju; sretna su što njihovi roditelji imaju ispunjen život i ne provode vrijeme sjedeći u naslonjaču i čekajući njihov posjet.
Takav aktivan život starijih ljudi, naravno, ne može trajati vječno – u jednom trenutku dođe vrijeme kad se više ne mogu u potpunosti brinuti sami o sebi i trebaju pomoć. U Hrvatskoj se tada gotovo u pravilu useljavaju u domove svoje djece. U Nizozemskoj obično ostaju živjeti u svojoj vlastitoj kući sve dok su sposobni sami, recimo, podgrijati ručak i skuhati čaj. Državna pomoć starijim osobama izvrsno je organizirana – svakog dana doći će netko tko će im pomoći da se obuku, donijeti im svježe skuhan obrok i pospremiti kuću. Žive li im djeca u istom gradu i imaju li određen krug prijatelja, takvi ljudi još uvijek mogu imati sasvim udoban život u vlastitom domu.
Za starije ljude kojima je potrebna cjelodnevna skrb, sagrađena su čitava naselja s malim stanovima prilagođenim slabo pokretnim osobama; iako pod neprestanom stručnom skrbi, u takvom stanu čovjek može u miru primiti višednevnu posjetu svog prijatelja, sestre, djece ili unuka i imati koliko-toliko privatan život. Klasični starački domovi u Nizozemskoj nisu osobito popularni.
Posljednji put kad smo muž, djeca i ja bili u Amsterdamu, posjetili smo muževu najdražu tetku – tante (tetu) Greet koja nas je pozvala na večeru.
Tante Greet ima osamdeset šest godina i nema vlastite djece. Nekoć omiljena sveučilišna profesorica, još uvijek je u kontaktu s brojnim svojim bivšim studentima i ima širok krug prijatelja. Tante Greet ima nevjerojatnu sposobnost odmah se povezati s najrazličitijim tipovima ljudi – od dvogodišnjaka do stogodišnjaka. Izrazito je empatična i zna jako dobro slušati. Iako hoda sa štapom, još uvijek vozi auto, putuje, bavi se znanstvenim i dobrotvornim radom i izrazito je bliska sa svojom braćom i sestrama i njihovom djecom. Njezin je život sretan i ispunjen. Rado bi nas posjetila u Zagrebu, odgovara na naš poziv. Možda na jesen, kad prođu velike vrućine?
Nisam se mogla ne zapitati kako bi život tante Greet izgledao u Hrvatskoj – gdje ljudi njezine dobi život posvećuju samo i isključivo vlastitoj djeci, a oni bez djece redovito žive tužno, isprazno i usamljeno. Bi li u Hrvatskoj mogla imati tako ispunjen život i biti sretna?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje, ali jedno je sigurno: umirovljenici u Hrvatskoj i umirovljenici u Nizozemskoj žive posve drugačijim životom. Koliko je razlog tome materijalno blagostanje/siromaštvo, a koliko razlika u mentalitetu, vjerojatno nikad nećemo saznati.
Ipak, nekako mi se čini da bi moja mama, da kojim slučajem prima dva, tri ili četiri puta veću mirovinu, još uvijek provodila svoj život za štednjakom, kuhajući sarme. Samo što više ne bi gledala koliko košta kiseli kupus.
|
